Mama44 se ne da !!

EMPATIJA

Dobra stvar.

Ili loša stvar.


Ovisno o tome koliko je čovjek empatičan.


Žena od struke, psihologinja, rekla mi je jednom da sam "empatična do neba".
Što će reći da tuđu nevolju proživljavam do kosti, da želim pomoć, a, iskreno, ponekad baš i ne znam kako.

Desilo mi se, unazad nekih pet godina, da sam imala priliku biti u blizini osobe koja je proživljavala narkomansku krizu.Dečko je bio na heroinu, odlučio je prestati. Došlo je do toga da sam u jednom trenutku doslovno počela osjećati njegovu fizičku bol.

Ne znajuć o čemu se radi, misleći da je to samo utjecaj situacije i sredine, pitala sam kompetentne i dobila odgovor.
Lijepo je biti suosjećajan, ali do jedne granice. Nema baš svatko sreću ili nesreću "osjećati drugoga", a nije nužno da taj drugi bude poznata i bliska osoba.

Zapravo, bez obzira na taj dar, dogodi mi se da ne znam postupiti u situacijama kad je čovjeku potrebna pomoć.Bilo da je to samo razgovor, ponuđeno rame za plakanje, pokazivanje razumijevanja, utjeha...Dogodi mi se da dobijem potpuno oprečnu, neočekivanu povratnu informaciju, odnosno da naletim na nekoga tko jednostavno u tom momentu ne želi ama baš ništa...

A dobro. Sto ljudi - sto ćudi. Ja svoje napravim, dozirano, oprezno, bez soljenja pameti, bez okrivljavanja u stilu "sam/a si si kriv/a za to...", to je pak najmanje potrebno bilo kome...

Problem je u tome što se ne mogu riješiti osjećaja brige za sve i svakoga dok loša situacija ne prođe. Ponekad pokušavam čistiti misli, jednostavno ne misliti ni na što - napokon, imam dovoljno svojih problema - i to funkcionira jedno vrijeme, ali ...

Živo me interesira da li u ovom virtualnom svijetu ima još ovakvih ljudi...U mom stvarnom svijetu nisam imala čast upoznati nekog takvog/takvu... I željela bih znati kako se nose sa tim "Božjim darom"...