Mama44 se ne da !!

nedjelja, 27.05.2007.

DUHOVI U OMIŠLJU, KRKU, MIĆI BODULI...SVE U SVEMU, SVAŠTA !!!

E, jučerašnji dan bio je jedan od aktivnijih.
Krenuli smo već ujutro, u Omišlju se povodom Duhova, održao Duhovski sajam...Po prvi put ove godine, neka mi ne zamjere ako griješim, ali tako kažu i Omišljani, održala se manifestacija takve vrste.Bilo je puno štandova, izloženih autohtonih proizvoda, gostovali su i zainteresirani iz drugih krajeva Hrvatske.
Imali smo i dimnjačara za sreću, kovača novčića, iscjelitelja, koji je u slobodno vrijeme verglao...

Lijepo i prelijepo...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ne može bez šanka, kroštula i fritula, a neki su igrali šah...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Nakon toga, naravno, Njivice, a pošto se ovi nisu kupali već desetak sati, morali su, pa bar i u gaćama, skočit u more...treba imat hrabrosti prošetat Njivicama usred dana u donjem vešu:)

Usput smo i morske krastavce ronili...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Usput smo i morske krastavce ronili...

Dočekali smo i Vilu Velebita, sa Englezima u pivskom izdanju...i avion sa aerodroma...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

I baš su lijepe Njivice kad ima puno ljudi...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Nakon zbilja brzinskog ručka, mama je morala na posao, a djeca su joj pravila društvo, čekajući večernji koncert koji su održali Mići boduli u sklopu događanja ovogodišnjeg krčkog Vinoforuma, šestog po redu..
Zapuhalo je i jako jugo, jedrenjak se vrtio i vrtio, jedva se privezao za kraj..uspješno:)
Ekipa je već uigrana, izlagatelji su sve redom vrhunski vinari, a ove godine ponuda je pojačana i prezentacijom domaćih sireva. Atmosfera - fenomenalna...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Gostovao je i dječji zbor Kikići iz Zagreba, ma, di ćeš bolje nego kad se nađe toliko djece na okupu...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

A, onda, dame i gospodo....Mići boduli. Izvrsni, kao i uvijek (a objektivne mame!!)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Vinoforum, Krk 2007.

Frankopani su, unatoč sparini i vrućini, odlično odradili svoj posao...
Taman, kad su dečki na stageu zapjevali "silni vetar, gmljavina, škuro kako va kasele...a na zemlju škrope kapi, kako lešnjaki debele..." počela je zbilja padati kiša, kapi veličine liješnjaka..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

E, ovog čovjeka treba posebno spomenuti...inače suprug drage tete u crvenom, tata jedne male zborske pjevačice, vatrogasac, zametski zvončar (zimi), vodi podmladak vatrogasaca, a još je i Frankopan, k tome slagač klupa u slobodno vrijeme...i voli kuhat...i sam gradi kuću i pravi namještaj...mislim, da...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

U međuvremenu smo malo bili i na ringešpilu, mislim, djeca, naravno, ja se ne ufam baš previše...Naravno, malenoj ni bilo niš, al' je zato muškarac imao problema sa želucem...No dobro...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kažem, sva sreća da je kiša počela padati, pa smo otprašili oko 10 kući...inače bi bilo veselja danas, a i ovako ga ima, malo mi je naporan taj ritam:)

No, bilo je to pravo osvježenje za dušu i tijelo nakon svih (polu)zimskih mjeseci...

I jedan superamaterski video-uradak...




- 19:35 - Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 26.05.2007.

LAŽ 2. dio

Do koje granice čovjek može trpjeti laž?

Do koje granice može tolerirati neistinu, neiskrenost, evidentnu, skoro pa patološku lažljivost, a sve u ime nekog mira, nenarušavanja nekakvih odnosa?

Koliko čovjek može, zapravo, glumiti, prihvaćati igru, suživjeti u toj igri, pretvoriti se u isto takvog neiskrenog, pronicljivog, za svaku situaciju spremnog - lažljivog stvora?

Dokle čovjek može čak i na sebe preuzimati odgovornost, kad lažljivcu podastre činjenicu da je uhvaćen u laži? Jer takvi obično, da bi se obranili, napadaju i krive žrtvu...

Vjerovatno danas mnogi ljudi žive tako i čini mi se da je laž ušla u sve segmente naših života. Lažu nas u medijima, lažu nas u svakodnevnim situacijama, na poslu, u trgovini, uvaljuju nam doslovce sve i sva, od informacije do robe.

Tu si, i možeš ili ne moraš to prihvatiti.

No, kad laž postane način života ljudi s kojima komuniciraš, kad ta stvar postane jedino što možeš dobiti od onih koji su ti dragi ili su to nekad bili - e, tu već boli želudac. Jako. Do mučnine. One Kafkine, doslovce.

A netko mi reče da je želudac drugi mozak...

Laž stvara nepovjerenje.

Laž stvara nelagodu.

Laž uzrokuje razočarenje.

Laž je direktan put do sumnje u sve i svakoga.

Laž može dovesti i do toga da više nikome živome ne vjeruješ, pa makar se netko kleo svim živim i neživim, svim što mu je najsvetije, da govori istinu...

E, to je najgora posljedica laži, laganja, muljanja, prevrtanja...



'Ajmo se pogledati u oči.

Sami sebe.

(Ne pričam o lažima koje su ponekad potrebne.)


'Ajmo se u trenutku tišine, mira, samoće, zapitati - zašto to radim?

Što dobivam time?

Što činim ljudima oko sebe?

Da li mi je uopće stalo do ljudi oko mene?

Jesam li svjestan/svjesna toga da, kad se jednom sapletem u mrežu laži, da ću se teško iz nje izvući?

Jesam li stvarno toliko uvjeren/uvjerena da moje laži uistinu prolaze uvijek i svugdje? Ili mi je totalno svejedno što će ljudi misliti o meni, kakvim če me bićem smatrati?

Mogu li se uvući u kožu onoga kome lažem, pa bar malo osjetiti kako se to biće osjeća kad ga lažem?

Mogu li se uvući u kožu onoga koga lažem, pa barem malo pretpostaviti kakvim će me očima gledati ta osoba, što ću izgubiti kad me konačno prozre i osjeti se ljigavo jer je imala povjerenja?

Ili me uopće nije briga, jer, to je ipak samo jedno sredstvo kojim dolazim do cilja, koristi?

Da li sam uopće svjestan/svjesna da mi je laganje postalo način života, modus vivendi?



Ne znam kako se drugi ljudi osjećaju kad ih slaže netko njima blizak.

Moje reakcije su, kao i sve druge moje emocije, prejake.

Predestruktivne.

Pogled na osobu koja me slagala, u trenutku kad shvatim da je to na stvari, ide od iznenađenja, spajanja kamenčića u mozaik, saznanja koje te pljusne gore nego ijedna ljudska ruka, koljena zaklecaju, a želudac, mimo svih fizičkih zakona, krene uzbrdo...Sve to u desetinski sekunde, valjda....Zatim razočarenje, a najgori je, zapravo, osjećaj povrijeđenosti radi "vjere u nevjerne", spočitavanje sebi vlastite gluposti i neinteligencije, preblesavog povjerenja i nasjedanja na gluposti...Zapravo, najviše budem kivna na sebe što sam uopće dozvolila da se takve osobe približe mom životu...E, to mi je najgore...I onda je gotovo.

Ta osoba više čak nema onaj svoj lik, nema iste crte lica, postaje, u pravilu, ružna.

Ta ružnoća koja se ocrtava na licu, zapravo je ružnoća duše.

Ružnoća nečega što je rođenjem bilo ljudsko biće, imalo sve predispozicije da to i ostane, ali je negdje, iz nekih sebičnih, egoističnih razloga postala sasvim nešto drugo.

Radi neke svoje koristi.

To je to, da. Egoizam, vlastito zadovoljstvo, dobrobit vlastite kože, bez obzira na bilo što i bilo koga.

Praktički, gaženje svega pred sobom, umotano u priče.

Što sam starija, to mi je sve više žao što mi se doslovno po nosu vidi kad i pokušam pomisliti nešto izlagati...vidim da je i jedinac naslijedio tu falingu, blago njemu...

Bilo bi bolje da sam rođenjem dobila onaj čip, gen ravnodušnog gledanja u oči i pričanja pizdarija...bez pardona...i bez trunke grižnje savjesti...

Bilo bi bolje da sam isto tako počupala gen, koji bi mi u nekim situacijama, kad je moja korist u pitanju, dao da bez razmišljanja izvalim lažurinu umjesto vječito glupe iskrene, preiskrene riječi, pune povjerenja...
Manje bi me želudac bolio, a vjerovatno bih i imala ipak malčice drugačiji život od ovoga.

Samo ne znam kako bi hodala po podu popločenom žrtvama svojih laži....


"Divim" se onima koji to mogu.

- 19:41 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 25.05.2007.

20 sati, 12 min 50 sek. temperatura u Rijeci je - 26 C

Tako.

Ujutro je počelo sa 22 C.

Oko 7.

Kad dođem na posao, do jedno 9, 9 i pol, sunce piči direktno u kiosk, drito, ravno, kako god. Kad imam najviše posla, dok sve to posložim i rasporedim, već sam sva u jednoj vodi...i inače ne podnosim toplinu i sparinu, vučem se k'o krepana mačka, ali šta se ovo dogodilo zadnjih par dana - e, pa to je katastrofa. A tamo nigdje hlada...kiosk je fantastičan, kao mali dućan, izvana izgleda kao da je od kamena, ali šipak! Sama plastika! Pa kad se to fino upari, upije, akumulira...ma, divota jedna...

Danas mi je došlo tri puta da zovem šefa i dam otkaz.
Prvo, lova je nikakva. Drugo, dok sam radila dvokratno, plaćeno mi je pola putnog troška u visini pokazne karte, a busom se ne mogu vozit jer nemam liniju, osim ako bih cijeli dan provela u Krku...rečeno mi je :"a, morat ćete se snaći!".Nadalje, račun za mob je doslovno 3 puta veći od uobičajenog, naravno, mora se zvati šefove, mora se zvati djecu petnaest puta tokom smjene...
Onda, auto se, obzirom na godine koje ima, lijepo izamortizirao po onim rupetinama od Njivica do Krka, sav "pliva", amortizeri su u komi totalnoj...napravila sam za mjesec dana 2400 kilometara, a za šta? Za 850,00 kuna koje mi je ostalo kad sam oduzela benzin i telefon...

Jedinac, ljubi ga mjaka, totalno se raskalašio, a kako i neće, ne vidimo se svaki drugi dan...ni ljubimica nije daleko, ali ipak ima neki osjećaj obaveze. Počeo je skupljati nekakve komade, e, pa baš sad na kraju godine...a ti majko radi, jerbo, ako dođeš na sud, na parnicu, gospoda će zaključiti kako se ne želiš brinuti o sebi i zaraditi, nego daješ otkaz, pa ti vidi !!

Kuda li ide ovaj svijet?

Ne znam.

Zato sam popodne samo svratila doma, uredno nahranila djecu voćem i pizza-cutom...i otprašila na kupanje.
Atmosfera k'o polovicom srpnja. More toplo, vani za ne izdržat...kavica sa tetama, čisto reda radi, dosta mi je praznih priča o kuhanju, šopingu i dječjim zadaćama...

I sad opet razmišljam, stavljam na vagu, da li da ili ne?

Otkaz ili rad?

Nešto mi govori da se strpim, da možda iziđe nešto povoljno za mene iz svega toga, a opet - djeca...sud...

Vidjet ću ujutro.

Koje je, kao, pametnije od večeri...

Možda me prosvijetli...

- 20:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 19.05.2007.

VOZ, MOST, MJESEČINA....I DJECA

Kamenolom na Vozu...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kuća, bivši svjetionik, oaza mira...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Most, Krčki...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Voz, crkvica, prastare bitve...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Prastare bitve...
bitva sa ženskim likom, iz doba staroga Rima
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

..i sa muškim likom...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Predveče...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

A ovo je danas slikano mobitelom, uopće ne znam kako srediti takve fotografije, rezolucija je katastrofa...ipak, pizza, plaža, lijepo vrijeme...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket




Malo slika, nemam riječi, ali bit će, uskoro...

Veliki pozdrav svima:)

- 21:06 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 15.05.2007.

NJIVICE U TUZI

U glavnom ste svi više manje imali prilike danas u novinama vidjeti slike sa mjesta strave, tragedije, nečega što čovjek ne može pojmiti.
Zgađena i zgrožena naslovnicom Novog lista, fotografijom koja nije trebala ugledati svjetlo dana upravo radi toga što NIKADA, ali NIKADA neće postići svoj cilj, odnosno, natjerati ljude da razmisle kad sjednu za volan...O sebi i o drugima...A možda to nekad niti nema veze ni sa čim, jer u ovom slučaju, kao i u mnogim drugima, postaviti ono pitanje "zašto?", jednostavno nema smisla. I gotovo.

Fotografija u Novom listu, kao i slične sa bijelim plahtama preko mrtvih tijela nakon sve većeg broja sve stravičnijih nesreća na cestama, samo je trenutačni mamac za kupovinu novina, po sistemu "što gore - to interesantnije", a za obitelj, prijatelje, poznanike, djecu...Nemam druge riječi za te ljude koji žive od senzacije, do - lešinari.

Dogodilo se što se dogodilo.

Anita, žena Željkova, majka tri djevojke, jednostavno više nije tu.Niti ona niti njena Martina. Visoka, tiha, plavokosa djevojka, na pragu života.

Znaju ih mnogi ljudi širom Hrvatske.I svijeta. Svatko tko je došao bar jednom u Njivice, morao je upoznati Željka i njegovu obitelj. Radišni, požrtvovni, svakom na usluzi, privatnici, koji niti jednom svojom gestom nikada nisu pokazali niti trunku bahatosti ili se promijenili radi toga što su zaradili neki dinar više. A bogme su ga krvavo zaradili, vjerujte na riječ.

I muž i žena i djeca.

Plaža Sunset beach, ona koja je na svim slikama Njivica, tik ispod crkve, godinama je već mjesto gdje se ljudi najviše vole kupati. Cijela obitelj radi od jutra do mraka, prošla su ljeta i ljeta, da se Anita doslovce nije okupala, a kamo li osunčala.

Željko je uspio urediti starinu u Njivicama, u staroj kali, srediti je u pravom starinskom stilu, ali ne za svoju korist, nego za korist mjesta, što je danas rijetkost. Unatrag dvije godine, dobio je i koncesiju za stari svjetionik na Vozu, bilo je to prošloga ljeta i u Gloriji, velika reportaža...ali uvijek i sve za ljude. Surađuje sa arheolozima, želi nešto napraviti za taj otok i pokrenuti neke stvari s mrtve točke - ali uvijek i sve za gosta, za turizam, za ljude koji dolaze, a i za one koji od toga žive.

Nevjerovatna energija, ideje, ciljevi, a sve ostvarivo i ostvareno. Do sada.

I baš jučer ujutro, sreli smo se na kiosku, on u svojoj standardnoj ljetnoj odjeći, sa slamnatim šeširom, koji je postao njegov zaštitni znak...i priča kako je već pomalo umoran, kako mu je najstarija kćer dovoljno odrasla i samostalna da preuzme poslove na plaži...a on i Anita će više vremena provoditi u miru na Vozu...ne može više, nešto ga i srce gnjavi. Kad malo odvrtim film, iz njega je zračila nekakva sreća, zadovoljstvo što je familiji osigurao nekakvu budućnost, što može konačno malo odmoriti...

I nakon nepunih sat i po - u milijuntom djeliću sekunde sve je otišlo u nepovrat.

Poznavajuć Željka Znidaršića i njegovu ljubav prema ženi i djeci, sumnjam, na žalost, da će se čovjek ikada više oporaviti. Ako i bude, to će biti dugotrajno i jako teško.

I zato nisu u ovakvim ružnim i teškim situacijama potrebni novinari-lešinari, fotoreporteri, televizijski izvjestitelji (a kako su samo brzi, majku im njihovu, kad ne treba!), da dodaju sol na ranu, da pišu srcedrpateljne, neiskrene riječi koje nemaju veze s mozgom.

Samo onaj tko pozna tog čovjeka, tko je poznavao njegovu ženu, možda može na tren osjetiti tu bol.


******

I onda se ja pitam.A uvijek se pitam.

Da li su sve stvari koje se događaju oko nas, dnevni problemi, nestašica novca, neplaćeni računi, razvodi, raskidi, trista čuda , vrijedni ijednog uludo potrošenog trenutka na nerviranje, živciranje?
Da li je potrebno biti "čekač" i vječito čekati da napravim "ovo ili ono", pa ću "onda živjeti"?

Na žalost, tek kad se ovako nešto dogodi, tek onda čovjek, a opet ne svaki, shvati da je život tako krhak, tako jadan malen i slab...i da niti jedna stvar na tom svijetu nije vrijedna jedne minute lošeg raspoloženja. Izuzimam bolest i ovakve tragedije, tu smo nemoćni.

I onako se sve više-manje sredi u životu baš onako kako se treba srediti, a mi se poslije toga pitamo - a zašto sam se nervirao, zašto sam si trošio zdravlje?

Koliko nam treba takvih događaja, koliko nas puta treba lupiti u glavu, da bismo shvatili život?


****

Njivice su momentalno jedno mjesto koje ne govori.
Mjesto gdje se sa svakom udahnutom česticom zraka, udahne i težina tuge.
Nevjerice, pitanja.

Doslovce nikome nije ni do čega.

I doći će sutra ljudi.
Obitelj, prijatelji, znanci, Istra, Zagreb, tko zna odakle sve.I iz inozemstva, sigurno.
Ja se još uvijek pitam da li da odem na sprovod.
Bilo bi jako lijepo od mene da to učinim, mada znam kako ću se danima poslije toga osjećati.
Sama pomisao na to da ću vidjeti ono što ne mogu pojmiti, odvraća me od odlaska.
Mislim da ću ipak otići dan poslije na groblje, odnijeti cvijeće, odšutjeti neko vrijeme.

I pokušati ne pitati se "zašto".


E, moja Anita....


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 22:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.05.2007.

ANĐEO JEDNOG DJETETA

Bilo jednom jedno dijete, koje se pripremalo doći na svijet.
Jednog dana ono upita Boga:

"Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitno i nemoćno, kako ću živjeti tamo?"

Bog odgovori:

"Od svih anđela, izabrao sam jednoga za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti ti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretno."

"Dobro, a kako ću ih razumijeti kada mi nešto kažu, kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.

"Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu, i pažljivo i sa ljubavlju naučit će te pričati."

"Čujem da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štititi?" zabrinuto nastavi dijete.

Bog se nasmiješi i kaže:
"Tvoj će te anđeo uvijek štititi, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."

Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
"Ali ja sam veoma tužno što Te neću moći više vidjeti..."

"Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučiti te putevima koji vode do mene."

Tada u Raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do djeteta. Ono shvati da treba ići, pa postavi posljednje pitanje:

"Moram ići, Gospodine, molim Te, reci mi, a kako se zove moj anđeo?"

Bog odgovori s velikim osmjehom:

"Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA."


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Sretan Majčin dan svim mamama, sa zakašnjenjem...

- 11:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.05.2007.

ŠTO JE BOLJE?

Čovjek je rijetko zadovoljan onime što ima. Ili uzima stvari zdravo za gotovo, a one nikad nisu onakvima kakvima se čine, ili se jednostavno navikne na nešto u životu, ne pada mu na pamet da ih mijenja, da razbije kolotečinu...Iz ne znam kojih razloga.

Dala mi je levantica malo misliti.

Dakle, živim u nekakvim brakovima već četvrt stoljeća. Nisu mi ni mladenačke veze bile nešto sretnije, mislila sam do nedavno da sam sama kriva tome, da nešto sa mnom ne valja. No, taj sindrom krivice, nešto je najgore što si čovjek sam može priuštiti.Pogotovo kad sve oko njega naprosto vrišti da nije tako. Jednostavno, kao što neki ljudi imaju izvanrednu sreću da nađu stvarno svoju drugu polovicu u životu, i to iz prve, tako neki jednostavno to ne uspijevaju. Ne znam što je tome razlog, vjerovatno potreba za ravnotežom u svemiru, nemam drugog objašnjenja:)

No, postoje i oni "mlaki" odnosi, brakovi, veze. Oni u kojima se život pretvara u naviku, zajedničko disanje u nešto što je tu i što je tako i za što nema razloga niti da se zadrži, niti da se prekine. Nitko tu nikoga ne tlači, ne maltretira, ne gnjavi, ali isto tako niti razumije, niti pruža podršku, niti pokazuje nekakav preveliki interes za drugu stranu. Sve ono što je nekoć bilo, sve ono što je spojilo to dvoje ljudi, pretvara se u naviku. Sve je poznato, a i godine su tu, nema se više snage za traženje nečeg novog, za mijenjanje nečega, za nekakve radikalne poteze. Jer jednostavno nema razloga.

Ja volim reći da je brak, veza, zajedništvo, biljka koju treba njegovati, hraniti, zalijevati; kad malo zastane u rastu, možda joj treba promijeniti mjesto da ima više svjetla i topline.
Ako tu biljku ne njeguješ, ako je pustiš, zaboraviš na nju, pa je tek povremeno, samo usput, malo zaliješ, tek toliko da se ne osuši - e, onda ni od nje neće biti ama baš ništa.

I sad, pitam se ja: nakon svih tih mojih neuspjeha, a, ruku na srce i potrebe konačno za nekim tko će biti tu, tko će voljeti, razumijeti, podržavati - da li bih ikada više pristala na nekakav eventualni zajednički život?
Hm, ne znam baš. Prvo što mi pada na pamet - ah, tko će se opet navikavati, tko bi opet sve ispočetka, pa nemam ja više snage za to, etc.etc...Opet, nakon svih godina samovanja (čudno, ali istinito - ja sam zapravo svih tih godina braka bila doslovce SAMA), shvatila sam da se iza sve te moje, nazovi snage i uvjerenja da mi nitko nije potreban, zapravo krije, dobro zakopana i zakamuflirana potreba za ljudskim bićem. Za toplinom, za ramenom, za smijehom, za opuštenošću...za nečim što čovjeka čini čovjekom. I hvata me zadnje vrijeme panika od misli da ću na kraju i ostati sama. Palo mi je na pamet da je to sasvim realna mogućnost, a ne sviđa mi se.
Reći će netko - ne pričaj gluposti, pa imaš djecu!

Imam djecu. Ta će djeca, znači i ovo dvoje malih, kao i ove velike, otići svojim putem, imati svoje živote. Jasno je to svima.

I?

A opet, kad vidim parove oko sebe, koji egzistiraju, emocionalno životare već 20, 25 godina, onda mi je na neki način i drago da nemam tako nešto.

Nije čovjek pametan.

Možda sve prepustiti vremenu, životu, sudbini, Onom gore ili zvijezdama...

Pa što bude.

- 19:09 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.05.2007.

E, prvi put nakon punih mjesec dana, nisam išla popodne na posao.Gotovo je i to veselje, hvala Bogu. Od sezone još ni spomena, a meni je već pomalo dosta. Vjerovatno godine čine svoje...
Ma, jedva sam dočekala, kuća je u nezavidnom stanju, ali nekako je važnije otići, biti, uživati.
I slikati.


Možda se zna, a možda i ne, Njivice su "ostarile" za ciglu tisućicu godina...zahvaljujući Mađarima koji u kupili zemljište tik do mora, ispod crkve, a za izgradnju neznamčega...e, pa ne znam baš da li će se to i obistiniti...neće, ako ima pravde...

Elem, iskopine, kažu, vila koja datira negdje između 3. i 5. stoljeća....Rimskoga porijekla.
A arheolozi su odradili tek dio, ima tu još puno, puno posla.

I baš mi je drago!

Iz više razloga:)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

A onda je poslije došla duga....e, da je jednom moći proći ispod nje...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


On je i opet imao performance pod nazivom "Pogled prema suncu..."

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Svaki dan više puta izlazim, ulazim u kuću, prolazim tik do nešpule...tek sam jučer primijetila da je dala svoje prve plodove...neodoljivo podsjećaju na djetinjstvo, mladost...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket




Ja?
Katastrofa.
Nikako da se priberem, sredim, koncentriram....No, kako poslije kiše dolazi sunce, a ponekad i obrnuto, valjda će i meni jednom zasjat.
Bio bi red:)

- 21:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (12)
Listopad 2007 (15)
Rujan 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (8)
Svibanj 2007 (8)
Travanj 2007 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi






  • Avatar:

    http://blogexpertavatari.blog.hr/

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se