...nešto paralelniji od ostalih...
ponedjeljak, 24.09.2007.
Zid
Mogla bih godinama stajati iza zvučnog zida.
Slušati treperenja iza debele barijere.
Sanjati o košmarima.
Sažalijevati debele stijenke u kojima se gubi zvuk.
Mogla bih stati posve blizu buci i biti daleko od nje.
Stvoriti vakuum.
Pogledom pratiti nijeme zvučne valove.
Mogla bih stajati tu, posve blizu impresivnog,
Biti neprimjetna.
Slobodna.
Smijati se životu koji me ne dodiruje.
Životu koji govori jezikom mrmora.
Praviti se da ga ne razumijem.
Da je živost zapravo tek niz titraja.
Da je jauk tek podmukli tutanj.
Pa ga s mazohističkom dozom iskvarene radosti
pustiti da prođe žilama.
Mogla bih opušteno spustiti ruke,
tik iza dugih bljeskova i svjetlećih sirena.
Prošetati paralelnim vremenom,
bez straha da ću potonuti zajedno s njim.
Ignorirati velikane.
Biti malena.
Sebična.
Pustiti se strujanju jauka.
Nečiji su, ionako.
Živjeti čemer daleko od košmara.
Blagovati u vremensko-prostornom procjepu.
Sve dok ne zagazim u usku traku bljeska.
I postanem buka,
I postanem mrmor.
I jauk.
Usamljeni tutanj u čemernim žilama.
petak, 14.09.2007.
Štap
Boljelo ga je, možda, samo to što mu je desna noga nekako nezgodno upala u procjep između dva betonska bloka. Ali nije da mu je odveć smetalo. Na kraju zaboraviš na bol, ostane samo hladan dodir kamena po utrnulom tijelu i puzanje zvukova po vlažnom zraku. I kuckanje štapa. Doista, štap nije pripadao ni u jednu kategoriju čujnog. Živio je izvan domene opipljivog, egzistirao je u zasebnom svijetu kojemu se on klanjao i dodvoravao baš na onaj starački način. Štap, a onda sve ostalo. Koraci. Mirisi. Slutnje. Šuma koječega nedefiniranoga, ljepljiva masa gustog zraka. Toliko opipljiva, okusna, gorko siva, promiješana svim sokovima. Štapom je kuckao svako toliko tek da se uvjeri da je živ i da izroni nakratko iz tupo meditativne poze. Možda, ponekad, i da pruži otvrdnjelu ruku. Tada bi oživjela bol, tupa i škripava, stopila bi ga s grubom bezličnom masom što ga je okruživala i podsjetila da ju tu. Sada i tu. Možda, ali samo možda, tada bi osjetio da se poneka sjenka izdvaja iz mase, da čini zvuk sam za sebe, da je izrodila miris, čist i nevin. Da je poremetila na trenutak sfere njegovog životnog prostora, približila se štapu, potpuno blizu, potpuno blizu uskom procjepu… a štap bi tada podivljao, bol zaječala poput divlje zvijeri, a sjenka bi se u trenu izgubila u kaotičnoj masi.
Smetalo mu je, zapravo, što su betonski blokovi dovoljno veliki i dovoljno akustični da kroz njih može osjetiti treperenje cijele te neprobojne mase. Kroz njega je strujalo klapanje, zaustavljanje, trčkaranje, kruženje, beskrajno nabadanje i lupanje i zaustavljalo se točno na onoj točki gdje blok prestaje biti grijan njegovim leđima. Čuo je kako titraji nestaju, pa opet dolaze zajedno s košmarom mirisa, izmiješanih i gadnih, toliko iskorištenih u sivim maglama. Sjećao ih se, nekad davno, kad je smještao sivu maglu pored zelene rijeke. Nekad davno, možda tada bol nije postojala. Možda su mirisi i slutnje rasli u drugačijem snu. Možda je svjetlost progutala žamor, a treperenje postojalo samo kad zatvoriš oči. A kuckanje? Kuckanje ga podsjeti na sada i tu.
Sada i tu, štap je otvarao nove dimenzije svjetlosti.
Sada i tu, magle su postajale opipljive.
Sada i tu, sjenke su bile čiste i nevine.
Na otvrdnjelu ruku spusti mu se piknjasta kap kiše. Želio bi, stvarno, smjestiti je u svjetlost. Zakucka štap. Prolomi se kiša titraja kroz betonski blok. Tihano, užurbano. Uznemiri ga svjež miris vlage. Kuckao je, tresao dugačkim štapom…masa je prolazila.
Gledaj.
Pa i kapi…poprimaju boju. Štap zašuti.
Sitni koraci nevinog mirisa približe se starcu i naslone kišobran uz betonski blok.
utorak, 04.09.2007.
Jesenska
Dođi.
Ne boj se.
Šutjet ćeš na mojim ramenima.
Visoko gore, gdje jesen još nije došla.
Reći ćeš mi koliko sam zapravo nepoćudno malena
I koliko dugo moj krik prede nježnu koprenu
površinom vode.
Nečujno, uistinu.
Priznajem, plašim se.
Dubine, mraka.
I plašim se,
Da me više ne poznaješ.
Da gledaš negdje u nebo,
Spužvasto i pahuljasto,
a ja brojim odraze žućkastog lišća na vodi.
I ponirem, padam duboko za njima,
Gdje je sve tako isprepleteno i zamršeno,
I gdje su koprene izmiješane s kricima,
i krici s koprenama.
A ti se igraš pamučnim oblačićima.
A jednom si znao da se jezivo bojim virova.
Grčenja, koprcanja u gustoj masi kaosa.
Jesen je blizu.
Tu.
I rijeka sada teče u žućkastim tonovima.
I gore netko prede vunene oblačiće.
Smiješiš se.
Šutiš.
Duboko u rijeci, gdje stanuju virovi.
Neobično su prazna moja ramena.
