...nešto paralelniji od ostalih...

ponedjeljak, 27.08.2007.

Ode ja :)

Hohohohho...
more mi se smiješi...
i noćni bus....
i cetina....
i radmanove mlinice....
i babnjača....
i brač....
i omiš...

čujemo se za par dana...

pozdrav svima:)

27.08.2007. u 11:44 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 22.08.2007.

Cvrčak

Premda je prošlo dosta vremena od njegovog nastanka, osjetih potrebu objaviti milog mi cvrčavca...mislim da je jasno na koju je pjesmu ovo parafraza...:)

Sunce veliko baca svoje plamene jezike na lug, opeče svaku skrovitu grančicu, zavuče se u kuće, zaviri u mišju rupu. Sve se sakrilo, snuždilo, pokorno prihvaćajući Sunčev plameni obred što ne štedi ni pticu u grmu, ni jazavca u rupi, ni ljude na poljima. Žmire i teško dišu ptice u grmu, sklupčali se jazavci u rupama, polijegalo selo u kućama…
A cvrčak zove! Dođite! Napijte se Sunca! Nahranite se njegovim sjajem! Gdje ste sad vi, o slabići podmićeni jesenskim plačem voda? Tko vam drži ruke da se ne poklonite Suncu velikom što vam srca grije? Sunce vas je stvorilo! U vama je njegov sjaj! Imate čast nositi njegov znamen u sebi, a da toga niste ni svjesni! Vi nosite pečat Sunca sa sobom! O, tako sam malen i slab bez Sunca… Tako sam nemoćan bez njegove snage… Gdje pronaći utjehu? Otkuda crpiti život ako mi Sunca nema…? Ja noću patim. Ja jesenske plačne dane provodim u samoći. Čuvam u sebi iskru Sunca koja me prati i pruža mi utjehu. A vi? Vi se od njega skrivate da vas njegov sjaj previše ne obasja… Rođeni ste da patite, rođeni ste da budete jaki! Sunce će vas iskaliti i unijeti u vas životne sokove! Život nije mlaka smjena ugodnosti i blagosti! Budite radosni! Radosni što u sebi nosite silinu mora i vedrinu neba! Pjeva tako cvrčak, bruji teško dajući pečat tišini obreda Sunčeva plama. Sluša ga ptić u grmu, sluša ga jazavac u rupi, čuju ga ljudi u kućama. Iz petnih žila kliče Suncu upijajući njegov plam svim osjetilima i glasno šireći njegovu snagu. Njegov zlatni ključ od neprimjetnog stvora učini glasnika mira i radosti. Sunce i cvrčak, cvrčak i sunce, zajedno u krugu svjetlosti i topline.
Minu podne. Stiša se svjetlost sunca ispraćena pjesmom cvrčka. Probudi se ptić u grmu, proviri jazavac iz rupe, nagrnuše ljudi iz kuća. Smiri se cvrčak na crnoj smrči. Zaspe borac, čuvajući u sebi iskru Sunčeve radosti…

22.08.2007. u 16:45 • 8 KomentaraPrint#

subota, 18.08.2007.

Stršljen

Topla ljetna noć povjetarcem je ulazila kroz širom otvoren kuhinjski prozor. Stajala je kraj sudopera i strpljivo šutke slagala oprano suđe na hrpu. Još par rutinskih pokreta spužvicom preko musavog tanjura i otečene noge mogu na počinak. Kroz jednoliko strujanje zveketa suđa probije se izvana podmuklo zujanje. Prene se. Drhtave ruke ispuste tanjur i dohvate oba prozorska krila izbezumljeno ih pokušavajući zatvoriti. Nespretnim pokretom krila se sudare, prozor se pritvori, a ona prestrašeno ustuknu i ukopa se u mjestu. Vanjskom stranom dvostrukog stakla puzio je žuto-crni leteći gmizavac. Oduzeto je stajala i promatrala kako se neman intuitivno približava mjestu gdje se dodiruju pritvorena prozorska okna. Par decibela ustrajne niske frekvencije kroz uski prolaz i debelo se žuto-crno čudovište kao magnetom privučeno zalijepi se za jedinu upaljenu žarulju na 5. katu nebodera. Crne noge pohlepno su grabile usijanu staklenu površinu, a onda se odjednom dezorijentirano strmoglavile i u pola pada, uz zujavo treperenje krila započele bezglavi, bauljavi ples od zida do zida, od jedne osvijetljene plohe do druge. Ona potisnu vrisak pa se pripijena leđima uz zid stane šuljati do vrata. Dezorijentirano žuto-crno tijelo obilazilo je prostoriju u čudnim elipsama, odbijalo se na sve strane, pa kad se zaleti prema njoj, ona panično dohvati krpu sa zida i vezenom parolom «Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori» stane mahati po zraku, zažmiri od straha, odbaci krpu kao da je užarena i punom težinom se nasloni na poluzatvorena vrata. Tresak i tišina. Gmizave noge na blještavom svjetlu. Njena ruka na zaključanoj kvaki. Polako se premjesti prema prekidaču. Mrak na 5. katu. Spusti se uz vrata i tiho sklupča. Širom otvorene oči gutale su mrak, zajedno s niskim frekvencijama tražile tragove svjetlosti. Podmuklo, isprekidano zujanje i glasni otkucaji srca. Ples zamršenih koraka sve dok jedan ne utihne.

Naćuli uši. Tišina. Drhtava ruka dopuzi do prekidača. Kratki klik osvijetli sitne mračne duplje na vrhu prozorskog okna. Gurao je nožice u pukotinu, zapinjao, bježao van privučen narančastom uličnom lampom. Ne skidajući pogled s njega, polako ustane, pa gazeći po vezenoj paroli zakorači do prozora i oprezno ga rastvori. Povjetarac istisne strah iz kuhinjice, ona nakratko prestane drhtati i posegne prema ladici s ključevima. Neman iskoristi priliku i u djeliću sekunde prebaci svoje debelo tijelo natrag na golu žarulju. Prsti joj se zapletu oko ladice, nervozno protrese komodu, krupno zujanje ju u trenu povuče k vratima, a šaka je već bjesomučno tražila prekidač za svjetlo.

Lahor se poigravao decibelima, vješto ih širio po kuhinji, skakutao, preokretao ih, bacao, ušutkavao, nosio, udaljavao, čistio kuhinju od zvukova, šumova, frekvencija, titraja. Naposljetku, tišina. Čista i blagotvorna svjetlost obasja kuhinju. U nevjerici je pogledom ispitivala svaki poznati kutak prostorije. Oprano suđe. Vezivo na podu. Pomaknuta komoda. Otvoreni prozor. Brzo ustane i čvrsto zatvori oba krila. Brižno vrati komodu na mjesto i posve mirno izvadi ključ iz ladice. Zatim savjesno očisti pregaženo vezivo i vrati ga na zid. Spokojnu tišinu prekine okret ključa u bravi i klik za mrak na 5. katu nebodera.

Za par trenutaka ponovno svjetlo u maloj kuhinji. Zaboravila je oprati tanjur. Izvježbana poza otečenih nogu, šum slavine i zveket tanjura. Otrese mokre ruke i primi kuhinjsku krpu s male vješalice na pločicama. Krpa iz ruke klizne na pod.
Prilijepljene za zidne pločice, sitne crne duplje skamenjeno su motrile vrišteće decibele.

18.08.2007. u 22:40 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.08.2007.

Pokušaj igrokaza, u boljem slučaju dramskog intermezza

Semafor



Na svakoj strani pozornice nalazi se semafor. Semafor s jedne strane osvijetli pozornicu zelenim svjetlom i istodobno se čuje znak za prolaz pješaka: pip, pip, pip, pip.
Sa suprotne na pozornicu izađe lik i krene prema semaforu. Srednjih je godina, pomalo zapušten i tupavog izgleda. Kada dođe na drugi kraj pozornice, semafor se ugasi i uz znak za prolaz upali se onaj na drugom kraju pozornice. Žustrijim hodom krene do njega. Kad dođe na drugu stranu, ponovno se upali prvi semafor. Lik krene prema njemu, ali na pola puta upali se crveno svjetlo, oglasi se signal za stop (piiip, piiip, piiip) i lik se ukopa. Semafor se počinje poigravati s likom. Upali se zeleno svjetlo, lik krene, pa crveno, lik se ukopa. Na ponovni znak zelenog svjetla lik se dokopa kraja pozornice, a zatim se upali drugi semafor i on potrči prema njemu, ali, naravno, upali se crveno svjetlo. Poigravanje traje neko vrijeme, sve dok lik, premoren, ne počne puzati od jednog do drugog semafora, a zatim se oba upale, jedan crveno, drugi zeleno, i počnu napadno pištati. Lik se sruši na pozornicu, pozornica se zatamnjuje, a na platnu se projicira veliki upitnik. Upitnik na platnu nestaje, zatamnjenje.

***

Semafori se više ne vide, ali zeleno svjetlo blago obasjava cijelu pozornicu. Na platnu je projicirana sjena velikog križa. Ušeće lik s rukama u džepovima i otisnutim upitnikom na čelu. Naoko bezbrižno zvižduče, ali zabrinutim i istodobno radoznalim pogledom ispituje okolinu.
Na rubu pozornice stoji fratar koji Lika promatra, ali ga vidi samo publika.
Fratrov glas odzvanja cijelom pozornicom, kao da dolazi odozgo. (može biti prije snimljen)

GLAS (bijesno, siktavo): Tišina!

Lik prestane zviždati, osvrće se, znatiželjno prilazi križu (misli da od tamo dolazi glas)

GLAS (fratar sa strane gestikulira): Huljo bezbožna! Klekni!

Lik prestrašeno klekne.

LIK: Ja sam…

GLAS: Znam ja tko si ti i što tražiš…ja ti mogu pomoći.

LIK (leđima okrenut publici kleči i gleda u križ) Ozbiljno?

GLAS: Naravno.

Ispod platna sa križom prema liku se približava škrabica, u njoj zveckaju novčići. Škrabica se zatrese. Lik najprije začuđeno gleda, a onda brzo zarije ruke u džepove i istrese papirnati i zveckavi sadržaj u škrabicu.

GLAS (umilnije): Ticket na pregled.

LIK: Kakav ticket?

GLAS: Sakramenti, no?!?

LIK: A. Nemam ja tog.

Fratar sa strane je nervozan i nestrpljiv.
GLAS: ŠTO??? Dobro, dobro, ali mislim da ti još nešto zvecka u džepu.

LIK (naivno opipava džepove): Što?

GLAS: Bezbožnik! Svetogrđe!

Scenu osvijetli jarko crveno svjetlo i napadni zvuci «piiip piiip piiip» za «stop» pješacima.

Lik preplašeno izleti van. Zamračenje.


***


Zeleno svjetlo obasja sredinu pozornice, tj. stol za kojim sjedi liječnik u bijeloj kuti i stetoskopom oko vrata. Zabrinuto promatra karton. Na stolici bez naslonjača ispred stola skrušeno sjedi Lik.

LIJEČNIK: Čujte, ja vam tu ne mogu više puno pomoći. Ali… (zastane pa odloži karton na stol, sklopi ruke nad njim i značajno pogleda Lika)

LIK (s nadom podigne glavu): Ali?

LIJEČNIK: Postoji još nešto…iako je to izvan domene mog djelovanja…a i Hipokrat se vjerojatno sad okreće u grobu…ali to bi vam mogla biti šansa…malena, ali šansa.

LIK (upitni pogled)

LIJEČNIK (nakašlje se): Hm…hm.

Pozornicu na par trenutaka obasja snažno crveno svjetlo, zatim se sve na par sekundi zamrači, začuje se zvuk, tj. zvonce starinskih blagajni, pa se opet pojavi ugodno zeleno svjetlo.

LIJEČNIK: Suvremena medicina ne koristi ove metode, ali… (nagne se nad stol i prstom pokaže liku da se primakne, ovaj ga posluša pa mu liječnik šapne nešto na uho i pozornica se zamrači)


***



Zeleno svijetlo obasja sredinu pozornice. Tamo, na mjestu liječničkog stola u yoga položaju kleči i meditira tip koji nalikuje na talijanskog mafijaša. Ispred njega u uskoj vazici dime se mirisni štapići. Prugasto odijelo, zalizana kosa, podebeo, brkat. Okrenut je publici u profilu, tako da se na njegovoj desnoj ruci vidi masivni zlatni prsten. Lik dolazi, začuđen promatra tipa i obilazi oko njega.

TIP (ne otvorivši oči): Kol`ko trebaš?

LIK (mutavo): Čega?
TIP (lagano mu se zatresu brčići, pomalo nervozno): pa onog po što si došao. SMISLA. (Otvori oči i pogleda zbunjenog lika)

LIK: A, pa da, to. (Klekne sučelice Tipu) Pa ono, što više.

TIP: Kilogrami, litre, cisterne, vagoni…biraj.

LIK: Pa dobro, može recimo…deset kilograma…`oće mi to bit dosta…?

TIP (lukavo): Ne štedi, prika, imamo rasprodaju, dobra je berba ove godine.

LIK (obješenački): Dobro, daj sto.

TIP (osmjehne se): Stevo!

Na pozornicu doleti sitni Kinez, sa blokom i olovkom u ruci, spreman zapisati sve što gazda naredi.

TIP: Piši tonu za našeg prijatelja.

Kinez zapisuje, kimnu glavom i odlazi.

TIP: Pošiljka stiže kroz par dana. A do tada, moj prijatelju, mali poklon za tebe. (iz kaputa vadi dječji kompas na uzici) Da te vodi i štiti od svih nedaća.

LIK: E, …, a jel to sigurno funkcionira?

TIP: Zar ti ja djelujem kao netko tko će te prevariti?

U međuvremenu u pozadini se osvjetljava starčić sa hrpom kompasa oko vrata.

LIK (bezazleno, pomalo mutavo): Okej, fala, vidimo se. (Odlazi)

Starčić dolazi do Tipa

STARČIĆ: Moja pošiljka…?

TIP (hladno): Žalim, danas isporučujemo u tačkama, kriza je, ako razumijete, ali imam lijepi poklon za vas…

(iz kaputa vadi kompas i pruža ga starčeku)

Zamračenje.


***



Na svakoj strani pozornice ponovno su semafori. Kao na početku, uključuje se zeleno svjetlo, dolazi Lik, gleda u svoj kompas, uz signal se pali crveno svjetlo, on gledajući u kompas vrluda po pozornici. Pali se drugi semafor, lik ne obraća pozornost, već i dalje gleda u kompas na uzici oko vrata, hoda ukrug, pokuša se penjati po zastoru, skakuće po pozornici. Semafori počnu treperiti i divljati, a onda se odjednom gasi svjetlo i začu se krik, kočnice automobila i udar.

Neutralno svijetlo osvijetli sredinu pozornice. Tamo se nalazi bolesnički krevet sa infuzijom sa strane. Ne krevetu bespomoćno spava Lik.

***


Dva čovjeka sučelice sjede za stolom na sredini pozornice. Nasuprot Lika (obučen u crnu odjeću) sjedi čovjek skroz sličan njemu, samo u potpuno bijeloj odjeći. Osvijetljeni su samo njih dvoje.

DVOJNIK (ispred njega je blok, u ruci olovka): Onda?

LIK: Što?

DVOJNIK: Što. Evidencija!

LIK (zbunjeno): Kakva evidencija?

DVOJNIK: Pa tražio si smisao. Najprije te moramo evidentirati, onda staneš u red. Što si, tko te stvorio, odakle dolaziš, kamo ideš?

LIK: Okej, piši LOVRO KOVAČIĆ.

DVOJNIK: Sorry, takva tri već postoje.

LIK: Piši Lovro Matija Kovačić.

DVOJNIK: Šest ih je samo u tvom gradu.

LIK: Da, i?

DVOJNIK (okrene očima): Gle, ova evidencije ide u anale univerzuma. Što ako faks sa tvojim smislom univerzum pošalje krivom Lovri Matiji Kovačiću? Ti si jedinstvena kozmička kreatura, puzzlica koja sad traži pomoć, ruku koja će je gurnuti na njezino mjesto u univerzumu…

LIK: Bla, bla, kozmička sranja…skrati.

DVOJNIK: Ako te stavi na krivo mjesto, sjebao si život svih 56 Lovre Matije Kovačića.

LIK: Pa što ću napisati onda?

DVOJNIK: Ono što si.

LIK: To ćemo preskočiti.

DVOJNIK: Tko te stvorio?

LIK: Mama i tata.

DVOJNIK (sumnjičav pogled):

LIK: Dobro, mama i poštar Luka.

DVOJNIK: Jesi siguran?

LIK: Dobro, oćemo radit DNK analizu?

DVOJNIK: ovo je pitanje tvog vjerovanja.

LIK (premišlja se): A valjda je i Bog pomogao…ma čekaj, kad je mama zadnji put molila Očenaš…?? Ajmo dalje.

DVOJNIK: Odakle si došao?

LIK: Iz pizde materine, što misliš?!?

DVOJNIK: Sorry, ne stane u kvadratiće.

LIK (zastane neodlučno; molećivo i skrušeno): Daj mi pomozi, ti si bar iskusan u tome.

DVOJNIK (uzdahne umorno): Pogledaj etiketu.

LIK: Čiju?

DVOJNIK: Pa svoju.

LIK: Na majici? (skida majicu) Velebit Karlovac.

DVOJNIK: Ma ne tu. Svoju etiketu. Na njoj se nalazi odgovor na većinu važnih pitanja.

LIK: Ma daj? A gdje se nalazi etiketa? Kako je prije nisam vidio? Hoćeš reći da sam blesav? Da su me tetovirali?

DVOJNIK: Zamisli da si majica. Gdje bi ti se nalazila etiketa?

LIK (digne ruku i uhvati se za vrat): Evo ovdje, na vratu.

DVOJNIK: Pa pročitaj onda.

LIK: Kako ću? (Izokreće se, vrti na stolici) Daj ti. (okrene leđa dvojniku)

DVOJNIK: E vidiš, tu je problem. Svoju etiketu možeš pročitati samo ti.

LIK: Pa onda sam ja…

DVOJNIK: Da. Roba s greškom. Ne brini. Svi smo.

LIK (u nevjerici gleda pred sebe)

DVOJNIK: Posljednje pitanje: Kamo ideš?

LIK: Pa idem tamo…gdje se ide. Jel. Di se može. Di mi kažu.

DVOJNIK (odloži papire, napravi značajnu stanku): Nećeš baš fascinirati birokraciju u univerzumu, znaš. Još si malo prezelen…

LIK (pokunjeno je spustio glavu i gleda pred sebe)

DVOJNIK: Moraš još odraditi malo Zemaljske prakse…

U tom trenutku upali se zeleno svjetlo na semaforu na kraju gledališta, pored vrata, a tišinu propara glasni znak za prolaz pješaka: pip, pip, pip, pip, pip, pip ,pip….
Na iznenađenje dvojnika, lik hitro skoči sa stolice i potrči prema semaforu. Pozornica se u međuvremenu zamrači. Lik izađe van pored semafora i zalupi vratima. Dvoranu ispuni jezivi piiiiiiiiiiiiiiiiiiiip (zvuk bolničkih aparata kad srce prestane kucati)
Na pozornici se osvijetli prazan bolnički krevet. Zaustavljanjem zvuka istodobno se zamrači pozornica.



- K R A J -

12.08.2007. u 16:52 • 16 KomentaraPrint#

utorak, 07.08.2007.

Sanduk

Sjajna oštrica noža propara tanki drveni sanduk. Udarac, pa još jedan. Odjednom iznutra poleti iverje, proviri tamna šaka i u drveni sanduk prospe se zraka Sunca. Mutno tamno oko zažmiri pod navalom Sunčeva blještavila pa zatreperi i uznevjereno stade proučavati okolinu. Sanduci, jedan na drugom, zapečaćeni i nepomični. Gore rešetke pa plavo nebo. Pa bijele ptice širokih krila. Užegli vonj nafte, trulog drva i zahrđalih cijevi. Još par bljeskova oštrice i izmučeno tijelo u cijelosti izađe iz sanduka dok se sitno iverje pomiješano s prašinom gnječilo ispod njegovih bosih stopala. Napravi korak. Poput malog djeteta nespretno. Ili poput oduzetog kojem se vratio dar hoda. Čudno je imati čvrsto tlo pod nogama. Slika drvenih sanduka titrala mu je pred očima, a u glavi vladao neobičan košmar. S mukom se pokuša pribrati. Zaobiđe sanduke pa se nasloni na zahrđale rešetke. Dugačke kolone kontejnera i more na kraju. Ne pozna ni jedne ni druge. Odlijepi se od rešetke, oprezno skoči do lokota na improviziranim vratima pa ga spretno otvori nožićem ogledajući cijelo vrijeme ne bi li ga netko uhvatio. Izvuče se van, vrata metalno zaškripaše, s jezom preskoči sanduke i otrči što dalje od luke.
U rano jutro grad je bio pust. Ama baš nitko i ništa nije moglo prekinuti taj obred kupanja u bogatoj i miloj jutarnjoj svjetlosti, bez daška vjetra i bonacu što je upravo pokorno slavila tihu, gotovo svetu ranojutarnju svečanost. Dan je obećavao raskošni prikaz ljeta u punom sjaju, morske izloge obilno posute soli, svjetlucavim odrazom Sunca i bučnim i veselim smijehom. Grad se polagano budio, tržnice punile bujnim plodovima, ulice ispunjavale krmeljavim turistima, prskalice marljivo zalijevale male zelene površine.
Iza zadnjih mlazova prskalice, skrivene u grmu, kroz zeleno kožnato lišće škiljile su uplašene oči. Pohotno su promatrale mlazove bistre vode kako padaju i nestaju u zemlji, kako uzaludno, kako uzaludno… Žeđ, bezumna, prokleta žeđ, kako ga je morila, bol…bol… Divlje i oprezno poput životinje iskrade se iz skrovišta pa mahnito posegne za špricom, za tankim nitima vode što su mu se plele oko prstiju. Hvatao ih je žednim ustima. Hladne kapljice ledeno mu se prospu po čelu, licu, usnama. Zaboravi na oprez. Kako su samo godile…
Bijesni krik izleti iz kuće. Usnama je artikulirao nešto nerazumljivo, pjenio se, a na čelu mu se stvarale krupne brazde i graške znoja…potrči u vrt, a ovaj ga spazi i dade se u trk koliko ga noge nose. Blatan, otrcan, prnjav tek tada shvati koliko je različit od ranojutarnjeg opuštenog mozaika šetača. Znatiželjne oči promatrale su njegovu tamnu kožu, ispijenu i usplahirenu figuru pa se izmicale, okretale, radoznalo upirale prstićima. Malo cirkusa za njihov savršeni dan.
On je trčao glavom bez obzira, posrtao, padao, okretao se, što dalje, što dalje, ne smiju ga uhvatiti, samo bježi, ne vjeruj…spusti se naposljetku uz jedan vlažni zid u uskom prolazu. Glasno nadimanje prsa i srce u stisnutom želucu. Opruži se i nasloni glavu na dlanove. Smiraj sklopljenih kapaka.
Zelenilo tropskog bilja i snažna pjesma. Jesu, svi su tamni, svi su kao on. Šarene halje i spletene kose. Bubanj u prašini oko omalene kuće. Svjetlucavi, široki osmijesi oko punih, tamnih usana. Njegova mala tamna ruka poseže za velikom. Velika dobroćudno krene prema maloj ali sve je dalje i dalje…bljesak široke oštrice i ruka vrluda oko tropskog bilja pa padne u prašinu. Grči se, jedna do druge, množe se, a on počne trčati mahnito i pjesma zamre…Bljeskovi oštrice na podnevnom suncu i prašina postade popločena, a ruke štrcaju plamteću krv što zalijeva travnjake i vrisak naboranog čela i smrdljiva luka i džepni nožić u drhtavoj ruci i skučeni sanduk…bježi, bježi…
Trzne se i prigušeno krikne. Sunce se nadvilo visoko iznad njega, zavuklo u svaki uski prolaz i preuzelo vlast nad zapečenim gradom. Pogleda oko sebe. Samo popločeni kamen. Ošamućeno prepusti instinktu da ga vodi. Otkad nije jeo. Ne mari. Uspravi se pa zatetura i nasloni se na vreli zid. Bubnja mu, zuji nešto u glavi. Koraci krenuše sami duž gradske ulice pa izađu na trg. Kad tamo šarenilo natkrivenih štandova, zelenilo povrća, blagotvorni slatki mirisi voća, mnoge od njih pozna…oči mu zaplesaše i ozariše se, zamiriše mu nešto davno i već zaboravljeno, nalik na dom, nalik na toplinu, nešto što nije znao definirati, a najviše je sličilo sigurnosti…i osjeti ruku kako nježno drži njegovu i na izmoždenom licu provire biserni zubi. Umorne noge živnule pa veselo hodaju između štandova dražeći potisnute uspomene da ožive. Odjednom stanu i prestravljeno se ukopa. Između veselog šarenila voća dlakava ruka dizala je sjajnu mačetu. Zaustavi krik i nesvjesno stisnu šake. Široka željezna oštrica mahnu i uz Sunčev odsjaj sruči se na krupnu lubenicu. Gruba ruka primi ga za nadlakticu. Okrene se, duboke ga brazde na čelu bijesno promatraše, a mesnate usne nešto nerazumljivo mrmljale. Ovaj put ne zaustavi krik, divljački se istrgne i potrči drhteći poput šibe, gruba ga ruka dohvati, on u očaju posegne u džep za nožićem i zarije ga u nešto mesnato. Životinjski urlik propara zrak i digne na noge čitavu pozaspalu ulicu. On je već pobjegao nisko dolje niz cestu, a na njega se iz naglo probuđenih prozora sruči vika, lonci, tegle, čaše. Glava ga više nije slušala, noge ga nosile što dalje, o gdje je ta zemlja snova, gdje je dom, ruke, ruke, i smrdljivi sanduk i krici, i more, duboko more…gle, stijene. Kako su oštre i sure, i ruke ih grabe, tamne ruke bijelih dlanova. Nevine oči, penju se po klisurama i ptice širokih krila iznad nemirne glave. More, more, kako je široko i veliko i mrmor iza njega i fijuk sirena…more, more, tu je dom. Još par bubnjeva u prašini i duboka pjena i visoke kapljice niz oštru stijenu. Tu sam. Sigurno je.

07.08.2007. u 17:39 • 14 KomentaraPrint#

petak, 03.08.2007.

Protest bez osobite važnosti a.d. 2007.

Za nedavno nabavljeni Najbolji, Najaktualniji, Najtočniji, Najveći i svakako Najpotrebniji Leksikon naselja Hrvatske nikako ne bih optuživala napasne telefon-manijake kataloške prodaje knjiga, kao ni uporno pretrpavanje drvenog poštanskog sandučića šarenim papirnim izlozima do te mjere da je oronulo drvo pokazalo svu raskoš elastičnosti i napuhalo se poput pivskog trbuščića. Ovu bih kupnju možda nazvala spoj ugodnog s nužnim. Ispunjenje geografske pohote (moraš skupit sve!) i jednostavnog, jedna-u-tri-mjeseca knjiškog ugovora. Ovaj put su došle čak tri; A-LJ, M-Ž i jedna gratis, zasad nepoznate namjene. Vauuuuu…. Da ti geografska pamet stane. Da se sledi od dužine i širine Lijepe naše. I, ne budi lijena, knjigu na koljena i krenuh u domoljubnu misiju… Kao strastveni domoljubni gradoljub, prirodnim slijedom, potražih najprije K da vidim što se to pod mojim gradom krije. Listovi ogromne knjige poput tornada su se razmahale, otkrivajući valove i valove meni nepoznatih naselja, sve u sitno, sve u tančine, a moja se mašta rasplamsala u očekivanju….ah, čini se, Godota. Jer stranica predviđena za leksikonski prikazane ljepote moga grada poput kompjutera je izlistala statističke podatke i, što me najviše zaboljelo, takvu jadnu i neprimjerenu fotografiju da se tornado listova istog trena uzburkao, pa svoj mir našao među tucetom i pol atlasa i knjižurina iz doba o-kojem-nije-baš-zgodno-govoriti, na polici o čijem stanju radi očuvanja vlastitog ugleda ne bi trebalo zamarati čitatelje.
Dakle, slika je pokazala djelić glavnog gradskog trga, a u tom se djeliću prekrasno izdizala mamutovska zgrada osiguranja sa logom na vrhu koji je valjda sezao prema nebeskim visinama. Čitava je zgrada pozicijom i važnosti neodoljivo podsjećala na domove kulture u manjim mjestima, češće poznate kao DVD-e. Ne znam, možda autoru slike nije u oko upala nijedna poviješću ispisana fasada, uspomenama izrezbareno deblo u debeloj hladovini perivoja koji se nekad dičio slobodnim nazivom, kružnice oko kamena što se iz dječje ruke našao bačen u jednu od voda što pitomo obilaze pitoreskne kućice i sive gradske divove. Čudi me što je baš jedna zgrada osiguranja novijeg kova zaslužila biti predstavnik onoga što još uvijek zovem «Moj najdraži grad». Čudi me, zar je bilo toliko teško slijediti primjer ostalih gradova, uz čije se ime prirodno veže Arena, Stradun ili zidine, Jelačić plac…? Bilo kako bilo, tako ogorčenu i domoljubno-geografski nesretnu, put me odveo u Dubrovnik.
Sad bih ovdje mogla i završiti. Ali, glumit ću odgovornog i ozbiljnog «kolumnista» i savjesno dovršiti priču.
Da li zbog sveopće prisutnog turističkog kalibra, čarobne ali elegantne monumentalnosti grada prožete burnom povijesti ili jednostavno zbog Dubrovnika samog po sebi, svaki moj korak bio je praćen fascinacijom ovjekovječenom na apsolutno iscrpljenom digitalcu. Zanemarimo li astronomske cijene i domaćine kojima su dosadni i zaslijepljeni gradom turisti popili i ono malo živaca što im je preostalo nakon nerado spomenute godine sa dvije jedinice i dvije devetke, ovdje bi čovjek jednostavno mogao BITI. Lupkati drvenim klompama po zaglađenom kamenu. Napasati osjetila nad kuglom sladoleda što poprima okus Sunca, kamena, soli i svojim te prelijevanjem izaziva da uključiš olfaktivno-taktilne senzore zaspale negdje u doba kad ti je netko velik maramicom brisao slajom slijepljene prstiće. Slušati govor desetke pomiješanih jezika. Nasloniti se na debelu kamenu ogradu i slušati simfoniju lastavica. Sjediti na izbočenom zidiću palače. Promatrati. Skameniti se. Približiti se sv. Vlahu što budno čuva duh Dubrovnika. Sve možeš. Primaju te takvog kakav si da učiš. Samo ne možeš postati Dubrovčaninom. I upravo je u tome čar. (P)ostaješ promatrač u zidinama, a oko tebe se šulja dostojanstveni duh onih koji sebe nazivaju Dubrovčanima i nikako drugačije. Ne možeš biti jedan od njih. Korijene si posadio negdje daleko od ukopanih gradskih zidina, daleko od vremena kad je Stradun zapljuskivalo more. A kako bi samo u tom trenutku htio biti dio grada koji sebe može predstaviti bilo kojom fotografijom, jer će svaka prikazati spomenik. Jer je grad sam po sebi spomenik koji živi i raste sve dok živi dostojanstveni dubrovački duh.
I baš kad pomisliš da si rastočen u želatinastu masu patetike i kako si podlegao fenomenu turističke hipnoze prouzrokovane jednim drugačijim jugom, nađeš se na vreloj magistrali, u polurastopljenom, djelomično pokvarenom autu, truckaš se u svoj, djelomično brdovit kraj, sa djelomičnom sjetom za koju si djelomično siguran otkud dolazi i iz kojeg te razloga napala. Klompe ponovno razbijaš na dobro poznatom asfaltu i sigurnim se korakom krećeš prema dobro uležanom sastajalištu sa dobro uležanom pozicijom i savršenim pogledom na dinamični svijet sugrađana. Nekako ti je drago vidjeti poznate oči preko puta, a tvoje su već naredile mozgu dobro poznatu branšu pa sad vješto vrludaju okolo dok onim drugima prepričavaju fantastične doživljaje s juga. I dok usta mrmore, dodir stvarnosti ti je taknuo rame i zasjeo si u ulogu provincijalca, ali se neugodno osjećaš u koži dok pored tvoje priče usred radnog dana glavnim gradskim trgom prolaze ulaštene petice, pripijene hlačice, utegnute šminkice i osobito drvenaste glavice bez osobitog cilja. Dok lebdiš iznad stolice i sladoleda u čašici ispred sebe, pored tebe prolazi zlatna, srebrna, a i mladež sa glomaznom bižuterijom oko vrata. Tvoja priča ostaje skučena oko jednog stola, u krugu tri para očiju blijedi i nestaje u čašici sladoleda, dok se oko tebe vrti život tvog najdražeg grada i najdražih sugrađana magično privučenih slatkom viđenošću u centru grada, pozorištem kiča čije su daske opasane, između ostalih, i jednom zgradom s početka priče. Div je div, kako god okreneš.
Prolistala sam danas leksikon. Nije loš.

03.08.2007. u 17:51 • 7 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (6)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Superljepilo za krhotine misli rasute negdje između dva svijeta.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr

tko sam?

Zapela u procjepu između srednje škole i faksa, između geografije i umjetnosti, između sna i jave....zujo

općenito?

18 godina
velike očiyes
duga kosa
zbunjena totalno
geografijacerek
pisanje
violinaheadbang
beatlesithumbup
đorđe balašević
billy holliday
tbf
steve vai
amy winehouse
gibonni
konjicerek
rumparty
za početak dovoljno


volim čitati:
kalodont-genijalno ironičan i poticajno iskren!:)
Algon Cordy-filozof i pjesnik
decembar2001-moje najnovije otkriće
catcher-sjetni sugrađanin
milou-jednostavno pisac
Nikad kao Bane-dobri sin,tih i miran,čist i fin...
nihonkichigai-tračak japanske mudrosti...
Čičak neodoljivi-čičkica luckasta:)
samo reci istinu-putem poezije
djevojčica voli svog dječaka****- pjesmice u balončiću:)
oceana-dijete prirode
ely - raspjevani glasovi u glavi:)
dmj - kreativac i pol
rutvica-čarobira stvarnošću
vjetrasta-koji potencijal....rahatlokum-zanimljivo,nadasve
oblčc-hvata riječi iz svemira...

Counters
Get a Counters



Kako zvuči mrtvo drvo?
Zašto krila leptira ne postoje u tami?
Koliko Sunčevih pjega možeš prebrojati u osvit zore?
Što se krije ispod kapljice rose na suncokretu?
Koliko patiš za onim što ne vidiš?

Ispod mrtvog drva rađa se titraj.
Iz Sunčevih pjega navire toplina.
Krupni lepet krila miluje tamu.
Mirisno diše rosna latica.
Zar ne vidiš?

Sve je to igra.
Paralelni svijet jednog minulog trenutka.
Zar ne vidiš?
Okrutno se poigravaju tvojom spoznajom.
Zar ne vidiš?

Ti živiš u paralelnom svijetu
ali tvoj je nešto paralelniji od drugih.

Osjećaš li?
Tišina te doziva.
Pođi s lepetom krupnih krila.
Osluhni
Mrtvo drvo rađa mirisne zvukove...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se