...nešto paralelniji od ostalih...
subota, 18.08.2007.
Stršljen
Topla ljetna noć povjetarcem je ulazila kroz širom otvoren kuhinjski prozor. Stajala je kraj sudopera i strpljivo šutke slagala oprano suđe na hrpu. Još par rutinskih pokreta spužvicom preko musavog tanjura i otečene noge mogu na počinak. Kroz jednoliko strujanje zveketa suđa probije se izvana podmuklo zujanje. Prene se. Drhtave ruke ispuste tanjur i dohvate oba prozorska krila izbezumljeno ih pokušavajući zatvoriti. Nespretnim pokretom krila se sudare, prozor se pritvori, a ona prestrašeno ustuknu i ukopa se u mjestu. Vanjskom stranom dvostrukog stakla puzio je žuto-crni leteći gmizavac. Oduzeto je stajala i promatrala kako se neman intuitivno približava mjestu gdje se dodiruju pritvorena prozorska okna. Par decibela ustrajne niske frekvencije kroz uski prolaz i debelo se žuto-crno čudovište kao magnetom privučeno zalijepi se za jedinu upaljenu žarulju na 5. katu nebodera. Crne noge pohlepno su grabile usijanu staklenu površinu, a onda se odjednom dezorijentirano strmoglavile i u pola pada, uz zujavo treperenje krila započele bezglavi, bauljavi ples od zida do zida, od jedne osvijetljene plohe do druge. Ona potisnu vrisak pa se pripijena leđima uz zid stane šuljati do vrata. Dezorijentirano žuto-crno tijelo obilazilo je prostoriju u čudnim elipsama, odbijalo se na sve strane, pa kad se zaleti prema njoj, ona panično dohvati krpu sa zida i vezenom parolom «Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori» stane mahati po zraku, zažmiri od straha, odbaci krpu kao da je užarena i punom težinom se nasloni na poluzatvorena vrata. Tresak i tišina. Gmizave noge na blještavom svjetlu. Njena ruka na zaključanoj kvaki. Polako se premjesti prema prekidaču. Mrak na 5. katu. Spusti se uz vrata i tiho sklupča. Širom otvorene oči gutale su mrak, zajedno s niskim frekvencijama tražile tragove svjetlosti. Podmuklo, isprekidano zujanje i glasni otkucaji srca. Ples zamršenih koraka sve dok jedan ne utihne.
Naćuli uši. Tišina. Drhtava ruka dopuzi do prekidača. Kratki klik osvijetli sitne mračne duplje na vrhu prozorskog okna. Gurao je nožice u pukotinu, zapinjao, bježao van privučen narančastom uličnom lampom. Ne skidajući pogled s njega, polako ustane, pa gazeći po vezenoj paroli zakorači do prozora i oprezno ga rastvori. Povjetarac istisne strah iz kuhinjice, ona nakratko prestane drhtati i posegne prema ladici s ključevima. Neman iskoristi priliku i u djeliću sekunde prebaci svoje debelo tijelo natrag na golu žarulju. Prsti joj se zapletu oko ladice, nervozno protrese komodu, krupno zujanje ju u trenu povuče k vratima, a šaka je već bjesomučno tražila prekidač za svjetlo.
Lahor se poigravao decibelima, vješto ih širio po kuhinji, skakutao, preokretao ih, bacao, ušutkavao, nosio, udaljavao, čistio kuhinju od zvukova, šumova, frekvencija, titraja. Naposljetku, tišina. Čista i blagotvorna svjetlost obasja kuhinju. U nevjerici je pogledom ispitivala svaki poznati kutak prostorije. Oprano suđe. Vezivo na podu. Pomaknuta komoda. Otvoreni prozor. Brzo ustane i čvrsto zatvori oba krila. Brižno vrati komodu na mjesto i posve mirno izvadi ključ iz ladice. Zatim savjesno očisti pregaženo vezivo i vrati ga na zid. Spokojnu tišinu prekine okret ključa u bravi i klik za mrak na 5. katu nebodera.
Za par trenutaka ponovno svjetlo u maloj kuhinji. Zaboravila je oprati tanjur. Izvježbana poza otečenih nogu, šum slavine i zveket tanjura. Otrese mokre ruke i primi kuhinjsku krpu s male vješalice na pločicama. Krpa iz ruke klizne na pod.
Prilijepljene za zidne pločice, sitne crne duplje skamenjeno su motrile vrišteće decibele.
