...nešto paralelniji od ostalih...
utorak, 07.08.2007.
Sanduk
Sjajna oštrica noža propara tanki drveni sanduk. Udarac, pa još jedan. Odjednom iznutra poleti iverje, proviri tamna šaka i u drveni sanduk prospe se zraka Sunca. Mutno tamno oko zažmiri pod navalom Sunčeva blještavila pa zatreperi i uznevjereno stade proučavati okolinu. Sanduci, jedan na drugom, zapečaćeni i nepomični. Gore rešetke pa plavo nebo. Pa bijele ptice širokih krila. Užegli vonj nafte, trulog drva i zahrđalih cijevi. Još par bljeskova oštrice i izmučeno tijelo u cijelosti izađe iz sanduka dok se sitno iverje pomiješano s prašinom gnječilo ispod njegovih bosih stopala. Napravi korak. Poput malog djeteta nespretno. Ili poput oduzetog kojem se vratio dar hoda. Čudno je imati čvrsto tlo pod nogama. Slika drvenih sanduka titrala mu je pred očima, a u glavi vladao neobičan košmar. S mukom se pokuša pribrati. Zaobiđe sanduke pa se nasloni na zahrđale rešetke. Dugačke kolone kontejnera i more na kraju. Ne pozna ni jedne ni druge. Odlijepi se od rešetke, oprezno skoči do lokota na improviziranim vratima pa ga spretno otvori nožićem ogledajući cijelo vrijeme ne bi li ga netko uhvatio. Izvuče se van, vrata metalno zaškripaše, s jezom preskoči sanduke i otrči što dalje od luke.
U rano jutro grad je bio pust. Ama baš nitko i ništa nije moglo prekinuti taj obred kupanja u bogatoj i miloj jutarnjoj svjetlosti, bez daška vjetra i bonacu što je upravo pokorno slavila tihu, gotovo svetu ranojutarnju svečanost. Dan je obećavao raskošni prikaz ljeta u punom sjaju, morske izloge obilno posute soli, svjetlucavim odrazom Sunca i bučnim i veselim smijehom. Grad se polagano budio, tržnice punile bujnim plodovima, ulice ispunjavale krmeljavim turistima, prskalice marljivo zalijevale male zelene površine.
Iza zadnjih mlazova prskalice, skrivene u grmu, kroz zeleno kožnato lišće škiljile su uplašene oči. Pohotno su promatrale mlazove bistre vode kako padaju i nestaju u zemlji, kako uzaludno, kako uzaludno… Žeđ, bezumna, prokleta žeđ, kako ga je morila, bol…bol… Divlje i oprezno poput životinje iskrade se iz skrovišta pa mahnito posegne za špricom, za tankim nitima vode što su mu se plele oko prstiju. Hvatao ih je žednim ustima. Hladne kapljice ledeno mu se prospu po čelu, licu, usnama. Zaboravi na oprez. Kako su samo godile…
Bijesni krik izleti iz kuće. Usnama je artikulirao nešto nerazumljivo, pjenio se, a na čelu mu se stvarale krupne brazde i graške znoja…potrči u vrt, a ovaj ga spazi i dade se u trk koliko ga noge nose. Blatan, otrcan, prnjav tek tada shvati koliko je različit od ranojutarnjeg opuštenog mozaika šetača. Znatiželjne oči promatrale su njegovu tamnu kožu, ispijenu i usplahirenu figuru pa se izmicale, okretale, radoznalo upirale prstićima. Malo cirkusa za njihov savršeni dan.
On je trčao glavom bez obzira, posrtao, padao, okretao se, što dalje, što dalje, ne smiju ga uhvatiti, samo bježi, ne vjeruj…spusti se naposljetku uz jedan vlažni zid u uskom prolazu. Glasno nadimanje prsa i srce u stisnutom želucu. Opruži se i nasloni glavu na dlanove. Smiraj sklopljenih kapaka.
Zelenilo tropskog bilja i snažna pjesma. Jesu, svi su tamni, svi su kao on. Šarene halje i spletene kose. Bubanj u prašini oko omalene kuće. Svjetlucavi, široki osmijesi oko punih, tamnih usana. Njegova mala tamna ruka poseže za velikom. Velika dobroćudno krene prema maloj ali sve je dalje i dalje…bljesak široke oštrice i ruka vrluda oko tropskog bilja pa padne u prašinu. Grči se, jedna do druge, množe se, a on počne trčati mahnito i pjesma zamre…Bljeskovi oštrice na podnevnom suncu i prašina postade popločena, a ruke štrcaju plamteću krv što zalijeva travnjake i vrisak naboranog čela i smrdljiva luka i džepni nožić u drhtavoj ruci i skučeni sanduk…bježi, bježi…
Trzne se i prigušeno krikne. Sunce se nadvilo visoko iznad njega, zavuklo u svaki uski prolaz i preuzelo vlast nad zapečenim gradom. Pogleda oko sebe. Samo popločeni kamen. Ošamućeno prepusti instinktu da ga vodi. Otkad nije jeo. Ne mari. Uspravi se pa zatetura i nasloni se na vreli zid. Bubnja mu, zuji nešto u glavi. Koraci krenuše sami duž gradske ulice pa izađu na trg. Kad tamo šarenilo natkrivenih štandova, zelenilo povrća, blagotvorni slatki mirisi voća, mnoge od njih pozna…oči mu zaplesaše i ozariše se, zamiriše mu nešto davno i već zaboravljeno, nalik na dom, nalik na toplinu, nešto što nije znao definirati, a najviše je sličilo sigurnosti…i osjeti ruku kako nježno drži njegovu i na izmoždenom licu provire biserni zubi. Umorne noge živnule pa veselo hodaju između štandova dražeći potisnute uspomene da ožive. Odjednom stanu i prestravljeno se ukopa. Između veselog šarenila voća dlakava ruka dizala je sjajnu mačetu. Zaustavi krik i nesvjesno stisnu šake. Široka željezna oštrica mahnu i uz Sunčev odsjaj sruči se na krupnu lubenicu. Gruba ruka primi ga za nadlakticu. Okrene se, duboke ga brazde na čelu bijesno promatraše, a mesnate usne nešto nerazumljivo mrmljale. Ovaj put ne zaustavi krik, divljački se istrgne i potrči drhteći poput šibe, gruba ga ruka dohvati, on u očaju posegne u džep za nožićem i zarije ga u nešto mesnato. Životinjski urlik propara zrak i digne na noge čitavu pozaspalu ulicu. On je već pobjegao nisko dolje niz cestu, a na njega se iz naglo probuđenih prozora sruči vika, lonci, tegle, čaše. Glava ga više nije slušala, noge ga nosile što dalje, o gdje je ta zemlja snova, gdje je dom, ruke, ruke, i smrdljivi sanduk i krici, i more, duboko more…gle, stijene. Kako su oštre i sure, i ruke ih grabe, tamne ruke bijelih dlanova. Nevine oči, penju se po klisurama i ptice širokih krila iznad nemirne glave. More, more, kako je široko i veliko i mrmor iza njega i fijuk sirena…more, more, tu je dom. Još par bubnjeva u prašini i duboka pjena i visoke kapljice niz oštru stijenu. Tu sam. Sigurno je.
