...nešto paralelniji od ostalih...
petak, 03.08.2007.
Protest bez osobite važnosti a.d. 2007.
Za nedavno nabavljeni Najbolji, Najaktualniji, Najtočniji, Najveći i svakako Najpotrebniji Leksikon naselja Hrvatske nikako ne bih optuživala napasne telefon-manijake kataloške prodaje knjiga, kao ni uporno pretrpavanje drvenog poštanskog sandučića šarenim papirnim izlozima do te mjere da je oronulo drvo pokazalo svu raskoš elastičnosti i napuhalo se poput pivskog trbuščića. Ovu bih kupnju možda nazvala spoj ugodnog s nužnim. Ispunjenje geografske pohote (moraš skupit sve!) i jednostavnog, jedna-u-tri-mjeseca knjiškog ugovora. Ovaj put su došle čak tri; A-LJ, M-Ž i jedna gratis, zasad nepoznate namjene. Vauuuuu…. Da ti geografska pamet stane. Da se sledi od dužine i širine Lijepe naše. I, ne budi lijena, knjigu na koljena i krenuh u domoljubnu misiju… Kao strastveni domoljubni gradoljub, prirodnim slijedom, potražih najprije K da vidim što se to pod mojim gradom krije. Listovi ogromne knjige poput tornada su se razmahale, otkrivajući valove i valove meni nepoznatih naselja, sve u sitno, sve u tančine, a moja se mašta rasplamsala u očekivanju….ah, čini se, Godota. Jer stranica predviđena za leksikonski prikazane ljepote moga grada poput kompjutera je izlistala statističke podatke i, što me najviše zaboljelo, takvu jadnu i neprimjerenu fotografiju da se tornado listova istog trena uzburkao, pa svoj mir našao među tucetom i pol atlasa i knjižurina iz doba o-kojem-nije-baš-zgodno-govoriti, na polici o čijem stanju radi očuvanja vlastitog ugleda ne bi trebalo zamarati čitatelje.
Dakle, slika je pokazala djelić glavnog gradskog trga, a u tom se djeliću prekrasno izdizala mamutovska zgrada osiguranja sa logom na vrhu koji je valjda sezao prema nebeskim visinama. Čitava je zgrada pozicijom i važnosti neodoljivo podsjećala na domove kulture u manjim mjestima, češće poznate kao DVD-e. Ne znam, možda autoru slike nije u oko upala nijedna poviješću ispisana fasada, uspomenama izrezbareno deblo u debeloj hladovini perivoja koji se nekad dičio slobodnim nazivom, kružnice oko kamena što se iz dječje ruke našao bačen u jednu od voda što pitomo obilaze pitoreskne kućice i sive gradske divove. Čudi me što je baš jedna zgrada osiguranja novijeg kova zaslužila biti predstavnik onoga što još uvijek zovem «Moj najdraži grad». Čudi me, zar je bilo toliko teško slijediti primjer ostalih gradova, uz čije se ime prirodno veže Arena, Stradun ili zidine, Jelačić plac…? Bilo kako bilo, tako ogorčenu i domoljubno-geografski nesretnu, put me odveo u Dubrovnik.
Sad bih ovdje mogla i završiti. Ali, glumit ću odgovornog i ozbiljnog «kolumnista» i savjesno dovršiti priču.
Da li zbog sveopće prisutnog turističkog kalibra, čarobne ali elegantne monumentalnosti grada prožete burnom povijesti ili jednostavno zbog Dubrovnika samog po sebi, svaki moj korak bio je praćen fascinacijom ovjekovječenom na apsolutno iscrpljenom digitalcu. Zanemarimo li astronomske cijene i domaćine kojima su dosadni i zaslijepljeni gradom turisti popili i ono malo živaca što im je preostalo nakon nerado spomenute godine sa dvije jedinice i dvije devetke, ovdje bi čovjek jednostavno mogao BITI. Lupkati drvenim klompama po zaglađenom kamenu. Napasati osjetila nad kuglom sladoleda što poprima okus Sunca, kamena, soli i svojim te prelijevanjem izaziva da uključiš olfaktivno-taktilne senzore zaspale negdje u doba kad ti je netko velik maramicom brisao slajom slijepljene prstiće. Slušati govor desetke pomiješanih jezika. Nasloniti se na debelu kamenu ogradu i slušati simfoniju lastavica. Sjediti na izbočenom zidiću palače. Promatrati. Skameniti se. Približiti se sv. Vlahu što budno čuva duh Dubrovnika. Sve možeš. Primaju te takvog kakav si da učiš. Samo ne možeš postati Dubrovčaninom. I upravo je u tome čar. (P)ostaješ promatrač u zidinama, a oko tebe se šulja dostojanstveni duh onih koji sebe nazivaju Dubrovčanima i nikako drugačije. Ne možeš biti jedan od njih. Korijene si posadio negdje daleko od ukopanih gradskih zidina, daleko od vremena kad je Stradun zapljuskivalo more. A kako bi samo u tom trenutku htio biti dio grada koji sebe može predstaviti bilo kojom fotografijom, jer će svaka prikazati spomenik. Jer je grad sam po sebi spomenik koji živi i raste sve dok živi dostojanstveni dubrovački duh.
I baš kad pomisliš da si rastočen u želatinastu masu patetike i kako si podlegao fenomenu turističke hipnoze prouzrokovane jednim drugačijim jugom, nađeš se na vreloj magistrali, u polurastopljenom, djelomično pokvarenom autu, truckaš se u svoj, djelomično brdovit kraj, sa djelomičnom sjetom za koju si djelomično siguran otkud dolazi i iz kojeg te razloga napala. Klompe ponovno razbijaš na dobro poznatom asfaltu i sigurnim se korakom krećeš prema dobro uležanom sastajalištu sa dobro uležanom pozicijom i savršenim pogledom na dinamični svijet sugrađana. Nekako ti je drago vidjeti poznate oči preko puta, a tvoje su već naredile mozgu dobro poznatu branšu pa sad vješto vrludaju okolo dok onim drugima prepričavaju fantastične doživljaje s juga. I dok usta mrmore, dodir stvarnosti ti je taknuo rame i zasjeo si u ulogu provincijalca, ali se neugodno osjećaš u koži dok pored tvoje priče usred radnog dana glavnim gradskim trgom prolaze ulaštene petice, pripijene hlačice, utegnute šminkice i osobito drvenaste glavice bez osobitog cilja. Dok lebdiš iznad stolice i sladoleda u čašici ispred sebe, pored tebe prolazi zlatna, srebrna, a i mladež sa glomaznom bižuterijom oko vrata. Tvoja priča ostaje skučena oko jednog stola, u krugu tri para očiju blijedi i nestaje u čašici sladoleda, dok se oko tebe vrti život tvog najdražeg grada i najdražih sugrađana magično privučenih slatkom viđenošću u centru grada, pozorištem kiča čije su daske opasane, između ostalih, i jednom zgradom s početka priče. Div je div, kako god okreneš.
Prolistala sam danas leksikon. Nije loš.
