...nešto paralelniji od ostalih...

ponedjeljak, 23.07.2007.

Leptir

Ja ne volim ljubavne priče.
Uništavaju me svojom patetikom
koja je za mene stranac
u mom sebičnom svijetu.
Ne razumijem zašto je nebo bilo tako krvavo
kad su se posljednji put sreli.
Za mene je stvar jednostavna.
Meni se, zapravo, nikad nije svidjelo tvoje ime.
Ni način na koji šutiš.
Ni blijedo nebo u tvojim prstima.
Ti si koža, kost i meso.
Da, to je sve.
Ma što ja uopće znam o životu.
Ništa.
Ja sam noćni leptir prašnih krila.
što se bezglavo zabija u žarulju od 100W
A onda pada u tuš kabinu
i poklanja svoj zlatni prah vodovodu.
On ne krvari.
Ja sam leptir. Ne krvarim.
Bezglavo jurim svojim sebičnim svijetom
u bijegu od samoće.
A ti?

Ti si slon, majmune!

Balon od sapunice.
Lebdiš nepozvan
i lijepiš se za moja zlatna krila.
Uistinu, ne volim tvoju sablasnu dugu
u tankoj sapunastoj opni.
Ni tvoju zaobljenu, tupu staklastu površinu.
Ja sam leptir.
Za mene je stvar jednostavna.
Ne znam ništa o životu niti ću saznati.
Ne znam krvariti.
Ne razumijem tvoje otkucaje srca.
Pokušaj shvatiti.
Ja sam leptir.
Bez puno patetike
strmoglavljujem se u vodovod.
Zar doista ne razumiješ?

Gdje li si ti bio kad su se pisale ljubavne priče.

23.07.2007. u 12:25 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.07.2007.

Fatamorgana

Iz dana u dan čekaju te nove obaveze. Nove dužnosti. Zaplićeš se u nerazmrsivo klupko poslova, neriješenih odnosa, zakasnina u knjižnici, pokvarenih jaja u frižideru, nenahranjenih ribica te mnoštvo, mnoštvo ostalih koje se namotavaju i namotavaju sputavajući disanje. Postaneš razapet poput onog DaVincijevog čovjeka i na kraju ti samo vrhovi ruku, nogu i glava vire iz klupka. Tek toliko da možeš disati i nabiti glavom o pod kad se klupko zavrti i krene nizbrdo.
Paradoksalno, ruke tada nisu sposobne uhvatiti slamku za spas, noge su nesposobne za bijeg, a glava samo nabija o pod doprinoseći sveopćoj panici.
Klupko se kotrlja i kotrlja, polako se smanjujući prema dubini dok se napokon na dnu padine skroz ne odmota i izbaci te netom oslobođenog ravno u stijenu u mračnom klancu. Nostalgično gledajući u visine koje si nekad dosezao, sada si nemoćan bilo što poduzeti osim gledati u uski prolaz između dviju stijena kako se negdje u daljini nazire svjetlost i dopire radostan poj glasova…
Nit stoji pored tebe. Njezin početak vražji te gleda kao da govori: «Požalio si kad si me prvi put omotao oko malog prsta. Vrtio si me, vrtio, kao da je to bio problem, a ja sam bujala, rasla, širila se, zaposjela te. I gdje si sad? Na početku. U tami si bio na početku, u tami ćeš i ostati. Sve ovisi o tebi. Više ne znajući da li ej to plod mašte ili gruba, surova stvarnost, očajnički se hvataš za nit koja «progovara», ščepaš je grčevito prstima u očajničkom kriku nemoći nad vlastitom sudbinom.
Nit je izazovna, krhka, a opet tako nepregledna, odbojna. Strovalivši te onkraj svijesti sad leži pored tebe, hladna poput arktičkog leda, nepregledna poput sibirske tajge. Na kraju, u agoniji savršeno mirnog kaosa, počneš razmišljati o njoj.
Što je nit? Kako je došla tu? Tko sam joj ja? Koliko je dugačka? Kuda vodi? Zašto miruje, a tako je glasna? Zaista, zašto je još uvijek kraj mene? Koji je povod njezina postojanja?
Počneš ju mrziti s divljačkom dozom nesnosnosti, ona je glavni krivac za svjetske krize, za izumrle bambuse zbog kojih su izumrle pande, za umiruće kakadue i galapagoske kornjače, ona je krivac za rat u Iraqu i što Japanci počinjavaju harakiri.
Upravo ona je krivac što je nestala ptica dodo i što se Australija odvojila od Azije. Psujemo barbarski, pljujući pritom na nju. Nit, potpuno hladna, ne odgovara ne luđačke izljeve bijesa poremećenog manijaka koji ne vidi svrhu.
Poslije silne buke konačno se smiriš. Ništa se nije promijenilo. Po prvi put se zagledaš. Možda po prvi put vidiš neki put, neku krivulju koju nit prati. Ali pošteno izmoren, najprije se naspavaš. Da se razumijemo, Balkanac ili Zapadnjak – potpuno je svejedno – svi su jednako ljudi sa svojim potrebama. Budiš se hladan. Baš kao i nit. Dopuziš do nje i promatraš je dugo, pomno. Zatim hodaš uz nju, povlačiš je tu i tamo pazeći da se ne poremeti njezin tok. Penješ se po stijeni, preskačeš rupe. Dug je to i mukotrpan put.
Ne jednom izlista ti se život pred očima, sve neplaćene zakasnine, sve plutajuće ribice izbuljenih očiju, sve…sve… Nit ne puštaš iz vidika ali po nekoj intuiciji znaš da je pratiš ako je put sve teži. Pogled dolje izaziva stravu. Gore, gore, samo gore… Čini se ako vječnost svaka sekunda provedena provedena u mrtvilu jeke vlastitog puhanja, disanja i jaukanja. Kraj? Da li se nazire? Glava još boli od udarca o pod, rane su još svježe… preupečatljive slike da bi se sad odustalo. Nepopustljiv prema oslabljenom tijelu i prekaljenom duhu, ispituješ granice ljudske izdržljivosti. Odnekud se nazire bogata svjetlost, klokot vode i šum povjetarca, pjev lastavica, cviljenje i škrgutanje kolica za shopping, hrskanje kokica u kino dvorani… Ponesen radošću svakodnevice koprcaš se u očajničkoj borbi da se izvučeš iz pakla ništavnosti, pomamno slijediš miris fast fooda što hrani dušu i tijelo. Gaziš stijene lavljom smjelošću ni ne primjetivši da si…izgubio nit.
Nit je nestala.
Tražiš ju obazirući se sa svih strana. Dolje – nemoguće tražiti. Gore – nedostižno i svjetlošću zaslijepljeno. Leluja miris fast fooda pomiješan s mirisom pokvarenih jaja. Vjetar se poigrava s njim noseći ga na sve strane. Klokot vode miješa se sa cvrčanjem hamburgera. Mrtva ribica ispada lastavici iz kljuna. Pored tebe se množe ljudi zarobljeni u klupka što se bezglavo strmoglavljuju u dubinu, vrište očajnički dok oko njih raste idila fatamorgane…

19.07.2007. u 14:07 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.07.2007.

Jabuke

Prolaziš pustom cestom. Tamo. Negdje. Skrećeš. Uski asfaltirani puteljak vodi te uzbrdo. Kad cesta nestane iz retrovizora, ispred tebe je samo prašnjavi makadam, oštro glogovo trnje i nepokošena polja. Psuješ prašnjavu cestu, netom oprani auto i prokleto glasne zrikavce. Ne čuješ ni muziku u autu.
Jesi li promašio put? Tražiš civilizaciju. Nasamaren si.
Ovih par oronulih kuća ne može biti…
Gdje si? Gdje si?
Ošamućen slatkastim mirisom rascvale lipe i dozrelih petrovki teturaš do škripavih vrata. Zabljesne te mrak. Učmali, ustajali mrak. Vlaga.
Tik-tak.
Tik-tak. Na zidu odbrojava. Kome?
Gledaju te dvije prilike. Gledaju te bore. Gleda te patnja. Očaj. Gleda te pesimizam, bespomoćnost. Predaja. Skvrčeni prsti, upali obrazi. Tihi su.
Gledaš njih. Njihov život. Dva trosjeda, lijekovi, kutijice, stare novine, naočale, telefon, stoličica, pola banane, nožić. Papuče. Neparan broj. Stegne te.
Otrježnjuješ se. Raspremaš stolove. Pomažeš im da izađu na svjetlo dana. Njihove kosti škripe. Krckaju. Paziš ih poput dječice. Nema popravka. Pazi ako zabrljaš.
Tik-tak.
Tik-tak.
Ostavljaš ih u hladu s njihovim pokrivačima. Da se ne prehlade. Daješ im novine. On ih čita. Naglas. Polagano. Crna kronika. Ona zabrinuto klima glavom. Kosti škripkaju.
Ti lutaš između potamnjelih zidova. Jedna džezvica, dvije šalice i dvije žličice na sudoperu. Nagrižene starošću. Otkrhnute. Zagorene. Svaki dan on ih pere. Ispočetka. On nikad nije znao prati suđe. Ni kuhati kavu. Danas je i bljutava dobra. Franckova u 10 ujutro i poslije ručka. Uz Sport kekse. Kako prijaju na potamnjelom srebrnom pladnju.
Prljavi sivi pod. Meteš ga. Ribaš. Glancaš. Koliko puta?!?
Tik-tak.
Tik-tak.
Streseš se.
Izađeš na stražnja vrata. Tri mačke spaljenih ušiju. Preklinju. Za keksić. Pažnju. Boleštine, pomisliš. Na stepenicama goluždrava kokoš. Vidiš ju na ražnju u Billi. Okrene ti se želudac. Vratiš se u kuću. Vlaga, vlaga, vlaga. Crna pjegava vrata. Ribaš ih masnom spužvicom. Pereš ju u vodi sa šternje.
Što se tu dogodilo? Ovo ne može biti…
Izjuriš van na stražnja vrata. Pokraj bolesnih mačaka i goluždrave kokoši. Van. Van. Vuče te nešto. Tamo. Tamo. Gledaj. Tamo gdje miriše šuma. Nemoj. Daleko je. Nije, davno je. Proviruješ iza kuće. Tamna, crna, mračna šumetina nadvila se iznad TVOG dvorišta. Iznad TVOG sjenika. Iznad TVOJE štalice. Bila je daleko. Divljina. Nekad. Strah te. Tražiš put. Tajnu stazicu. Tamo između bujnog raslinja. Svi znaju zašto je bujno. Hrani se odvodnom cijevi iz štalice. Fuj. Smiješ se. Sve ti je isto. Nema štale. Nema raslinja. Nema puta. Iskrivi ti se osmijeh. Potrčiš natrag kroz zarasle puteve. Strah te. Strah.
Gdje si? Ovo ne može biti…
Prilike se skutrile u hladu. Dovikuju. Jabuke! Dozrele petrovke. Gledaj!
Ideš nabrati. Gledaš ih visoko gore. Crvene, jedre. Kako su visoko. Penješ se. Ne ide. Velik si. Bereš ih s poda. Natučene. Bereš ih. Bijesno. Penješ se do staraca. Nosiš jabuke. Bjesniš. Dosta ti je. Očajno. Očajno prevrneš jabuke iz majice. Zakotrljaju se stolom. Crvene, jedre, zrele petrovke. Stare oči živnu. Ne gledaju te. Jabuke. Jabuke petrovke.
Tik-tak. Gledaj ih samo. Gledaj.
Tik-tak. Kome?
Gledaj samo. Gledaj. Gledaš krvožednog komarca kako ti treperi na ramenu.
Gledaš ga.
Gledaš jebenog komarca krvopiju kako ti siše krv. Krvopija. Mlatni ga.
Tik-tak. Grade moj. Mlatni ga!
Tik-tak.
Mlat.
Razlila se krv. Tik-..
Gledaj. Gledaj kako su krasne. Jabuke. Jabuke petrovke.

09.07.2007. u 10:15 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.07.2007.

Stara priča...zrela za blog

Kamenčići

Malac je sjedio u četvrtastom parku okružen kamenčićima, prašinom i lopaticama. Brujao je sebi nešto u bradu dok je Sunce peklo visoko iznad njega. Kosica mu se presijavala na podnevnoj svjetlosti, a ručice se grijale, što od topline, što od velikog posla koji je imao za obaviti.
S velikom pozornošću premetao je kamenčiće iz kojih se dizala bijela prašina s jedne hrpe na drugu. Kamenčići su se sipali iz lopatice, ispadali, nošeni nesigurnom dječjom rukom, poskakivali i odbijali se jedni o druge, zasipavali dječakove ručice i nožice. Malac bi ih svaki put ispočetka skupljao, otkopavao i prenosio na drugo mjesto, ne obazirući se na pobijeljelu robicu i usijanu glavu. Usredotočio se na dvije hrpice kamenčića koje su mu u tom trenutku značile više nego cijeli svijet. Neobično discipliniranu radnu tišinu prekidao je samo štropot kamenčića i povremeno brujanje dječjeg glasa. Drugo društvo nije tražio.


«Ne, gospodine, ne tražim ništa više od vas… Da, samo potvrdu… Naravno, sve potrebne provjere su već napravljene…da…ovaj, oprostite, samo trenutak…»

Na vratima dnevnog boravka stajala je postarija žena vitalnog izgleda zabrinuto gestikulirajući gospođi Kovač koja je upravo obavljala važan telefonski razgovor. Pokrila je rukom slušalicu i upitno pogledala svoju majku.
«Što?»
«Mali je opet zbrisao.»
«O Bože…Gospodine, još ste tu? Oprostite, nazvat ću vas…u toku dana… Znam da nemate vremena, ali , molim vas, hitno je, doviđenja!»
Brzo spusti slušalicu i pogleda majku koja je već kršila ruke i ushodala se po sobi.

«Uopće ne znam kad se iskrao. Gledala sam televiziju u kuhinji, on se igrao oko mene i odjednom samo nestao…»
«Opet… Jesi pitala susjedu?», upita, spotičući se na razbacani dječji građevinski alat.
«Ništa…» odmahne glavom baka.

Na ormariću je stajala crno uokvirena slika muškarca, godina otprilike kao gospođa Kovač, svijetle kose i ozbiljnog pogleda. Gospođa Kovač ga s ljubavlju i tugom pogleda.
«Gdje si sad kad te trebam?»
Iako su vani bile pasje vrućine, ona je bila odjevena u dugačku, crnu suknju i tamnu majicu koja je naglašavala njenu blijedu put. Njen muž promatrao ju je sa slike s uvijek jednakom ozbiljnošću i strogošću. Zatvorila je na tren oči i ispred sebe ugledala sebe i njega jednom davno, kad su dani bili ispunjeniji sretnim snovima. Njega, uvijek ozbiljnog i revnog, sebe, razigranu, nježnu dušu. I sina, nasmijanog i nestašnog.
Sin!
Otvori oči i vrati se u stvarnost. Baka je već izjurila van moleći i proklinjući u isti čas. Gospođa Kovač pruži korak za njom. Hitro su se spustile u dvorište i počele dozivati.

«Lovro!»
«Lovro! Lovro, dušo, gdje si?»

Krenule su prema dječjem igralištu. Ljuljačke su bile puste, klackalice prazne. Bez djece je sve djelovalo otužno. Naravno da malac tu nije imao što tražiti. Sunce je pržilo nemilice. Vani ni žive duše. Gospođa Kovač i njena majka mahnito su hodale oko igrališta uporno tražeći mjesto gdje bi se to dijete moglo skriti. Uvidjevši da Lovru tu neće naći, otpute se cesticom dalje, dozivajući ga na sav glas.

Lovro je sjedio u parku i dalje obavljajući svoj posao s nevjerojatnom pažnjom. Malo se lecne čuvši glasove mame i bake, a zatim nastavi s premještanjem kamenčića. Do njega dotrči gospođa Kovač i s olakšanjem ga primi k sebi. Doleti i baka.
«Lovro, sunce moje…»
«Dušice, pa što si radio…»
«Jesi dobro, srce…»
«Idemo doma…»
A Lovro se ne prepusti zagrljaju majke, već se bijesno počne otimati i zanovijetati.
«Ne, ne… pusti me…pus-ti-me!!!»
«Idemo doma, doma ćeš se igrati…»
«Ne, moram naći. Pusti me…»
«Ali što, Lovro?», očajno ga upita majka gledajući poveću hrpu kamenčića.
«Pusti me, da pronađem tatu.»
«Tata nije tu, srce.»
«Je, lažeš, tata je zakopan, ja sam vidio! Tatu je zatrpao pijesak…»
«Hajde, idemo, dosta je bilo…»
«Ne, pusti me, ja ću ga spasiti…da više ne padne u rupu.»
«Idemo Lovro.» Gospođa Kovač ga odlučnije primi dok je on i dalje bijesno mlatarao rukama. Bjelina kamenčića ocrta se na njenu tamnu odjeću. Lopatice zazvekeću u bakinim rukama. Bolnu tišinu podneva zapara iskren i prodoran dječji krik kao poziv upomoć, kao znak protesta na oduzeto pravo, kao odraz izgubljenog svemira malenog ljudskog bića…



05.07.2007. u 15:31 • 11 KomentaraPrint#

utorak, 03.07.2007.

moj prvi susret s tetom Vesnom

mjesto radnje: marulićev trg, zagreb

vrijeme radnje: srpanjsko jutro

predmet: prijava za upis na faks

lica: teta vesna; pomalo izgubljena i jako zbunjena buduća studentica geografije

situacija #1

8 sati

pomalo izgubljena i jako zbunjena buduća studentica geografije (PIJZBSG) luta hodnicima prastare zgrade pmf-a. vrata iza kojih bi se trebale odvijati prijave ne odaju znakove života.

8 i dvoznamenkasti broj minuta

hodnik ispunjava još nekoliko PIJZBSG. znatiželjno se trgnu kad se prema dotičnim vratima uputi nakostriješena prilika oštroga glasa. svi skupa izvijaju vratove prema kvaki, a onda razočarano poljube zalupljena i zaključana vrata.

nakon izvjesnog broja minuta vrata se nekim čudom otvaraju, a PIJZBSG sa svežnjem dokumenata uđe unutra

teta vesna: imaš prijavnicu?

PIJZBSG: Hmmmm, a-a.

teta vesna: (suptilni okret očima) a uplatnicu?

PIJZBSG: Paaaaa, ne.

teta vesna: (indiskretno okretanje očnim jabučicama) a kako se misliš upisat?evo ti prijavnicu, uplatnicu, ovaj papir i ovaj papir, uplati 200kn, doviđenja

PIJZBSG: a dobro, mogu vas pitati za izravan upis?

teta vesna: vrati se kad uplatiš, doviđenja. slijedeći!

situacija #2

10.30, marulićev trg

PIJZBSG došla je do spoznaje da banke i pošte rade od deset i da može prekrižiti vlak u pola12. red kod tete vesne je do zadnjeg prozora u hodniku. PIJZBSG s uplaćenom uplatnicom i ispunjenom prijavom čavrlja s ljudima u redu i nada se skorom povratku tete vesne s pauze.

11.30

baš kad se PIJZBSG približila vratima na najmanju moguću udaljenost, jedna agresivna majka odlučila je štititi svoje mladunče, uletjela kod tete vesne i uzela čarobne papire, prijavnicu i uplatnicu. svim PIJZBSG u redu nakostriješila se kosa na glavi. teta vesna nije pokazala slične znakove. konačno, dotična PIJZBSG dolazi na red.

PIJZBSG: (pruža teti vesni po kriteriju važnosti uredno posložene papire u fasciklu) sve je tu. prijava, uplata...

teta vesna: pa što ti misliš da ću ja to tebi sortirati? daj mi što ti treba za upis.

PIJZBSG: pa tu je sve: svjedodžba,...

teta vesna: dijete, daj mi papire za upis

PIJZBSG (krene zbunjeno vaditi papire iz fascikla): svjedodžba, diploma, svjedožba druga

teta vesna: rodni list, domovnica

PIJZBSG: rodni list, domovnica...

teta vesna: 1., 2., 3., 4. razred...

PIJZBSG: 1., 2., 3., 4., ...

teta vesna: a di ti je svjedodžba za drugu školu?

PIJZBSG: tu kod vas. priložila sam i diplome s natjecanja...

teta vesna: da, da, možeš dobit bodove za to...

PIJZBSG (oprezno): a ova...? mislim da vrijedi za izravan upis?

teta vesna: da. (gleda prijavnicu) da. razredbeni ispit je 11.srpnja.

PIJZBSG: ali zar nemam izravan upis?

teta vesna: da, ako se oni u međuvremenu ne predomisle.

PIJZBSG (adrenalin skoči na extremnu razinu, oči se rašire u sekundi, kosa se nakostriješi, brada se nehotice objesi).................

teta vesna: da, budeš vidjela kad dođeš tamo. mislim trebali bi te osloboditi...ali svejedno moraš doći, velim, ako se kaj ne predomisle.

PIJZBSG (izbezumljeno): hvala, doviđenja

teta vesna: (sve papire zbuba u jedan fascikl) prijamni je 11., moraš se pojaviti na prozivki.

PIJZBSG (izgubljeno): doviđenja

teta vesna: doviđenja

11.50.

PIJZBSG se pretvara u nakostriješenu priliku i izjuri van na marulićev trg.

ako se kaj ne predomisle, ako se kaj ne predomisle...

ne buju se oni nikaj predomislili. tako mi geografskog srca.

03.07.2007. u 16:48 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (6)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Superljepilo za krhotine misli rasute negdje između dva svijeta.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr

tko sam?

Zapela u procjepu između srednje škole i faksa, između geografije i umjetnosti, između sna i jave....zujo

općenito?

18 godina
velike očiyes
duga kosa
zbunjena totalno
geografijacerek
pisanje
violinaheadbang
beatlesithumbup
đorđe balašević
billy holliday
tbf
steve vai
amy winehouse
gibonni
konjicerek
rumparty
za početak dovoljno


volim čitati:
kalodont-genijalno ironičan i poticajno iskren!:)
Algon Cordy-filozof i pjesnik
decembar2001-moje najnovije otkriće
catcher-sjetni sugrađanin
milou-jednostavno pisac
Nikad kao Bane-dobri sin,tih i miran,čist i fin...
nihonkichigai-tračak japanske mudrosti...
Čičak neodoljivi-čičkica luckasta:)
samo reci istinu-putem poezije
djevojčica voli svog dječaka****- pjesmice u balončiću:)
oceana-dijete prirode
ely - raspjevani glasovi u glavi:)
dmj - kreativac i pol
rutvica-čarobira stvarnošću
vjetrasta-koji potencijal....rahatlokum-zanimljivo,nadasve
oblčc-hvata riječi iz svemira...

Counters
Get a Counters



Kako zvuči mrtvo drvo?
Zašto krila leptira ne postoje u tami?
Koliko Sunčevih pjega možeš prebrojati u osvit zore?
Što se krije ispod kapljice rose na suncokretu?
Koliko patiš za onim što ne vidiš?

Ispod mrtvog drva rađa se titraj.
Iz Sunčevih pjega navire toplina.
Krupni lepet krila miluje tamu.
Mirisno diše rosna latica.
Zar ne vidiš?

Sve je to igra.
Paralelni svijet jednog minulog trenutka.
Zar ne vidiš?
Okrutno se poigravaju tvojom spoznajom.
Zar ne vidiš?

Ti živiš u paralelnom svijetu
ali tvoj je nešto paralelniji od drugih.

Osjećaš li?
Tišina te doziva.
Pođi s lepetom krupnih krila.
Osluhni
Mrtvo drvo rađa mirisne zvukove...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se