...nešto paralelniji od ostalih...
četvrtak, 19.07.2007.
Fatamorgana
Iz dana u dan čekaju te nove obaveze. Nove dužnosti. Zaplićeš se u nerazmrsivo klupko poslova, neriješenih odnosa, zakasnina u knjižnici, pokvarenih jaja u frižideru, nenahranjenih ribica te mnoštvo, mnoštvo ostalih koje se namotavaju i namotavaju sputavajući disanje. Postaneš razapet poput onog DaVincijevog čovjeka i na kraju ti samo vrhovi ruku, nogu i glava vire iz klupka. Tek toliko da možeš disati i nabiti glavom o pod kad se klupko zavrti i krene nizbrdo.
Paradoksalno, ruke tada nisu sposobne uhvatiti slamku za spas, noge su nesposobne za bijeg, a glava samo nabija o pod doprinoseći sveopćoj panici.
Klupko se kotrlja i kotrlja, polako se smanjujući prema dubini dok se napokon na dnu padine skroz ne odmota i izbaci te netom oslobođenog ravno u stijenu u mračnom klancu. Nostalgično gledajući u visine koje si nekad dosezao, sada si nemoćan bilo što poduzeti osim gledati u uski prolaz između dviju stijena kako se negdje u daljini nazire svjetlost i dopire radostan poj glasova…
Nit stoji pored tebe. Njezin početak vražji te gleda kao da govori: «Požalio si kad si me prvi put omotao oko malog prsta. Vrtio si me, vrtio, kao da je to bio problem, a ja sam bujala, rasla, širila se, zaposjela te. I gdje si sad? Na početku. U tami si bio na početku, u tami ćeš i ostati. Sve ovisi o tebi. Više ne znajući da li ej to plod mašte ili gruba, surova stvarnost, očajnički se hvataš za nit koja «progovara», ščepaš je grčevito prstima u očajničkom kriku nemoći nad vlastitom sudbinom.
Nit je izazovna, krhka, a opet tako nepregledna, odbojna. Strovalivši te onkraj svijesti sad leži pored tebe, hladna poput arktičkog leda, nepregledna poput sibirske tajge. Na kraju, u agoniji savršeno mirnog kaosa, počneš razmišljati o njoj.
Što je nit? Kako je došla tu? Tko sam joj ja? Koliko je dugačka? Kuda vodi? Zašto miruje, a tako je glasna? Zaista, zašto je još uvijek kraj mene? Koji je povod njezina postojanja?
Počneš ju mrziti s divljačkom dozom nesnosnosti, ona je glavni krivac za svjetske krize, za izumrle bambuse zbog kojih su izumrle pande, za umiruće kakadue i galapagoske kornjače, ona je krivac za rat u Iraqu i što Japanci počinjavaju harakiri.
Upravo ona je krivac što je nestala ptica dodo i što se Australija odvojila od Azije. Psujemo barbarski, pljujući pritom na nju. Nit, potpuno hladna, ne odgovara ne luđačke izljeve bijesa poremećenog manijaka koji ne vidi svrhu.
Poslije silne buke konačno se smiriš. Ništa se nije promijenilo. Po prvi put se zagledaš. Možda po prvi put vidiš neki put, neku krivulju koju nit prati. Ali pošteno izmoren, najprije se naspavaš. Da se razumijemo, Balkanac ili Zapadnjak – potpuno je svejedno – svi su jednako ljudi sa svojim potrebama. Budiš se hladan. Baš kao i nit. Dopuziš do nje i promatraš je dugo, pomno. Zatim hodaš uz nju, povlačiš je tu i tamo pazeći da se ne poremeti njezin tok. Penješ se po stijeni, preskačeš rupe. Dug je to i mukotrpan put.
Ne jednom izlista ti se život pred očima, sve neplaćene zakasnine, sve plutajuće ribice izbuljenih očiju, sve…sve… Nit ne puštaš iz vidika ali po nekoj intuiciji znaš da je pratiš ako je put sve teži. Pogled dolje izaziva stravu. Gore, gore, samo gore… Čini se ako vječnost svaka sekunda provedena provedena u mrtvilu jeke vlastitog puhanja, disanja i jaukanja. Kraj? Da li se nazire? Glava još boli od udarca o pod, rane su još svježe… preupečatljive slike da bi se sad odustalo. Nepopustljiv prema oslabljenom tijelu i prekaljenom duhu, ispituješ granice ljudske izdržljivosti. Odnekud se nazire bogata svjetlost, klokot vode i šum povjetarca, pjev lastavica, cviljenje i škrgutanje kolica za shopping, hrskanje kokica u kino dvorani… Ponesen radošću svakodnevice koprcaš se u očajničkoj borbi da se izvučeš iz pakla ništavnosti, pomamno slijediš miris fast fooda što hrani dušu i tijelo. Gaziš stijene lavljom smjelošću ni ne primjetivši da si…izgubio nit.
Nit je nestala.
Tražiš ju obazirući se sa svih strana. Dolje – nemoguće tražiti. Gore – nedostižno i svjetlošću zaslijepljeno. Leluja miris fast fooda pomiješan s mirisom pokvarenih jaja. Vjetar se poigrava s njim noseći ga na sve strane. Klokot vode miješa se sa cvrčanjem hamburgera. Mrtva ribica ispada lastavici iz kljuna. Pored tebe se množe ljudi zarobljeni u klupka što se bezglavo strmoglavljuju u dubinu, vrište očajnički dok oko njih raste idila fatamorgane…
