...nešto paralelniji od ostalih...

četvrtak, 05.07.2007.

Stara priča...zrela za blog

Kamenčići

Malac je sjedio u četvrtastom parku okružen kamenčićima, prašinom i lopaticama. Brujao je sebi nešto u bradu dok je Sunce peklo visoko iznad njega. Kosica mu se presijavala na podnevnoj svjetlosti, a ručice se grijale, što od topline, što od velikog posla koji je imao za obaviti.
S velikom pozornošću premetao je kamenčiće iz kojih se dizala bijela prašina s jedne hrpe na drugu. Kamenčići su se sipali iz lopatice, ispadali, nošeni nesigurnom dječjom rukom, poskakivali i odbijali se jedni o druge, zasipavali dječakove ručice i nožice. Malac bi ih svaki put ispočetka skupljao, otkopavao i prenosio na drugo mjesto, ne obazirući se na pobijeljelu robicu i usijanu glavu. Usredotočio se na dvije hrpice kamenčića koje su mu u tom trenutku značile više nego cijeli svijet. Neobično discipliniranu radnu tišinu prekidao je samo štropot kamenčića i povremeno brujanje dječjeg glasa. Drugo društvo nije tražio.


«Ne, gospodine, ne tražim ništa više od vas… Da, samo potvrdu… Naravno, sve potrebne provjere su već napravljene…da…ovaj, oprostite, samo trenutak…»

Na vratima dnevnog boravka stajala je postarija žena vitalnog izgleda zabrinuto gestikulirajući gospođi Kovač koja je upravo obavljala važan telefonski razgovor. Pokrila je rukom slušalicu i upitno pogledala svoju majku.
«Što?»
«Mali je opet zbrisao.»
«O Bože…Gospodine, još ste tu? Oprostite, nazvat ću vas…u toku dana… Znam da nemate vremena, ali , molim vas, hitno je, doviđenja!»
Brzo spusti slušalicu i pogleda majku koja je već kršila ruke i ushodala se po sobi.

«Uopće ne znam kad se iskrao. Gledala sam televiziju u kuhinji, on se igrao oko mene i odjednom samo nestao…»
«Opet… Jesi pitala susjedu?», upita, spotičući se na razbacani dječji građevinski alat.
«Ništa…» odmahne glavom baka.

Na ormariću je stajala crno uokvirena slika muškarca, godina otprilike kao gospođa Kovač, svijetle kose i ozbiljnog pogleda. Gospođa Kovač ga s ljubavlju i tugom pogleda.
«Gdje si sad kad te trebam?»
Iako su vani bile pasje vrućine, ona je bila odjevena u dugačku, crnu suknju i tamnu majicu koja je naglašavala njenu blijedu put. Njen muž promatrao ju je sa slike s uvijek jednakom ozbiljnošću i strogošću. Zatvorila je na tren oči i ispred sebe ugledala sebe i njega jednom davno, kad su dani bili ispunjeniji sretnim snovima. Njega, uvijek ozbiljnog i revnog, sebe, razigranu, nježnu dušu. I sina, nasmijanog i nestašnog.
Sin!
Otvori oči i vrati se u stvarnost. Baka je već izjurila van moleći i proklinjući u isti čas. Gospođa Kovač pruži korak za njom. Hitro su se spustile u dvorište i počele dozivati.

«Lovro!»
«Lovro! Lovro, dušo, gdje si?»

Krenule su prema dječjem igralištu. Ljuljačke su bile puste, klackalice prazne. Bez djece je sve djelovalo otužno. Naravno da malac tu nije imao što tražiti. Sunce je pržilo nemilice. Vani ni žive duše. Gospođa Kovač i njena majka mahnito su hodale oko igrališta uporno tražeći mjesto gdje bi se to dijete moglo skriti. Uvidjevši da Lovru tu neće naći, otpute se cesticom dalje, dozivajući ga na sav glas.

Lovro je sjedio u parku i dalje obavljajući svoj posao s nevjerojatnom pažnjom. Malo se lecne čuvši glasove mame i bake, a zatim nastavi s premještanjem kamenčića. Do njega dotrči gospođa Kovač i s olakšanjem ga primi k sebi. Doleti i baka.
«Lovro, sunce moje…»
«Dušice, pa što si radio…»
«Jesi dobro, srce…»
«Idemo doma…»
A Lovro se ne prepusti zagrljaju majke, već se bijesno počne otimati i zanovijetati.
«Ne, ne… pusti me…pus-ti-me!!!»
«Idemo doma, doma ćeš se igrati…»
«Ne, moram naći. Pusti me…»
«Ali što, Lovro?», očajno ga upita majka gledajući poveću hrpu kamenčića.
«Pusti me, da pronađem tatu.»
«Tata nije tu, srce.»
«Je, lažeš, tata je zakopan, ja sam vidio! Tatu je zatrpao pijesak…»
«Hajde, idemo, dosta je bilo…»
«Ne, pusti me, ja ću ga spasiti…da više ne padne u rupu.»
«Idemo Lovro.» Gospođa Kovač ga odlučnije primi dok je on i dalje bijesno mlatarao rukama. Bjelina kamenčića ocrta se na njenu tamnu odjeću. Lopatice zazvekeću u bakinim rukama. Bolnu tišinu podneva zapara iskren i prodoran dječji krik kao poziv upomoć, kao znak protesta na oduzeto pravo, kao odraz izgubljenog svemira malenog ljudskog bića…



05.07.2007. u 15:31 • 11 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (6)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Superljepilo za krhotine misli rasute negdje između dva svijeta.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr

tko sam?

Zapela u procjepu između srednje škole i faksa, između geografije i umjetnosti, između sna i jave....zujo

općenito?

18 godina
velike očiyes
duga kosa
zbunjena totalno
geografijacerek
pisanje
violinaheadbang
beatlesithumbup
đorđe balašević
billy holliday
tbf
steve vai
amy winehouse
gibonni
konjicerek
rumparty
za početak dovoljno


volim čitati:
kalodont-genijalno ironičan i poticajno iskren!:)
Algon Cordy-filozof i pjesnik
decembar2001-moje najnovije otkriće
catcher-sjetni sugrađanin
milou-jednostavno pisac
Nikad kao Bane-dobri sin,tih i miran,čist i fin...
nihonkichigai-tračak japanske mudrosti...
Čičak neodoljivi-čičkica luckasta:)
samo reci istinu-putem poezije
djevojčica voli svog dječaka****- pjesmice u balončiću:)
oceana-dijete prirode
ely - raspjevani glasovi u glavi:)
dmj - kreativac i pol
rutvica-čarobira stvarnošću
vjetrasta-koji potencijal....rahatlokum-zanimljivo,nadasve
oblčc-hvata riječi iz svemira...

Counters
Get a Counters



Kako zvuči mrtvo drvo?
Zašto krila leptira ne postoje u tami?
Koliko Sunčevih pjega možeš prebrojati u osvit zore?
Što se krije ispod kapljice rose na suncokretu?
Koliko patiš za onim što ne vidiš?

Ispod mrtvog drva rađa se titraj.
Iz Sunčevih pjega navire toplina.
Krupni lepet krila miluje tamu.
Mirisno diše rosna latica.
Zar ne vidiš?

Sve je to igra.
Paralelni svijet jednog minulog trenutka.
Zar ne vidiš?
Okrutno se poigravaju tvojom spoznajom.
Zar ne vidiš?

Ti živiš u paralelnom svijetu
ali tvoj je nešto paralelniji od drugih.

Osjećaš li?
Tišina te doziva.
Pođi s lepetom krupnih krila.
Osluhni
Mrtvo drvo rađa mirisne zvukove...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se