...nešto paralelniji od ostalih...
ponedjeljak, 11.06.2007.
Pet minuta
Kako bi bilo dobro na pet minuta znati svoju budućnost ili barem djelić svoje budućnosti. Bilo bi savršeno kad bi mi netko moćan rekao budućnost, rješenje jednog događaja pa bi pet minuta imala priliku biti sretna ili razočarana, mogla bih osjetiti olakšanje ili se još više brinuti. Zatim bi se dogodio – klik! – i sve bi se nastavilo po starom. Teoretski gledano, takvo što se moglo dogoditi, a možda se već i dogodilo, a ja toga nisam svjesna. Koliko mi se stvari samo moglo dogoditi, a da ih ja ne budem ni malo, ni mrvicu svjesna…Posve sam sigurna da mi se svakodnevno događaju stvari koje sam htjela doživjeti, ali sam bila previše rastresena da bi ih vidjela. Vjerojatno su se dogodile i stvari koje srećom nisam doživjela, a prošle su pokraj mene…
Duboko vjerujem da smo mi ljudi ograničena bića, pomalo tupavi i sposobni doživjeti samo mali, minijaturni djelić onoga što nam se nudi, a ono što treba biti otkriveno, što nije ponuđeno na srebrnom pladnju, do toga vjerojatno nikada nećemo doći. Dana nam je pamet da preživimo, da se naučimo koristiti sredstvima serviranima u prirodi, a mi puno puta naprosto nismo sposobni to doživjeti, taj dar iskorištavamo protiv sebe i protiv drugih ili ga naprosto zanemarujemo i idemo protiv struje, izmišljajući «toplu vodu» i pokušavajući preživjeti radeći protiv prirode. Nebrojeno puta bili smo pred vratima katastrofe ali smo nekom pukom slučajnošću preživjeli. Neka viša sila očito vidi i shvaća da smo takvi kakvi smo i da će mnoge stvari, milijuni sitnih stvari dnevno ostati nezapaženi i neotkriveni. Možda je tako i bolje.. Tko zna kako bi naš mozak, podešen na puko preživljavanje i borbu za teritorij reagirao kad bi se pred njim odjednom otvorili novi vidici, nove dimenzije, novi krajolici viđeni samo u snovima, Piccasovim slikama, dječjim bajkama i tu i tamo u ponekom SF filmu neshvaćenog redatelja vizionara.
