...nešto paralelniji od ostalih...

utorak, 30.10.2007.

Nisi sam









Gledaj anđele, to si ti. Na vlažnom peronu stojiš naslonjen na stup. A ovo sivo, to je dim pomiješan s tankom jesenskom kišicom. Jednu si ruku stisnuo u džepu jakne, a drugom pridržavaš užarenu cigaretu. Tužan si, sjetan. Gledaš torbe na ramenu i kišobrane nad glavama kako se gube u vagonu na trećem peronu. Znaš da je unutra svjetlo, a vani mrak i da ovaj vlak samo što nije krenuo, ali ti se pogled gubi negdje na pola puta između toplih svjetala i crnih tračnica. Promeškoljiš se uskoro pa gnječiš cigaretu tankim đonom. Mrak je vani, tamni jesenski mrak. Volio bi da baš ovako ostane. Da gledaš svjetlost iz blizine i ljudske osmijehe preko puta. Volio bi da si ovdje oslonjen i samotan. Krećeš prema vratima, ipak. Pognute i ozeble glave puštaš da te zapuhne toplina i žamor. Eto, baš tu gdje su prva otvorena vrata promrmljaš par uljudnih riječi pa se zavališ u zeleni naslonjač pored staklenih vrata. Podbočiš glavu i uperiš pogled ispred sebe.

***

Paničnog pogleda i izvrnutog kišobrana, da, to si ti. Da postoji zvuk, sad bi vjerojatno čuo tvoje toptanje na visokim petama, a maglica ispred nosa i usta bila bi obojena ubrzanim udisajima. Prošla bi ispod bijelog željezničkog sata baš kada bi prometnikova zviždaljka zaparala zrak, a onda bi iz tvojih usta vjerojatno iskočio krik popraćen lomljenjem kišobrana u nejakoj ruci. Prometnik bi tada zirnuo u tvoje očajno lice i promrsio par prijekornih riječi, a ti bi ga zahvalno pogledala i nespretno se popela u najbliži vagon. Tvoj bi se glasni dah tada utopio u žamoru i bespomoćno bi promatrala kako u mrak odmiče tvoj izvrnuti kišobran na stanici. Popravila bi tada crnu torbu na ramenu i topli kaput te virnula u prvi kupe. Netko bi ti odsutno kimnuo glavom i ti bi zauzela jedino slobodno mjesto. Sada, da postoji zvuk, čuo bi kako ti se srce smiruje ispod kaputa dok uz prozor stišćeš crnu torbu na krilu, a s duge kose voda ti tiho kaplje na široki šal.

***

Gledaj, tamo negdje na rubu vidnog polja ubrzano odmiču žute lampe u mraku. Stupovi. Sela. Gradovi. Začuđeni pogledi. Sjene. Razgovori. Pretapaju se. Teku poput rijeke. Mirno. Toplo je i svijetlo i miješa se s hladnim mrakom izvana. Gledaj kako je tvoja ruka spokojno naslonjena na bradu, na snene i nježne oči. Kojim mrakom one lutaju?

***

Naslonila si mokru glavu na zeleni naslonjač i pustila pogled u prazno. Prsti ti se još grče na torbi u krilu. Mirna si. Tiha. Puštaš da preko tebe prolaze usnule žute sjene. Da postoji zvuk, sad bi čula prodornu škripu kočnica i proklizavanje mokrih tračnica. Negdje daleko. U mraku... Čula bi i kako se bezbrižni žamor osmijeha iskrivljuje u iznenađeni krik. Čula bi i kako udaramo u mrak i čula bi vrata koja su se treskom zatvorila i kako je svjetlost progutao mrak. Tamni, crni mrak.

***

Tu sam, anđele. Vrati se. Pogledaj. Samo trenutak prije mraka. Tu, na staklu, na zalupljenim vratima. Sjene. Tvoja i moja. Kako se igraju. Naslonjene jedna na drugu. Drijemaju, spokojne i tihe. Ne boj se, sve je to igra. Uz tebe sam. Nisi sam.

30.10.2007. u 00:29 • 37 KomentaraPrint#

utorak, 23.10.2007.

Stvaralačka kriza prevalila vrhunac:)









Kopači

Vi, koji prljavim rukama
Kopate skriveno blago života
I ne raspoznajete crnilo od tame,
Pokažite mi da ne živim iluziju.
Pokažite mi da moje nevine ruke
Tragaju za opipljivim blagom.
Ja vas vidim
Kako blaženo spavate nad kutom
Gdje se spajaju crnilo i tama.
Spokojni ste, nježni.
I zavidim vam što je vaše blago
Dovoljno nisko da ga dosegnete.
Dopustite mi da vjerujem
Da je ovo što me prati
Tek crnilo satkano od znoja kopača.
Dijete sam.
Ne dajte da se moje crnilo pretvori u tamu.
Moji snovi skuče u prizemni međuprostor.
Ne dajte da postanem kao vi.
Tvrdih, ožuljanih, blatnjavih ruku.
Mutnog pogleda.
U strasnom grču zalijepljeni za ledeno tlo.
Dijete sam.
Lako nasjedam na vaše laži.
Pustite me.
Pustite me još malo.
Do granice opipljivog još su dvije stanice kopača.

23.10.2007. u 19:25 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 02.10.2007.

Tinta









- Ne grizu.
- Ne.
- Kaj ćeš.

Dva plovka kočila su se na mirnoj površini vode. Njih dvojica spokojno su sjedili u ribarskim stolicama i zirkali u veliko crveno sunce koje se uporno približavalo horizontnoj crti. Tišinu je remetio tek poneki kreket žaba iz šaša i pucketanje trske.

- Čuješ? Patke.
- Aha.
- Ne grizu.
- Ne.
- Trebali smo u lov na patke.
- Khm.
- Kaj?
- A `ko če bit` cucak?
- Ti.
- Ja?
- Pa kad ti je žena kuja.
- A mogal bi i ti. Ionak ti punica laje po cele dane.

Nedaleko od njih, do koljena u vodi i šašu, grčevito je stiskala požutjeli list papira među prstima i poput neke ribe bešumno otvarala usta. Oblijetale su je mušice i grizla je oštra barska trava, a ona je samo sumanuto promatrala kičasti tinejdžerski rukopis na papiru kao da ga vidi prvi put u životu. Lice koje već zakoračilo u «ozbiljnije» godine, sad je izgledalo još starije, bore oko očiju punile se nevjericom i ludim nemirom. Da joj je netko u njezinoj sedamnaestoj rekao da će onaj produkt mladenačke bojazni i nedefiniranih planova za budućnost s papira jednog dana prijeći stvarni svijet, vjerojatno bi samo slatko zahihotala. Sada, ona je zurila u papir i papir je zurio u nju. Srednja i mladenačka dob susretale su se u suhim, koščatim prstima i izbezumljenom pogledu. Najlakše je ignorirati. Pa to je, na kraju, uvijek i radila. Skretala pogled i blebetala o lijepoj budućnosti, rajskim planovima i skrivenim željama. Možda se samo skrivala od papira. Možda se skrivala od one prijetnje koja je nezaustavljivo nadirala i rasla iz dana u dan. Podnosila je silne lažne izvještaje papiru; kako je sve u redu, kako samo što se nije udala, a već osjeća miris djece u vlastitom stanu u velikom gradu, kako će uskoro doći «ona prava» sreća, zbog koje je vrijedno živjeti. Papir je slušao i trpio, ali prijetnja je ostala. Plava tinta i nakon 18 godina ostala je jednako čitka i konačno je zahtijevala danak. Usta su u tišina artikulirala napisane rečenice. Drhtava koljena klecnula su u barskom mulju.


Predvečerje se valjalo u mutnom odrazu jezera. Njih dvojica polako su žvakali sendviče zamotane u celofan. Odjednom, površina vode zatreperi i jedan se plovak trgne.

- Grize!

Jedan od njih poskočio je na svojoj stolici i slobodnom rukom pokušao dohvatiti štap. Čvrsto zabijen u meku jezersku zemlju, štap se nije dao van. Starčić je vukao slobodnom rukom, ali štap kao da je srastao s obalom.

- Boga mu, zbrisat će!

Naposlijetku je izvukao štap i trgnuo iz vode praznu udicu.

- Sam ti rekel.
- Jebiga.

Zabio je štap natrag u zemlju i vratio se u stolicu. Oboje su nastavili žvakati svoje sendviče. Točno nasuprot njih, umirali su zadnji odsjaji Sunca.

- Lepo je.
- Je.

Zapravo i nije primjećivala kako joj koljena nestaju pod vodom. Oči su joj se u strahu širile, a tamna voda kao da se približavala, sve više i više. Nije mogla. Ne može više. Tinta ju je prijeteći promatrala i izazivala da se suoči sa sadržajem. Kao da ga već nije znala napamet. Kao da ga nije pokušala protumačiti na tisuće raznih načina. Ne, pomiri se s tim, život ti ne štima. Sad lijepo izađi van, dosta je bilo gluposti, smoči presvlake u autu i vrati se na posao. Da, to je najbolje. Kakve su to idiotarije? Nespretno je izvukla jednu nogu iz mulja i zakoračila van. Druga je zapela u mulju i čitavu je prevagnula u vodu. Nezgrapno je pljusnula, a trska je zašuštala pod njenom težinom. Bijesno je ustala, pa sva blatna i prljava krenula prema obali, a onda ukočeno stala. Papir. Gdje je papir? Prestravljeno se okrenula. Papir je mirno plovio u trski, sve dalje i dalje… Ne. Stani, vrištala je u sebi i zakoračila prema njemu. Ne može tako. Vrati se. Papir se provlačio između guste trske, a ona ju je mahnito odmicala i propadala sve dublje i dublje u mulj. Cipele su joj se činile olovno teškima i cijelo tijelo tonulo je pod slabim rukama. Sitne šake očajnički su se primale za oštru, krhku trstiku i vukle ju pod površinu vode. Lice se nadimalo i grčilo, a oči gušile u navali očaja. Naposljetku se voda zaklopi nad posivjelim čelom. Uz potmuli «blurb» i plavkasti odsjaj prolivene tinte, dva su mjehura odskočila u zrak.

- Čuješ?
- Ej! `Ko je tamo?!?
- Možda cucak.
- Onda je sigurno rastjeral patke.
- Jebiga. Niš od lova.
- Kaj ćeš.


02.10.2007. u 09:47 • 23 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.09.2007.

Zid









Mogla bih godinama stajati iza zvučnog zida.
Slušati treperenja iza debele barijere.
Sanjati o košmarima.
Sažalijevati debele stijenke u kojima se gubi zvuk.
Mogla bih stati posve blizu buci i biti daleko od nje.
Stvoriti vakuum.
Pogledom pratiti nijeme zvučne valove.
Mogla bih stajati tu, posve blizu impresivnog,
Biti neprimjetna.
Slobodna.
Smijati se životu koji me ne dodiruje.
Životu koji govori jezikom mrmora.
Praviti se da ga ne razumijem.
Da je živost zapravo tek niz titraja.
Da je jauk tek podmukli tutanj.
Pa ga s mazohističkom dozom iskvarene radosti
pustiti da prođe žilama.
Mogla bih opušteno spustiti ruke,
tik iza dugih bljeskova i svjetlećih sirena.
Prošetati paralelnim vremenom,
bez straha da ću potonuti zajedno s njim.
Ignorirati velikane.
Biti malena.
Sebična.
Pustiti se strujanju jauka.
Nečiji su, ionako.
Živjeti čemer daleko od košmara.
Blagovati u vremensko-prostornom procjepu.
Sve dok ne zagazim u usku traku bljeska.
I postanem buka,
I postanem mrmor.
I jauk.
Usamljeni tutanj u čemernim žilama.





24.09.2007. u 22:51 • 11 KomentaraPrint#

petak, 14.09.2007.

Štap










Boljelo ga je, možda, samo to što mu je desna noga nekako nezgodno upala u procjep između dva betonska bloka. Ali nije da mu je odveć smetalo. Na kraju zaboraviš na bol, ostane samo hladan dodir kamena po utrnulom tijelu i puzanje zvukova po vlažnom zraku. I kuckanje štapa. Doista, štap nije pripadao ni u jednu kategoriju čujnog. Živio je izvan domene opipljivog, egzistirao je u zasebnom svijetu kojemu se on klanjao i dodvoravao baš na onaj starački način. Štap, a onda sve ostalo. Koraci. Mirisi. Slutnje. Šuma koječega nedefiniranoga, ljepljiva masa gustog zraka. Toliko opipljiva, okusna, gorko siva, promiješana svim sokovima. Štapom je kuckao svako toliko tek da se uvjeri da je živ i da izroni nakratko iz tupo meditativne poze. Možda, ponekad, i da pruži otvrdnjelu ruku. Tada bi oživjela bol, tupa i škripava, stopila bi ga s grubom bezličnom masom što ga je okruživala i podsjetila da ju tu. Sada i tu. Možda, ali samo možda, tada bi osjetio da se poneka sjenka izdvaja iz mase, da čini zvuk sam za sebe, da je izrodila miris, čist i nevin. Da je poremetila na trenutak sfere njegovog životnog prostora, približila se štapu, potpuno blizu, potpuno blizu uskom procjepu… a štap bi tada podivljao, bol zaječala poput divlje zvijeri, a sjenka bi se u trenu izgubila u kaotičnoj masi.
Smetalo mu je, zapravo, što su betonski blokovi dovoljno veliki i dovoljno akustični da kroz njih može osjetiti treperenje cijele te neprobojne mase. Kroz njega je strujalo klapanje, zaustavljanje, trčkaranje, kruženje, beskrajno nabadanje i lupanje i zaustavljalo se točno na onoj točki gdje blok prestaje biti grijan njegovim leđima. Čuo je kako titraji nestaju, pa opet dolaze zajedno s košmarom mirisa, izmiješanih i gadnih, toliko iskorištenih u sivim maglama. Sjećao ih se, nekad davno, kad je smještao sivu maglu pored zelene rijeke. Nekad davno, možda tada bol nije postojala. Možda su mirisi i slutnje rasli u drugačijem snu. Možda je svjetlost progutala žamor, a treperenje postojalo samo kad zatvoriš oči. A kuckanje? Kuckanje ga podsjeti na sada i tu.
Sada i tu, štap je otvarao nove dimenzije svjetlosti.
Sada i tu, magle su postajale opipljive.
Sada i tu, sjenke su bile čiste i nevine.
Na otvrdnjelu ruku spusti mu se piknjasta kap kiše. Želio bi, stvarno, smjestiti je u svjetlost. Zakucka štap. Prolomi se kiša titraja kroz betonski blok. Tihano, užurbano. Uznemiri ga svjež miris vlage. Kuckao je, tresao dugačkim štapom…masa je prolazila.
Gledaj.
Pa i kapi…poprimaju boju. Štap zašuti.
Sitni koraci nevinog mirisa približe se starcu i naslone kišobran uz betonski blok.

14.09.2007. u 20:56 • 25 KomentaraPrint#

utorak, 04.09.2007.

Jesenska












Dođi.
Ne boj se.
Šutjet ćeš na mojim ramenima.
Visoko gore, gdje jesen još nije došla.
Reći ćeš mi koliko sam zapravo nepoćudno malena
I koliko dugo moj krik prede nježnu koprenu
površinom vode.
Nečujno, uistinu.
Priznajem, plašim se.
Dubine, mraka.
I plašim se,
Da me više ne poznaješ.
Da gledaš negdje u nebo,
Spužvasto i pahuljasto,
a ja brojim odraze žućkastog lišća na vodi.
I ponirem, padam duboko za njima,
Gdje je sve tako isprepleteno i zamršeno,
I gdje su koprene izmiješane s kricima,
i krici s koprenama.
A ti se igraš pamučnim oblačićima.
A jednom si znao da se jezivo bojim virova.
Grčenja, koprcanja u gustoj masi kaosa.
Jesen je blizu.
Tu.
I rijeka sada teče u žućkastim tonovima.
I gore netko prede vunene oblačiće.
Smiješiš se.
Šutiš.
Duboko u rijeci, gdje stanuju virovi.

Neobično su prazna moja ramena.

04.09.2007. u 14:11 • 21 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 27.08.2007.

Ode ja :)

Hohohohho...
more mi se smiješi...
i noćni bus....
i cetina....
i radmanove mlinice....
i babnjača....
i brač....
i omiš...

čujemo se za par dana...

pozdrav svima:)

27.08.2007. u 11:44 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 22.08.2007.

Cvrčak

Premda je prošlo dosta vremena od njegovog nastanka, osjetih potrebu objaviti milog mi cvrčavca...mislim da je jasno na koju je pjesmu ovo parafraza...:)

Sunce veliko baca svoje plamene jezike na lug, opeče svaku skrovitu grančicu, zavuče se u kuće, zaviri u mišju rupu. Sve se sakrilo, snuždilo, pokorno prihvaćajući Sunčev plameni obred što ne štedi ni pticu u grmu, ni jazavca u rupi, ni ljude na poljima. Žmire i teško dišu ptice u grmu, sklupčali se jazavci u rupama, polijegalo selo u kućama…
A cvrčak zove! Dođite! Napijte se Sunca! Nahranite se njegovim sjajem! Gdje ste sad vi, o slabići podmićeni jesenskim plačem voda? Tko vam drži ruke da se ne poklonite Suncu velikom što vam srca grije? Sunce vas je stvorilo! U vama je njegov sjaj! Imate čast nositi njegov znamen u sebi, a da toga niste ni svjesni! Vi nosite pečat Sunca sa sobom! O, tako sam malen i slab bez Sunca… Tako sam nemoćan bez njegove snage… Gdje pronaći utjehu? Otkuda crpiti život ako mi Sunca nema…? Ja noću patim. Ja jesenske plačne dane provodim u samoći. Čuvam u sebi iskru Sunca koja me prati i pruža mi utjehu. A vi? Vi se od njega skrivate da vas njegov sjaj previše ne obasja… Rođeni ste da patite, rođeni ste da budete jaki! Sunce će vas iskaliti i unijeti u vas životne sokove! Život nije mlaka smjena ugodnosti i blagosti! Budite radosni! Radosni što u sebi nosite silinu mora i vedrinu neba! Pjeva tako cvrčak, bruji teško dajući pečat tišini obreda Sunčeva plama. Sluša ga ptić u grmu, sluša ga jazavac u rupi, čuju ga ljudi u kućama. Iz petnih žila kliče Suncu upijajući njegov plam svim osjetilima i glasno šireći njegovu snagu. Njegov zlatni ključ od neprimjetnog stvora učini glasnika mira i radosti. Sunce i cvrčak, cvrčak i sunce, zajedno u krugu svjetlosti i topline.
Minu podne. Stiša se svjetlost sunca ispraćena pjesmom cvrčka. Probudi se ptić u grmu, proviri jazavac iz rupe, nagrnuše ljudi iz kuća. Smiri se cvrčak na crnoj smrči. Zaspe borac, čuvajući u sebi iskru Sunčeve radosti…

22.08.2007. u 16:45 • 8 KomentaraPrint#

subota, 18.08.2007.

Stršljen

Topla ljetna noć povjetarcem je ulazila kroz širom otvoren kuhinjski prozor. Stajala je kraj sudopera i strpljivo šutke slagala oprano suđe na hrpu. Još par rutinskih pokreta spužvicom preko musavog tanjura i otečene noge mogu na počinak. Kroz jednoliko strujanje zveketa suđa probije se izvana podmuklo zujanje. Prene se. Drhtave ruke ispuste tanjur i dohvate oba prozorska krila izbezumljeno ih pokušavajući zatvoriti. Nespretnim pokretom krila se sudare, prozor se pritvori, a ona prestrašeno ustuknu i ukopa se u mjestu. Vanjskom stranom dvostrukog stakla puzio je žuto-crni leteći gmizavac. Oduzeto je stajala i promatrala kako se neman intuitivno približava mjestu gdje se dodiruju pritvorena prozorska okna. Par decibela ustrajne niske frekvencije kroz uski prolaz i debelo se žuto-crno čudovište kao magnetom privučeno zalijepi se za jedinu upaljenu žarulju na 5. katu nebodera. Crne noge pohlepno su grabile usijanu staklenu površinu, a onda se odjednom dezorijentirano strmoglavile i u pola pada, uz zujavo treperenje krila započele bezglavi, bauljavi ples od zida do zida, od jedne osvijetljene plohe do druge. Ona potisnu vrisak pa se pripijena leđima uz zid stane šuljati do vrata. Dezorijentirano žuto-crno tijelo obilazilo je prostoriju u čudnim elipsama, odbijalo se na sve strane, pa kad se zaleti prema njoj, ona panično dohvati krpu sa zida i vezenom parolom «Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori» stane mahati po zraku, zažmiri od straha, odbaci krpu kao da je užarena i punom težinom se nasloni na poluzatvorena vrata. Tresak i tišina. Gmizave noge na blještavom svjetlu. Njena ruka na zaključanoj kvaki. Polako se premjesti prema prekidaču. Mrak na 5. katu. Spusti se uz vrata i tiho sklupča. Širom otvorene oči gutale su mrak, zajedno s niskim frekvencijama tražile tragove svjetlosti. Podmuklo, isprekidano zujanje i glasni otkucaji srca. Ples zamršenih koraka sve dok jedan ne utihne.

Naćuli uši. Tišina. Drhtava ruka dopuzi do prekidača. Kratki klik osvijetli sitne mračne duplje na vrhu prozorskog okna. Gurao je nožice u pukotinu, zapinjao, bježao van privučen narančastom uličnom lampom. Ne skidajući pogled s njega, polako ustane, pa gazeći po vezenoj paroli zakorači do prozora i oprezno ga rastvori. Povjetarac istisne strah iz kuhinjice, ona nakratko prestane drhtati i posegne prema ladici s ključevima. Neman iskoristi priliku i u djeliću sekunde prebaci svoje debelo tijelo natrag na golu žarulju. Prsti joj se zapletu oko ladice, nervozno protrese komodu, krupno zujanje ju u trenu povuče k vratima, a šaka je već bjesomučno tražila prekidač za svjetlo.

Lahor se poigravao decibelima, vješto ih širio po kuhinji, skakutao, preokretao ih, bacao, ušutkavao, nosio, udaljavao, čistio kuhinju od zvukova, šumova, frekvencija, titraja. Naposljetku, tišina. Čista i blagotvorna svjetlost obasja kuhinju. U nevjerici je pogledom ispitivala svaki poznati kutak prostorije. Oprano suđe. Vezivo na podu. Pomaknuta komoda. Otvoreni prozor. Brzo ustane i čvrsto zatvori oba krila. Brižno vrati komodu na mjesto i posve mirno izvadi ključ iz ladice. Zatim savjesno očisti pregaženo vezivo i vrati ga na zid. Spokojnu tišinu prekine okret ključa u bravi i klik za mrak na 5. katu nebodera.

Za par trenutaka ponovno svjetlo u maloj kuhinji. Zaboravila je oprati tanjur. Izvježbana poza otečenih nogu, šum slavine i zveket tanjura. Otrese mokre ruke i primi kuhinjsku krpu s male vješalice na pločicama. Krpa iz ruke klizne na pod.
Prilijepljene za zidne pločice, sitne crne duplje skamenjeno su motrile vrišteće decibele.

18.08.2007. u 22:40 • 7 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.08.2007.

Pokušaj igrokaza, u boljem slučaju dramskog intermezza

Semafor



Na svakoj strani pozornice nalazi se semafor. Semafor s jedne strane osvijetli pozornicu zelenim svjetlom i istodobno se čuje znak za prolaz pješaka: pip, pip, pip, pip.
Sa suprotne na pozornicu izađe lik i krene prema semaforu. Srednjih je godina, pomalo zapušten i tupavog izgleda. Kada dođe na drugi kraj pozornice, semafor se ugasi i uz znak za prolaz upali se onaj na drugom kraju pozornice. Žustrijim hodom krene do njega. Kad dođe na drugu stranu, ponovno se upali prvi semafor. Lik krene prema njemu, ali na pola puta upali se crveno svjetlo, oglasi se signal za stop (piiip, piiip, piiip) i lik se ukopa. Semafor se počinje poigravati s likom. Upali se zeleno svjetlo, lik krene, pa crveno, lik se ukopa. Na ponovni znak zelenog svjetla lik se dokopa kraja pozornice, a zatim se upali drugi semafor i on potrči prema njemu, ali, naravno, upali se crveno svjetlo. Poigravanje traje neko vrijeme, sve dok lik, premoren, ne počne puzati od jednog do drugog semafora, a zatim se oba upale, jedan crveno, drugi zeleno, i počnu napadno pištati. Lik se sruši na pozornicu, pozornica se zatamnjuje, a na platnu se projicira veliki upitnik. Upitnik na platnu nestaje, zatamnjenje.

***

Semafori se više ne vide, ali zeleno svjetlo blago obasjava cijelu pozornicu. Na platnu je projicirana sjena velikog križa. Ušeće lik s rukama u džepovima i otisnutim upitnikom na čelu. Naoko bezbrižno zvižduče, ali zabrinutim i istodobno radoznalim pogledom ispituje okolinu.
Na rubu pozornice stoji fratar koji Lika promatra, ali ga vidi samo publika.
Fratrov glas odzvanja cijelom pozornicom, kao da dolazi odozgo. (može biti prije snimljen)

GLAS (bijesno, siktavo): Tišina!

Lik prestane zviždati, osvrće se, znatiželjno prilazi križu (misli da od tamo dolazi glas)

GLAS (fratar sa strane gestikulira): Huljo bezbožna! Klekni!

Lik prestrašeno klekne.

LIK: Ja sam…

GLAS: Znam ja tko si ti i što tražiš…ja ti mogu pomoći.

LIK (leđima okrenut publici kleči i gleda u križ) Ozbiljno?

GLAS: Naravno.

Ispod platna sa križom prema liku se približava škrabica, u njoj zveckaju novčići. Škrabica se zatrese. Lik najprije začuđeno gleda, a onda brzo zarije ruke u džepove i istrese papirnati i zveckavi sadržaj u škrabicu.

GLAS (umilnije): Ticket na pregled.

LIK: Kakav ticket?

GLAS: Sakramenti, no?!?

LIK: A. Nemam ja tog.

Fratar sa strane je nervozan i nestrpljiv.
GLAS: ŠTO??? Dobro, dobro, ali mislim da ti još nešto zvecka u džepu.

LIK (naivno opipava džepove): Što?

GLAS: Bezbožnik! Svetogrđe!

Scenu osvijetli jarko crveno svjetlo i napadni zvuci «piiip piiip piiip» za «stop» pješacima.

Lik preplašeno izleti van. Zamračenje.


***


Zeleno svjetlo obasja sredinu pozornice, tj. stol za kojim sjedi liječnik u bijeloj kuti i stetoskopom oko vrata. Zabrinuto promatra karton. Na stolici bez naslonjača ispred stola skrušeno sjedi Lik.

LIJEČNIK: Čujte, ja vam tu ne mogu više puno pomoći. Ali… (zastane pa odloži karton na stol, sklopi ruke nad njim i značajno pogleda Lika)

LIK (s nadom podigne glavu): Ali?

LIJEČNIK: Postoji još nešto…iako je to izvan domene mog djelovanja…a i Hipokrat se vjerojatno sad okreće u grobu…ali to bi vam mogla biti šansa…malena, ali šansa.

LIK (upitni pogled)

LIJEČNIK (nakašlje se): Hm…hm.

Pozornicu na par trenutaka obasja snažno crveno svjetlo, zatim se sve na par sekundi zamrači, začuje se zvuk, tj. zvonce starinskih blagajni, pa se opet pojavi ugodno zeleno svjetlo.

LIJEČNIK: Suvremena medicina ne koristi ove metode, ali… (nagne se nad stol i prstom pokaže liku da se primakne, ovaj ga posluša pa mu liječnik šapne nešto na uho i pozornica se zamrači)


***



Zeleno svijetlo obasja sredinu pozornice. Tamo, na mjestu liječničkog stola u yoga položaju kleči i meditira tip koji nalikuje na talijanskog mafijaša. Ispred njega u uskoj vazici dime se mirisni štapići. Prugasto odijelo, zalizana kosa, podebeo, brkat. Okrenut je publici u profilu, tako da se na njegovoj desnoj ruci vidi masivni zlatni prsten. Lik dolazi, začuđen promatra tipa i obilazi oko njega.

TIP (ne otvorivši oči): Kol`ko trebaš?

LIK (mutavo): Čega?
TIP (lagano mu se zatresu brčići, pomalo nervozno): pa onog po što si došao. SMISLA. (Otvori oči i pogleda zbunjenog lika)

LIK: A, pa da, to. (Klekne sučelice Tipu) Pa ono, što više.

TIP: Kilogrami, litre, cisterne, vagoni…biraj.

LIK: Pa dobro, može recimo…deset kilograma…`oće mi to bit dosta…?

TIP (lukavo): Ne štedi, prika, imamo rasprodaju, dobra je berba ove godine.

LIK (obješenački): Dobro, daj sto.

TIP (osmjehne se): Stevo!

Na pozornicu doleti sitni Kinez, sa blokom i olovkom u ruci, spreman zapisati sve što gazda naredi.

TIP: Piši tonu za našeg prijatelja.

Kinez zapisuje, kimnu glavom i odlazi.

TIP: Pošiljka stiže kroz par dana. A do tada, moj prijatelju, mali poklon za tebe. (iz kaputa vadi dječji kompas na uzici) Da te vodi i štiti od svih nedaća.

LIK: E, …, a jel to sigurno funkcionira?

TIP: Zar ti ja djelujem kao netko tko će te prevariti?

U međuvremenu u pozadini se osvjetljava starčić sa hrpom kompasa oko vrata.

LIK (bezazleno, pomalo mutavo): Okej, fala, vidimo se. (Odlazi)

Starčić dolazi do Tipa

STARČIĆ: Moja pošiljka…?

TIP (hladno): Žalim, danas isporučujemo u tačkama, kriza je, ako razumijete, ali imam lijepi poklon za vas…

(iz kaputa vadi kompas i pruža ga starčeku)

Zamračenje.


***



Na svakoj strani pozornice ponovno su semafori. Kao na početku, uključuje se zeleno svjetlo, dolazi Lik, gleda u svoj kompas, uz signal se pali crveno svjetlo, on gledajući u kompas vrluda po pozornici. Pali se drugi semafor, lik ne obraća pozornost, već i dalje gleda u kompas na uzici oko vrata, hoda ukrug, pokuša se penjati po zastoru, skakuće po pozornici. Semafori počnu treperiti i divljati, a onda se odjednom gasi svjetlo i začu se krik, kočnice automobila i udar.

Neutralno svijetlo osvijetli sredinu pozornice. Tamo se nalazi bolesnički krevet sa infuzijom sa strane. Ne krevetu bespomoćno spava Lik.

***


Dva čovjeka sučelice sjede za stolom na sredini pozornice. Nasuprot Lika (obučen u crnu odjeću) sjedi čovjek skroz sličan njemu, samo u potpuno bijeloj odjeći. Osvijetljeni su samo njih dvoje.

DVOJNIK (ispred njega je blok, u ruci olovka): Onda?

LIK: Što?

DVOJNIK: Što. Evidencija!

LIK (zbunjeno): Kakva evidencija?

DVOJNIK: Pa tražio si smisao. Najprije te moramo evidentirati, onda staneš u red. Što si, tko te stvorio, odakle dolaziš, kamo ideš?

LIK: Okej, piši LOVRO KOVAČIĆ.

DVOJNIK: Sorry, takva tri već postoje.

LIK: Piši Lovro Matija Kovačić.

DVOJNIK: Šest ih je samo u tvom gradu.

LIK: Da, i?

DVOJNIK (okrene očima): Gle, ova evidencije ide u anale univerzuma. Što ako faks sa tvojim smislom univerzum pošalje krivom Lovri Matiji Kovačiću? Ti si jedinstvena kozmička kreatura, puzzlica koja sad traži pomoć, ruku koja će je gurnuti na njezino mjesto u univerzumu…

LIK: Bla, bla, kozmička sranja…skrati.

DVOJNIK: Ako te stavi na krivo mjesto, sjebao si život svih 56 Lovre Matije Kovačića.

LIK: Pa što ću napisati onda?

DVOJNIK: Ono što si.

LIK: To ćemo preskočiti.

DVOJNIK: Tko te stvorio?

LIK: Mama i tata.

DVOJNIK (sumnjičav pogled):

LIK: Dobro, mama i poštar Luka.

DVOJNIK: Jesi siguran?

LIK: Dobro, oćemo radit DNK analizu?

DVOJNIK: ovo je pitanje tvog vjerovanja.

LIK (premišlja se): A valjda je i Bog pomogao…ma čekaj, kad je mama zadnji put molila Očenaš…?? Ajmo dalje.

DVOJNIK: Odakle si došao?

LIK: Iz pizde materine, što misliš?!?

DVOJNIK: Sorry, ne stane u kvadratiće.

LIK (zastane neodlučno; molećivo i skrušeno): Daj mi pomozi, ti si bar iskusan u tome.

DVOJNIK (uzdahne umorno): Pogledaj etiketu.

LIK: Čiju?

DVOJNIK: Pa svoju.

LIK: Na majici? (skida majicu) Velebit Karlovac.

DVOJNIK: Ma ne tu. Svoju etiketu. Na njoj se nalazi odgovor na većinu važnih pitanja.

LIK: Ma daj? A gdje se nalazi etiketa? Kako je prije nisam vidio? Hoćeš reći da sam blesav? Da su me tetovirali?

DVOJNIK: Zamisli da si majica. Gdje bi ti se nalazila etiketa?

LIK (digne ruku i uhvati se za vrat): Evo ovdje, na vratu.

DVOJNIK: Pa pročitaj onda.

LIK: Kako ću? (Izokreće se, vrti na stolici) Daj ti. (okrene leđa dvojniku)

DVOJNIK: E vidiš, tu je problem. Svoju etiketu možeš pročitati samo ti.

LIK: Pa onda sam ja…

DVOJNIK: Da. Roba s greškom. Ne brini. Svi smo.

LIK (u nevjerici gleda pred sebe)

DVOJNIK: Posljednje pitanje: Kamo ideš?

LIK: Pa idem tamo…gdje se ide. Jel. Di se može. Di mi kažu.

DVOJNIK (odloži papire, napravi značajnu stanku): Nećeš baš fascinirati birokraciju u univerzumu, znaš. Još si malo prezelen…

LIK (pokunjeno je spustio glavu i gleda pred sebe)

DVOJNIK: Moraš još odraditi malo Zemaljske prakse…

U tom trenutku upali se zeleno svjetlo na semaforu na kraju gledališta, pored vrata, a tišinu propara glasni znak za prolaz pješaka: pip, pip, pip, pip, pip, pip ,pip….
Na iznenađenje dvojnika, lik hitro skoči sa stolice i potrči prema semaforu. Pozornica se u međuvremenu zamrači. Lik izađe van pored semafora i zalupi vratima. Dvoranu ispuni jezivi piiiiiiiiiiiiiiiiiiiip (zvuk bolničkih aparata kad srce prestane kucati)
Na pozornici se osvijetli prazan bolnički krevet. Zaustavljanjem zvuka istodobno se zamrači pozornica.



- K R A J -

12.08.2007. u 16:52 • 16 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< listopad, 2007  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (6)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Superljepilo za krhotine misli rasute negdje između dva svijeta.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr

tko sam?

Zapela u procjepu između srednje škole i faksa, između geografije i umjetnosti, između sna i jave....zujo

općenito?

18 godina
velike očiyes
duga kosa
zbunjena totalno
geografijacerek
pisanje
violinaheadbang
beatlesithumbup
đorđe balašević
billy holliday
tbf
steve vai
amy winehouse
gibonni
konjicerek
rumparty
za početak dovoljno


volim čitati:
kalodont-genijalno ironičan i poticajno iskren!:)
Algon Cordy-filozof i pjesnik
decembar2001-moje najnovije otkriće
catcher-sjetni sugrađanin
milou-jednostavno pisac
Nikad kao Bane-dobri sin,tih i miran,čist i fin...
nihonkichigai-tračak japanske mudrosti...
Čičak neodoljivi-čičkica luckasta:)
samo reci istinu-putem poezije
djevojčica voli svog dječaka****- pjesmice u balončiću:)
oceana-dijete prirode
ely - raspjevani glasovi u glavi:)
dmj - kreativac i pol
rutvica-čarobira stvarnošću
vjetrasta-koji potencijal....rahatlokum-zanimljivo,nadasve
oblčc-hvata riječi iz svemira...

Counters
Get a Counters



Kako zvuči mrtvo drvo?
Zašto krila leptira ne postoje u tami?
Koliko Sunčevih pjega možeš prebrojati u osvit zore?
Što se krije ispod kapljice rose na suncokretu?
Koliko patiš za onim što ne vidiš?

Ispod mrtvog drva rađa se titraj.
Iz Sunčevih pjega navire toplina.
Krupni lepet krila miluje tamu.
Mirisno diše rosna latica.
Zar ne vidiš?

Sve je to igra.
Paralelni svijet jednog minulog trenutka.
Zar ne vidiš?
Okrutno se poigravaju tvojom spoznajom.
Zar ne vidiš?

Ti živiš u paralelnom svijetu
ali tvoj je nešto paralelniji od drugih.

Osjećaš li?
Tišina te doziva.
Pođi s lepetom krupnih krila.
Osluhni
Mrtvo drvo rađa mirisne zvukove...

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se