sunlight
29.09.2007., subota
Samo se sjeti...
 U magličasto praskozorje svojih besanih noći, dok sjediš promrzla i sama na hladnoj hridi okrutnosti sopstvene sudbine, mrežom neumornog optimizma i vjere u sopstvene vrijednosti pokušavaš uloviti misao vodilju ka izlazu iz labirinta u kojem si se zatekla nepravednom igrom tamnih sila univerzuma, što ne hajući za tvoje neosporne vrline oholo odlučiše da brod tvoje sudbine okrenu plahovitim vodama nespokoja... I kada ti se čini da se svijet rasplinjuje pred tvojim suznim očima, kada ti se čini da se tlo pod tvojim nogama neumoljivo otvara i pretvara u živi pijesak beznadnosti borbe za uskrsnuće tvojih ideala, kada ti se u tijelo uvlači drhtava hladnoća strepnji za tvoje sutra, kada pomisliš da se gase posljednje iskre energije tvoga krvotoka, sjeti se samo tada, sjeti se da nisi sama... Sjeti se da postoji netko kome ispunjavaš svaku misao, svaki trenutak samoće, netko čije oči neprestano traže tvoj čarobni lik, kao san tvoj pogled u pogledima mnogim... Ali samo oči tvoje imaju taj jedinstveni sjaj koji govori više i bolje od tisuća riječi... U sjaju očiju tvojih skriveno je pravo bogatstvo najfinijih nijansi boja beskrajnih dubina tvoje duše... Sjeti se da postoji netko čijim srcem odzvanjaju najljepši ritmovi čežnje i osjećaja za tobom... Sjeti se da postoji netko tko te iskreno voli... |
24.09.2007., ponedjeljak
Tražim tvoj pogled...
 Tišina mi tijelom odzvanja, osvrćem se... tražim te... vrijeme se vuče umornim koracima, sunce se moje oblacima pokrilo... Pokušavam lice svoje barem lažnim osmjehom prekriti, ne uspijevam to, a tako te silno trebam... Tražim te u snovima svojim, iz noći u noć pratim tragove opojnih mirisa tvoje duše, osjećam tvoju plašljivu ljubav... Vidim tvoje krupne oči, miluješ me pogledom nijemim, šutiš... jer riječi su suvišne... pogledi nam se samo dotiču u mraku... Upijam čežnjivo mekoću tvoga tijela, osjećam neodoljivo jaku želju da ti se pokorno privučem i dotaknem te poljupcem nježnim... Sve svoje igličaste drhtaje, svoje strepnje željama hranjene, pretačem u magličasti bokal čežnje za ljubljenjem tvoje kože meke... Tako bih te mazno istraživao, poljupce slagao jedan do drugoga, hranio se dosanjanim snovima, osluškujući uzdahe tvoje strasti... Sve oko nas bi prštalo vatrometom neobuzdanih plamtećih plesova baklji divljih strasti napajanih vrelinom proključane nam krvi... Ne bismo znali koliko je dosta, vrijeme bi za nas izgubilo korak, prostor oko naših tijela bi postao centar beskrajnog svemira ljubavi... I pruži mi sada svoju ruku, dotakni me blagošću svojom... Pogledaj me zvjezdanim sjajem svog oka i ja ću znati da istu želju sanjaš... |
18.09.2007., utorak
Latice uspavanih snova...
 U noćima svojim besanim ponoćne zvijezde lutalice ostavljaju ti putokaze na putu tvog upornog traženja još odavno usnule nade da objema rukama uhvatitćeš svojeglavu mahnitost razmahanog šarenog repa papirnatog zmaja na kome si bojama nesputanih želja vječne djevojčice u tebi ispisala svoje ime... Ali ti sada znaš i u dubini svoje duše nepogrešivo osjećaš da možeš i želiš sve... Osjećaš da imaš u sebi snagu mora i želju sunca da prigrliš svoje godinama potiskivane snove... Daj im sada šansu koju su uporno godinama čekali da ih oslobodiš okova nekih drugih pravila... Pisanih ili nepisanih, ali pravila koja nikada nisu poštovala onu iskonsku potrebu u svima nama na ovome svijetu slobode da budemo to što jesmo, da ne potiskujemo svoje želje i ne odlažemo ih više za neko drugo vrijeme, za neki drugi život... Uzmi kormilo svog neumornog broda života u svoje nježne ruke... Jedra okreni prkosnom vjetru sopstvene mladosti neka te hrabro ponese u susret čežnjive obale tvojih snova... Ja ću te samo tiho pratiti i na sretnom osmjehu tvom ću vidjeti da si konačno uplovila u sopstvenu luku sreće, nošena pjenušavom snagom valova ljubavi što srca nam spajaju u jedno... |
13.09.2007., četvrtak
Kap ljubavi...
 Bistrinom kapi jutarnje rose odsjaj duše tvoje se ogleda... Krhkost i nježnost prva je slika kojom misli moje put do tebe traže... Tako sićušna, skoro nevidljiva, a opet tako čudesna, tajnovita ljupkošću okupana... prelijepa... Mjesto čekanja jutarnjeg sunca na najfinijim nitima mekoće dodira pronašla je vođena instiktom srca... Smjestila se na tako udobnom mjestu, njoj najljepšem i jedinom kutku beskrajne tišine tamnog svemira u kojem srcem svojim osjeća da je voljena... A kako da ne budeš voljena kada je duša tvoja tako bistra, čista i sjajna, kao bistrina jutarnjeg neba nakon olujne kišne noći, kao sjaj treperavih zvijeza u besanim noćima tvojih nadanja... Kako da ne budeš voljena kada srce je tvoje najljepša glazba što notama ljubavi ispunjava sve moje trenutke u kojima tvoj lik je lik kraljice mojih snova... U kapi ovoj, kao suzi tvog oka vidim tvoju nesalomivu snagu, tvoju hrabrost koja se samo skrila u bespuću prošlih vremena... Osjećam da put svoj sada jasno vidiš, sve magle su iščezle pred sjajem sunca, sva se prašina slegla pred čistoćom spoznaje da to si što oduvijek si željela biti... Pogledaj sada svoje lice i vidjetćeš lice bez suza... A ako po neku i vidiš to biti će Suza sreće... suzica ljubavi... |
08.09.2007., subota
Samo da ti šapnem da te volim....
 samo da ti šapnem da te volim.... zar je potrebno još nešto reći... ove riječi ne samo da dovoljno govore ne, u njima je stopljena sva bit postojanja u njima je sažeta sva ljepota i draž življenja... voljeti... volim te... voliš me... i još kada mi to kažeš tiho, najtiše... rečeno tihim šapatom na uho... osjećam tvoj dah na mome vratu tu ispod lijevog uha, sa strane mog srca... tijelom mi se razliva rijeka uzdaha, tisuće treperavih iglica probadaju me gotovo čarobnom silom podižući me kao da lebdim u nekom nestvarnom svijetu... oči mi se nesvjesno sklapaju, svijest gubi dah pred bujicom osjećaja... tako te snažno želim pored sebe... želim se stopiti s tobom u vatri požude... uz treperavi plamen kamina u uglu sobe tišinu noći oslikavaju podatne obline tvog tijela... svoje drhtaje ne mogu skriti... klizim ka tebi... dotičem usnama toplinu tvoje strasti... za nas vrijeme se zaustavlja... osjećam treperavu napetost u zraku što svakog časa prijeti da se prolomi vatrometom predugo odlaganih želja... prosipam bezglavo poljupce sočne i meke raskošnom vrelinom tvoga uzdrhtalog tijela... opijam se zavodljivim mirisima ljubavi tvoje, gubeći razum u tajanstvenom svjetlosnom tunelu do nedodirljive dimenzije samo mojih snova... |
05.09.2007., srijeda
Raduj se...
 Ima dana kada ti misli pognute postanu... Kada ih teret nekog prošlog vremena pritisne težinom neprospavanih noći... Kada ti se skupe sve strepnje i gorčine suza isplakanih u potrazi za samo malo sreće... Ali znaj da nisi sama... Nikada se ne osjećaj usamljenom... Sa tobom su moje riječi, moje misli... Ja sam sa tobom... Tu sam pored tebe da te čuvam... Tu sam da ti pričam tvoju najdražu priču... Da te odvedem osmjesima tvog djetinjstva... Osjećam da u tebi još uvijek živi ona mala nestašna djevojčica... Znam da je brižljivo čuvaš u sebi, jer ona ti daje snagu da traješ i istinski živiš... I reci joj sada neka ponese onog malog žutog plišanog medvjedića... Ono medeno biće, iako neživo, ali tako te je toplo uspavljivalo svojom mekoćom... Uz njega nikada nisi usamljena bila... Probudi tu djevojčicu u sebi sa medvjedićem u ruci... Obuj svoje najdraže ljetnje cipelice, obećaj im da ćeš ih ponovno istrčati livadom tvog djetinjstva... Okupaj mirisima poljskog cvijeća svoje uspomene najsretnijih dana... Udahni punim plućima i potrči slobodno... I samo trči... i trči... i trči... Neka ti se vjetar najljepših uspomena zaplete u kosi, pusti je neka leti... Slušaj razigranu pjesmu cvrčaka što raduju se suncu ljetnjeg dana... Raduj se sada i ti... Raduj se, jer nisi sama... |
01.09.2007., subota
Čekam te...
 Kraljice mojih snova, mojih ludih dječačkih snova od kojih vječnost cijelu ja dvorac sreće svoje gradim, osjećam te da si tu u predvorju ostvarenja moje mašte... Otvori slobodno kapiju mog kraljevstva i ne kucaj, jer potrebno nije, ja znam da tu si, znam da odavno već si tu, moje šašavo srce te osjeća, moje raspjevane oči te prepoznaju... Za sobom ostavi sve mostove svoje hladnom kišom suza natopljene prošlosti... Ne osvrći se stazama koje te nisu mogle odvesti do vrhunaca dostojnih najvećih vrijednosti tvojih... Razodjeni svoju prirodnu ljepotu, vatromet plamtećih strasti raspali pred mojim znatiželjnim očima... Izmami uzdahe mojih besanih noći, što harali su mislima mojim pitanjem da li stvarno postojiš... Pusti svoj graciozni korak, obavijen tek nježnošću svile... Kroči bez straha i strepnje kraljevstvom našim u kojem jedini vladar je moj vječiti duh vjere u životnu radost i istinsku ljubav... Ja te čekam sa sjajem čežnje u oku, čekam te sa igrom drhtaja u srcu, moje usne čekaju med usana tvojih... Slatkasti miris dlanova mojih plamti vatrom želja za tobom... Dođi, samo dođi... ja te čekam... |
