sunlight

29.01.2007., ponedjeljak

Nešto o iskrenosti i otvorenosti...

Iskrenost i otvorenost... što bi to bilo... da li su to samo prazne riječi koje bi mnogi željeli da pripišu sebi... ili možda da ih drugi vide takvima... Lijepo zvuče, ne može se reći da ne... svima nam je drago ako nas kao takve poznaju... Pored svih ostalih osobina koje imamo, koje nas čine to što jesmo, iskrenost je ipak ono što nas čini posebnima.

Da bi iskrenost došla do izražaja, da bismo nekoga dovoljno dobro upoznali, da bismo mogli da si damo odgovor na pitanje da li pred sobom imamo iskrenu i koliko iskrenu osobu, uz iskrenost već sam na početku spomenuo i otvorenost. Lijepo je sa nekim biti otvoren, taj osjećaj međusobnog povjerenja koji vremenom stičemo kako se sve više i bolje upoznajemo dok razgovaramo, to je možda posebnost koja karakteriše naš svaki kontakt sa bilo kime. Nekada nam i sasvim slučajni sesret sa nepoznatom osobom negdje na ulici u nekoliko trenutaka, u samo nekoliko izgovorenih riječi može stvoriti neodoljiv utisak otvorenosti i iskrenosti... a opet možda sa nekime i godine druženja i upoznavanja da ne bude dovoljno da možemo sasvim biti sigurni u iskrenost riječi te osobe. Sve je individualno, ovisi o mnogo čemu, nikada i pored naizgled velike otvorenosti, pored puno vremena provedenog skupa, pored sati i sati razgovora ne možemo biti baš potpuno sigurni u izgovorene riječi. Ali postoji nešto što je od riječi puno pouzdanije... postoji taj neki osjećaj, to neko posebno čulo koje imamo, samo ga treba znati koristiti i ne zanemarivati to što nam želi reći. Možda je to teško objašnjivo, nekima možda neshvatljivo, ali ja imam povjerenja u sopstvene osjećaje, teško da su me nekada prevarili. Korisno je što kažu, čitati između redova, jer svaka rečenica, svaka izgovorena riječ ima svoju pozadinu iza sebe, ima neku unutarnju istinu, možda ne tako odmah vidljivu i prepoznatljivu, ali ipak istinu koju nije baš tako lako uvijek sakriti. Iza riječi koje su naizgled upućene nekome drugome, zapravo najviše govorimo o samima sebi, a da toga možda nismo niti svjesni. Jer sve što kažemo proizvod je našeg sopstvenog uma i temelji se na sopstvenom sistemu mišljenja i svim informacijama koje imamo. Samo sugovornike treba pažljivo slušati i ne zanemarivati tu činjenicu, sve tada biva puno jasnije. Još ako je razgovor u živo, ako smo u prilici sugovorniku gledati u oči, posmatrati izraze lica, gledati u gestikulaciju rukama, onda se o njemu puno toga može saznati.

Da ovo što pišem ne bi zvučalo suviše sumnjičavo, reći ću nešto o svemu onome što otvorenost i iskrenost predstavlja u pozitivnom smislu. To stvarno jesu osobine koje su nam jako bitne kod osoba koje nas okružuju i ako na nas ostave pozitivan utisak, takve osobe nam jako brzo postanu jako drage. Iskrenost se odmah prepozna, a to nas onda brzo zbližava, podstiče uzajamne osjećaje privlačnosti, razvija povjerenje... jednostavno mogu slobodno reći u međusobni kontakt dodaje onaj čarobni sastojak koji prijateljstki odnos dvoje ljudi počinje da pretvara u ljubav. Jer ljubavi nema bez otvorenosti i iskrenosti. Naravno sve ovo ukoliko se radi o muškarcu i ženi, mada je otvorenost i iskrenost bitna komponenta i prijateljskog odnosa osoba istog spola.

Ponekad, a možda u nekim slučajevima i češće desi se da je netko zbog svoje otvorenosti i iskrenosti doživio i neko loše životno iskustvo. To se naravno dešava, možda bi neki rekli da se iskrenost graniči sa naivnošću i slijepom vjerovanju u svaku izgovorenu riječ... Ipak, ne cijene svi ljudi te osobine na pravi način, možda su im puno važnije neke druge osobine, možda su više okrenuti sebi samima i svojim osobnim interesima, pa se u skladu sa time i ponašaju. Ne znam da li takve osobe treba osuđivati, da li uopće imamo pravo bilo koga za bilo što osuđivati... ali neki svoj stav o tome svakako možemo imati.

U svakom slučaju, ja jako cijenim otvorenost i iskrenost, trudim se da i sam budem takav, možda se ponekad u životu i opečem zbog toga, ali ipak mislim da time puno više dobivam na sopstvenom osjećaju zadovoljstva i sreće, a svi kojima je do mene stalo, to će znati da cijene...
- 14:28 - Komentari (19) - Isprintaj - #

24.01.2007., srijeda

Vjerujete li u pravu, vječnu ljubav...?

Image Hosted by ImageShack.us

Ovih dana mi se nekako nameće jedna tema o kojoj bih želio nešto da kažem. O tome razmišljam već godinama, nekada tako dođe mi u misli sama od sebe, a nekada se nad tim zamislim kada posmatram neke svoje prijatelje, poznanike... ili možda sasvim slučajno ljude koje sretnem... A isto tako čitajući tekstove na blogu shvatam da je to tema uvijek aktuelna, tema o kojoj bi se moglo jako puno pričati i opet ne reći sve... Možda već pogađate o čemu se radi... o ljubavi naravno... a pitanje bih postavio recimo ovako: "Vjerujete li u pravu, vječnu ljubav...?"...
Prvo bi trebalo definirati što bi to bila prava, vječna ljubav... Naravno da prvo treba napraviti razliku između ljubavi i zaljubljenosti... Da li ćete se složiti sa mnom da je zaljubljenost ona početna opčinjenost koja nas podigne u visine kada upoznamo nekog novog... Obično nas prvo privuče sam fizički izgled, mada mnogi kažu da fizički izgled nije bitan... mogao bih se sa time složiti da nije bitan, ili bolje reći nije najvažniji, ali ipak mislim da je u toj nekoj prvoj predfazi upoznavanja bitan elemenat od koga ovisi da li će nam neka osoba što kažu zapeti za oko... A kada se to desi, onda upoznavanje krene nekim svojim tokom, otkrivanje svih onih unutarnjih osobina koje zapravo daju pravu sliku osobe, nakon čega sam fizički izgled gubi primat. E, sad... kod tog upoznavanja, zašto smo tada tako opčinjeni osobom, zašto nam je ona toliko bitna, zašto nam je tada lijepo dok smo skupa, zašto se zaljubljujemo... To mi se nekako čini kao recimo da u ruci držimo neku novu knjigu o kojoj smo čuli tako puno pohvala da je zanimljiva, korisna, lijepa... sa korica se baš ne može puno saznati o tome što je unutra, ali se mi osjećamo baš jako dobro raspoloženi da je otvorimo i krenemo sa čitanjem... Nestrpljivi smo, sva naša čula su otvorena, a mašta je posebno spremna da provjeri da li će se očekivanja ispuniti... A tako puno očekujemo od sve novoga... Isto tako doživljavamo i novu osobu koju smo tek upoznali... u njoj vidimo ili želimo da vidimo sve ono o čemu smo sanjali, kako smo zamišljali osobu koja bi nam se mogla jako svidjeti i sa kojom bismo poželjeli da tražimo zajedničku sreću... Sve je pred našim čulima otvoreno, nema ničega negativnog što bi na trenutak pokvarilo tu početnu euforiju... A kako se naša očekivanja potvrđuju, tako bivamo sve više i više opčinjeni osobom pred nama i zapravo zaljubljeni u nju... U tom periodu srce nam govori sve... osjećanja određuju i naše raspoloženje i daju nam sliku voljene osobe... nema tog razuma koji tu može reći nešto drugo, koji nas i na trenutak može spustiti na zemlju i dozvoliti glavi da malo razmisli... Možda tada i ne treba razmišljati, možda bi bilo glupo kvariti sopstvenu sreću... mislim da je sav taj osjećaj sam po sebi dovoljno vrijedno životno iskustvo da ga ne treba opterećivati nekim dubokoumnim razmišljanjima ili dugoročnim planovima...
A što bi onda bila ljubav... Ja bih rekao da je ljubav puno širi pojam od zaljubljenosti, ali naravno ne samo pojam, o ljubavi se može toliko toga govoriti i opisivati je, a da uvijek još puno toga može da se doda... Ljubav pored osjećanja u periodu zaljubljenosti u dvjema osobama koje se vole obuhvata potpuni sklad svih odnosa... od same fizičke privlačnosti, pa uzajamne naklonosti prema svim onim unutarnjim osobinama i karakteru osoba... intelektualnog nivoa... stavova i mišljenja prema životu, ljudima, odnosima među ljudima... a naravno ni skladne sexualne odnose ne treba preskočiti... Za sve to da bi se pokazalo da li je usklađeno između dvije osobe potrebno je da prođe određeno vrijeme, nekada manje, nekada više... godine i godine, čak i desetine godina... Tek tada se može reći, ali ni tada sa potpunom sigurnošću da li je to prava ljubav...
Znači, da bi ljubav bila prava potrebno je vrijeme koje bi potvrdilo sve vrijednosti jedne veze... Citiraću Balaševića, on je to tako dobro rekao riječima: "Tek u jesen otkriju se boje krošanja, sve su slične u leto zeleno..."... i stvarno mislim da je tako, potrebno je jako dobro upoznati osobu sa kojom dijelimo zajedničku sreću, sa kojom živimo, kojoj vjerujemo, koju volimo... ili koju barem mislimo da volimo... a vjerojatno i volimo, samo je pitanje na koji način...
I konačno, da se vratim na ono pitanje sa početka "Vjerujete li u pravu, vječnu ljubav..."... Ja definitivno vjerujem... možda zato što sam nepopravljivi optimista, možda zato što imam neku predstavu u glavi što bi to bila prava ljubav, a možda to uvjerenje crpim i iz sopstvenog životnog iskustva, koje me uvjerava da je prava ljubav moguća... A jeste moguća, ali mislim da samo nije realno živjeti život samo u potrazi za pravom ljubavi... u smislu čekanja da nam se ona dogodi, pri tom propuštajući sve one male šanse koje nam se u životu otvaraju, koje na početku ne izgledaju da mogu prerasti u pravu, vječnu ljubav... ako ih propustimo to nikada nećemo saznati, a opet ako brzopleto povjerujemo da neka veza počinje da liči i obećava da bi mogla da postane i opstane kao prava ljubav, pa spustimo jedra broda nešeg života i usidrimo se u toj jednoj luci... godine prođu... možda najbolje godine života, možda tek tada shvatimo da nismo napravili pravi izbor... Sve je ipak samo stvar sreće i naklonosti sopstvene zvijezde na nebu naše sudbine... ne treba očajavati, treba prihvatiti svoj životni put takvim kakav je... ali ipak ostaviti odškrinuta vrata nekoj novoj sreći da nam se možda osmjehne jednog dana... ali ako taj dan nikada i ne dođe, barem će nam svaki dan biti ispunjen osmjehom na licu i toplinom u srcu, koji donosi nada da je prava ljubav ipak moguća...
- 12:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #

17.01.2007., srijeda

"Sve prave su ljubavi tužne..."

Image Hosted by ImageShack.us

Možda već pogađate o čemu bih pisao u ovom postu... pa naravno o ljubavi... Nije baš da sam opčinjen ljubavlju i pisanjem o njoj, ali sada se baš dobro osjećam... pa u trenucima kada se ne bavim svojim stalnim poslovima, volim da se opustim uz neku dobru glazbu, obično stavim slušalice na uši jer tako imam utisak da je glazba u mojoj glavi, sklopim oči i prepustim se sanjarenju...
Ovisno o raspoloženju biram različitu glazbu... nekada mi baš treba nešto žestoko, da me rastrese, da osjetim snagu, energiju... a nekada volim nešto sasvim lagano... Često me i sam tekst zna povući negdje, podsjetiti me na neka druga vremena, na neke moje ljubavi, ili možda na neke ljubavi za koje znam, neke lijepe, neke duge, ali neke i nedosanjane... Ili možda na jednu ljubav koja se desila sasvim slučajno. Znam, pomislićete odmah da se sve ljubavi dese slučajno, ali ova se desila baš tako...Zamislite si ovakvu situaciju...

Ona mlada, dvadeset pet godina..., zar je potrebno još nešto reći... on dosta stariji... U to vrijeme viđali su se često, gotovo svaki dan, radili su na jednom zajedničkom poslu, i tako... to je trajalo nekoliko mjeseci, pa i više od pola godine... posao je bio zanimljiv, čak i kreativan, nije zahtijevao neki veći napor, tako da se zapravo može reći spojeno ugodno sa korisnim... druženje je bilo sasvim neobavezno, ali svakako prijatno... On u njoj nije gledao ništa više nego prijateljicu i poslovnu suradnicu, njen osmjeh, njeno uvijek dobro raspoloženje, mladalačka vedrina i optimizam... kao da su prikrivali neke njene druge kvalitete... naravno razlika u godina je bila ta koja je na neki način zaslužna za takav njegov diživljaj nje samo kao prijateljice. Osim toga, ona je bila sretno udata, a on isto tako oženjen... i manje više sve je bilo na svome mjestu... ni jedno od njih dvoje nije imao neku potrebu ili skrivenu želju za nekom novom ljubavlju. Vrijeme je prolazilo, posao i svakodnevno viđanje ih je zbližavalo... u zraku je počela da lebdi neka slatkasta atmosfera, u njihovim pogledima su se lagano počele pojavljivati neke tajanstvene iskrcice, a malo po malo pa sve češće izgovorene riječi su počele da bivaju protkane nekom zagonetnom dvosmislenošću...
A onda, jednog dana... ona ga je ugledala još kroz prozor dok je dolazio... i koracima antilope pojurila da ga dočeka, sjurila se niz stepenice... ali ni on se nije vukao laganim koracima, bio je nestrpljiv da je vidi... i tako u toj žurbi, kao po nekom nenapisanom scenariju, na dnu tih stepenica bukvalno mu je uletjela u zagrljaj... dobro, ne baš u zagrljaj, ipak su samo prijatelji... ali na obostrano iznenađenje njihove četiri ruke su se u momentu našle u čvrstom stisku, dlanom o dlan... ostali su bez riječi, pogledi su sve govorili... Od tog dana ništa više nije bilo kao prije...
Ljubav koja se tako lagano rađala više nije mogla da se sakrije, a baš zato što se tako postepeno i sasvim slučajno rodila u sebi je nosila toliko snage, tako puno iskrenih emocija, jednu novu realnost, drugačiju od svega do tada za oboje... Viđali su se sve češće... i kada nije bilo neke potrebe u vezi sa poslom, pronalazili su neke nove razloge zašto baš moraju da se vide, ili barem čuju telefonom... Da li treba i spominjati da od tada ni jedno njegovo službeno putovanje nije moglo proći bez nje... naravno jednodnevno, ako su možda i željeli da na trenutak zaborave na realnost i otputuju negdje na nekoliko dana, to nije bilo izvodljivo... Ipak, i tih nekoliko sati, nekada i cijeli dan... nije bilo dovoljno da se sasvim posvete jedno drugome... Tema za razgovor im nikada nije nedostajalo... i to uvijek jako zanimljivih tema, kao da su oduvijek željeli da se pronađu, kao da su živjeli samo za to vrijeme koje su konačno dočekali... Viđali su se sve češće, gotovo da nije mogao proći niti jedan dan a da se ne vide, čak i više puta dnevno... Bili su opčinjeni tom čarolijom upoznavanja i otkrivanja svega onoga što je činilo njih same... Zaboravljali su na vrijeme, ono kao da je bivalo zaustavljeno za njih... sat dva bi proletjeli kao desetak minuta... Svijet oko njih kao da nije postojao, njihovi pogledi su govorili sve... oči su isijavale osjećanjima... pogledi nisu znali gdje da se upute, da li na oči ili nešto niže... čežnjivo su sa usana skupljali još neizgovorene riječi, ne čekajući da one stignu do uha... A te riječi, naizgled samo priča o njima, o njihovom životu, odrastanju, privim simpatijama ili prvim ljubavima... o bilo čemu... na njih je sve to djelovalo kao neko opojno sredstvo, kao nešto što ih je još više zbližavalo i vuklo ih sve više i više da postanu jedno biće...
I tako..., u trenucima kada je i razum ipak htio da kaže kao da i on za nešto treba da se pita, na trenutak bi zastali, tek da barem jednom nogom stanu na tlo... nametnulo se pitanje kuda sve to vodi, kako se nositi sa tom bujicom osjećanja, ipak se ne može pobjeći od realnosti... Teškom mukom, sa suzama u očima, kroz stegnuto grlo... izašle su riječi da te slatke, sočne, predivne jagode... to zabranjeno voće ljubavi... ipak moraju spremiti u zamrzivač, zalediti ih u svoj njihovoj ljepoti... ne baciti ih, tek tako... već ih ostaviti okovane ledom za možda neko drugo vrijeme...
Naravno, to je bio glas razuma... i nije da nisu pokušali da ispoštuju dogovor... jesu... ali samo na dva tri dana... njihovi čežnjivi pogledi su ponovno počeli da pričaju već poznatu priču... ali ovoga puta sa još više emocija... Razum se pokušavao oduprijeti, ali uzalud... što se više odupirao, srca su još jače tukla...
Ljubav se razbuktavala, vrijeme je prolazilo... oboje su postali svjesni želje da tu ne mogu stati... moraju ići sve dalje i dalje... dvije duše su već odavno postale samo jedna... ali su i dva tijela poželjela da postanu samo jedno... Tu želju nisu mogli i nisu htjeli kriti... Ali razum se ponovno javio... postavio je pitanje što će biti poslije... da li se sve može na tome završiti... da li će im sve to biti dovoljno... da li će nakon sjedinjavanja i duše i tijela, poželjeti da usmjere brodove svojih života u jednu luku... Nova pitanja su donijela jednu novu neizvjesnost... Pravih odgovora nije bilo... a realnost nisu mogli zanemarivati... Želja im je ostala neispunjena... te njihove slatke crvene jagode su definitivno morale biti spremljene u duboko zamrzavanje... da li za neko drugo vrijeme ili za vječnost... to se ne zna...

I što sada reći na jednu takvu priču... Da li su sve prave ljubavi tužne... da li je to kob koja ih prati, ili neka predodređenost... ili se samo prave ljubavi dese sasvim slučajno, onako... bez neke logike i reda... zvijezde upletu svoje tajanstvene moći i u jednom trenutku učine da se životni putevi jedne žene i jednog muškarca sretnu, da jedno u drugome prepoznaju ono što su oduvijek maštali kakav bi trebao da bude netko sa kime bi poželjeli da traže svoju sreću... Često čujem jedno pitanje, ali ni meni ono nije strano... a zvuči nekako ovako... "Zašto se ranije nismo sreli..."... Ipak mislim da ne traba očajavati... sve se dešava baš tada kada je trebalo da se desi... i dešava se baš onako kako je negdje bilo zapisano da treba da se desi... zapravo za nas je sve to samo slučaj, na puno toga nismo u stanju da utičemo, pogotovo ne na prošlost... na budućnost možda donekle... ali zato mislim da svoju sadašnjost zapravo najviše možemo da kreiramo... Ljepota života zapravo i jeste u njegovoj nepredvidljivosti...
- 14:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #

13.01.2007., subota

Pa dobro... što se mora nije teško, a što je teško to se ne mora...

Hmmm..., nekada bih na nešto ovako rekao A ZAŠTO BAŠ JA... ali dobro, da ne prekidam čar ove igre, potrudiću se da ispunim postavljeni zadatak. A posebno mi je zadovoljstvo da to učinim jer mi je povjerenje i čast ukazala svima nama draga Clariss, koju izuzetno cijenim jer predivno piše...

1. Već u samom uvodu sam rekao nešto o sebi, pa da dopunim... Nikada, a posebno u djetinjstvu i mladosti nisam volio da se ničim ističem, nisam volio da budem u prvom planu, da se priča o meni... što bi se reklo bio sam stidljiv. Da li u školi ili negdje u društvu starijih kada se povede neka priča bilo mi je neprijatno ako sam ja tema razgovora... Mada nije bilo nekog konkretnog razloga za takvu moju reakciju, ali nije mi bilo prijatno slušati čak ni pohvale, često bih se tada zacrvenio... Eto, svi se kroz život mijenjamo, pa tako i ja, promijenio sam se, ali još uvijek nešto posebno ne volim da se guram u središte pažnje i razgovora.

2. Ipak volim da razgovaram, volim da se družim, volim da slušam i to aktivno da slušam sagovornike, ili da preciznije kažem sagovornice... jer da budem iskren neuporedivno više volim razgovarati sa osobama ljepšeg spola. Razgovori u muškom društvu su mi nekako površni, ne kažem da je to pravilo, ali ja imam takva iskustva... A nasuprot tome, nebrojeno puta mi se potvrdilo da su djevojke ili žene neuporedivo prefinjenije u potrazi za dubljim, životnijim, pa slobodno mogu reći i romantičnijim temama za razgovore. Naravno tema ljubavi je za mene tema broj 1, o ljubavi se toliko puno može pričati, a da se nikada ne kaže sve.

3. Ljubav..., taj nepresušni izvor inspiracije, ta lokomotiva kompozicije koja se zove život svih nas... za mene je osnovna pokretačka snaga koja mi svaki dan čini posebno vrijednim... Nekada se osvrnem i pogledam svoj život, upitam se da li sam sretan, da li sam postigao neki maksimum koji se od života može dobiti... I nisam nezadovoljan, sada sam jako sretan, ali nije uvijek bilo tako... ipak vrijeme čini svoje, ono bolno, ono tužno vremenom blijedi, a u sjećanjima ostaju samo lijepe uspomene. Te moje riječi složene u redove, mnoge od vas koje to čitate nazivate stihovima i pjesmama, zahvalan sam vam na tome, ali se pitam da li je to tako... Jer pjesme stvarno nikada nisam pisao, ako su ovo pjesme onda je to prvi put u mome životu da ih pišem...

4. I ponovno ljubav... ali želim nešto da kažem koliko mi se sviđa ta vječna tema kako sam je ja doživio gledajući film Titanik. Ne znam da li radi glumice Kate Winslet, koja mi se posebno sviđa ili radi posebnog akcenta na sve prave vrijednosti ljubavi, ali Titanik mi je posebno drag film, ne znam koliko sam ga puta gledao i opet bih ga mogao gledati. To prikazivanje njenog veličanstva ljubavi, koja pobjeđuje i nadvisuje sva materijalna bogatstva, sve titule, visoke položaje, društveni ugled... ništa od toga nije vrijedno koliko tih nekoliko dana ili sati provedenih u osjećaju iskrene, prave, čiste... LJUBAVI... za koju niti život nije velika cijena dati je...

5. Još jedna moja mala tajna koju želim da vam otkrijem... Izuzetno volim kolače... Kada sam u društvu ili u posjeti negdje i onda kako to biva ljubazno svi budemo počašćeni svime i svačime... Kavica... ne hvala... Piće neko... ne hvala... Cigarete, naravno isto ne... Ali onda kolači, e to ne odbijam... to mi je posebna slabost, tu ne znam što je dosta... Ali nemojte pomisliti da imam 100kg, nemam naravno, preko zime nabacim po neki kg viška... a otkriću vam još jednu malu tajnu, jedan ključni sastojak najboljih dijeta... pogađate nadam se... pa daaaaaaa... to je LJUBAV... biti zaljubljen i tada niti jedan problem nije nerješiv...


Što se weba tiče tu ću biti kratak:

1. Blog.hr gdje sam upoznao puno predivnih osoba

2. Neke druge stranice za upoznavanje, odakle je sve krenulo

3. Ljubimci-forum.com gdje sam isto tako upoznao meni drage osobe koje kao i ja vole pse

4. Google pretraživač broj 1

5. I nekada nostalgija.com sa koje se moglo skinuti puno predivne glazbe


Uz nadu da se neće naljutiti, a volio bih da nešto više i nešto novo kažu o sebi, štafetu predajem:

soul of love
život je duga cesta
osmijeh....
riječi tišine
Nimue

- 09:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (5)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (6)
Srpanj 2007 (7)
Lipanj 2007 (5)
Svibanj 2007 (7)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (8)
Veljača 2007 (7)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (1)
Studeni 2006 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Free Website Counter


Komentari On/Off

Nešto o meni

Ne volim nešto posebno da govorim o samom sebi, kažu da je to skromnost... možda je... da li je to vrlina ili mana, ne znam... nekada je dobro ne isticati se, pustiti drugima da sude o nama, da nas gledaju svojim očima... mislim da nije potrebno govoriti o samom sebi, neka to govore drugi, ali isto tako i naša djela, naš karakter, naša razmišljanja, shvatanja...
Ali, pošto se ipak na neki način treba predstaviti, evo reću ću da sam muškarac koji je već dobro zagazio u zreliju dob života, odavno prebacio 40... neki bi rekli najbolje godine, pa možda i jesu... sada se nekako najbolje osjećam, dosta je toga iza mene, dosta iskustava... lijepih, radosnih... ali i onih koji to baš i nisu... ipak ne mogu reći da sam nezadovoljan svojim životom, sretan sam, osjećam se dobro, osjećam se mladim... zapravo i ne brojim godine, ne obraćam pažnju na vrijeme, puštam ga neka teče... želim da u svakom danu pronađem nešto lijepo, nešto radosno, nešto što će mi učiniti svaki dan vrijednim življenja... A ovo je jedno mjesto koje mi već sada puno znači, volim da sa svima podijelim svoje misli, poglede na život, iskustva, shvatanja... jednom riječju prijateljstvo...

O sreći

Mnogi pogrešno misle da okolnosti oblikuju osobu. To nije istina. Okolnosti otkrivaju osobu. Okolnosti nas ne određuju; one predstavljaju našu jedinstvenu biografiju, sačinjenu od prepreka koje moramo prevazići, iskušenja s kojima se moramo suočiti, ali i prilika za osobno usavršavanje. Naš uspjeh, kao ljudskih bića, ne leži u materijalnim dobrima koje smo stekli ili uspjesima koje smo postigli, već u načinu na koji se nosimo s onim što imamo i suočavamo se s izazovima, kako unapređujemo svoju jedinstvenu biografiju i tranformiramo je u život ispunjen ljubavlju.
Svima nam je data mogućnost da oblikujemo svoju sudbinu, učinimo svoj život čarobnim i božanskim, oslobodimo svoju svijest uticaja ega, a kao vrhovni cilj odredimo ljubav. Ali da bismo to postigli, moramo postići unutarnju ravnotežu i sklad. Sreća nije kraj put, već početak. Zadovoljstvo doprinosi unapređenju našeg duhovnog života.
dr Vejn Dajer

Uvijek ću rado pogledati...