Izgubljeni

Sta da radi ziv covjek sa izgubljenom dusom?
Sta da dusa radi bez covjeka?
Odvojeni, jedno drugom samo su teret. Lutaju i čekaju dan kad ce i oni biti izabrani za vječni san. On nikako da dodje. Žude za rastankom.
Nekad se sretnu i u prvi mah prepoznaju, s dodirom prstiju, oboje pomisle kako trebaju pokusati. Dusa se odluci smjestiti u svoj dom, a covjek se prepusti i osjeti onu radost, onu koja dolazi sve rjedje i nikad ne objasni od kud se stvorila. I tako, traje to jedan cijeli dan. Covjek ponovo shvati da je dusa prevelika za njega i otjera ju, a dusa se ne buni, jer je po ko zna koji put shvatila da joj ja ta koza pretijesna.
Njima je zivot sudjen i nesudjen zajedno. Zbog toga vrijeme zovu vjecnost, sretne ljude preziru, dan mole da zavrsi, a noc zalijevaju suzama.
Usudi li se neko pitati ih sta je to osjecaj, jedan ce nesto napisati, drugi izustiti, ali ni jedan nece osjetiti. Praznina ! Bas to se nalazi medju njima. Da li ju je moguce natrpati snijegom, zemljom, smecem, kako bi dosetali jedan do drugog, ili ju je mozda moguce preskociti?!
Na takva pitanja neka odgovaraju neki slicni drugi. Ovaj covjek i ova dusa su preumorni !!!