30

ponedjeljak

siječanj

2012

Izgubljeni

Sta da radi ziv covjek sa izgubljenom dusom?
Sta da dusa radi bez covjeka?
Odvojeni, jedno drugom samo su teret. Lutaju i čekaju dan kad ce i oni biti izabrani za vječni san. On nikako da dodje. Žude za rastankom.
Nekad se sretnu i u prvi mah prepoznaju, s dodirom prstiju, oboje pomisle kako trebaju pokusati. Dusa se odluci smjestiti u svoj dom, a covjek se prepusti i osjeti onu radost, onu koja dolazi sve rjedje i nikad ne objasni od kud se stvorila. I tako, traje to jedan cijeli dan. Covjek ponovo shvati da je dusa prevelika za njega i otjera ju, a dusa se ne buni, jer je po ko zna koji put shvatila da joj ja ta koza pretijesna.
Njima je zivot sudjen i nesudjen zajedno. Zbog toga vrijeme zovu vjecnost, sretne ljude preziru, dan mole da zavrsi, a noc zalijevaju suzama.
Usudi li se neko pitati ih sta je to osjecaj, jedan ce nesto napisati, drugi izustiti, ali ni jedan nece osjetiti. Praznina ! Bas to se nalazi medju njima. Da li ju je moguce natrpati snijegom, zemljom, smecem, kako bi dosetali jedan do drugog, ili ju je mozda moguce preskociti?!
Na takva pitanja neka odgovaraju neki slicni drugi. Ovaj covjek i ova dusa su preumorni !!!

17

subota

prosinac

2011

Suncokret bi da gleda u sunce

''Stavi nas na papir, stavi nas na papir'' vriste osjecaji u meni. Sumnjam u magiju papira, ali ocajnik posegne za svim, i za onim u sta ne vjeruje. I evo me, pustam da se misli same biljeze, a svaka bi preko reda da sto prije izadje, kao da je to rjesenje svega. Kazu da je najteza bitka ona sa samim sobom, ali evo, upustam se i u nju. Strah je moj protivnik, u svim svojim oblicima, uvijek zamaskiran. Priznat ce svako, jako dobar protivnik. Nekad se javi u obliku praznine i tisine koja je samo svemiru ravna, praznine koja obavezno dolazi nenajavljena, nepozeljna i ostane koliko to zeli. Zna ona da ja nju mrzim, mrzi i ona mene inace mi ne bi radila sve sto radi, ali ipak svako malo dodje, k'o nezeljeni gost, da me prene iz srece.
Najgore je kad covjek ne poznaje svoje granice, zagrabi vise tereta nego sto moze povuci, pa na kraju nije dobar ni samom sebi, a tek nekom drugom.
Ovaj suncokret zeli da vec jednom digne svoju pognutu glavu. Ovaj suncokret je umoran od straha da ga sunce ne opece. Ovaj suncokret bi da pokida uvelo lisce sa sebe kako bi novi izrasli. Ovaj suncokret bi da gleda u sunce iako ce ga opeci, jer tako treba da bude.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se