Blagajna (u bilo kojem trgovačkom centru, drogeriji, kiosku...)...bip bip bip...nakon zadnjeg bipa blagajnica podiže pogled, gleda ravno u oči (jer tako mora, pogledati kupca pravo u oči) i robotskim glasom kaže: -To je sve? Želite još nešto? Čokoladicu/novine/zubnu pastu... (sve na 'akciji')? Ja: - Ne, hvala! . . . . . I nikad, ali, baš nikad ne uzmem to što mi nude pa makar i jest povoljnije! Iz principa. Jer, možda, možda ih jednog dana prestanu tjerati da to govore. A dogodit će se onog dana kad shvate da se ne isplati i da ništa više tog proizvoda nisu prodali. Iz solidarnosti sa blagajnicama ne želim te proizvode. Možete li zamisliti kako je 8 sati (ajd dobro, 7 i pol, ako imaju pravo na pauzu) k'o robot ponavljati jednu te istu rečenicu? I tako danima. Ili još gore, svaki dan drugo. Pa zato i pišem ovaj post, možda potaknem i druge, barem vas nekoliko pa vi još nekoliko ljudi pa tako...možda i uspijemo. |
Nedavno se na fejsu pojavila slika sa idejom o tome kako bi trebalo zabraniti nošenje vrećica (kesa, milošti) u goste jer da se zbog njih sve više otuđujemo... (slike nema jer je jučer krepao hard disc na kojem je bila spremljena, R.I.P., služio je dugo i dobro, preminuo od starosti) No, dakle, 'vrećica'..i sama sam nedavno preskočila neke posjete jer ih je puno koje bih trebala obići a svi se međusobno znaju pa nisam mogla odabrati kome da odem a kome ne, da nekog ne uvrijedim a ići svima mi je bilo - preskupo. Jer, u namizerniju 'vrećicu' ide kava, keksi, sok a ako je tu i dijete, obavezno čokolada, naravno, Milka ili Dorina, ne možeš djetetu donijeti neku jeftinu! Ne možeš nositi ni neke bezvezne kekse, mora biti Domaćica, Jadro napolitanke, Moto... uglavnom kupujem domaće. E, onda je ona malo veća 'vrećica' u koju još ide flaša vina, neka bombonijera, to kad ideš nekom bliskijem u goste. A kad ideš nekom jako važnom, kad je neka prigoda, kad tog nekog rijetko viđaš u 'vrećici' se obavezno mora naći i flaša žestokog ili likera, malo bolja bombonijera, neki poklon za domaćicu... Ja, eto, još uvijek nosim te 'vrećice', tako sam odgojena, mada ne obraćam pažnju na to koliko i šta mi je netko donio jer ionako imam 'svoju' kavu koju kupujem a ciglice odnesem nekom drugom ili potrošim ako slučajno ponestane one moje. Isto tako, uglavnom, završe u flaše raznorazne, sve mi to samo smeta po ormarićima. Osim bombonijera, njih uvijek pojedemo Ali, moja svekrva, npr. jako dobro primjeti da li je nešto dobila ili ne pa je tako bila ljuta k'o ris kad su njezin nećak i žena mu sa djecom došli na ručak k nama i nisu donijeli ništa, dapače, 'za dvoje djece je donijela jednu bananu pa je još tražila od nas' (svekrvine riječi ). Bratićeva žena je dobila doživotni minus. Nije joj pomoglo ni to što sam rekla da 'se to kod njih možda ne nosi, da nije takav običaj'. No, ne nosim vrećice uvijek i svagdje. Npr. imam jednu kumu čija svekrva je negdje u početku našeg druženja rekla 'što manje budete nosile jedna drugoj, više ćete se viđati'...i bila je u pravu, ako nam je usput, ponesemo ono što ona druga voli, ako nije - nitko ne zamjera. A nosim tamo gdje znam da to očekuju, uglavnom su to stariji ljudi, rodbina..... Kako vi stojite sa vrećicama? |