Dopodne na placu kao i svako dopodne u ovo vrijeme - pomalo dosadno, nema baš posla pa ja tu priliku koristim da promatram ljude. To mi je baš gušt. Ništa posebno nema, sve te ljude već jako dobro znam, toliko dobro da primjetim tko ima novu torbu ili majicu :). A onda mi pažnju privuče dječačić od nekih 7-8 godina koji nosi malenu sestricu od otprilike godine dana. On je mršav, u hlačama koje je prerastao još prošle godine, na nogama tenisice bez čarapa, sa nestašnim čupercima na čelu. Sestrica - mala buckica, sa gustoim crnom kosom u loknicama i 'palmicom' na glavi i u čistoj ali flekavoj majičici. Zašto sam se zagledala u tu djecu? Pa zbog ljubavi! Taj dječačić je jedva nosio seku, ali, nije mu bilo teško, ljubio ju, mazio, grlio....Pa ju je odnio natrag do roditelja koji su jeli sladoled zajedno sa još jednom sekom kojoj je otprilike oko 5 godina. Stavio je seku na stolac, opet ju poljubio, dao joj svog sladoleda.... Oni su Romi. I nemaju a i ne mare za neka materijalna bogatstva, ali, ja ovako sretnu djecu nisam dugo, dugo vidjela! Zaista su me oduševili! Jer svakodnevno gledam djecu koja vrište, deru se, hoće nešto ili baš neće, divljaju, skaču, svađaju se....uglavnom - neodgojenu deriščad čije bi roditelje trebalo odgajati. A ta djeca imaju sve i opet su nesretna i nezadovoljna, za razliku od ovih malih Roma... Da se razumijemo, ovo je sličica, nije pravilo, ali, ima pouku... |