Karte života...

utorak , 06.09.2016.

Koliko puta u životu igramo igre i dobivamo? Koliko puta u životu budemo iskreni, skinemo masku, otvorimo sebe i srce serviramo na dlanu i tada nam se sve obije o glavu jednim potezom?

Nebrojeno puta, sve, i igranje igara i otvaranje srca?

Šta je bolje?

Ne znam.
Ne znam niti sama i dalje često istražujem i kopam noćima po sebi samoj, i odgovor i dalje ne znam.

Često se i zapitam hoću li ga ikada i znati? Ili je možda i bolje da ga ne znam, kao i bezbroj stvari u životu. Zaista je ponekad bolje ne znati, manje boli, lakše je.

A šta na kraju i imaš od toga da nešto znaš, kada univerzalni recept ne postoji, sve su varijante, sve su nijanse i stvar procjene. Ponekad dobre procjene, a često one loše, kad ode sve u totalno crnilo i nepovrat.

Nažalost, nisam nikad bila od onih koji igraju igre, u mojoj glavi stvar života je vrlo jednostavna, često si pomislim da imam onaj jednostavan muški mozak, gotovo sve je crno bijelo, nijasne su rijetke, a o spektru boja ne moram niti pričati – skoro da i ne postoji.

Opet, uvijek se nekako se svodi da je stvar crno bijela, onda kada jednom podvučeš crtu i napraviš račun i zbroj života, svojeg ili tuđeg, sasvim nebitno. Raunica je nekako jednostavna, ili si život živio, ili je život živio tebe.

Svi naši životi su toliko isti, a ustvari toliko različiti. Koliko ljudi, toliko i različitih života, toliko različitih priča, različite sve do jedne i nikad nema dvije iste, svaka priča je posebna kemija života. A djeluje tako jednostavno izvana, tako trivijalno, sve kao nešto obično, dižemo se ujutro, škola, posao, ine obaveze, odrastanje, sazrijevanje, ljubavi, raskidi, neki brakovi, djeca, poneki razvod, penzija i onda dođe taj neki kraj, famozni kraj za koji nikad ne znamo kad nam je, a često nismo niti svjesni da može bit i sutra, da, nismo svjesni. Pogubimo se u odabranim ili nekim nametnim životnim ulogama.

Nesvjesno život odrađujemo, ne živimo ga, već ga samo odrađujemo iz dana u dan. Odrađujemo ga za poslodavca, pa za djecu, pa za obitelj, roditelje i ne znam koga više ne, a najmanje ga odrađujemo za sebe.

U biti, za sebe život ne bi trebali odrađivati, već bi život trebali živjeti u punom smislu te riječi – živjeti ga onako kako najbolje znamo i umijemo u datom trenutku koji se se zove – SADA!

Koliko to ustvari radimo? Vrlo malo, poneki, oni malo svjesniji život žive, baš ga žive, a oni nesvjesniji ga doslovce odrađuju, iz dana, u dan i tako do kraja.

Svi nekako poimaju da živjeti život postoji negdje drugdje, negdje daleko, tamo....Da za živjeti život treba imati gomilu novaca, da treba imati bijesne automobile, da treba imati ne znam što, ali... Ali, jeli to tako ustvari?

Po tome svi oni bogati trebali bi biti jako sretni i ispunjeni ljudi? Trebali bi zračiti! Ali, jesu li?

Bojim se da baš nisu. Ne znam kako to ide u ostatku bogatog svijeta, ali imam neke žive primjere oko sebe koji stvarno imaju sve, ali baš sve, a u biti, nemaju ništa! Nevjerojatno, ali stvarno nemaju ništa.

Imaju gomilu love i ne znaju kuda će s njom osim da je gomilaju na inim računima, ali nemaju ono nešto unutra, ono nešto u sebi. Prazni, jadni, providni i uvijek zabrinuti, nikad im ništa nije dobro, uvijek sumnja, prigovori i ine negativnosti na temu svega. Rekla bih, nemaju dušu. Bez obzira na svo materijalno što imaju, uvijek nađu gotovo u svemu nešto loše. I to ti je život? Kakav ti je to život kad u svemu nađeš samo ono nešto loše? Kad čim otvoriš oči ujutro umjesto da se veseliš jer je došao novi dan koji nosi nove prilike i nove izazove ti jednostavno već rano prigovaraš, njurgaš, grintaš....Jel to život? To je sve samo nije život, tako se ne živi.

I jednom kad stvarno dođe taj famozni kraj i kad napraviš reviziju svog života, svi do jednog se zapitamo, jesmo li ovaj život proživjeli u sreći, jesmo li koga usrećili, jesmo li od sebe napravili bolje ljude, jesmo li... Koliko smo tada ustvari iskreni prema sebi da si kažemo, ok, cijeli život gomilam lovu sa strane i to će ostati djeci koja će vjerojatno sve razjebat u sekundi, odričem se svega i svačega, bježim, bojim se, gdje sam bio –nigdje, šta sam radio – ništa... Život sam proveo prigovarajući i tražeći u svemu ono nešto nedobro.

A opet, ima ona neka druga krajnost. Postoje ljudi koji nemaju skoro pa ništa, a ustvari imaju sve. Sretni, veseli, zadovoljni, zrače i plijene svojom srećom, ne možeš da ih spaziš, ne možeš da ih ne osjetiš, puni duha, puni smijeha, puni one neke magije koja te začara gotovo jednim potezom, jednostavno te nekako privinu k sebi tom svojom energijom.

I nek se svijet raspada, oni se smiju, i nek se sve sruši, ma i u tome nađu ono nešto dobro, ono nešto što te tjera na dalje. To su ti oni koji imaju dušu, to su ti oni koji su pokretači i koji ne dozvoljavaju da život živi njih, već da oni žive život, onako kako oni žele.

Oni su ti koji karte života bacaju otvoreno na stol, bez glume i bez straha da će boljeti, igraju na način da ne misle što će biti sutra, jer sutra je novi dan koji daje nove prilike, a sada je ono famozno SADA i to treba znati hrabro iskoristiti.
Ne boje se voljeti, ne boje se reći da nekog vole, da nekog žele, pa makar to i nedobro završilo, ali se usude to izreći i usude se dalje nositi s time, jednostavno, znaju presjeći kad je dosta, znaju sami staviti točku na kraju rečenice, ne stavljaju im točku oni neki drugi, već oni sami, kada to oni žele, a ne kada to drugi žele.

Igraju život kao da ga se ne boje, i ne bi se trebali bojati, ali uvijek je nekako prisutan taj strah, jer šta ako bude ovo, ili što ako bude ono?
Pa šta i ako bude? Biti će ono što mora biti. Smisao života nije zabiti glavu u pijesak, već dočekati s onim prgavim osmjehom i iskrom u očima sve ono što ti život servira, pa šta bude... A na kraju uvijek nešto bude, o nama ovisi hoćemo li iz te životne lekcije izvući ono nešto dobro i pozitivno i naučiti nešto iz tog iskustva ili ćemo samo žaliti sami sebe, sjediti i plakati.... naravno, sve kao i uvijek ovisi samo i isključivo o nama...kao što bi rekli naši stari...jednom se živi, zar ne?

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se