Imam još svega nekoliko prijatelja koji su u braku. Dakle, većinom su svi oko mene razvedeni, u manjini su oni koji su još slobodni.
Ovi koji su još u braku, ako se to uopće može i nazvati brak, često mi je slabo kad ih čujem. Ponekad mi i samoj dođe da im predložim da se rastave jer to što čujem i vidim ne mogu reći da je zdrav brak. Dakle, brak je, ali kakav brate brak?
Časte se raznim vulgarnim epitetima, inate se, prepucavaju se, galame, urlaju jedan na drugog, prebacuju jedan drugom i to ne prebacuju ono nešto što je bilo jučer, već se izvlače stvari iz arhive kad je on njoj jednom nekad nešto ili kad je ona jednom neššto njemu prije 10 godina i bla, bla, bla....
Uglavnom, u mojoj glavi je takav odnos ravan totalnoj katastrofi, jer em što to nešto tj. takav odnos više ne živim, em što mi nije jasno kako se nekom uopće da živjeti takav odnos i u takvom odnosu u kojem je ljubav nešto što se možda nazire. To što nakon kusur godina braka više nema neke lude ljubavi i leptirića u trbuhu to mogu shvatiti, ali to što nema elementarnog obostranog poštovanja, e pa to ne mogu nikako shvatiti.
Ne znam, možda u ovom ludom vremenu je izraz poštovanja kad te muž nazove debelom kravom pred širim auditorijem ili kad ti njemu opsuješ familiju onako po redu, po obiteljskom stablu počevši od oca i majke pa do dalekih predaka. Stvarno ne znam, možda je to sve moda i moderan odnos, brak ili kako god se zvala ta zajednica.
Ali živjeći tako svaki dan u nekom grču, u tenzijama, preljubima, u vrijeđanju s minimalno kvalitetne komunikacije meni osobno je nešto što je strašno i iskreno se divim ljudima koji tako mogu živjeti, zaista im se divim.
Razlozi za ostanak u braku su zaista impresivni, sve bolji od boljih, nema se tu šta puno reći - neutemeljna špranca.
Jedan od boljih razloga ostanka u takvom braku su djeca što ja osobno ne kužim jer djeca uglavnom uče od roditelja i onda se zapitam što mogu naučiti iz odnosa gdje otac majku naziva kravom a mama oca časti gotovo svakodnevno konjem i ostalim domaćim životinjama (blaži oblik). Šta su klinci naučili - ono što vide, takav odnos u kojem odrastaju prihvaćaju kao nešto što je normalno i to prenose dalje u svoj život i u svoje odnose. Dakle, strašno i jadno.
Isto tako jedan od boljih razloga ostanka u braku jer kad netko od njih dvoje "nema izbora" - spika pušiona, izbor uvijek postoji, o akterima ovisi imaju li muda podvući crtu i reći, ok, sad je dosta. "Nemam izbora" je čisti izgovor.
Često iz priča čujem da je razlog ostanka u lošem odnosu financijska konstrukcija, ok, to mogu čak i nekako shvatiti, ali ne i razumijeti jer imam oko sebe ljude koji su nakon razvoda doslovce ostali bez ičeg, bili u podstanarstvu, bez auta i ostalih komocija ali su preživjeli, izdigli su se, našli su ne jedan, već 100 načina za preživljavanje. Nije im bilo lako, ali sada kad su se digli na noge kažu da je vrijedilo jer sreća je nešto što se ne može kupiti novcem, već nešto što se živi. Sad kada je sve to iza njih svjesni su da imaju u sebi neograničenu snagu koju su upravo tim postupkom dokazali sami sebi. Hendlaju svoje životebolje nego ikada.
Razlozi ostanka u nezdravom odnosu su zaista šareni i gotovo često po meni apsurdni, ali svatko zna svoje najbolje i petljam se, ali čisto mi ponekad žao ljudi kad vidim da se toliko pate i tko zna još koliko godina.
Neki dan preletim neki portal i zapne mi naslov za oko koji je glasio tipa: on je premlatio a ona se udala za njega (?!), nisam čitala članak jer mi je naslov bio sasvim dovoljan i sasvim nezanimljiv za čitanje, ali me upravo taj naslov potakao na razmišljanje:
Koliko, ali koliko jako moraš ne voljeti sebe da si dozvoliš da te bilo tko fizički, psihički, verbalno, mentalno ili kako god maltretira?
Koliko se jako možemo ne voljeti kad si sve to ponekad dozvoljavamo?
