Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

petak, 30.11.2012.

Sobica za čitanje ....

Nisam nikad bila tip od kompjutora, TV-a, filmova, serija. Nikad me to nije previše zanimalo. Tu i tamo bih nešto pogledala. Tu i tamo bih se potiho navukla na neku sapunicu ali nisam nikad čim dođem kući letala na TV, nisam nikad letala na komp, na internet. Nikada mi ništa od toga nije bio prioritet....
Sjećam se sada, kada sam uselila u svoj stan poprilično dugo nisam imala TV, nisam imala telefon, a kompjutor i internet su za mene bili naučna fantastika, iako je to bilo prije svega nekoliko godina. Komp sam imala na poslu i to mi je bilo sasvim dovoljno.
Nije da si to nisam mogla priuštiti, nego jednostavno nisam željela sve te novotarije blizu mene, u svom stanu. Jednostavno, nisam imala potrebe!
Ali jedno sam imala!!
Imala sam svoje knjige! Svakakve knjige! To mi je tada bilo jedino važno. Oduvijek sam sanjala da jednom kad budem imala svoj stan, da ću u njemu imati samo svoju sobu za čitanje. Zaista mi se tako i dogodilo! Vremenom sam došla do vlastitog stana i prilikom adaptacije, jednu najmanju sobu u potkrovlju, jednu sobu s jednim krovnim prozorom, jednu sasvim toplu sobu namijenila sam sobi za čitanje.
Imala sam viziju kako bi ta soba trebala izgledati.
Poslagane knjige po policama, po podu, po svuda, jedna stara fotelja i jedna lampa - to je to! Više ništa od toga nije potrebno.
Tako je trebala izgledati moja soba za čitanje.
Nikada nije tako izgledala jer je uskoro nakon toga doselio moj bivši i od moje sobe za čitanje napravio je sebi radnu sobu. Sobu koja je bila pretrpana kablovima, vidama, raznim alatima a moja velika ljubav - knjige, nazirale su se samo u tragovima....
Toliko sam bila očajna jer moje knjige i sve knjige općenito su moja velika ljubav, ja se najbolje osjećam kada sam okružena njima, najbolje se osjećam u biblioteci ....
Jednostavno, obožavam knjige, volim čitati, volim razmišljati, volim diskutirati, sve ja to volim ....
On je volio tu tehniku i taj neki virtualni svijet a ja sam voljela, i još uvijek volim knjige, umjetnost, glazbu, duhovnost, prirodu - dakle, bili smo dva suprotno dijametralna i nespojiva svijeta koji se ne razumiju... Niti on mene, a ja njega još i manje... On je satima mogao pričati o elektronici a ja satima o alternativi, o knjigama ..... Ali, to je sada već stvar prošlosti ....
Uskoro tj. za nekoliko mjeseci. Kažem uskoro, jer što je nekoliko mjeseci naspram cijelog života, vraćam se konačno u svoj stan i uređujem svoju sobu za čitanje.
Sada ću je konačno moći urediti onako kako sam to željela od prvog dana. Više je ne dam nikome, ona će zauvijek biti samo moja i borit ću se za nju.
Ali, sada pored polica s knjigama, fotelje i jedne stare lampe tu ću još dodati i jedan mali stol - to više neće biti samo soba za čitanje, mislim da će to biti i moja rezidencija za pisanje ....

Oznake: soba, knjige, moje

- 08:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.11.2012.

moji mali citati ...

Budućnost nije stvarna, čovječe. Ako se mene pita, budućnost je samo privid. Jedino na što sam doista usredotočen jest čarolija svake minute. Živim sa strujom i prihvaćam ono na što nailazim. Slijedim svoje srce. I uživam u tome!“


„Ostaneš li otvoren za mogućnost novih načina promatranja života, s vremenom ćeš početi opažati čuda koja se događaju. Što si otvoreniji , to ćeš jasnije uviđati da su svi na izgled nepovezani događaji tvojega života zapravo dio obuhvatnijeg, povezanog sustava. To je ono što ja smartam čudom.“


Svetac, sufrer i direktorica, R. Sharma

Oznake: citati

- 21:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 28.11.2012.

Odnos koji to nije ...

Kada sam i samo počela promišljati na razvod, ustvari na odlazak. Kad sam shvatila da više ovako ne mogu, a na kraju i ne želim, tada su mi glavom prolazile razne misli, razne brige. Brige i strepnje o budućnosti, brige o tome mogu li ja to sve sama, a najveća briga mi je bila oko našeg malog sina.
Kako će on to sve prihvatiti?
Kako će preboljeti rušenje jednog njegovog mikro svijeta koji se zove obitelj?
Kako će se prilagoditi na novonastalu situaciju i novu obitelj koja je on i mama, a tata je tamo negdje, odnosno nije više s nama? Da li će me jednom mrziti jer sam srušila cijeli njegov svijet? Da li će me osuđivati radi toga? Da li će jednom poželjeti da se odseli kod svog tate jer mu tata financijski može dati više nego mama? Sto pitanja i dilema mi je prolazilo kroz glavu. Isto tako i sto mogućih scenarija, od onih najgorih i onih najcrnijih do ipak malo vedrijih i optimističnijh. Noćima nisam spavala od brige kako ga pripremiti na neki novi svijet, na neki novi život! Iza mene su sati i sati razmišljanja kako mu sve to nešto novo predstaviti na jedan najbezbolniji mogući način, na način da ga ne boli, na način da shvati da ga mi oboje beskonačno volimo i da nam je sve u životu i na svijetu, bez obzira što ne živimo zajedno i nikad više nećemo biti obitelj kakvu je on do sada poznavao?
Svjesna sam bila već dugo vremena da taj brak i suživot s takvom osobom nije najsretnije rješenje u mom životu. Ma čak niti ne najsretnije, nego jednostavno nije riješenje, nema tu sloge, nema tu ništa, ali to je naš odnos, između dvoje velikih i odraslih ljudi. Veza između našeg sina i njegova oca, to je bilo nešto drugo. Neki drugi odnos i kakav god da je bio, bio je njihov. Sada kada se vratim u prošlost, taj odnos me često boljeo, teško mi je padao. Plakala sam često radi njegove hladnoće, radi njegove okrutnosti i tjeranja svojih nekih glupih principa, a sve s djetetom koje nije imalo ni 4 godine. Često sam se znala pitati što će taj mali uopće naučiti o životu gledajući nas dvoje, gledajući njega koji je stalno na kompu ili na ulici, gledajući mene koja je stalno nadrkana radi svoje frustracije njegovim ocem? Što će naučiti o ljubavi, o brizi, o suosjećanju? Da li će i njemu jednom biti normalno da vrijeđa svoju ženu, da je ponižava, da joj se izruguje jer je ovakva ili onakva?
Nikad ne bih željela da bude takav, ali gledajući nas dvoje mogao je upravo samo to i naučiti. Gledao je jednog oca koji je znao nježnosti prema njegovoj mami pružiti toliko malo da je bilo zanemarivo, gledao je svog oca kojem je kompjutor bio važniji nego bilo što na svijetu, gledao je oca kojem je isto tako motor bio važniji od svega, a na kraju i istom tom ocu svi su bili važniji od nas dvoje. Gledao je oca kojem je kuća služila kao hotel, doći i otići, čeka ga čisto skuhano i speglano, ima ženu koja odgaja njegova sina, koja radi, koja trči po doktorima, bolnicama, koja ne spava noćima jer naš mali ima temperaturu, iako ujutro mora ići odraditi svoj posao. I istom tom ocu nikad nije palo na pamet da kaže mami - idi ti odmori, ipak sutra radiš....
Gledao je oca koji ga nije nikad u skoro 4 god. odveo na more preko ljeta, koji ga je odveo u park upravo onoliko puta koliko ima prstiju jedna ruka i tako još nebrojeno stvari koje bole, koje jako bole i razdiru.... A što je najgore bio je kući i nije radio i imao je beskonačno vremena. Sjećam se posljednje svađe koja me doslovno dokusurila, svađe u kojoj sam ga mrzila najviše što mogu nekog mrziti. Trebali smo klincu kupiti kompletno novu garderobu jer dijete raste, naglo je zatoplilo i to je to, dakle odeš u dućan i malog obučeš.
Pitam ga lovu da idem malo vidjeti po dućanima jer mali nema ništa za ljeto.
On kaže - nemam.
Kažem ok, idem u minus još malo, jer ipak je to potrebno, dakle nije luksuz nego potreba. Drugi dan dođem s posla i vidim novi monitor na stolu. Ogromni monitor, još jedan monitor u kući, samo sam ga pitala jel za to ima love? Jednom će i taj naš mali odrasti i postati tata i nikako ne želim da uči od svog tate kako biti tata, jer to nije normalno. Ali opet, tko sam ja da prosuđujem što je normalno a što nije?
Znam i odogovorno tvrdim da on našeg sina voli, obožava ga, ali ipak je on sam sebi najvažniji i on je sam sebi prije svih, pa čak mu ni njegovo dijete nije nešto sveto, što ja nikako ne mogu razumijeti jer nisam odrasla u takvoj obitelji, a vidim i ove druge obitelji svijet okreću radi svoje djece. On može jedino svijet okrenuti radi sebe i u svoju korist. Jedini "posao" koji je imao je odvesti i dovesti dijete iz vrtića i to je bilo to. Ponekad je i to bio veliki problem.
Toliko o njegovu ocu i njegovim obavezama i odgovornostima. Kad je sve do kraja među nama otišlo nepovratno u klinac je shvatio da ima sina i da ga isti taj sin treba. Djetetu je potreban i otac. Kad je konačno shvatio da nas gubi i da nema povratka, konačno je počeo nešto što se zove očinstvo i briga za dijete, ali bilo je kasno, ja sam već odlučila .... I ipak moram reći da sada kada više nismo skupa, kada sina vidi samo povremeno, tek sada je postao otac kakav je trebao biti dok smo bili skupa i dok smo bili obitelj, tu i tamo još dosta kiksa, ali dobro da sad ne pretjerujem. Možda je ipak za njega obitelj samo jedan teret i omča oko vrata na koju on nikada nije bio spreman ....

Oznake: otac, sin, odnosi

- 21:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 24.11.2012.

Kule od pijeska ...

Sada, kada sam pokrenula proces razvoda tj, sada kada je on u postupku i odvija se i odvijati će se još neko vrijeme do konačnog kraja, hodajući gradom srećem poznate ljude, prijatelje, nešto moje, nešto njegove, nešto zajedničke. I gotovo uvijek dobivam isto pitanje - kako si sada kad se razvodiš?
Ja svima iskreno odgvorim da sam dobro, da sam super. Često na njihovim licima vidim šok, vidim nevjericu, čujem ono lažno i neiskreno super, baš mi je drago. Vrlo je malo onih koji su iskreni sa mnom i čiji je odgovor – drago mi je da si dobro, ustvari iskren odgovor.
Nekad se i posramim radi mog takvog odgovora, prekorim samu sebe i pomislim, jebote, trebala sam lagati, trebala sam izigravati bespomoćno i jadno stvorenje koje je na koljenima i pati, i teško joj je. Vjerojatno bi i onda sugovornik bio zadovoljen mojim odgovorom. Zašto bi netko trebao nakon razvoda biti koma, zašto bi trebao plakati, zašto bi trebao život za njega stati? Zašto?
Zašto svi od mene očekuju da budem sva jadna - nisam, i ne želim biti jadna, sada mi je konačno dobro, konačno sam isplivala iznad površine, konačno mi je glava gore, konačno sjajim .... Zar su takvi osjećaji čudni?
Ne, ja ne želim biti na dnu i ne želim se vrtiti u krug, ja želim ići samo naprijed.... A tolike godine sam bila sputavana u svemu, zato se valjda sada i osjećam kao vulkan koji eruptira ...
Drugo pitanje koje me gotovo svaki put izbezumi, nakon što kažem da sam super, je – jel imaš koga?
Koga da li imam? – pitam ja.
Pa nekog tipa valjda? - kaže sugovornik.
I opet meni upitnici iznad glave i čudom se čudim. Ispada, ako si sretan i sjajiš nakon razvoda, da je nužno da nekog imaš tj. da si se razveo radi treće osobe.
Ne, nisam se razvela radi treće osobe, razvela sam se radi sebe, i ne, nemam nikog i trenutno ne želim baš nikog, i na niti jednog muškarca sada ne mogu i ne želim gledati kao partnera.
Zar je potrebno imati muškarca pored sebe da sjajiš, da budeš sretan?
Ne nije, na kraju i taj muškarac ako i je izvor tvoje sreće i on će te jednom razočarati, pa makar i u nekoj gluposti koja će prerasti u nešto veće, kao i ti njega, i eto ti razočarenja u svijet, u život, u brak. Tako krene, razočarenje jedno po jedno, pa na kraju nastane kaos iz kojeg se ne možeš iskoprcati. U našem braku se previše stvari stavljalo od tepih, nije ih se rjašavlo, vremenom su se nagomilale i taj tepih je postao premali da bi sve to podnio. Krenuli smo ih rješavati, ali bezuspješno. Mijenjali smo sebe, mijenjali smo svoje svjetove, mijenjali smo ideje i vizije života ali uvijek nekako drugačije, nekako suprotno, ako bih ja htjela nešto crno e on bi baš htio bijelo i tako stalno, iz dana u dan. Bračnog savjetnika nismo nikad posjetili jer ja ne vjerujem u njih. Niti jedan bračni savjetnik ne može riještiti moju bol i patnju u nekoliko tretmana, niti jedan savjetnik ne može znati što nas dvoje očekujemo od života niti što želimo od nas. Niti jedan savjetnik ne može nas mijenjati ako mi sami to ne želimo...
Na kraju kad sam podvukla crtu i napravila račun našeg braka i naše budućnosti, vidjela sam da tu budućnosti nema, barem za mene. Donjeti odluku za razvod, to nije stvar koju doneseš danas a sutra je primjeniš. Najprije sam razmišljala što popraviti, kako postaviti stvari da funkcionira, što se može spasiti. Onda shvatiš da sve manje imaš toga za spasiti, da je već jako puno toga porušeno. Želim reći da je odluka na razvod kod mene bio proces koji je trajao nekoliko godina. Trebalo je vrijeme da ta odluka sazrije i da se kaže, e sad je bilo dosta! Ne gledam na svoj razvod kao na neki propali životni projekt, gledam na njega kao na životnu lekciju u kojoj sam nešto naučila.
Da, kroz ovaj brak sam naučila kako voljeti i zadržati sebe i svoje ja u braku. Naučila sam kako se vezati a opet ostati slobodan! A opet se često pitam jesam li ja normalna, jeli sa mnom sve u redu kad nemam niti malo osjećaja sažaljenja i tuge jer sam ga ostavila i pobjegla?
Kao što sam rekla, odluka na razvod je bila dugotrajan proces koji je bio praćen svim mojim osjećajima i tuge, i bespomoćnosti i plača i hiserije, valjda sam to onda odradila. Valjda...
Imala sam dovoljno vremena sama sa sobom da shvatim da je situacija među nama jako loša i da je to prešlo sve granice dobrog ukusa. Imala sam dovoljno vremena da posložim kockice u glavi na način da život koji mi on nudi ja ne želim i da zaslužujem bolje. Uvijek sam se smartala osobom koja gleda realno na stvar i razumije da je situacija takva i da su date okolnosti takve kakve jesu, bez imalo uljepšavanja, dakle, idemo izvući iz novonastale situacije ono što možemo. Jednostavnije rečeno, 2 + 2 je uvijek 4, nikada ne može i neće biti 5, ne treba se zavaravati u braku i graditi kule od pijeska, stvar treba gledati realno, ma kako to bolno bilo, jer nikad ne znaš kada će ti doći val i sve porušiti kao da nikad tu nije ni bila kula od pijeska...

Oznake: brak, zavaravanje, sloboda, razvod, prekid

- 12:03 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 23.11.2012.

Transurferica

Evo mi današnje afirmacije, ovo je samo dio...

"Veselite se svemu što imate u određenom trenutku. Opredijeliti se za sreću nije pusti proglas. Katkad se okolnosti poklope tako da je izuzetno teško biti zadovoljan. No sa sasvim praktičnog gledišta, izražavati nezadovoljstvo jako je štetno. Ne puštajte loše novosti u svoje srce, što znači i u svoj život. Zatvarajte se za loše i otvarajte za dobre vijesti. Sve pozitivne promjene potrebno je primjećivati i brižno njegovati. Kada se nalazite u dobrim odnosima sa sobom i svijetom oko sebe, prenosite skladno zračenje u svoju okolinu. Oko sebe stvarate područje skladnih gibanja, gdje se sve uspješno slaže. Pozitivno raspoloženje uvijek vodi uspjehu i izgradnji." - Vadim Zeland

A baš sam neki dan sama sa sobom odlučila da više neću čitati novine, ni papirnate ,ni na netu, ni čak ni usputno pogledati vijesti na TV-u jer je sve neki ekstra crnjak. U biti, tek sada shvaćam da podsvijesno već odavno živim po transurfingu.... Super!!


Oznake: transurfing

- 11:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 20.11.2012.

Boje i oblaci ....

Ovaj post je ustvari odgovor na jedan komentar na mom blogu i odgovor na molbu jednog blogera koji prati moje pisanje.
Govori o mom životu i bojama u njemu.
Oduvijek je moj život iz dana u dan bio protkan bojama. Veselim bojama. Žarkim bojama. Iako često obučena u crno s raznim kombinacijama, najčešće bijela ili crvena. U duši su mi uvijek prisutne sve boje i bojice. Uvijek volim dodati neki detalj koji nema veze ni sa čim ali koji je u boji i razbija monotoniju i koncept svega. Stan mi je cijeli u bojama, do svakog detalja. Kada sam ga uređivala bila sam u nekom romantičnom i sjetnom raspoloženju pa su i sve te nakačene boje ustvari nježne nijanse.
Sada kada bih ga uređivala više ne bi to bile nježne, već konkretne i jasne boje, temperamentne boje, prodorne. Boje koje bodu oko, koje tresu - zato jer sam sada u tom filmu. Kada se budem vratila u svoj stan ne znam kojim bojama ću ga oplemeniti jer mi doista ovisi o mom raspoloženju u tom trenutku.
Većinu stvari u životu radim po onom feelingu, kako mi dođe tako radim, kako se osjećam tako se i ponašam. Izuzetno vjerujem i cijenim svoju intuiciju jer me do sada nije prevarila, jedini problem je što je često nisam slušala. Slušala sam glas razuma i tako postupala što najčešće i nije bilo dobro riješenje, dapače dolazilo bi do nečeg što nije dobro, raznih komplikacija, problema i inih loših stvari. Kada sam dovoljno puta od života dobila po prstima naučila sam da mi je ipak bolje slušati svoju intuiciju, onaj unutarnji glas koji te vodi do nečeg najboljeg za tebe.
Mnogima oko mene to djeluje suludo i bez ikakvog smisla, i vjerojatno me smatraju čudakinjom koja živi ovaj svjetovan život, a u mislima je u sasvim nekom drugom filmu. Iako se to nikad nisu usudili reći mi u lice, ali znam da je tako. Vidim im na licima. Ali nije me briga!
Da, ja sam čudakinja koja vjeruje u čuda, koja vjeruje da sami stvaramo svoju sudbinu i da je sve u našim rukama, koja vjeruje u anđele i koja isto tako vjeruje u znakove koji nam se ukazuju u životu. Da ja u sve to vjerujem i život mi je jako lijep. Primjećujem detalje koji možda drugi ne primjećuju ili su jednostavno okupirani svim i svačim a ponajviše sobom pa da im fino netko nakači na nos nešto, valjda ne bi zapazili. Ja to nisam, sada nisam. Nekad sam i ja takva bila. Ja se i dalje znam veseliti svemu i svačemu, stvarima koje netko niti ne primjeti.
Jednom prije kada bih ujutro odlazila na posao, hodajući gradom i prelazeći preko jednog mosta tu je bio jedan, onako malo otrcan čovjek i svirao frulu. Uredno bih svaki put pored njega stala, poslušala bih ga, ustvari divila bih mu se i ubacila koju kunu. Redovito bi mi odgovarao: „Hvala gospa“ i nastavljao dalje svirajući. On je meni bio dovoljan za taj dan, ništa me ne bi izacilo iz takta, zvuk te melodije nosio bi me cijeli dan, samo zahvaljujući njemu i njegovoj fruli. U 21 stoljeću u 7 i 30 ujutro, u tamo nekom gradu, u svitanje novog dana prepunog novih mogućnosti čovjek svira frulu, nahranio bi mi ono nešto iznutra ma kako se to zvalo. Da, to je to, to je taj osjećaj.
Moj bivši često bi mi govorio da ga podsjećam na ljude koji su preživjeli neku teško izlječivu bolest, pa onda kada su se izlječili vesele se što su živi, naprosto, vesele se svemu. Tako i ja, veselim se kao budala svemu. Često mi je znao i reći da živim u oblacima – da živim u svojim oblacima. Radi mojih oblaka nitko ne pati, obavljam sve voje dužnosti prema obitelji, kolegama, prijateljima i ostatku svijeta. Sretna sam što imam svoje oblake i što živim svoj film ne obraćajući se na mišljenja drugih. Sretna sam i radi toga što se sve stvari u mom životu slažu kao dobro složene kockice i mogu slobodno reći da mi život često izgleda kao čarolija. Netko to možda razumije a netko možda i ne, ali nije ni bitno.
Svaki dan dobivam potvrde da sam na pravom putu i da radim ispravno, tu i tamo me zezne razum kad upetlja svoje prste i napravi mi košmar u glavi sa raznim crnim scenarijima, da ga obuzdam borim se s njim svaki dan, ili ako ne svaki onda često. Znam da moj svijet radi u moju korist a ja sam samo tu da poberem plodove. I mnogi drugi iz mog života sami su primjetili da često imam jako puno sreće u raznim okolnostima i da mi se događaju male ali neobične stvari te da mi je život prepun "slučajnosti" - eto, što više reći.... Ipak sve ono u što vjerujem djeluje na neki svoj način i nisu sve te pročitane knjige za bez veze..... Sve to ima nekg smisla ma koliko mi to negirali ....

Oznake: intuicija, boje, oblaci

- 21:16 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.11.2012.

Crno ili bijelo, nema sive ....

Ne smatram se nešto nervoznom osobom. Imam dane kao i svi, nekad sam bolje, nekad nisam nikako, nekad imam osjećaj da bih se sama mogla torpedirati na mjesec. Ne znam, uglavnom nemam neku konstantu. U biti jedina konstanta mi je da se ne dam baš izbaciti iz neke svoje životne kolotečine, tj. ne dam drugima da mi to naprave.
Ne dozvoljavam si da me bilo tko izgura iz mog mira, pa makar to bio i samo trenutni i prividni mir.
Ali u cijeloj toj priči postoji samo jedna osoba koja to ipak zna savrešno izvesti. Tako savršeno da čak i ne mora progovoriti, potrebno je samo da vidim da sam dobila poruku ili samo da ga vidim - ja već pucam.
Sve moje tehnike koje sam tokom godina vježbala i proučavala. Sve moje joge, razne tehnike meditacije, poneki citati iz knjiga, transurfing, sve, ali baš sve pada u vodu. Kao da to nisam nikad ni radila, ni vježbala i kao da nikad to nešto u čemu ja nalazim svoj životni put i smisao jednostavno sve postaje bez smisla.
Taj tip me ispizdi čim usta otvori, izvlači iz mene ono najgore, ono najcrnije što imam u sebi, ono nešto gadno na čemu radim već godinama da ne bude baš toliko gadno.
U bilo kakvoj komunikaciji s njim, bez obzira koliko se kontrolirala, ali ono, baš se trudila kontrolirati - ja jednostavno ne uspijevam. Sto puta sam sama sebi rekla - ne nasjedaj na takve provokacije, budi pametna i začepi, radi sebe, ne radi njega. Ja se trudim i ne mogu, svaki put mi pobjegne jedna riječ, a onda nakon toga usljedi još jedna, pa još jedna i bujica gnjeva krene sama od sebe. Dok ide riječ po riječ to je još zaustavljivo, ali kad krene bujica onda nema spasa. Samo ide i ide i ide, i ne staje ..... I što mi je najgore uvijek se sjetim još i još i još nečeg što nisam rekla a baš sam to trebala. Prestrašno!
Čak bih više voljela da mu nešto onako sočno opsujem i pošaljem ga u tri lijepe, nego ovako. Uvijek nakon zavrešnog razgovora pitam samu sebe: a što ti to treba?
Draga ti, što ti treba da se spuštaš tako nisko, što ti treba da se prepucavaš s takvim tipom, vjerojatno i pola toga što si mu rekla on nije shvatio ili je shvatio totalno pogrešno!?
Zašto ne igraš sve diplomatski u rukavicama i s osmjehom?
Iako sam ja najčešće upravo takav igrač, sve diplomatski i s osmjehom, s njim ne mogu. Baš krenem tako a završi upravo onako kako ne treba, jer valjda toliko godina svog nezadovoljstva, frustriranosti i gorčine moram nekako izbaciti iz sebe, pa makar i na ovakav nizak način. Na način na koji upravo on igra! Sramim se radi toga često, jer to nisam ja ili možda baš to jesam ja, pogotovo u odnosu s njim.
Pogotovo kad nekom daš sve bezuvjetno a dobiješ malo više nego ništa.
Valjda mi je preostala jedina satisfakcija u životu da ga verbalno dotučem baš svaki put jer drugačije ne mogu ili smatram da to nije dovoljno. Neka ga boli, boljelo je i mene sve ove godine i baš me briga više...
I što je još gore kad se samo sjetim da ćemo morati biti cijeli život povezani, barem koliko toliko, jer moramo ostati u "normalnim" radi djeteta. Uh, smrači mi se momentalno, ali dobro, preživjeti ću, na kraju krajeva radi svog djeteta radim sve i nema onoga što za njega neću napraviti. Pa na kraju i ovog bivšeg mangupa pretrpiti ću baš onoliko koliko moram kad ga već ne mogu gumicom izbrisati iz svog života. Želim vjerovati da je to sada sve svježe i još je sve u procesu i biti će još dovoljno stvari radi kojih ćemo se onako pošteno mrziti, ali baš pošteno, jer dok smo bili u braku nismo se skoro ništa uspjeli dogovoriti a sad još i manje.
Samo postoji jedan veliki problem, ja kad nekog volim - onda istinski i duboko volim, a kad ne volim onda baš pošteno - ne volim. Kod mene je, ili je crno, ili je bijelo, često nema sive ....em>

- 21:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 16.11.2012.

Konačni brodolom ....

Predala sam odvjetnici papire za razvod koje skupljam već mjesecima. Znam da mu se ne vraćam i da je sve gotovo ali te papire mi je tako teško bilo odnijeti. Kad sam ih odnijela imala sam osjećaj kao da si nosim papire za smrtnu presudu. Uopće ne znam zašto me piči takav osjećaj. Svjesna sam i sama da veću sigurnost bilo koje vrste imam sama sa sobom nego kad sam bila s njim. Bolje je onda biti sam sa sobom nego sam u dvoje.
Već skoro 4 mj. ne živimo zajedno, nema nade da se bilo što popravi ili promijeni. I da ima i najmanje nade u promjenu, ja više ne vjerujem u nju. Previše puta sam vjerovala u promjene koje se nisu nikad dogodile ili ako bi se i dogodile bile su vrlo kratkotrajne. Kasnije bih svaki pokušaj kratkotrajne promjene na bolje vrlo skupo platila.
Znam da on želi da se vratim, opet obećaje brda i doline, kune se u sve živo i neživo. Moli za još jednu priliku, iako se pitam kako uopće ima obraza za takvo pitanje? Kako ga nije sram? Obzirom da od kad smo se razišli nije se ni usudio pitati kako sam, dali mi nešto nedostaje, dali nešto nedostaje malom? Kako se snalazim u novoj situaciji? Imam li para? Trebam li što?
I onda me moli za još jedan pokušaj - to je za mene čisto vrijeđanje moje inteligencije.
Premlada sam i nekako osjećam da je život ispred mene da bih ostatak života provela u psihičkoj banani, ne živeći svoje skromne snove koje imam.
On misli da sam otišla iz vlastitog hira i da ću jednom shvatiti koga sam ustvari napustila. A onda kad mi on to kaže, onda se ja pitam je li on normalan i dali da mu preporučim nekog tko će mu pružiti stručnu pomoć, jer nisam u stanju da slušam takva sranja i nebuloze.
Onda počinje komunikacija tipa - ljudi ti se smiju radi toga što si otišla! Onda ga ja onako blijedo gledam i pitam se, pa dobro što taj čovjek nije još do sada shvatio da mene ljudi i njihove priče ne zanimaju. Zar još nije shvatio da je ne živim radi i od ljudi - ja živim od sebe.
Treće, ide igra na osjećaj grižnje savjesti - koja kod mene često ne pali, pogotovo ne kod njega, obzirom da sam ušla u sve pore njegova mozga i psihe.
I tako se možemo igrati od danas do tko zna kada, poznavajući njega, vjerojatno do beskonačnosti .... Ja ne mogu, nemam više želudac za takve igrice. Umorila sam se od njih.
Gledam ga, žao mi ga je u njegovoj bespomoćnosti i ne biranju načina i sredstva kako da me vrati .... ali nek zadrži barem malo dostojanstva ....
Mislim da je sasvim dovoljno godina prošlo da se neke stvari poredaju u našem braku. Nisu se nikad poredale na pravi način onako kako treba, onako kako treba funkcionirati jedna normalna obitelj .... Ne želim da mi život prođe samo u nadi da će jednom biti bolje. Ako do sada nije bilo među nama dobro, neće nikad ni biti.
Ljudi se ili nađu ili ne nađu na istoj valnoj duljini. Postoje stvari koje se mogu tolerirati i one koje se ne mogu tolerirati. Prerazličiti su nam svjetovi da bi mogli normalno i zdravo funkcionirati.
Možda sam hladna kuja koja ne popušta ni malo i koja ne odstupa ni milimetra. Kada sam maksimalno odstupala od svega onog što ja želim i popuštala, isto sam bila kuja, e sada kad ne popuštam, sada barem znam zašto sam kuja!
I neka sam!

Oznake: kuja

- 13:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.11.2012.

čudan osjećaj ...

Osjećam se baš nekako čudno. Pozitivno čudno. Već odavno nisam imala takav odnos same sa sobom. U meni totalni mir i tišna, čak se i malo brinem dali je to redu tako? Sve mi je nekako premirno i bistro u glavi, čak nemam ni bolove u leđima od sjedenja ispred računala cijeli dan. Osjećam se čisto iznutra. Nema turbulencija, ali onih unutarnjih turbulencija.
Pitaju me što sam tako tiha?
Ne znam ni sama, tako se jednostavno osjećam i tako mi odgovara. Čudna sam sama sebi. Obzirom da ne mogu prestati pričati od kada ujutro oči otvorim pa dok ne zaspem. Čak mi ni bučno društvo ne odgovara, dapače smeta me.
Takvo stanje mira traje već baram tri dana. Nije to tuga, nije to ni bezvoljnost, nije to odsutnost, to je samo duboki mir u meni.
Pitam se zašto je došlo do takvog stanja? Možda radi novih afirmacija koje koristim, možda radi sve češće primjene i produbljivanja transurfinga, ne znam, ali je vrlo zanimljivo ....
Zanimljivo mi je iz razloga što se danima često osjećam kao guska u magli. Obavljam svakodnevne poslove nesvjesno, čista automatika. Rutina, svaki dan skoro sve isto, i tako iz dana u dan.
Sad mi je potpuno drugačije, osjećam se kao da sam svjesna svakog trenutka, svakog detalja. Bilo kakvu radnju ne radim automatski, već izuzetno svjesno. Kada čitam neku knjigu imam osjećaj da upijam svako slovo, kao da sve pamtim. Sve mi je kristalno jasno i sve razumijem.
Svjesna sam svog trenutka svog postojanja.
Naspavana sam i odmorna. Ne razmišljam o problemima koji mi stoje za vratom, dapače, totalno ih ignoriram, kao da to ni nisu problemi već nešto onako uz put.
Ništa mi nije jasno, ali mi odgovara ovakvo stanje.
Odgovara mi u potpunosti i željela bih da potraje ... divan je to osjećaj kad živiš u miru sa samim sobom ...

Oznake: Osjećaji

- 10:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2012.

sloboda ...

Često se pitam što je ustvari sloboda?
Kako to izgleda sloboda?
Što podrazumijeva riječ sloboda?
Ali, nekako kako mi dani lagano, lagano prolaze, nekako mi se čini da je sloboda samo jedna velika iluzija.
Mislim da sloboda uopće ne postoji ....

Oznake: sloboda

- 20:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.11.2012.

37.

Danas sam ušla u 37 godinu. Uhvatila sam konačno malo vremena same sa sobom da napravim rezime ovih mojih 37 godina života.
Što sam napravila? Ne znam ni sama, vjerojatno nešto jesam. Vjerojatno me po nečem pamte.
Za neke sam napravila ništa - za te me i tako nije briga jer ne živim za njih već za sebe.
Za neke sam napravila svašta - radi njih sam sretna što ih imam.
Kroz ovih 37 godina u moj život su često ulazile divne i nadasve posebne i raznolike osobe kojima mogu zahvaliti na mnogočemu.
Oni su u moj život često unosili vedrinu, nadu .... S njima sam otkrila neke nove dimenzije postojanja. Najbolje knjige koje sam ikada pročitala dolazile su od mojih prijatelja, najbolja muzika. Mudrosti o životu, mudrosti i smrti, sve je to došlo od njih. Sva prekrasna putovanja bila su s njima. Velika iskustva i učenja koja su ti došla u život, uglavnom su došla s njima. Nešto neprocijenjivo.
Mnogi više nisu tu samnom. Neki više nisu ovdje jer su završili svoj ovozemaljski put. Nekima je život namjenio neki drugi put, daleko drugačiji od mojeg. Putevi nam se više ne presjecaju tako često kao nekad prije.
Svih se rado sjetim.
Kad su odlazili iz mog života, često bih bila tužna jer vremenom srasteš s tom osobom. Kažu da je to tako.
Ljudi ti dođu u život, odrade s tobom dio puta i krenu dalje - svatko svojim putem.
Malo je toga što je baš zauvijek.
Sretna sam što mi je uopće ikada dana mogućnost da odrastam uz takve individue, svi toliko posebni, svi toliko različiti.
Što očekujem od budućnosti?
Ništa, Kad nešto očekujem često se i razočaram, zato bolje ovako - praznina.
Što planiram u životu?
Nemam plan, živim sada i u ovom trenutku. Planovi se često izjalove a onda u ustima ostaje gorak okus.
Što želim?
Imam jako puno želja za sutra i dan nakon toga .... i još puno dana iza toga .....
Hoće li se želje ostvariti?
Ne znam kako ali nekako vjerujem da hoće ....


Oznake: 37, vjera, budućnost, prijatelji

- 21:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2012.

Padanje ....

Osjećam da sam pala, da sam se lagano okliznula i izgubila tlo pod nogama. Sada mi se događaju stvari koje ne želim, događaju mi se ljudi koje isto tako ne želim. Ne znam, valjda koliko god ja to sve ne želim, valjda mi je potrebno.
Trenutno nemam izbora. Moram ovim putem ma kakav on bio i što god mi donio. Sada sam na onom trnovitom djelu, ali, ni prvi, ni zadnji puta. Bilo ih mnogo do sada u ovih mojih par godina života.
Moram stisnuti zube i hodati. Ne smijem stati. Ma znam da neću stati, jer kad bih stala onda to više ne bih bila ja.
Moj vječiti optimizam je sada malo splasnuo, ali nije nestao. On je i dalje tu, to je važno.
Sada sam u fazi da se ispitujem zašto mi se ovo događa? Gdje griješim?
Nešto je krenulo po zlu u mojoj glavi.
Neke sam kockice krivo posložila i novonastale situacije su rezultat lošeg slaganja.
Znam da mogu sve izdržati, znam da nosim tu snagu u sebi.
Isto tako znam da će i ovo što je sada došlo jednom i otići, jednostavno proći...
Vjerojatno će ostaviti traga na mom srcu ali ću se potruditi da to jednom zauvijek izbrišem iz glave.
Sve u životu prođe pa tako i ova igra, samo treba naći snage da je izigraš do kraja.
Na kraju, sve je to samo jebeni život, malo si gore, malo dolje ....

Oznake: pad, život, kockice

- 15:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Slučajno krdo ...

Rođenjem ti je dodjeljeno "krdo" kojem pripadaš, radi ovog ili onog.
Kako je teško kad si dio "krda" a nikada do sada, kao niti sada u ovom trenutku ne osjećaš pripadnost tom "krdu".
Nažalost, neke stvari u životu ne možeš izabrati, one su ti dodjeljene i nitko te ne pita, sviđa li ti se to ili ne!

Oznake: krdo

- 13:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 07.11.2012.

ONI i JA ...

Postoje ljudi u čijem se društvu osjećam tako dobro, opušteno, slobodno, u društvu u kojem ja mogu biti jednostavno JA.
Sa svim svojim manama i vrlinama, dugačkim jezikom i crnim humorom, jer to sam ja. Pred njima mogu iskreno pričati o svojim bolima, strahovima, nadanjima, uspjesima jednako kao i neuspjesima, razočarenjima i srećama, jer i to sam ja. Znam da će me shvatiti i podržati jer to su tako mali i jednostavni ljudi.
Ljudi koji žive svoje živote, makar i nesavrešene, ali svoje, i kakvi god ti životi jesu, oni su sretni jer su upravo njihovi, rađeni prema nekom njihovom scenariju života.
Ima i onda druga vrsta. Ponekad i ne mislim da su to ljudi koji ispod ljušture imaju osjećaje, ponekad pomislim da su to samo strojevi koji marširaju po zacrtanom putu, ni lijevo, ni desno, samo ravno, jer jedino je tako ispravno.
Od takvih ljudi trudim se pobjeći, ili ih barem izbjeći. U njihovom društvu se osjećam loše, osjećam se sputano, teško mi je, kad sjedim s njima imam neku unutranju nervozu.
Imam osjećaj da sam stalno pod povećalom, da mi se svaka izgovorena riječ okrene nekoliko puta ne bi li se tu našla neka skrivena zavjera, ne razumiju šale, pamte i vide samo loše stvari i onda se njima razmeću. Kopaju po tebi dok ne nađu mane pa ti ih kače na nos i kao da uživaju u tome. Nema s njima dubine u razgovoru, nema one topline, sve je tako šuplje i površno. Njihovi životi su jednostavno savršeni, oni su nepogrešivi, jedino je njihovo razmišljanje ispravno i točno, sve drugo je budalaština. Svatko tko drugačije gleda na svijet je čudan, manje vrijedan, jer nije kao ONI.
S njima ja jednostavno ne želim biti ja, jer znam što to znači za mene.
Borba, do samog kraja, verbalna borba, uvjeravanje, nadmudrivanje, argumentiranje, ajmo tko je jači, tko je bolji. A meni se tako ne da, tako sam lijena. Meni je lakše sjesti, klimati glavom, biti izvrstan slušač i eventualno popričati o vremenu i ostalim nebitnim stvarima. Znam da vjerojatno misle o meni kako sam dosadna i loše društvo, ali meni tako i odgovara. S njima baš želim biti dosadna i nezanimljiva jer znam da će mi se konačno "skinuti s grbače", jer borba s takvim personama je i tako čisti promašaj. Iza takve borbe ostaje samo grč u želucu i velika doza nervoze. Oni i tako nikad neće promijeniti mišljenje, neće promijeniti stil ni način života, jer su oni jednostavno takvi a jednostavno ovakva.
Kao što volim reći: Poštujmo različitosti

Oznake: ja, oni, različitost

- 14:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2012.

Negativne ljude trudim se izbjegavati u velikom luku, otruju te za trenutak a oporavak traje i traje i traje ......

- 08:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.11.2012.

Nikad poslano jednoj davnoj prijateljici ...

Javljam ti se da je sve gotovo. Konačno sam smogla snage da okrenem novi list u svom životu.
Otišla sam.
Nakon silne borbe sa samom sobom, nakon toliko razmišljanja i mučenja, donjela sam odluku. Gotovo je.
Ne znam da li te uopće zanima ali moram ovaj trenutak podijeliti s tobom, jer u mom braku sam izgubila i tebe.
Izgubila sam mnogo dragocjenih ljudi i trenutaka, ne trebam nikog i ništa natrag, ali imam potrebu pogotovo tebi ispričati se radi svega. Tebi, koja si mi bila izuzetno bliska, tebi s kojom sam dijelila mnoge lijepe i manje lijepe trenutke u životu. Tebi, koja si obilježila jedan dio mog odrastanja u neke druge sfere života.
Znaš, kroz ovo iskustvo sam naučila životnu lekciju. Vidiš, koliko god mi je bio težak i naporan ipak mi je bio jako potreban. U posljednje vrijeme našeg zajedničkog života više nisam mogla, bila sam iscrpljena, bez snage, bez života, tako prazna, totalno sam izgubila samu sebe u potpunosti sam nestala. Nestala je moja vedrina, smijeh, moj crni humor i sve je nestalo kao rukom odnešeno. Valjda sam dotakla dno. Valjda mi je trebalo da dođem do dna pa da onda isplivam jača nego ikad. Znaš ono kad si mi znala reći da sam ja baš kao feniks ... ponovno se rađam iz pepela.
Otišla sam bez drame, samo sam mu rekla da je gotovo! Gotovo je, ali ovaj put zauvijek i ne želim da se nečemu nada. Tako je i bilo. Često sam mislila na tebe, da li da ti se javim ili ne. Nekako nisam mogla, povrijedila sam te i to jako.
Odlučila sam, kad se sve ovo završi javiti ću ti se. Još jednom ti šaljem bezbroj do neba velikih isprika za sve, to nisam bila ja, to je bio netko drugi. Ili sam to ipak bila ja pod utjecajem raznih okolnosti.
Ne znam ni sama.
Ma znaš što? Nisam ja ljuta na njega. Ja sam ljuta na sebe što sam si dozvolila takve situacije, ljuta sam na sebe što nisam bila jača, što se više nisam borila, ljuta sam što sam poklekla, što sam podilazila i popuštala. Ljuta sam na sebe!
Još jednom ti šaljem velike i iskrene riječi isprike za to što sam te povrijedila znam da to nisi zaslužila, ali.... Zašto uvijek u životu mora postojati neki ali ....
Ne očekujem od tebe da mi se javiš, niti ako se sretnemo negdje da me pozdraviš, niti da pričaš sa mnom. Ne očekujem od tebe baš ništa i razumijem te, ne ljutim se ako postupiš baš tako. Znam da sam sama kriva. Ali, želim da znaš da sam svijesna svojih grešaka i zato ti šaljem riječi isprike.
Znala sam duboko u sebi da ću ti se jednom javiti, ali samo nisam znala kada....

Oznake: prijateljstvo, isprike

- 23:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 03.11.2012.

Dobro ili zlo, vječita borba

Sjećam se jednog jednog petka a nakon toga je došao vikend. Poslije toga ponedjeljak.
To su bila tri mučna dana borbe. Moje osobne borbe između doba i zla. Moje osobne borbe u glavi, borbe što će prevladati i što je jače. U ta tri dana pakla od života ne znam više ni sama što je pobijedilo, možda samo moji živci.
Bila sam kod pedijatra i sin mi je dobio uputnicu za hematologa.
Sjećam se, stajala sam tamo ispred njega s tim listom papira u rukama. On mi je nešto pričao, ja sam ga slušala ali nisam čula ni riječi što je rekao. Držala sam taj papir u ruci i svijet se okretao oko mene, gore, dolje, lijevo, desno, svakako.
Gledala sam ga i nisam mogla vjerovati svojim očima što vidim i što piše na tom papiru. Taj i taj upućuje se na hemato onkološki odjel, molim za pregled i mišljenje.
U sekundi mi je prošlo bezbroj stvari kroz glavu, bezbroj scenarija, svakakvih - uglavnom loših. Bila sam očajna i jadna.
U glavi mi je tutnjala borba. Lijeva strana mi kaže, nije to ništa, to je samo pregled, ne može biti ništa, ja jednostavno ne prihvaćam ništa od toga, ne prihvaćam nikakvu bolest, ne priznajem je. Uvjerih samu sebe da to stvarno nije ništa i onda mi se javi paklena desna strana i samo mi baci bubu, a što ako ipak nešto je?
Ne, ne nije, ne može biti! A što ako ipak je?
Ma nije, ne priznajem bolesti, ne prihvaćam ih i gotovo! A što ako ipak je?
Tri dana sam ludila po kući sa svojim unutranjim borbama, ludila sam sama sa sobom.
Dala sam si svojski truda da to ignoriram, da na to ne mislim. Onda sam opet sjela sama sa sobom i pokušala raščlaniti situaciju, ok - idemo redom, bez crnih misli do ponedjeljka, kad obavimo pregled znat ću na čemu smo a onda ćemo sukladno sa situacijom postupati dalje.
Tri noći nisam spavala, tri dana nisam imala okusa u ustima, što god sam stavila u usta samo sam gutala, bila sam jednostavno luda od bespomoćnosti. Došlo mi je da pobjegnem negdje daleko i samo da vrištim iz petnih žila.
Ne znam ni sama kako ali uz strašnu borbu same sa sobom i svojim mislima uspjela sam utihnuti u sebi taj glas zla, a što ako ipak nešto je?
Izgurala sam nekako do ponedjeljka, obavili smo pregled brzinom svjetlosti, lijepo se pozdravili s liječnicom i još brže pobjegli van iz zgrade. Nije bilo ništa, svom srećom, ipak je dobro pobijedilo.
Odahnula sam od ludosti, od razmišljanja, od brige od svega. Osjetila sam cijelim tijelom kako sam se opustila, kako je prošla napetost. Sigurna sam da je to bila do sada jedna žešća moja borba između dobra i zla, jedna gadna borba u mojoj glavi sa samom sobom...

Oznake: borba, zlo, dobro

- 14:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 02.11.2012.

.............

Ovaj blog se ne odnosi na moje drage prijatelje, poznanike i ostale blogere koji prate moje piskaranje na blogu. Ovaj blog se odnosi na pojednice (vjerojatno će se prepoznati).

Ona čita moj blog. I još mi se hvali da ga čita. Ja kažem ok, ako blog želiš čitati - čitaj, ali molim te nemoj mi reći da ga čitaš. Taj detalj jednostavno ne želim znati. Jer jednostavno imam već film što se onda događa kad ga pročita.
Poznati su mi ljudi takvog kalibra koji uživaju čitati blogove ljudi koje poznaju. Pogotovo ako je to i samo djelomično osobni blog. E to je specijalna delikatesa.
Ne čitaju ga zato što ih zanima moj život, moji osjećaji, moji problemi i moja svakodnevnica. Već zato što nemaju pametnija posla, zato što imaju beskonačno mnogo vremena, zato što imaju svoj vlastiti život koji im je predosadan i totalno nezanimljiv pa se moraju baviti tuđim životima. U štetno prevelikim dozama slobodnog vremena i nedostatku bilo kakvih životnih aktivnosti jednostavno se naslađuju tuđim životima koji nisu njihovi, stvarajući scenarije u svojoj glavi kako je to baš tako ili kako bi moglo biti. Izuzetno "volim i cijenim" ljude koji se iz kuće ne maknu a znaju sve. Ne samo da sve znaju, nego znaju sve detalje, kada, kako, s kim, s čim, zbog čega. Znaju tolike detalje o tuđim životima da vjerojatno ni onaj čiji je to život sam ne zna toliko o sebi i svom životu.
To su talenti samo takvi s totalno krivim radnim mjestom. Mislim da bi se nekakva detektivska agencija usrećila upravo s takvim personalom. Konačno bi bio otkriven njihov talent, spojili bi ugodno s korisnim. Stekli bi slavu, bogatstvo, ovako trunu bezizražajno u nekoj firmi i bakću se sami sa sobom u svoja zida pretačući iz šupljeg u prazno s ekipom istomišljenika i inih dokoličara. Život im prolazi kao pijesak kroz prste. Jadni, niti ne primjećuju da su živi.
Morala sam ovo izbaciti iz sebe na ovaj način jer da krenem osobno, direktno u lice - ne znam kako bi završilo kada bi krenula bujica gnjeva iz jednog škorpiona koji često ono što treba reći ne zna upakirati u celofan i staviti mašnu, već samo puca - pa tko preživi - preživi. Tako da bi posljedice mogle biti kobne za dotičnu personu/e.
Na kraju, draga, čitaj i dalje moj blog jer će biti dosta sočnih detalja iz mog osebujnog života. Detalja koji su vrlo interesantni pogotovo uz nedjeljnu kavicu. Blog koji jamči jedan iznimno dobar film prema istinitoj priči. Čitajući ovo, možda se osoba prepozna a možda i ne. Ali, znate što, briga me za takve osobe, ponekad mi ih je iskreno žao gledajući ih kako se koprcaju u vlastitoj kaljuži.
Dobar tek ...

- 20:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2012.

Samo dan ...

Veselim se današnjem danu kao nitko. Ma danas valjda nitko nije sretniji od mene. To je za mene esktra dupli praznik. Danas sam odlučila da je to samo moj dan za mene i za nikog više osim mene. Sebično, zar ne? Da, ali je i potrebno.
Danas je praznik, ne radi se, vani pada kiša, hladno je, sve nešto sumorno i teško a u meni pravi vatromet, radi mog dana. Valjda mu se toliko veselim jer su takvi dani toliko rijetki.
Ne moram ići nigdje, ustvari moram ali mi se jednostavno neda izaći iz kuće, danas se na mobitel ne javljam - jednostavno, me nema, ne postojim za nikog i za ništa. Svi oni mogu i bez mene za taj jedan dan i sve može pričekati.
Danas sam sama sebi najvažnija.
Danas radim samo ono što mene ispunjava i hrani me.
Već vidim scenarij današnjega dana, ja u pidžami cijeli dan s knjigom u ruci, možda neki dobar dokumentarac, vjerojatno neki film koji sam pogledala već sto puta pa moram još jednom da slučajno nešto ne propustim. Možda pogledam i neki film koji nisam pogledala sto puta, već samo deset pa mi to nije dovoljno da prodrem u srž. Sve mi se nekako vrti po glavi da će današnji izbor pasti na "Društvo mrtvih pjesnika" baš sam raspoložena za taj film. Knjiga, neka alternativna naravno, kad mi dosadi vjerojatno nastavljam s "Transurfingom", onda malo kompa pa malo joge. Zvuči kao bajka!
Pa to za mene i jest bajka jer mi je život ubrzan kao i svima i jednostavno 24 sata mi je često premalo za sve ono što bih ja htjela. Stignem u dan ukomponirati vrtić, posao, pa onda opet vrtić, pa sport mog sina, pa onda aktivno provođenje vremena s njim, kućanski poslovi, navečer čitanje dok ne padnem u nesvijest od umora. Trenutno su mi izlasci luksuz. Kad razmislim i ne trebaju mi više. Više me veseli neka kavica s frendicom i neki konstruktivni razgovor, izlet u prirodu, predstava nego izlazak do jutra. Takvi izlasci su mi postali isprazni, besmisleni i dosadni. Jednostavno me ne vesele, rijetko si ih ukomponiram u stil života, možda par puta godišnje s probranom ekipom koja jamči super provod.
Nisam vuk samotnjak, volim ljude, volim priče, volim druženja, ali mi je jako potrebno da se ponekad odmaknem od svega, čisto da napunim baterije za dalje. Čak i onda kad mi je najteže volim biti sama sa sobom. Ne volim slušati tuđe površne komentare tipa a jadna, a strašno, a što ćeš sada, a kako ćeš dalje, a baš mi je žao, i tako od toga nemam baš ništa, nitko mi neće riještiti moje živote situacije osim mene same .... Ne volim slušati takva sranja.
Šta, pa živimo i život ti odnese razne situacije htio ti to ili ne, sve dođe i sve prođe i ništa nije zauvijek.Što bi rekli, nakon svake kiše dolazi sunce. Nekad kiša traje danima, nekad mjesecima, ali ne traje zauvijek. Proći će, kada? Ne znam, ali će proći.
Negdje sam pročitala da ti tamo netko uvijek u život pošalje situacije koje možeš izdržati. Dali je to istina ili nije ne znam, ali volim vjerovati da je tako.
Idem sada i želim sama sebi uživanje u današnjem danu...


Oznake: dan, ja, knjiga

- 13:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #