suncokreti na oblacima

29.09.2017., petak

GDJE POBJEĆI OD SEBE ....

- Ima taj jedan mali koji mi neda mira, vrti mi se po glavi već danima, mjesecima ako ne i godinama. Odlučila sam, prevariti ću muža!!

Tako je neki dan krenuo monolog moje izuzeno drage prijateljice.

Naravno, da nisam ostala šokirana niti najmanje. Naravno da se nisam niti čudila, jer više nema toga što me može začuditi, šokirati, iznenaditi ili kako bi se reklo: izuti iz cipela. U posljednje vrijeme previše sam toga čula, vidjela te vrlo često i sama doživjela od ljudi oko mene da bi me više išta iznenadilo, šokiralo ili ostavilo bez riječi.

Njenu možebitnu odluku da će prevariti muža s jednim malim fatalim uopće nisam komentirala jer sam kroz život naučila nekoliko mudrosti o međuljudskim odnosima.
Jedna od tih malih mudrosti mog sretnog života je da ne komentiraš nešto ako te nitko ništa ne pita.

Šuti i slušaj! Ljudi i tako bez previše pitanja sami o sebi kažu jako, jako, jako mnogo dovoljno je samo pustiti ih u tišini. Tišina najčešće ostavi jedan trag nelagode onom koji priča tako da pričalac sam izgovori puno, a bez iti jednog postavljenog pitanja.

Tako nisam niti ja komentirala njenu odluku. Uostalom niti ne znam što bih trebala reći. Da joj idem objašnjavati da to nije uredu, da taj čin nije ispravan – neću! Tko sam ja da ikome objašnjavam što je ispravno i što je u redu?

Jesam li je trebala nagovarati i moliti da to ne čini? Naravno da nisam, jer opet - koliko god mi nekog molili ili preklinjali da nešto ne učini, e upravo suprotno, ukoliko je netko odlučio nešto učiniti – učiniti će pa makar ga stajalo glave, kako bi se reklo.

Jer opet iz vlastitog iskustva, kad meni netko kaže da nešto ne učinim i taj netko mi nađe 100 razloga da to nešto ne napravim, e onda ja nađem barem 500 razloga da upravo to napravim i dalje nema smisla. Tko god nešto naumi, napraviti će i to je amen, uopće nije bitno o čemu se radi!

Nekako usput, smatram da ljudi koji imaju 40+ godina imaju dovoljno znanja i životne mudrosti da i sami bez sugeriranja okoline znaju što je ispravno a što nije, nadalje, smatram da ljudi sa 40+ godina isto tako imaju ili bi trebali imati ona neka moralna i etička načela što je ispravno, a što nije ispravno raditi, i sebi, i onom nasuprot sebe.

Iako, vrlo je dobro pitanje u životu što je ispravno , a što nije ispravno?

Jer sve ono što može i što je za mene ispravno, ne mora biti ispravno i za onog drugog, ali generalno postoje neka nepisana „pravila“, postoje neki normativi i postoje načela po kojima se živi.

Dalje, nisam čak niti razmišljala o njenoj odluci iz čistog razloga što nemam vremena baviti se tuđim životima. Često nemam vremena niti prostudirati po svom životu, nemam vremena analizirati sebe i svoja razmišljanja i stavove, a kamoli se baviti životima ljudi oko sebe. Uvijek sam mišljenja da svi imamo sami sa sobom poprilično puno posla i da je to puno kvalitetniji posao nego onaj koji se svodi na analiziranje tuđeg života, ali jbg, ovaj tuđi život je uvijek je nekako zanimljiviji, i to je tako... Jednostavno, neko prijateljičino životno sranje je uvijek zanimljivije nego naše osobno sranje, tako to bude...

Međutim, ima jedno pitanje koje sam joj morala postaviti.

Pitanje je bilo vrlo jednostavno, vrlo životno, vrlo realno, glasilo je:

- Kad to što misliš učiniti - učiniš, hoćeš li moći nastaviti istim životom sa svojim mužem i obitelji kao i do sada kad se nije ništa dogodilo?

Nisam dobila odgovor, nisam ga niti očekivala, niti ga trebam.

Dobila sam samo ono što sam željela ,a to je da prije nego li napravi sranje iskreno i otvoreno popriča sam sa sobom vezano na tu temu, ali sama sa sobom, ne sa mnom, ne s nekim – sama sa sobom!

Zašto sama sa sobom?

Zato što kad napraviš neko sranje u životu i kad jednom postaneš svjesan toga što si napravio (sasvim nebitno jel prevara ili bilo što drugo), zaista i iskreno trebaš imati muda pogledati se ujutro u ogledalo u oči i sam sebi priznati: ok, to i to sam napravila/o..., a pri tom biti bez grižnje savjesti, biti u miru sam sa sobom te nastaviti živjeti svoj život kao da se ništa dogodilo nije.

Možete li to?

Ne znam.

Uvijek nekako krećem od sebe, zajebi što pričaju susjedi, zajedi što priča okolina – oni uvijek imaju nešto za reći i kad ih se ne pita, a ne pita ih se skoro pa nikad. Zajebi ponekad i mišljenje svojih prijatelja jer sve to u nekom trenutku postaje nebitno i slušaj samo sebe pokušavajući naći onu barem minimalnu dozu razuma u glavi mičući ružičaste naočela s nosa i pitajući se: a šta će biti sutra? Šta će biti nakon tog nečeg?

Svima je dobro znano da od susjeda pobjeći možeš, od ekipe isto tako, na koji dan „nestati sa lica zemlje“ i isključiti se od svega i svih danas je užasno lako, ali postoji jedna kvaka: od sebe pobjeći ne možeš nikuda i nikada.

Gdje god da odeš, kud god da odeš i kad god da odlučiš otići, pobjeći od samog sebe - ne možeš, to ne postoji. Jednostavno, sam sebe, svoju glavu, svoja djela i svoje misli uvijek nosiš svugdje sa sobom...




- 15:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

03.03.2017., petak

Koliko košta sreća ?

Postali smo pravo moderno materijalno društvo.

Imam sve više, a u biti svakim danom imamo sve manje i manje. Dok gomilamo materijalno oko sebe, tako gubimo sebe, svoje ja i ono duhovno u sebi.

Rekla bih da nikad nemamo manje nešto imamo sada.

Pogubljeni smo u prostoru i vremenu.

Nikad nismo imali više nego što imamo u ovom trenutku, na ovom stupnju evolucije čovječanstva, a usudila bih se reći da nismo nikad bili nesretniji nego što smo sada!

Novac, materijalno dobro tj. zgrtanje materijalnih dobara je postao prioritet u našim životima.

Sve što možemo to kupujemo. Sve se nudi za određenu cijenu, ako imaš para – kupiš, ako nemaš para – skupljaš, odričeš se ili samo maštaš kako si to nešto kupio. I toliko žrtve za samo jedan privremeni bljesak sjaja i sreće...

Samo u toj bjesnomučnoj utrci za novcem, u toj utrci tko što više i bolje ima često zaboravimo jednu stvar – ekipa, sreća se ne kupuje novcem!
Nažalost ili nasreću još uvijek nisu izmislili prodavaonicu sreće. Još uvijek ne postoji trgovina u koji bi ušli i pitali:
- Dobar dan, dajte mi molim Vas kilo sreće. Cijena je nebitna!

Nažalost, mišljenja sam da bi uptravo jedan takav dućan trebali izmisliti. Dućan u kojem se prodaje sreća više bi nam kao društvu značio nego svi ovi dućani cipelama, dućani s najnovijim markiranim torbama, veliki trgovački centri koji šakom i kapom dijele sav sjaj, blještavilo i izuzetno trenutnu emociju ispunjenosti i sreće.

Da, upravo tako, sve ovo što dolazi izvana je samo jedna trenutna sreća, vrlo klimava i vrlo prolazna.
Sve ovo što dolazi izvana je vrlo trenutno i nadam se da ste to osvijestili i spoznali. Sve to brzo prođe.

Recimo, gledam neke svoje prijatelje, svoje poznanike – često su to ljudi koji imaju jako puno, a ustvari nemaju ništa. Prazni, prozirni, izgubljeni u vremenu i prostoru. Bez duše. Bez emocije. Bez imalo empatije za onog pored sebe. Bez temperamenta. Gledajući ih tako jadne, često mi ih bude žao na neki način. Iskreno mi dođe da ih protresem ponekad. Dođe mi da ih pljusnem i da se izvrištim na njih:

- Aloooooo, sreća se ne kupuje! Lutko s kupljenim novim skupim cipelama nisi kupila i dugoročno svoju sreću, ispunjenost i zadovoljstvo, sve ti je to lažni sjaj...

Draga, radi ovog shopinga nećeš biti bolja osoba, niti prema sebi, niti prema svijetu, vjeruj mi – to ti ne postoji!!!

Jednom kad te prođe euforija oko npr. novih top extra cipela kojima će se vjerojatno diviti svi ili bar većina, počevši od tebe pa na dalje, jednom kad se slegne prašina i priča oko toga opet ćeš biti ona stara, ona prazna i šuplja i neispunjena osoba koja luta – jer to ti je tako. Tko god da ti je rekao drugačije, laže te.

Lutko, i naravno da se možeš zrihtati do bola da će se baš svaki frajer na nekoj gradskoj špici okrenuti i poželjeti bar popiti s tobom kavu, ali isti taj frajer kad shvati da sve ovo što se vidi izvana je samo dio folklora i da tu nema neke emocije, da tu nema onog nečeg iznutra, da tu nema one neke topline i onog zaraznog osjećaja sreće koji bi trebali svi naći u sebi, vjerojatno će ti brzo reći – pa pa.

Jer to ti je tako. Šta drugo reći? Da te lažem? Neću, ne mogu, a niti ne želim!

Ja samo znam što pričam jer sam i ja jednom nekad bila tako izgubljena duša koja je tražila vlastitu sreću na nekim sasvim krivim mjestima, s nekim sasvim krivim ljudima i u nekim sasvim krivim dućanima i naravno, za moju neispunjenost i za moju „nesreću“ su bili krivi ama baš svi, ali baš svi, dok jednog dana nisam sama došla do spoznaje da se sreća ne može kupiti, da se vlastita sreća ne traži u novim cipelama, u partneru, u novom namještaju i u onom izvanjskom, i da jednostavno nije stvar u svim tim ljudima oko mene, već u meni samoj. Sreća se najprije treba potražiti duboko u sebi samom i onda cijeli život, okolnosti i ljudi koji nas okružuju dobivaju jednu sasvim novu dimenziju, jednu sasvim novu nijansu i kao da sve odjednom postaje drugačije.
I zaista, koliko god ponekad „nemam“ i ne mogu si priuštiti najnovije cipele i extra turbo torbu, na kraju ja sam opet beskrajno sretna.

Zašto? Kako?

Zato što znam da imam ono drugo u sebi što se ne može kupiti niti jednom svjetskom valutom, a to je duh i ono nešto u sebi kad znaš da da ti se trenutno svijet raspada i vidiš da sve ide upravo onako kako ne treba i ne želiš, a ti opet sve okreneš na zajebanciju i nađeš ono nešto dobro u svemu i SRETAN SI!!!!





- 16:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

20.01.2017., petak

Ne budi opcija ...

"Ne budi opcija nekom tko je tebi prioritet"

Neki dan sam naletila na ovaj citat meni nepoznatog autora i iskreno sam se zamislila nad njime. Ove tako jednostavne riječi su me potaknule na moja duboka razmišljanja.

Zapitala sam samu sebe, o Bože, koliko puta je tome baš tako u životu? Koliko često se zavrti priča upravo u smjeru da nekom tko je tebi prioritet ti budeš samo jedna od opcija u životu?

Zvuči tako banalno, ali ustvari je tako životno.

Vrteći kroz glavu kronologiju svojih odnosa, radeći retrospektivu svog osebujnog života shvatila sam da mi se ponekad znalo dogoditi upravo to - bila sam opcija nekim ljudima koji su meni bili vječiti prioritet.
I nije tu stvar samo famoznih partnerskih odnosa, tu su i oni prijateljski odnosi.

Tužno je kad jednom shvatiš da je bilo tako, da si davao sebe, da si davao svoj maksimum u nekom odnosu, a za uzvrat si dobivao samo mrvice i što je najgore, bio si zadovoljan tim mrvicama kao da ti je netko servirao svijet na dlanu.
Nekako kroz maglu sjećam se svih onih poslanih poruka na koje nisam nikada dobila odgovor, ili ako i jesam, tada bi taj odgovor došao kroz nekoliko sati ili ponekad sljedeći dan, nekad bi poruka ostala u zraku, nepročitana, sama. Kao da pričaš sam sa sobom. Jadno!

Sjećam se svih onih upućenih poziva na koje ne bi dobila odgovor taj trenutak, već sutradan ili nakon čak nekoliko dana. Dobila bih neki loš odgovor prepun loših laži, muljanja i odgovor beskonačno jadnih i šupljih izgovora. I što je najgore od svega - sve bih te priče uredno popušila, kao neka mulica, uvijek bih našla neka glupa opravdanja za dotičnu personu.

Zašto opravdanja? I danas se ponekad pitam, zašto uvijek nalaziti opravdanja za nečije postupke?

Danas znam da za poneka ponašanja jednostavno nema opravdanja. Nema ih za mene sada, u mojoj glavi. Ne pristajem na opravdanja, ne zanimaju me više.
Izgovori tipa: nisam ti se stigao javiti, su mi postali jadna i šuplja priča i ne pušim foru: nisam stigao, jer za poslati poruku ti treba cca 20 sekundi, za nazvati nekog ti treba još i manje i nema opravdanja, jer ako ima volje, tada ima i načina i na ništa manje od toga ne pristajem. Više ne, mislim da je bilo dosta za ovaj život!

Ima tu još masu prozirnih i jadnih izgovora kojima se služe oni nasuprot nas kad si ti njima samo još jedna od opcija u životu. Kad si im dobar samo onda kada to njima odgovara, samo onda kad njima treba...Jebeš takav odnos!

Tada nisam kužila da sam samo opcija. Sada to s ovoliko godina i sa svim svojim stečenim životnim iskustvom to kužim. Osvijestila sam taj dio. Osvijestila sam dio kada postaješ opcija, osvijestila sam dio kada treba stati i reći: e sad bi bilo dosta!

Kažu da nikad nije kasno i da učiš cijeli život. Istina, zaista učiš cijeli život, ali neke stvari bih svakako voljela da sam naučila prije, manje bi boljelo, bilo bi manje ožiljaka, možda bi bilo lakše. A možda i ne. Tko će znati? Valjda je to taj neki životni put sazrijevanja koji svi jednom moramo proći. Valjda svakom od nas sve dođe u neko pravo vrijeme, sve te životne spoznaje i mudrosti. Valjda!

Danas, s ovoliko godina, opet mi se dogodi upravo neka takva situacija, ali puno rijeđe, valjda je prepoznam na vrijeme pa reagiram odmah i sad.
Danas, s ovoliko godina i sa ovim životnim iskustvom ne dam se više toliko dugo zajebavati. Nekad bi to moje dozvoljavanje da te netko zajebava moglo trajati poprilično dugo vremena, danas više ne. Opametila sam se na neki način, odrasla sam. Granice tolerancije su mi se poprilično smanjile, ne pušim više glupe i prozirne priče, igranja igre opcije - prioritet, igram dok je meni zanimljivo i dok vidim smisao u tome, ali jednom dođe i tim igrama kraj. Nekako, jako brzo dođe kraj! Jednom se stavi točka na kraj rečenice.

Volimo mi žene tako malo zabudaliti na neki svoj poseban način.
Volimo nalaziti opravdanja za neke loše postupke, volimo nalaziti izgovore za situacije u kojima izgovora nema, volimo vidjeti trag nečega u ničemu, volimo se nadati tom nekom pozivu, volimo vjerovati da će se on upravo i samo radi nas promijeniti. Volimo, da, ali čemu? Zašto? I do kada? Ima li to sve uopće smisla?

Ne znam kako drugi, ali ja sam s vremenom postala poprilično brutalna u tom smislu i izgovora za neka ponašanja jednostavno ne nalazim, niti ih ne želim nalaziti. Isto tako, opravdanja za neke stvari nema, jer ne želim niti slušati, ne zanimaju me.
Neka pravila ponašanja u odnosima se znaju. Ma čak to i nisu pravila.

Jednostavno, ako neku osobu poštuješ, cijeniš, voliš na neki svoj osobit način, želiš ju zadržati pored sebe kao prijatelja, partnera ili kako god, onda je vrlo jasno kako ćeš se ponašati prema dotičnoj osobi. Ne postoje pisana pravila ponašanja, ali generalno, neka pravila u odnosima postoje i svi ih vrlo dobro znamo. Čak tu nije pitanje pravila, već one ljudske empatije, suosjećanja, bit je onog što bi svi trebali imati u sebi a to je ona fer igra.

Ali eto, takve nesvjesne igre prioritet - opcija se dogode u životu svakom od nas, nekom jednom, nekom nebrojeno puta, nekom je to stil života jer jednostavno ne zna drugačije nego tako.
I možda u tome nema i ništa loše dok netko od njih dvoje ne pati, dok ne boli, a iskreno, prije ili kasnije nekog zaboli i to jako zaboli ....






- 14:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.01.2017., petak

Stara, samo polako ...

U ćakulama s mojim razvedenim prijateljima, poznanicima često čujem kako kažu da nakon razvoda više nikad nikog neće voljeti kao prijašnjeg partnera. Više nikad neće voljeti kao prije, to sve možda mogu na neki način djelomično razumijeti, ali isto tako ne se ne mogu složiti s tim jer svaka osoba, svaki partner se voli na svoj način, kao što su nam svi prsti na ruci različiti tako i svaku osobu volimo na neki svoj poseban i osobit način. Nekog zavoliš na temelju njegova izgleda, nekog na temelju karaktera, nekog na temelju njegove ili njene ludosti - nema tu pravila, svaki put je nešto novo što nas obori s nogu i izbije nas iz cipela.

Još su mi bolje one izjave da nakon razvoda nikad više neće davati u odnosu toliko sebe, neće se toliko otkrivati, na neki način to mi zvuči kao da namjerno više neće toliko voljeti od straha da se ne dogodi opet razvod, opet prekid, opet odvajanje, opet i još jedan životni krah...

Ima li to sve smisla?

Može li se to?

Ne znam kako drugi, ali ja uvijek nekako polazim u svim životnim situacijama od sebe, pa tako nažalost i o ovoj temi mogu pisati iz prve ruke i iz osobnog iskustva jer sam i sama još jedna razvedena žena.

Bez obzira što sam iz braka izašla na krvavim koljenima, slomljenih krila i poprilično duboko ranjena nikad mi nije palo na pmet, niti sam ikada pomislila da više nikad neću voljeti, nikad mi nije palo na pamet da izgubim vjeru u sebe, u partnera, u ljubav, niti da izgubim vjeru u zajedništvo, partnerstvo, vezu, brak ili kako god se to zvalo, sasvim je nebitno.

Iako sam bila duboko povrijeđena i neke svoje boli još uvijek nosim duboko u sebi kao što nosim i svoje strahove, nikad nisam rekla, niti pomislila da su svi muškarci gamad i da su svi isti, dapače, baš suprotno, mišljenja sam da muškarci imaju svoje strahove, brige i potrebno ih je razumijeti i barem se na trenutak staviti u njihovu kožu jer znam da niti njima s nama ženama često nije lako ni jednostavno. Volim ih na neki svoj blesav način tako nesavršene.

Svoj propali brak nisam nikad nazvala pogreškom, ne, dapače, moj propali brak je za mene bila škola, i to jako dobra škola iz koje sam puno naučila. Naučila sam da takav odnos više ne želim, znam da zvuči glupo, ali svatko uči na svoj način, netko nauči iz knjiga, netko iz primjera drugih, netko iz života – ja sam ona koja uči na svojim životnim izazovima, nekad iz prve, a nekad iz šeste. C'est la vie...

Uvijek a i sada mi moje prijateljice predbacuju: ne moj tako, ne otvaraj se s njim, ne pokazuj mu osjećaje, ne letaj za njim, šta će ti takav...

Zašto? Čemu sve ovo: nemoj ono, nemoj ovo – samo zabrane! Opet se pitam zašto tako?

I moj odgovor je opet i uvijek će biti isti: TO SAM JA!

Ja sam takva i ne znam drugačije, ma niti ne želim biti drugačija. J... ga, ja kad volim, onda volim kako treba iz duše i iz jebene dubine same sebe, onako tipično škorpionski - duboko i intezivno. Kako mi dođe, tako radim. Ne čekam da mi on prvi pošalje poruku ako ga ja baš sada želim čuti i pitati kako je. Znam da je to ponekad muškarcima naporno, ali uvijek isto tako kažem - ukoliko ne mogu i ne znaju hendlati sa mnom ovakvom bolje da sami odu. Nije me strah reći mu da mi nedostaje – pa ima li što ljepše nego čuti da nekom nedostaješ? Nemojmo se lagati, svi to želimo! U šali znam reći za sebe da sam odana kao pas i uvijek stojim uz partnera, odana do srži, i opet ponavljam, to sam ja – drugačije ne znam. U odnosima dajem sve. Dajem sebe i sve svoje servirano na pladnju i posve otvoreno i iskreno i ne razmišljam o tome hoću li biti povrijeđena i hoće li me boljeti, jer tada živim za taj trenutak i za osobu pored sebe i ako me već mora boljeti - pa nek me boli, ali barem znam da sam tada u tom odnosu dala sve i svoj maksimum i sve sam učinila da se partner pored mene osjeća posebno i da zna u svakom trenutku njegova života da sam tu radi njega, pored njega i da sam mu i prijateljica i ljubavnica i sve ono što ide dalje s tim. Jedostavno, ne znam dozirati osjećaje, dozirati emocije, dozirati davanja... Uvijek nekako ispadne da igram na sve ili ništa, u toj mojoj kompliciranoj ženskoj glavi ovo je skoro pa crno – bijelo, rijetko kada ima sive. I stvarno mi nije žao radi toga, znam da ponekad boli, ali opet ponavljam – znam da sam u odnosu dala svoj maksimum koliko sam mogla u određenom trenutku života i tu je nekako moja savjest čista, duša mi je u miru, a za dalje, šta bude – biti će onako kako mora biti i želim vjerovati da je tako najbolje.

Uvijek postoje ljudi koji tu tvoju dobrotu i iskrenost cijene i vole te upravo takvog, kao što postoje i oni koji to zloupotrijebe, ali uvijek mi je u glavi na prvom mjestu moja emocija da sam dala sve jer sam tako htjela, a ako to onaj pored mene ne zna cijeniti – e jbg, žao mi je.

Tako sam radila sa svim svojim partnerima do sada i tako ću i dalje, i tako ću zauvijek jer kako sam rekla – to sam ja, ne želim biti netko drugi jer i tako s godinama provedenim s nekim u partnerstvu otkriješ sebe pravoga. Dogodi se trenutak kad stojiš posve gol nasuprot partnera, i šta onda? Čarolija nestane jednim udarcem i nastane kaos...

Jednostavno, budi ono što jesi i kakav jesi i voli. Davati i primati ljubav je najdivniji osjećaj na svijetu, svi ostali izazovi se rješavaju u hodu jer to je život, dan po dan, iz tenutka u trenutak i to je to, kako bi rekla meni jedna draga osoba: Stara, samo polako...

I stvarno, u pravu je, samo polako, iza svakog tmurnog oblaka jednom se pojavi sunce, tako je i u životu i stoga apsolutno ne mogu potpisati gore navede tvrdnje svojih razvedenih prijatelja, prijateljica da više nikad neće voljeti kao prije. Ma hoće, ali vjerojatno im je još tmurno nebo, još to sunce nije izašlo, ali hoće. Samo polako i iskreno, bez straha! Ako malo i opet zaboli, pa nek boli, kakav bi to život bio bez malo boli? Bez veze, dosada. Samo polako!

Ronioče, hvala ti ... Opet si u mojim pričama... Biti će jedan tekst i o tebi, ali kako bi ti meni rekao: Stara, samo polako!


- 20:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.12.2016., petak

Opraštamo li prevaru?

Došla su neka nova vremena, u odnosima je sve postalo nekako egzotično.

Jednostavno je postalo normalno varati se, odlaziti s drugima u krevet niti ne razmišljajući o svom partneru. Instant odnosa na jednu noć nikad nije bilo više nego što ih ima sada, sve je lako i sve je dostupno.

Jel prevara normalna? Jel prevara u redu?

Prevara je normalna, kako kome!
Ako netko u kontinuitetu pored životnog partnera i obitelji skače iz jednog kreveta u drugi, onda mu je to valjda normalno. Meni osobno prevara nije normalna, niti će mi to ikada biti.

Što mislim o prevari?

Kroz svoj osebujan život, godine i popriličan staž u partnerskim odnosima prevaru definitivno ne opravdavam, niti je toleriram, niti ne pokušavam naći razumijevanje za počinjenje istog - nema šanse!
U vezi ili braku, kako se ono kaže, mogu pojesti govana i govana, mogu probati razumijeti neka ponašanja, mogu shvatiti da smo svi različiti i indivue sami za sebe, posebni i jedinstveni, sve to mogu sažvakati, razumijeti, prihvatiti ili čak opravdati neka partnerova ponašanja, ali čin prevare je nešto što se niti ne trudim razumijeti, prihvatiti ili čak naći opravdanje jer za prevaru razumijevanja jednostavno za mene nema.

Čula sam nekoliko "izvrsnih" opravdanja svojih poznanica, prijateljica kad ih je tip ili muž prevario i one su uredno prešle preko toga.

Jedno od boljih opravdanja i toleriranja prevare je: "DOGODILO MU SE!"

Mislim, kako ti se tako nešto može dogoditi?
To se ne može dogoditi! U čin prevare ideš svjesno i nema tu trenutka slabosti jer za prevaru ti ne treba 2 sekunde vremena, nego ti treba neko vrijeme i to je tako. Ako nekog želiš kresnuti jer ti se nudi na pladnju, pa nećeš je kresnuti samo tako, ipak realno, od upoznavanja pa do kreveta treba neko vrijeme, u tom vremenu ima dovoljno vremena da staneš, osvijestiš se i razmisliš što radiš i treba li ti to u životu ili ne. Nije baš da se dvoje ljudi slučajno popiknu jedan preko dugog i eto ga na - sex se dogodio!

Ajmo dalje: "ALKOHOL!"

Izgovor na alkohol je meni isto što i izgovor "dogodilo mu se". Ljudi moji, nema tog alkohola koji te može dovesti u takvo stanje da blagog pojma nemaš što radiš. pogotovo ako se namjeravaš potrošiti s nekim. Rekla bih da je alkohol samo stimulans da malo popuste kočnice, ohrabriš se i tada napraviš ono što je planirano ili željeno. Dakle opet, izgovora nema!

Onda ima onih izgovora tipa: ... ona mu se nabacivala i saljetala ga i zavrtila mu glavom i morao je ...

Wtf, ima li ovo uopće smisla komentirati? Tko je što morao? Nitko ništa ne mora ako ne želi. Ja ne moram ništa ako ne želim i nema boga da me natjera na nešto, ako ja to sama ne želim. Nema. Bedastoće i gluposti samo takve!

Super mi je kad tako u tim ženskim kuluarima počnu priče i prepričavanja: pa znaš, to se dogodilo i ovoj, i onoj, i oni su nastavili živjeti kako da nije ništa bilo...

Svaka čast ako se prevara dogodila ovoj ili onoj, još im više svaka čast ako nakon prevare mogu nastaviti živjeti kao da nije bilo ništa, jer nije da nije bilo ništa, bilo je svašta i ne treba se lagati oko toga i zatvarati oči.
Ja tu opet imam svoje mišljenje, ako se prevara dogodila ovoj i onoj to je njihova stvar i ako su nastavile živjeti s time kao da nije bilo ništa - to je opet njihova stvar i njihov izbor i ja im se na tom izboru na neki način i divim, ja želudac za takve stvari nemam.

Mene zaista nikad nije iskreno zamaralo što se tamo nekom XY dogodilo, niti me briga, ali mi je fascinantno kako pojedinci mogu prijeći preko prevare kao preko kupnje krivih cipela? I još k tome, imaju toliko brutalno glupe izgovore.

Jedan isto bolji izgovor mi je: Ali, ja ga volim!

Super, voljeti nekog je divna stvar, na kraju krajeva, svi želimo u životu voljeti i biti voljeni, ali kako možeš voljeti nekog tko nema poštovanja prema tebi kao ženi, majci, partnerici, osobi? Da dotični ima imalo poštovanja prema tebi tada ne bi skakao iz kreveta u krevet. Onda se tu može postaviti i pitanje koliko volimo i cijenimo sebe kao osobe ako si takva partnerova ponašanja dozvoljavamo i odobravamo ih?

Ponavljam se, prevara je nešto što nikad ne bih mogla oprostiti i prijeći preko toga iz više razloga.

Prvo iz ljubavi i poštovanju prema sebi samo sebi, jer da me dotični voli i poštuje ne bi to nikad napravio, u to sam sigurna, sve ostalo su glupi i šuplji izgovori.
Iz ljubavi prema sebi ne mogu si dozvoliti da partner pored mene kreše još XY žena, meni to jednostavno nije normalno bez obzira koliko se mi sada vadili da je neko novo i moderno vrijeme i da je sve normalno. E pa nije baš sve normalno, barem ne u mom svijetu.
Na kraju, kako možeš nakon prevare partneru ili partnerici pogledati u oči, ne znam, ja ne mogu, nisam taj kalibar.

Dalje, povjerenje.

Povjerenje u partnera je nešto što se gradi i slaže godinama. Puno je tu rada i truda da bi se moglo reći: imam povjerenja u tebe!

Samim saznanjem da partner prevario jednom ili više puta moje povjerenje nestane u hipu, nema ga više. Gotovo je. Sve ono što smo gradili godinama radi samo jednog nepromišljenog poteza ide u vjetar i nema više povjerenja, nema ga.
E sad, tko i kako može živjeti u zajednici s nekim kad nestane povjerenja? Neki mogu, ja ne mogu jer to više ne bi bio odnos, to bi postalo zlostavljanje prvenstveno mene, a zatim i njega. Svaki njegov izlazak s dečkima, pozivi na nogomet ili odlazak na službeni put, ja bih uvijek imala upitnik iznad glave i pitala se: jel stvarno ide na put ili ide potrošiti nešto sa strane?

Dakle, neka pitanja uvijek ostaju. Mirisanje košulja, provjeravanje mobitela, zvanje prijatelja ili bilo kakav oblik provjeravanja da bih opet stekla povjerenje u dotičnog, to mi se ne radi - NEDA MI SE, tlaka mi je to i naporno mi je. Na kraju i zašto bih svu svoju silnu energiju trošila na takve egzibicije ako je on npr. mene prevario i razbio našu zajednicu i na neki način i rasturio moje povjerenje u njega, zašto bih se ja sad mučila da opet steknem povjerenje u nekog jebivjetra koji ne misli svojom gornjom glavom? Neću, ne želim se zamarati glupostima, jer ako njemu nije stalo da do zajednice, onda nije niti meni. Brutalno, ali je tako i opet ponavaljam, da me partner prevari i ja to saznam, bolje je da sam ode jer nakon prevare to više ne bio odnos, to bi bila samo jedna velika patnja, za mene i za njega, ima li to dugoročno smisla? Kako kome, meni osobno nema!



- 10:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

16.11.2016., srijeda

Nemoj se vezivati za mene ....

Nemoj se vezivati za mene, nisam ti ja jedna od onih koje traju zauvijek.

Kod mene ti je sve trenutno, nikad ja nemam mira, iako ga ponekad žarko želim. Umori čovjeka sav taj vječiti nemir.
Nisam ti ja za veze, iako često pričam da baš to želim, ali ne ide. Veze i vezivanja ti meni brzo dosade, meni ti stalno treba akcija, meni stalno treba senzacija. Ne podnosim linearan život, to mi je dosadno, umara me monotonija.
Uvijek tražim nešto novo, uvijek trebam nešto novo i onda kad nema ničeg, sama sebi stvaram to nešto što mi daje vjetar u leđa, sama sebi stvaram akcije i životne senzacije samo da ne potonem u dubine proklete dosade. Dosada - ubija, lomi i odumireš polako.

Zato ti kažem da se ne vezuješ za mene, jer sa mnom nikad ne znaš šta te čeka, ne znam niti ja sama sa sobom što me čeka, jer danas je mirna luka, a možda već sutra je duboko nemirno more u meni, i nikad ne znaš na koju stranu će vjetar zapuhati u leđa i kuda ću krenuti, sada, danas, sutra ili za mjesec dana. Ne volim monotoniju.

Znam da ti možda to sve izgleda simpatično, ali vjeruj mi da nije lako.

Znam da nije lako, jer nije niti meni samoj sa sobom ponekad lako kad stalno tražiš nešto novo, nije lako kad te taj jebeni karakter tjera na stalne pomake u životu, na nepresušne i ponovne borbe i izazove. Stvarno nije lako, umori to sve čovjeka, vjeruj mi, a ne možeš bez toga, treba ti kao voda, kao hrana jer znaš da si jedino tako živ i da postojiš.

Nisam ti ja od onih koje možeš zatvoriti u četiri zida - tako ću umrijeti. Vjeruj mi, znam što ti pričam!

Probala sam već jednom biti ono nešto što nisam i uspjela sam na neko kratko vrijeme igrati životnu rolu koja nije moja i pobjegla sam. Pobjegla sam jer nisam bila sretna tako okovana i bilo mi je teško, zaista, davala sam sve od sebe da odigram tu ulogu najbolje što mogu i uspjela sam djelomično, ali ipak sam jedva čekala da taj film završi i da mogu pobjeći na slobodu i raširiti svoja jadna stisnuta krila. Taj film je bio samo još moj jedan životni izazov da spoznam tko sam zaista, i spoznala sam još jednom istinu o sebi - ja ne mogu biti na mjestu. Ne mogu!

Postoji to neko prokletstvo u meni koje me stalno goni naprijed u nešto novo. Prokletstvo ili blagoslov, ne znam više niti sama što je...

Nemoj se vezati za mene jer znam da nije fer da cijeli život glumiš pajaca kako bi meni bilo zanimljivo, a isto tako znam da mi ne možeš dati toliko slobode. Možda i možeš, ali zapitaj se hoćeš li onda ti biti sretan uz mene?
Vjeruj mi, uz mene nije lako biti sretan, nije lako sa mnom, dobro se znam, imala sam prilike upoznati se kroz život.

Nemoj se vezivati za mene, jer ja te ne trebam da me vodiš za ruku kroz život - ja se kroz život vodim sama, i znaš, dosta mi dobro ide, zna biti ponekad teško, ali kako sam ti već rekla - ja sam ona koja voli izazove. Izazovi me čine živom, tada znam da dišem, da postojim. I često sam sama sebi istovremeno najbolji prijatelj i smrtni neprijatelj.
Nemoj se vezivati za mene jer ja te ne trebam da ti se opasam oko noge i ne puštam te, ne trebaš mi ni da mi plaćaš račune, niti mi trebaš da ti se uvalim u stan. Ne trebaš mi niti da mi popuniš krevet, za puno stvari mi ne trebaš, a opet bih voljela da si na neki način tu, na neki fluidan čudan način.

Ja ne znam svaki dan kuhati ručak, iskreno - znam, ali mi je tlaka, jednostavno mi se neda, kao što mi se i neda svaki dan otići na posao, ali opet odem jer "moram", sve te neke sitne stvari su mi čisto gubljenje vremena. A opet s druge strane volim se zavaliti na neku pustu livadu i satima gledati u vodu, volim ploviti i mogla bih satima provesti na pučini bez da izgovorim jednu riječ. Ponekad su mi riječi suvišne i ne priča mi se. Jednostavno, na neki način volim uživati u trenutku, volim si taj trenutak onako sebično držati za sebe i uživati u njemu - sama, u tišini. Ne ljuti se, to sam samo ja...

Jedino što tako dobro znam raditi je voljeti. Zvuči tako lako, a ponekad je tako teško!

Volim baš onako duboko i strasno, dajem sve od sebe, ne razmišljajući što će biti sutra, ne znam dozirati ljubav, ne znam dozirati osjećaje, dajem sve od sebe servirano na pladnju bez imalo razmišljanja hoće li mi se obiti o glavu ili ne, čak dapače, niti me ne zanima. Uvijek kažem sama sebi: ma ako treba boljeti, neka boli, sve je to samo život i uvijek se pitam kakav bi to samo dosadan život bio kad ne bi bilo malo boli, malo patnje.
I nemoj misliti da želim mijenjati muškarce. Ne želim, nije to moj stil. Ja sam ti odana kao pas i stojim uvijek uz tebe, ali stojim samo do onda do kad je meni zanimljivo, a nakon toga idem, jer naprosto ne znam drugačije. I zato ti kažem, ne vezuj se za mene jer ja ne mogu dugo biti na jednom mjestu, nije to mojoj domeni, nažalost ili na sreću, ne znam viiše niti sama..

Ljudi često se na svoj rođendan prestrave koliko imaju godina i koliko su stari.
Na svoj sam se rođendan neki dan uhvatila u silnom strahu, ali ne od godina, već me uhvatio strah imam li još dovoljno vremena za ostvariti sve ono što sam zamislila u ovom životu, hoću li otputovati na sva ona mjesta koja želim, hoću li skakati padobranom, hoću li stići odraditi sva ona sitna zadovoljstva koja me čine sretnom?
Samo sam se zapitala: hoću li sve stići, hoću li imati dovoljno vremena, gubim li vrijeme na gluposti, uzimam li od života baš sve što mi život pruža ili ipak neke stvari propustim kroz prste kao pijesak?

Jednostavno, jednom kad mi dođe kraj, kad mi je vrijeme da podvučem crtu i napravim si račun života, želim da sama sebi kažem: super, živjela si, sretna si, voljela si, probala si sve, bila si svugdje i iskoristila si svoj život upravo onako kako si najbolje znala...

Jednostavno je, ne vezuj se za mene jer ja sam samo jedan solo igrač i znam da sam kao takva najbolja...Možda boli, možda nije lako, ali vjeruj mi, sve je lakše nego vezati se za mene...Nije sa mnom lako...


- 22:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.11.2016., nedjelja

Veze bez obaveza ....

Došla neka egzotična vremena. Sve nešto egzotično, pa tako i partnerske veze.Sve češće oko veza čujem neke egzotične detalje. Došlo je neko vrijeme u kojem pojam veza je sve, samo nije ono što bi veza zaista trebala biti, barem je tako u mojoj glavi.

Ljudska smo bića koja trebaju da vole i trebaju biti voljena, jednostavno tako smo naučili, takve su nam potrebe, nismo se rodili da bi život proveli sami već u simbiozi s nekim. I usudila bih se reći da je to nekad i bilo tako, nekad ona famozna rečenica "u dobru i u zlu" je zaista vrijedila i držala je vodu, danas, ista ta rečenica i dalje postoji, ali nema isti intezitet kao nekada, nekako kao da mi se čini da je izbljedila, nestala joj je svrha, postala je čista floskula koja se pri činu izgovori, nema mi više težinu i ozbiljnost, izgovara se samo tako lako, a često je se još lakše i shvaća, previše olako.
Ima negdje još odnosa u kojima pojam "u dobru i u zlu" vrijedi, ima ga, ali u tragovima i upravo ti tragovi su meni dovoljni da se uhvatim za njih i da vjerujem da još uvijek postoji i da je ta neka prava duboka i iskrena veza i pravi odnos postoji.

Svi tako želimo biti sretni u partnerskom odnosu s nekim, a tako lako bježimo, tako se bojimo predati na neki način i onda krećemo u neke odnose koji nisu zdravi, kako za nas, tako i za onog nasuprot nas.

U zadnje vrijeme fascinirana sam egzotičnim terminom "veza bez obaveza".

I uopće, kakav je to toksičan odnos koji se naziva jednostavnim imenom "veza bez obaveza"?

U mojoj kompleksnoj ženskoj glavi gdje ima cijeli spektar boja, u jednoj stvari, a to je veza tj. partnerski odnos postoje samo dvije boje, crna i bijela, što bi značilo, ili si u vezi, ili nisi u vezi, vrlo jednostavno, zar ne?
Ne znam čemu sad termini "veza bez obaveza"?

Iz osobnog iskustva "veza bez obaveza" je totalno sranje i završi prije ili kasnije, i to završi na način da obavezno netko od aktera plače i pita se šta mu je sve to trebalo?

Svi smo samo ljudi, emotivna bića, nismo cijepljeni protiv emocija, ne možemo ih odvojiti i to je tako, ne mislim da je to stvar samo žena, mislim da je to stvar i muškaraca, kroz neke učestale i kontinuirane odnose kad ti je s nekim lijepo, kad ti je ugodno, kad imate posve otvoren i iskren odonos, kad ste intimni, a još k tome ako ste i frendovi - emocije se dogode, jednostavno su tu, niti se ne okreneš a odjednom se zapitaš, šta mi se dogodilo?
Jednostavno se vežeš na neki nevidljivi način za tu osobu s kojom si tzv. "vezi bez obaveza" i onda shvatiš da ti više ne želiš "vezu bez obaveza", već da želiš pravu, iskrenu i duboku vezu, partnerski odnos ili kako god se to zvalo, ali jednostavno želiš i trebaš više od dotičnog ili dotične.
A onda dobiješ hladan tuš: on ili ona ne žele ili nisu spremni na "pravu vezu" već isključivo žele vezu bez obaveza", i tada nastaju problemi.

Uvijek se zapitam, od kada je veza obaveza?
Što to uopće u odnosu znači imati obaveze?
Kakvi smo ljudi ako svaki odnos u kojima se i ono minimalno nešto od nas traži odmah shvaćamo kao obavezu s kojom se mi ne možemo nositi i koja nam remeti naš životni mir?
Nije li veza s nekim ono nešto što nam treba biti lijepo i ugodno, nije li veza s nekim nešto što nas ne bi trebalo sputavati i ograničavati već poticati?
Nije li smisao i svrha veze da dvoje ljudi kroz odnos rastu i razvijaju se zajedno?
Nije li smisao veze da smo si tu, rame uz rame, i kad jedan padne onaj drugi je tu da mu da ruku i pomogne mu podići ga, pokazati mu put kuda i kako dalje.

Da, to je sve nekako svrha i smisao veze i nažalost sve više ljudi oko mene kad je vezivanje u pitanju, sve više bježe i ne žele niti čuti za vezivanje jer lakše je samo uzimati, a dati je postao veliki problem, nekako kao da smo postali previše sebični u tim odnosima.

Baš neki dan pričam s frendom koji je u tzv. "vezi bez obaveza" i kaže mi da mu je super. Oni su si super, dobri su si, slažu se, još k tome i frendovi, kuže se, intimni su i sve 5, ali on jednostavno nije spreman na vezivanje bilo kakvog kalibra tj. frajer voli uzeti ono što i kako njemu paše, ali ne može ili ne želi dati, dakle, sebičan do jaja na neki način, ali kako kažu: c'est la vie....

Žao mi je što je došlo vrijeme kad se odnosi ne cijene na način na koji bi se trebali cijeniti, žao mi je što je sve više površnih i instant odnosa u kojem nema one neke dubine između dvoje ljudi, žao mi je što je došlo vrijeme kad nam je sve postalo tako teško i što smo toliko postali prokleto komotni da nakon jedne svađe prekidamo, etiketiramo i bježimo, a sve manje stvari pokušavamo riješiti onim iskrenim dubokim razgovorom, zaista mi je žao...

Zaista mislim da su došla neka nova i luda vremena u kojima neki plivaju vrlo dobro i snalaze u tim povšnim i instant odnosima, dok oni drugi bezpogovorno tonu, nažalost...


- 21:27 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.10.2016., četvrtak

Veza nakon razvoda ...

Kad je pravo vrijeme za vezu nakon razvoda?

Ne znam.

Postoji li uopće univerzalna definicija kad je pravo vrijeme? Iz tuđih a i vlastitog iskustva nekako mi se čini da nema pravog vremena, ma šta god kažu sve provedene svjetske studije.

Za ljubav, ako je to ona prva, duboka i iskrena, nema pravog vremena u biti, pravo vrijeme je uvijek i sada.

Iako, nakon razvoda veza je ponekad ravna naučnoj fantastici, ne uvijek, ali često to bude tako, to sam nekako primjetila iz života, kako svog, tako i netom razvedenih ljudi oko sebe.

Iz razvoda izlazimo na neki način ranjeni. Ranjeni partnerskim odnosom, razočarani, bez obzira bili mi ostavljeni ili smo nekog drugog ostavio. Sigurno da smo bili zadovoljni odnosom s dotičnim ili dotičnom ne bi niti bili razvedeni već bi ostali u zajednici, a ovako, kad ode svatko na svoju stranu jednom mora doći to vrijeme kad puštamo nekog drugog u život. Jednom to vrijeme dođe, kad – tad, prije ili kasnije...

Često po završetku jednog toksičnog odnosa trebamo vrijeme kako bi bili sami sa sobom, kako bi se opet povezali sa sobom, kako bi uživali u slobodi samačkog života (a samački život ima zaista jako puno privilegija, ma što god tko rekao), kako bi se ispuhali na neki sebi svojstven način, na kraju krajeva, potrebno je neko izvjesno vrijeme samovanja kako bi zarasle rane, iako postoje rane koje ponekad nikad ne zacijele do kraja, nažalost, zauvijek ostaju i to onda nekako iz vlastitih strahova prenosimo na naredne partnere koji na neki način „ispaštaju“ radi naših nedobrih iskustava.

Kažu da prva veza nakon razvoda najčešće nije ona prava, nije dobra iz razloga što smo na neki način još „svježi“ od dugogodišnje ne dobre veze, ne dobrog odnosa. Moje mišljenje je da pravila u pravilu nema, ponekad je važan taj famozni faktor sreće. Tko zna, možda baš onaj prvi nakon razvoda je taj koji je za, kako ono kažu, dok nas smrt ne rastavi. I, zaista, imam par slučajeva oko sebe da je to tako. Prva veza nakon razvoda i još uvijek traje, dapače, uspješno ide naprijed.

Sjećam se svoje prve veze nakon razvoda. Doduše, nije to bilo baš odmah nakon razvoda, prošlo je neko vrijeme, možda godina dana, ako se dobro sjećam. Ali, sjećam se da je ta veza bila, kako se ono kaže „rezanje tupim nožem“, to je bilo doslovce, iz jednog toksičnog odnosa u drugi još gori toksični odnos, srećom, nije dugo trajalo i mogu samo reći – ne ponovilo se nikad više.

Često se susrećem s pričama kako je ljudima na neki način teško ponovno upustiti se novu vezu nakon razvoda, čak i kad prođe nekoliko godina, teško im se prepustiti na neki način, jer onaj proživljeni strah od prethodnog dugogodišnjeg odnosa zauvijek ostane negdje zapisan duboko u nama, htjeli mi to ili ne, ali ostaje, strahovi ostaju i ponekad im se teško odhrvati.
Ne kažem da je nemoguće, jer ništa nije nemoguće, samo kažem da je ponekad teško. Neka jebena sumnja uvijek tinja lagano u nama.

Često ostaje onaj strah da se povijest ne ponovi, često ostaje ona neka vrsta lagane paranoje i generaliziranja svih muškaraca ili žena, famozna rečenica od koje se osobno naježim svaki put kad je čujem: svi ili sve su one iste! Bože me sačuvaj takve izjave.

Ponekad prođu i godine dok ne uletiš u novu vezu, jer kad si razveden ipak imaš jedno iskustvo iza sebe, ipak imaš još jednu životnu mudrost, ipak imaš još jedan položen životni ispit iza sebe. Imaš jednu životnu školu koja te na neki način natjerala da „pušeš i na hladno“, i svaki novi ili nova je ne pod povećalom prije nego ga pustiš u život, nego je pod ogromnim povećalom, jer je to ponekad tako, radi jednog lošeg živonog iskustva si na neki način na oprezu. A danas je neko novo vrijeme, neko brzo vrijeme i svi bi nešto na brzinu, svi bi nešto odmah i sad, i onda kad taj drugi shvati da je potrebno vrijeme i vrijeme i trud i dokazivanje – jednostavno samo odustane, nestane.

Iako, osobnog sam mišljenja da ako je netko onaj pravi ili prava, taj će dati vremena i prostora za druženje, upoznavanje, tipkanje, u biti, dati će vremena za prijateljstvo i stvaranje uzajamnog povjerenja.

Ipak, kad se razvedeš s npr. 40 godina, pa kad odjenom i preko noći okreneš potpuno praznu životnu stranicu koja tek čeka da bude ispisana, onako sam i jadan na koljenima, nije to lako, kao kad prekineš s nekim vezu kad imaš npr. 20., definitivno niti je lako, niti je isto.

Kao što je sasvim drugačije započeti novu vezu sa 20 godina dok ti je glava najčešće u oblacima i ne misliš skoro pa na ništa, a sasvim je drugačije započeti vezu kao razvedena osoba s dvoje djece sa 40 godina kad te je već život na neki način pošteno izšamarao kako god i gdje god je stigao.

Veza nakon razvoda...

Ponekad nije lako, nije niti nemoguće, samo je možda potrebno malo više strpljenja s one druge strane, kao što je potrebno možda i malo više hrabrosti s ove strane..Iako, opet s one treće strane, sve je to tako individualno, i zavisi od osobe do osobe...

Sretno s vezama nakon razvoda!


- 22:09 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.09.2016., utorak

Karte života...

Koliko puta u životu igramo igre i dobivamo? Koliko puta u životu budemo iskreni, skinemo masku, otvorimo sebe i srce serviramo na dlanu i tada nam se sve obije o glavu jednim potezom?

Nebrojeno puta, sve, i igranje igara i otvaranje srca?

Šta je bolje?

Ne znam.
Ne znam niti sama i dalje često istražujem i kopam noćima po sebi samoj, i odgovor i dalje ne znam.

Često se i zapitam hoću li ga ikada i znati? Ili je možda i bolje da ga ne znam, kao i bezbroj stvari u životu. Zaista je ponekad bolje ne znati, manje boli, lakše je.

A šta na kraju i imaš od toga da nešto znaš, kada univerzalni recept ne postoji, sve su varijante, sve su nijanse i stvar procjene. Ponekad dobre procjene, a često one loše, kad ode sve u totalno crnilo i nepovrat.

Nažalost, nisam nikad bila od onih koji igraju igre, u mojoj glavi stvar života je vrlo jednostavna, često si pomislim da imam onaj jednostavan muški mozak, gotovo sve je crno bijelo, nijasne su rijetke, a o spektru boja ne moram niti pričati – skoro da i ne postoji.

Opet, uvijek se nekako se svodi da je stvar crno bijela, onda kada jednom podvučeš crtu i napraviš račun i zbroj života, svojeg ili tuđeg, sasvim nebitno. Raunica je nekako jednostavna, ili si život živio, ili je život živio tebe.

Svi naši životi su toliko isti, a ustvari toliko različiti. Koliko ljudi, toliko i različitih života, toliko različitih priča, različite sve do jedne i nikad nema dvije iste, svaka priča je posebna kemija života. A djeluje tako jednostavno izvana, tako trivijalno, sve kao nešto obično, dižemo se ujutro, škola, posao, ine obaveze, odrastanje, sazrijevanje, ljubavi, raskidi, neki brakovi, djeca, poneki razvod, penzija i onda dođe taj neki kraj, famozni kraj za koji nikad ne znamo kad nam je, a često nismo niti svjesni da može bit i sutra, da, nismo svjesni. Pogubimo se u odabranim ili nekim nametnim životnim ulogama.

Nesvjesno život odrađujemo, ne živimo ga, već ga samo odrađujemo iz dana u dan. Odrađujemo ga za poslodavca, pa za djecu, pa za obitelj, roditelje i ne znam koga više ne, a najmanje ga odrađujemo za sebe.

U biti, za sebe život ne bi trebali odrađivati, već bi život trebali živjeti u punom smislu te riječi – živjeti ga onako kako najbolje znamo i umijemo u datom trenutku koji se se zove – SADA!

Koliko to ustvari radimo? Vrlo malo, poneki, oni malo svjesniji život žive, baš ga žive, a oni nesvjesniji ga doslovce odrađuju, iz dana, u dan i tako do kraja.

Svi nekako poimaju da živjeti život postoji negdje drugdje, negdje daleko, tamo....Da za živjeti život treba imati gomilu novaca, da treba imati bijesne automobile, da treba imati ne znam što, ali... Ali, jeli to tako ustvari?

Po tome svi oni bogati trebali bi biti jako sretni i ispunjeni ljudi? Trebali bi zračiti! Ali, jesu li?

Bojim se da baš nisu. Ne znam kako to ide u ostatku bogatog svijeta, ali imam neke žive primjere oko sebe koji stvarno imaju sve, ali baš sve, a u biti, nemaju ništa! Nevjerojatno, ali stvarno nemaju ništa.

Imaju gomilu love i ne znaju kuda će s njom osim da je gomilaju na inim računima, ali nemaju ono nešto unutra, ono nešto u sebi. Prazni, jadni, providni i uvijek zabrinuti, nikad im ništa nije dobro, uvijek sumnja, prigovori i ine negativnosti na temu svega. Rekla bih, nemaju dušu. Bez obzira na svo materijalno što imaju, uvijek nađu gotovo u svemu nešto loše. I to ti je život? Kakav ti je to život kad u svemu nađeš samo ono nešto loše? Kad čim otvoriš oči ujutro umjesto da se veseliš jer je došao novi dan koji nosi nove prilike i nove izazove ti jednostavno već rano prigovaraš, njurgaš, grintaš....Jel to život? To je sve samo nije život, tako se ne živi.

I jednom kad stvarno dođe taj famozni kraj i kad napraviš reviziju svog života, svi do jednog se zapitamo, jesmo li ovaj život proživjeli u sreći, jesmo li koga usrećili, jesmo li od sebe napravili bolje ljude, jesmo li... Koliko smo tada ustvari iskreni prema sebi da si kažemo, ok, cijeli život gomilam lovu sa strane i to će ostati djeci koja će vjerojatno sve razjebat u sekundi, odričem se svega i svačega, bježim, bojim se, gdje sam bio –nigdje, šta sam radio – ništa... Život sam proveo prigovarajući i tražeći u svemu ono nešto nedobro.

A opet, ima ona neka druga krajnost. Postoje ljudi koji nemaju skoro pa ništa, a ustvari imaju sve. Sretni, veseli, zadovoljni, zrače i plijene svojom srećom, ne možeš da ih spaziš, ne možeš da ih ne osjetiš, puni duha, puni smijeha, puni one neke magije koja te začara gotovo jednim potezom, jednostavno te nekako privinu k sebi tom svojom energijom.

I nek se svijet raspada, oni se smiju, i nek se sve sruši, ma i u tome nađu ono nešto dobro, ono nešto što te tjera na dalje. To su ti oni koji imaju dušu, to su ti oni koji su pokretači i koji ne dozvoljavaju da život živi njih, već da oni žive život, onako kako oni žele.

Oni su ti koji karte života bacaju otvoreno na stol, bez glume i bez straha da će boljeti, igraju na način da ne misle što će biti sutra, jer sutra je novi dan koji daje nove prilike, a sada je ono famozno SADA i to treba znati hrabro iskoristiti.
Ne boje se voljeti, ne boje se reći da nekog vole, da nekog žele, pa makar to i nedobro završilo, ali se usude to izreći i usude se dalje nositi s time, jednostavno, znaju presjeći kad je dosta, znaju sami staviti točku na kraju rečenice, ne stavljaju im točku oni neki drugi, već oni sami, kada to oni žele, a ne kada to drugi žele.

Igraju život kao da ga se ne boje, i ne bi se trebali bojati, ali uvijek je nekako prisutan taj strah, jer šta ako bude ovo, ili što ako bude ono?
Pa šta i ako bude? Biti će ono što mora biti. Smisao života nije zabiti glavu u pijesak, već dočekati s onim prgavim osmjehom i iskrom u očima sve ono što ti život servira, pa šta bude... A na kraju uvijek nešto bude, o nama ovisi hoćemo li iz te životne lekcije izvući ono nešto dobro i pozitivno i naučiti nešto iz tog iskustva ili ćemo samo žaliti sami sebe, sjediti i plakati.... naravno, sve kao i uvijek ovisi samo i isključivo o nama...kao što bi rekli naši stari...jednom se živi, zar ne?

- 22:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.07.2016., utorak

Mobiteli, potreba ili ...

Postoje razne vrste ovisnosti koje su zapisane u nekim knjigama, ovisnosti kao dijagnoze, ovisnosti kao bolesti koje se liječe. Postoje i klinike za odvikavanje o ovisnosti.

Ovisnost o alkoholu, ovisnost o drogama, ovisnost o kockanju i ne znam koje sve još vrste ovisnosti postoje.

Međutim, nikad nisam čula da je netko spomenuo ovisnost o mobitelu. Jebena je ova vrsta ovisnost! Uvukla nam se u život na mala vrata, sasvim tiho i spontano.

Neki dan šećem glavnom šetnicom svog matičnog i grada i onako nonšalantno promatram ljude u hodu. Gledajući ih tako, moj zaključak je bio poražavajući, ali baš poražavajući - većina, mogu slobodno reći, skoro pa svi su imali mobitel u ruci.

Neki su ga samo držali u ruci i valjda očekivali poziv, drugi su se tipkali dok su hodali, treći su se naslikavali, četvrti su pričali na njega. Dakle, velika većina je imala tu malu paklenu stvarčicu u rukama. Ljudi sjede u kafićima piju kavu, svatko bulji u svoj mobitel, tipka se, čita novine ili što već radi - kad to vidim, uvijek se uredno zapitam, što su opće i izlazili van, mogli su biti doma svaki sa svojim mobitelom u ruci. Ne vidim svrhu druženja s mobitelom u ruci.
U mom društvu čim samo netko i posegne za mobitelom kako bi pokazao nešto ili ako dopisivanje traje više od par minuta odmah ga se prekida i naređuje, ne zamoli, nego naređuje da se mobitel spremi i sada je vrijeme za druženje u živo.

Život bez mobitela postao je nažalost gotovo nemoguć.

Pokušala sam prije svega nekoliko godina biti neko vrijeme (svega par dana) bez mobitela i moram reći da sam se osjećala ponekad onako, kao malo izgubljena. U biti, najviše su stradali ovi oko mene jer mobitel sam isključila i spremila ga na neko vrijeme da se testiram i da vidim kako mi je bez mobitela. Jebi ga, nisu me mogli dobiti jer sam mobitel isključila, a tko više zove na kućni telefon, tko uopće još i ima kućni telefon?

U biti, imaju ljudi fiksnu liniju, imam je i ja, ali samo radi interneta, a fiksni telefon mi stoji po strani i skuplja prašinu, ali baš skuplja prašinu, jer da me sad netko i pita koji mi je kućni broj - ja ne znam. Trebala bih potražiti ugovore od operatera i naći si kućni broj telefona. Zaista ne znam - ne koristim ga!

Kad privremeno nemaš mobitel, nedostupan si u svakom trenutku, nisi na raspolaganju svima kad se to njima hoće i to je s jedne strane super, a opet s druge strane, osjećaš se nekako izolirano jer se nekako život sveo na sada i odmah i ovdje.
Sve mora biti dostupno odmah i sada, čim je malo nešto malo kasnije, odmah više nije dobro, ljuti smo, iznerviramo se.
Spontano smo postali robovi navika da sve mora biti dostupno odmah, tako i mi ljudi jedan drugom trebamo biti dostupni sada i odmah, a to jedino možeš ako imaš mobitel.
Kad imaš mobitel ne možeš se izvući, nema muljanja jer te se nađe samo tako. Ako se i ne želiš javiti, dobiješ poruku i nema izmotavanja, u biti - s tom prokletom spravom bez koje u današnje vrijeme ne možeš, jednostavno gubiš ono najvažnije - gubiš slobodu, gubiš svoju intimu.

I ne samo da gubiš svoju slobodu, nego poneki izgube i svoj vlastiti život. Baš neki dan pročitala naslov da je neki tip radi snimanja famoznog selfija poginuo, i da je to prvi koji je poginuo, ok, ajde dogodi se, ali ako svako toliko pročitaš takav naslov tipa: poginuo turist snimajući selfi, e onda to više nije šala, to već postaje vrlo ozbiljno - moje mišljenje je: jebali Vas selfiji.

Uporabom mobitela ljudi se i pored svega i otuđili, tako je lako dogovoriti druženje, a još ga je lakše i otkazati, prolongirati za neki drugi dan, jer kao što sam rekla - dostupan si uvijek. Jučer navečer nasuprot mene ide neki par, djeca od cca 20 i kusur godina, drže se za ruke, a u drugoj slobodnoj ruci svatko drži svoj mobitel u ruci i smješka se aparatu, komunikacija nula bodova, moje mišljenje: jebala Vas takva veza i takva ljubav kad umjesto da komunicirate dok šećete Vi tipkate po mobitelu. Strašno!

Baš mi je došlo da ih zaustavim i da ih pitam jesu li svjesni trenutka i što rade i kako izgledaju debilno s mobitelima u rukama tako vodajući se za rukice?
Odustala sam, nisam ih pitala ništa i nastavila sa svojim unutarnjim monolozima.

Ovo je valjda neko novo vrijeme i neke nove generacije i valjda se voli na neki drugi način (s mobitelima u ruci). Osobno, meni je to sve prestrašno i teško se mirim sa činjenicom da smo postali robovi jedne tako male sprave koja nam skoro pa diktira život, ma ne skoro nego ga diktira jer taj mobitel je ustvari naš život. Gledaj samo da ga recimo izgubiš: unutra imaš kontakte, imaš slike, imaš poruke, imaš mailove, imaš stanja na bankovnom računu, u toj maloj spravi zaista imaš skoro cijeli svoj trenutni život...

Teško se nosim s tom činjenicom da mi ta mala sprava diktira život, ali trudim se i dajem sve od sebe da se oduprem, ide mi tako - tako, kako koji dan...

Jedino što me veseli su one uspomene kad smo imali totalnu slobodu, kad nismo bili robovi mobitela, kad smo živjeli život na neki drugi način, neki slobodniji način, kad smo znali komunicirati, vraćam se ono vrijeme starih fiksnih telefona na brojčanik i onda kad bih kao dijete bila u kazni tata bi mi stavio lokot na telefon da ne mogu nikog zvati.
Sjećam se da tada nisam imala toliku intimu jer taj prastari telefon je uvijek bio na nekom frekventnom mjestu u kući i svi su barem djelomično čuli tvoj razgovor.
Sjećam se da si tada morao stajati pored telefona i razgovarati jer vrijeme bežičnih telefona je došlo tek kasnije.
A najdraže mi je ono sjećanje kad bi se dogovarali za druženje, recimo, u toliko i toliko sati na tom i tom mjestu i to je tako moralo biti, nije bilo odgađanja jer nisi imao kada odgoditi obzirom da je dotični već krenuo na druženje. Tada se su dogovori izuzetno poštivali.

Danas to otprilike izgleda ovako: dogovoriš kavu danas u 16 sati, a u cca 15 i 50 otkažeš dogovor jer su ti izbile neodgodive situacije. I zaista sve možeš jer imaš mobitel i dostupan si praktički 0-24.

Prestrašno, ali tako je - kako je. Svim tim novotarijama se odupreš onoliko koliko možeš i kako znaš, i super je dok još imaš kontrolu nad vlastitim životom i dok se odupireš spoznaji da ti mala sprava diktira život, jer volim reći, mobitel je tu da služi meni, ne ja njemu!

Jedino mi žao djece, postaju robovi, a da nisu toga niti svjesni. Mame kad odu kafić na kavicu često uvale mobitel klincu samo da u miru popiju kavu i budu malo u miru, to je tako, život, nažalost. Djeca već u sitnim razredima osnovne škole imaju svoj mobitel i to bilo kakav. Kladim se da pola te mularije ima bolji mobitel nego što ga imam ja.

Jučer navečer zovem frendicu i ćakulamo, pitam je gdje ti je sin?

Kaže ona: evo traži Pokemona mobitelom po naselju (za one koji ne znaju - pojavila se neka nova aplikacija kojom tražiš Pokemona po svom gradu - ne kužim šta je to i čemu služi, ali ok, to je kao sad nešto što je in...)

Nisam joj ništa komentirala jer nemam niti što pametno za reći osim da mi je ponekad žao nas svih.... Ludo neko vrijeme!



- 12:02 - Komentari (20) - Isprintaj - #

30.06.2016., četvrtak

Ponešto o razvodima ...

Baš sam neki dan u trenucima vlastite besposlenosti i totalne fjake ležeći u krevetu razmišljala koji su moji tekstovi najčitaniji? Koje teme najviše dirnu populaciju i potaknu ih na čitanje, analiziranje, lajkanje i možda s neko diskutiranje o onom što je napisano?

Naravno, nije mi dugo trebalo da zbrojim dva i dva i da otkrijem tu kvazi misteriju. Najčitanije teme koje sam prostrla po papiru tj. po blogu su teme razvoda.

Nažalost ili na sreću, kako se uzme, iskustvo razvoda sam i sama prošla i što se tiče navedene teme mogla bih napisati jednu poštenu knjigu na tu temu. Razvod i sva stanja (ili sranja) koja razvod nosi sa sobom sam prošla do najsitnijeg detalja i ništa mi nije promaklo - sigurna sam, baš sve imam u rukavu, detaljno pokrivam sva područja i faze razvoda.

Upravo sad kad ovo pišem mislim si kako bih mogla početi pružati pomoć za vrijeme trajanja i nakon razvoda, te motivirati ljude na način da shvate da razvodom život nije stao, ako si se razveo ili si ostavljen - jebote, pa nisi umro, život nije prestao, čemu toliki cirkus i drame koje kod ponekih traju do unedogled?

Razvod ili prekid bilo kakvog dubljeg odnosa je zaista šok i sasvim je u redu biti ljut, isplakati se, vrištati, proanalizirati sve do zadnjeg detalja sam sa sobom, u redu je biti i zabrinut i uplašen, sve su to emocije koje se dogode nakon razvoda svima pa tako i meni, i one su kako sam već rekla sasvim ok i treba ih znati proživjeti i preživjeti, ali sami u konačnici odlučujemo koliko će te emocije trajati. Sami odlučujemo hoćemo li se lagano predati Sami odlučujemo koliko ćemo dugo biti ljuti, sami odlučujemo koliko ćemo dugo žaliti, da sami, znam da bi bilo lakše okriviti nekog drugog i prebaciti lopticu nekom do nas, ali ne, nažalost ne može - sami odabiremo izbore i tako ih i živimo.

Ali vrijeme ide, život nepovratno prolazi i nekako je važno što prije shvatiti da treba dignuti se na noge, otresti koljena i okrenuti novu stranicu u životu - naučiti prihvatiti, da je sada tako kako je, a Bože moj, čemu stajati i cupkati na mjestu, čemu plakati godinama, čemu beskonačno sažaljevati sebe. Uostalom, kao da te netko pita, život ide i furaj dalje, kako znaš.
Možda zvuči okrutno, ali tako je nekako, nema se baš vremena za previše plakanja, čemu trošiti dragocjeno vrijeme ovog jedinog života na dugo i beskonačno zaustavljanje na prošlosti, na onom nečem što je bilo? Čemu? Ne razumijem.

Znam mnoge ljude oko sebe, koji su se nažalost ili na sreću razveli, ali kao što su se razveli tako im je samo i isključivo svojom voljom život stao - neke žene teško se nose s ostavljenjem, prekidima pa posjećuju stručnjake još godinama nakon razvoda pretačući iz šupljeg u prazno s njima, ali ok, ako im je to potrebno i ako se nakon terapije osjećaju bolje, zašto ne?
Neka idu, iako sam mišljenja da ukoliko sam sebi ne pomogneš i sam se ne potrudiš oko vlastitog života nema baš tu nekog stručnjaka koji će ti pomoći previše, nitko ne može živjeti naš život osim nas samih, teška je to spoznaja, ali je takva. Postoje ljudi u našim životima koji će nam u teškim trenucima razvoda biti tu, podrška, saslušati nas, možda i pokazati nam put i dati nam onaj tračak nade da bolje i sretnije sutra zaista postoji, ali nitko osim nas samih ne može može igrati našu životnu rolu, ma kakva ona bila, naša je i moramo se nositi s njom onako kako znamo i umijemo, tako da...

Neki dan pričam s frendom koji se razveo prije cca 3 god. i jedina misija u životu koju ima u te 3 godine je kako što bolje zajebati bivšu!
Mislim ono, katastrofa na šta ti život prolazi?!
Čim samo i pomislim da netko izgubi cijele 3 god. vlastitog dragocjenog života na razmišljanje i stvaranje strategije kako što bolje skajlati bivšeg ili bivšu, ja se naježim. Pazi, nije to malo, to je 3 god., pa onda to prebaci u mjesece, pa iz mjeseca u dane, pa kad skužiš koje su to brojke naježiš se.
A najgore je to što ti život prolazi i nema natrag, nema povratka, a gubiš vrijeme na bedastoće. Doslovce bedastoće.

Realno, šta dobivaš time što ti je misija pošteno skajlati bivšeg?

Trenutnu sreću, jer ona ili on pate? Ako ih pošteno zajebemo jel nam ego dovoljno nahranjen? Što dobivamo? Možda trenutno dobijemo taj neki vlastiti osjećaj lažne moći i prozirne superiornosti, a dugoročno? Što dobivamo dugoročno?

Ne znam što drugi dobivaju iz toga svog hira osim možda čir na želucu, puno stresa i previše bespotrebnog razmišljanja i kovanja paklenog plana te uzaludnog gubljenja svog dragocjenog vremena, ali recimo, ja kad sam se razvela, moja jedina misija tada je bila - BITI SRETNA I GRABITI ŽIVOT!

E sad, to su Vam kako se ono kaže, dvije muhe jednim udarcem, sretan si i živiš život do maksimuma, a istovremeno sasvim spontano i diskretno stavljaš bivšem sol na ranu jer postoji neko mišljenje u narodu da nakon razvoda valjda trebaš sjediti doma i plakati, žaliti i ne znam kakve još pizdarije se očekuju od nekog tko se razveo, od nekog tko je ostavljen ili tko je ostavio.

Ne znam kako to ide kod drugih, ali meni ta priča baš i ne rezonira samnom!

I opet se pitam, zašto su teme oko razvoda toliko tražene i čitane?

Ljudi kad se odluče na razvod vole pričati o tome, vole čitati i istraživati na tu temu jer im valjda bude lakše, valjda si traže potvrde iz tuđih sudbina da to što rade je ustvari ispravno, iako tko će znati što je ustvari ispravno, a što nije, opet to nitko ne zna osim nas samih, a ponekad niti mi ne znamo što je ispravno i kojim putem ponekad krenuti, što je i normalno ponekad kad ti se svijet i život sruši preko noći, jebi ga...

Uglavnom, nemojte se baviti tuđim životima, tuđom djecom i tuđim razvodima, bavite se sobom i svojim životom, i vjerujte mi, tu imate sasvim dovoljno posla i nema šanse da Vam bude dosadno niti jednog jedinog dana - zaista nema šanse.
- 22:34 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.06.2016., srijeda

Porod, rađanje i slatke muke ....

Najljepše iskustvo i najveća životna želja gotovo svake žene je biti Mama.

Međutim, do tog trenutka biti Mama ima još par „sitnica“ a to je, biti trudan i roditi. Sitnica, zar ne?

Pričajući tako sa ženama Mamama svaka ima neka svoja iskustva, neka su divna, ali više je onih manje divnih, više bolnih, teških, mučnih.
Slušajući ih, bude mi ih žao sve do jedne, ali ja ne mogu dijeliti svoje iskustvo rađanja s njima, jer moje je iskustvo nešto sasvim drugo. Moje iskustvo s poroda je totalna čarolija za koju sam beskonačno zahvalna onom gore što mi je sredio takav divan scenarij da to nisam mogla niti zamisliti da će mi se dogoditi.
Da mi je jednom prije nekad netko pričao da će mi biti takav porod ja mu definitivno ne bih vjerovala.

Iskreno, ja sam totalna pičkica i bojim se vađenja krvi, od same pomisli na igu ja padam u nesvijest, slabo mi je, ne mogu to podnjeti i takva sam.

Poroda sam se bojala više od svega jer ako padam u nesvijest od vađenja krvi i to s najtanjom iglom i najmanjom epruvetom (svaki put laborante zamolim najtanju iglu i ako mi mogu izvaditi najmanje krvi, stvarno), od same pomisli da moram roditi, a moram, ja bih se smrzla od straha i jednostavno bih si prebacila film u glavi da do poroda imam još beskonačno vremena, možeš misliti, ali tada mi je tako bilo lakše.

Cijelu trudnoću sam prehodala, radila i živjela u 6 brzini, kao da i nisam trudna, želja nekih posebnih nisam imala i iskreno, uopće mi nije bilo teško, stvarno sam lako podnjela to „drugo stanje“.

Pošto je porod bio moja jedan od većih strahova, uvijek sam nekako mislila da imam još puno, puno, puno vremena do poroda, ali sam se malo preračunala. Sjećam se da sam na dan poroda ujutro išla na barku, bez obzira što je bio 12 mjesec, a popodne na pregled, jedan od zadnjjih pregleda prije poroda.
Naravno, kasnila sam na pregled jer sam imala još nebrojeno posla doma. Liječnik je odlučio da „moram“ roditi danas, e tu je nastao kaos u mojoj glavi jer ja nisam bila spremna za danas već za 7 dana kasnije kad mi je i bio termin, ali kao da tu mene netko nešto pita.
Tako mora biti i gotovo, ovaj put nema rasprave!

Znam da sam uvjeravala liječnika da imam još nekog posla doma pa da bih došla malo kasnije – lagala sam, bojala sam se kao sam vrag onog što me čeka! Znam da se lječnik sammo nasmijao i rekao mi ok, ostaješ u bolnici!

Bože dragi, kad sam ja počela plakati, to su išle suze jedna za drugom, ja sad „moram“ roditi, a šta ću ja, a kako ću ja sad, a mene je strah, a ja se bojim, kad bi me čovjek pogledao pomislio bi da me vode na giljotinu, a ne na najsretinji trenutak svake žene, ali kao što rekoh – strah je vrag!

Htjeo je u rađaoni ostati moj tadašnji muž, ali ne, nikako, ja svoje bitke vodim sama i onda kad mi je najteže u životu ja volim biti sama, zabiti se u kut sobe i sama lizati svoje rane. Ne treba mi nitko, pa čak niti tada.

Ono ležanje u boksu nikad neću zaboraviti.

Sjećam se vrištanja žene s jedne strane kojoj je ovo valjda bio već drugi porod, i urlanja druge kojoj je bio treći porod i znam da sam mislila, ako je njima ovo već sve poznato i sve su ovo već prošle i toliko ih boli, pa ja ću se tu raspuknuti kao lubenica s prvim porodom.

Žene su se porodile a ja sam ostala sama sa sobom, u miru, i to je ono što je meni tada trebalo.

Sve mi kažemo, glavno da je beba živa i zdrava, apsolutno, ali isto tako sve mi imamo pored toga da je živa i zdrava još neke male ekstra željice.

Tako i ja, uvijek sam nekako htjela imati sina, posebna je to veza mame i sina. Uvijek sam maštala o tome kako ću roditi noću jer nekako, ta noć to je moje vrijeme. Isto tako, uvijek sam željela da rodim u zimi jer zima je moje doba koje obožavam i tada se nekako osjećam najbolje, suludo, ali kao što ljudi vole ljeto ja tako obožavam zimu.

Naravno, da mi se posložilo sve upravo onako kako sam htjela – sin, zima, vani orkanska bura i još k tome i noć, čarolija je započela!

Kao što sam rekla, dotične dvije „susjede“ iz boksa su se porodile, ostala sam sama sa sobom u svom vlastitom miru imajući dovoljno vremena da si posložim kockice u glavi i spremim se na ono što me čeka, mene totalnu pičkicu. Od silnog umora čak sam uspjela i odspavati pokrivena dekicom u totalnom mraku.

Probudio me liječnik da vidi kako sam i jel vrijeme?

Sjećam se da mi je liječnik donio CD player s nekom pjesmom od „Stinga“ i rekao da je to – to, vrijeme je, ne moram vam ni reći da sam bila van sebe i da sam mu onako bahato od straha odgovorila da ću ja roditi u roku od 20 minuta jer ja nemam namjeru patiti se tu do jutra, nisam si ja to tako zamislila, znam da se samo nasmijao i vjerojatno pomislio – a šta ti znaš mala, kao da tebe nektko nešto pita?

Krenuo je taj famozni porod, nije bilo strašno, u jednom trenu sam ispod svih onih reflektora pomislila na tu jadnu bebu koja iz totalnog mraka dolazi u ovo blještavilo i kakav će joj to biti šok, ne moram niti reći da sestra kao da je čula moje misli, pogasila je sva svjetla osim jednog reflektora i moj sin se rodio upravo onako kako sam ja željela u jednoj čarobnoj noći mjeseca prosinca, u orkanskoj buri, pod samo jednim reflektorom da mu ne bude stres i uz treštanje „Stinga“, i naravno, da stvar bude čarobnija, rodio se zaista za niti 20 minuta.

Iskreno, moj porod je bio čarolija samo takva i nisam nikad niti slutila da tako lako može biti i često se zapitam čime sam tu lakoću zaslužila, ali eto....

Čaroliju poroda sam preživjela i zaista je jedno divno iskustvo, iako i dalje padam u nesvijest kad vadim krv – dakle, neke stvari je ne mijenjaju :).

Sada kad pričam o svom porodu iskreno mi bude žao ženica koje se pate i kod kojih to traje satima ali eto, ne mogu reći da znam kako im je, jer ne znam, nisam to probala.

Želim Vam reći da nije svaki porod trauma, da nije svaki porod toliko bolan i težak, evo, ja sam čisti izuzetak, ali, istovremeno, kad ti stave tvoje dijete pored tebe – od te sreće kao da bar na trenutak sve zaboraviš i sva bol nestane.

A šta kasnije?

Kasnije je sve igra i borba.

Nakon par dana bolnice došla sam kući, obukla trenerku i otišla vidjeti kako mi je vrt i šta ima novo, doslovce, ja sam došla – rodila i otišla, kao da ništa nije ni bilo, nastavila sam živjeti i raditi kao da nikad nisam niti rodila, jedino, svaki pogled na mog malog sina mi je bio čvrsti dokaz da sam rodila i pokrenula jednu čaroliju koja se zove, biti Mama.

Da ne vjeruješ....

- 19:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.05.2016., četvrtak

Sviđati se svima ili samom sebi?

Baš sam neki dan razmišljala što sve radimo kako bi se dopali drugima?
Što sve radimo kako bi nas drugi voljeli?

Koliko puta u životu prekršimo neka svoja pravila samo radi toga što želimo biti netko drugi kako bi ugodili onom nasuprot nas, ma tko to bio, sasvim nebitno.

Ponekad su to roditelji, ponekad prijatelji, društvo, partner...

Svi do jednog mnogo smo puta u životu bili netko drugi ili smo još uvijek netko drugi kako bi se osjećali voljeni, prihvaćeni i osjećali se dio društva.

I sama sam često bila netko drugi, netko tko ja nisam, nešto što ja nisam i živjela neki tuđi samo radi tog prokletog osjećaja pripadnosti, radi tog osjećaja da te onaj netko voli i često iz straha od napuštanja i straha od biti sam.

Prošla sam mnogo faza u životu kao i svi, uvijek su me nekako učili da je važno da te drugi vole, da te drugi prihvaćaju, učili su me da moraš podviti leđa, učili su me da moram znati kad treba zašutiti bez obzira slagala se ja s time ili ne, učili su me samo najbolje tj. oni neki su mislili da je najbolje, vrijeme je pokazalo da baš i nije bilo najbolje tako, ali nema veze, nema zamjerke jer i oni su radili samo najbolje što i kako su znali.

Ok, šutnja, podvijanje leđa i sl. bedastoće, možda su dobre, ali za neke druge, ne i za mene, pogotovo kad znaš da ne treba šutjeti već reći ono što misliš, pogotovo kad znaš da ti je jezik jedino oruđe da se izboriš za svoje mjesto pod suncem, pogotovo kad znaš da trebaš izgovoriti to nešto i reći kako se osjećaš, ma možda čak i ne trebaš to izgovoriti naglas, ali znaš samog sebe da bi i na guzicu progovorio, i sve napravio, ali ne i zašutio - e to nikako, ali ne - nisu te tako učili, šuti, trpi i trudi se dopasti svima jer to je recept uspješnog života, to je recept za sreću.

Ok, možda i je sve to tako, opet ponavljam - kako kome.

Možemo li se uvijek u životu dopadati svima?
Mogu li nas uvijek u životu baš svi voljeti?

Mislim, a i sigurna sam da ti pokušaji dopadati se svima ravni su nečemu što se zove naučna fantastika, nema šanse.
Jednom davno probala sam jer mi je to tada bilo jako, jako, jako važno i tada nisam znala drugačije, tada nisam imala ovu životnu mudrost koju imam sada, tada se nisam toliko bavila životom kao što to radim zadnjih godina, tada nisam imala toliko životnog iskustva koliko imam sada, tada nisam radila na sebi koliko radim sada, tada mi je samo bilo važno da me svi vole, a kako sam se ja pritom osjećala, tada mi je bilo nebitno.

A ustvari jedino je bitno u životu kako se osjećamo, bez obzira voljeli nas ili ne...

Zanimljivo je da koliko god se mi trudili dopasti ljudima oko sebe i živjeli život napisan po njihovom scenariju, jer kao oni znaju što je bolje za nas, opet im nije dobro, opet nisu zadovoljni nama, jer ipak smo u nekoj situaciji trebali napraviti drugačije, jer oni bi to bolje, jer oni bi to drugačije i čemu onda sav taj trud oko njih?

Onda nekako vremenom shvatiš da ponekim ljudima koliko god se dodvoravao, koliko god plesao kako su oni napisali note opet nije dobro, opet i ponovo nisi dobar, opet si crna ovca, a onda jednog dana konačno shvatiš da nije problem u tebi, već je jedini i isključivi problem samo i samo u njima, jer su oni ti koji su nezadovoljni samim sobom, oni su ti koji su frustrirani svojim životom pa si daju slobode da kreiraju tvoj život, jer nisu imali muda srediti svoj život, pa misle da će tuđi bolje urediti, a ti sve to dozvoljavaš jer misliš da će biti bolje, a neće..

I onda jednog dana shvatiš da što god ti učinio uvijek će biti onih koji na tvoje postupke neće klimati glavom i neće ih odobravti.
I onda jednog dana shvatiš da što rekao uvijek će biti onih koji misle da znaju bolje od tebe o tvom životu.
I shvatiš da će uvijek biti onih koji to ne bi baš tako napravili i znaju da je bolje drugačije, jer ti opet radiš još jednom radiš krivo.

Onda jednom popizdiš, podvučeš crtu i dođe taj čarobni trenutak kad sve to fino shvatiš, kad ti se sve posloži u glavi da je nije do tebe već do njih, da imaš pravo ne svidjeti se svima, da imaš apsolutno i potpuno pravo da te ne vole i ne prihvaćaju, i naravno, shvatiš da je sve to u savršenom redu i normalno, e tada doživiš jednu vrstu slobode, jer kao što sam već rekla, nema šanse dopasti se baš svima, a i čemu?
Zašto se moramo svima sviđati?
Zašto nas moraju baš svi moraju voljeti?

Ne moraju, dapače, osobno - uopće ne želim da me svi vole, uopće ne želim sviđati se svima, jedino što želim je sviđati se sebi upravo ovakva kakva jesam, i jedino što želim je osjećati se dobro sama sa sobom u svojoj vlastitoj koži i tada se događa jedan apsurd, upravo kad postaneš sve ono što drugi ne žele od tebe, upravo onda kad živiš onako kako se tebi hoće, kad živiš na način da te više ne zanimaju tuđa mišljenja o tvom životu, kada živiš „bez dlake na jeziku“, kada živiš svoj život onako kako misliš da je najbolje za tebe, po vlastitim pravilima i bez imalo pardona, e tada se događa da te tada upravo vole svi još više.

Hoću reći, uvijek do sada i zauvijek će postojati oni koji znaju bolje, oni koji znaju više, oni koji bježe od svog jadnog i besmislenog života i tada u toj svojoj osobnoj bijedi počnu kopati po tuđim životima, uvijek će biti onih koji nas vole i poštuju ili ako ništa drugo, barem te prihvaćaju kao individuu, kao i onih koji nas ne vole, niti nas mogu naštampane vidjeti i to je sve sasvim u redu, nema tu zamjerke, ljepota je u različitosti...

Od sve silne ljubavi koju rasipamo naokolo radi nekog jeftinog povlađivanja i prihvaćanja od strane okoline ili koga god, najvažnija je ona ljubav prema samom sebi, jer kako ćeš drugom dati ljubav ako je sam sebi ne znaš dati?

- 22:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

12.05.2016., četvrtak

ISKRENOST, vrlina ili mana?

Iako svi do jednog gotovo svakodnevno pričamo kako cijenimo iskrenost kod drugih osoba, učimo vlastitu djecu da budu iskreni, mi osobno smo kao sve nešto iskreni, zagovaramo iskrenost, međutim kad nam onaj sa suprotne strane progovori iskreno, najiskrenije o nekoj temi, a nama se recimo iskrenost dotičnog ne sviđa ili se ne slažemo s njom, tada nastane nekoliko velikih upitnika iznad glave, usta nam se otvore, a lice momentalno poprimi nekako blijedu boju.

Dakle, biti iskren uopće nije teško, dapače vrlo je lako, ali čuti brutalno iskren odgovor često nije lako, često zapeče, pogotovo ako je taj odgovor drugačiji od našeg mišljenja, jer često smo svi mi jako tolerantni samo na jeziku, a u praksi tolerancija baš nam i nije nešto visoko kotirana.

Isplati li se uopće biti iskren onda?

Neki dan u jednom društvu dotična ženska osoba zainteresirala se za jednog tipa, i tako, kreće lagano priča o dotičnom i igrom slučaja se spomene kako tip radi jedan relativno slabo plaćen posao tj. posao u kojem nema baš nešto love. To je čula dotična zaintersirana i jednostavno kao iz topa ispalila da je dotični na neki način više baš toliko i ne zanima, zgodan je ali... Ali, neda joj se navlačiti s nekim tipom koji krpa od danas do sutra te od sutra do prekosutra...

Nastao je trenutačni muk, diskretno pogledavanje, trenutak tišine, a onda rafalna paljba po dotičnoj, ti si sponzoruša, pališ se samo na lovu, za ljubav nije bitna lova i bla, bla, bla da ne nastavljam, sigurna sam da dalje znate sami kako ide.
Žena me oduševila iz razloga što dok su verbalno rokali po njoj i kako se ono kaže, prali je bez sapuna, žena nije niti trepnula. Uopće nije imala potrebu da se pravda, ništa!

Evidentno je da dotična ima svoj stav, točno zna što želi, a to što misli društvo, jednostavno joj nije bitno!

Zašto sve ovo pišem?

Ovaj primjer navodim iz vrlo jednostavnog razloga, a on je: isplati li se uopće biti iskren i reći ono što misliš?

Naravno, ako u toj silnoj iskrenosti imaš stav poput većine tada nailazimo na klimanja glavom, odobravanja, slaganja i velikodušni pljesak.

Međutim, okrenemo li priču u samo malo drugom smjeru, i ukoliko je naša iskrenost u opoziciji od ostatka društva, ukoliko imamo svoj stav i svoje mišljenje i o kom bez straha progovaramo, e tada nastaju problemi, tada nastaje osuđivanje, tada nastaje etiketiranje, ogovaranje, pljuvanje i ne znam što sve ne.

Zašto?

Samo iz jednog vrlo dobrog razloga. Bili smo brutalno iskreni, otvoreno rekli ono što mislimo i sada smo još i najgori na svijetu?

Zašto?

Dotičnoj skidam kapu jer je iskreno i otvoreno, bez da je trepnula rekla ono što misli, bez obzira što je društvo i tom trenutku, maltene što je nije "spalilo na lomači" jer ona neće tipa koji zarađuje više nego malo.
Mnogi će reći: novac nije važan, ok, slažem se samo jednim dijelom da novac nije važan, ali život je mnogo lakši i ugodniji kad ga imaš, nego kad ga nemaš, zar, ne?

Iskreno, ne vidim u čemu je problem. Žena zna što želi i što ne želi, ne pristaje na ništa manje od toga što želi i još i javno kaže, dakle ne srami se niti najmanje, a i zašto bi?
A opet s druge strane, nije li istina da bi svi do jednog htjeli jedan ugodan i lagodan život u kojem ne moraš misliti hoćeš li imati za platiti režije, kredit, benzin i u kojem ne želimo misliti hoćeš li danas potrošiti 200 ili 700 kn?
Svi bi to htjeli, i svima nam je novac važan i uopće ne pušim priče kad mi netko kaže da mu je novac nebitan jer znam da laže, ako je nekom toliko i nebitan koliko može pričati ostavila bih tu osobu nekoliko dana bez lipe pa da vidimo koliko ti novac potreban u životu, a koliko ustvari ne..

Uglavnom, nije tema novac već iskrenost..

Isplati li se biti iskren u životu?

Osobnog sam mišljenja da treba biti iskren jer prvo si iskren prema sebi, a to je i najvažnije, a onda si iskren i prema okolini pa bez obzira voljeli te ili ne, slagali se s tobom ili ne, čudili se ili ne na tvoju iskrenost. S druge strane kad gledam, osobno više cijenim ljude s kojima "znam na čemu sam" i onda kad mi se to baš i ne sviđa i možda mi nije drago čuti, ali bar znam i upravo radi te osobine koja se zove iskrenost osobno ih više cijenim i poštujem.

Također, isto tako znam da iskren život i život bez dlake na jeziku pogotovo "kad si u svom filmu" i kad živiš onako kako se tebi hoće, a ne onako kako se očekuje o tebe, nosi sa sobom popriličan broj izazova, ali isto tako i poprilično prednosti bez obzira koliko se to ljudima oko tebe svidjelo ili ne, a najčešće im se ne sviđa jer čim samo malo iskorakneš iz mase, više kao da im se ne sviđaš, ne tetoše te, ne gotive te baš previše, ali, iskreno - kao da je to uopće bitno, zar ne?
- 08:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

05.05.2016., četvrtak

Te slatke male cape ...

Dugo nisam pisala ništa, ali eto, dogodio mi se jadan moment u životu koji me inspirirao i potakao na pisanje.

Dakle...

Moje djetinjstvo kao i kasnije odrastanje obilježili su moji kućni ljubimci, bilo je tu svega, od mačaka, pa onda psi raznih sorta, ribice - počevši od zlatnih, pa onda do tropskih, od živorotka do oskara i pirana, onda ribice u vanjskim bazenima pa hrčci i naravno nezaobilazni kućni ljubimci tipa: paukovi, gušteri, stonoge pa čak i macaklini sve je to bilo nekad dio mog života.

Jednostavno, odrastanjem život te odvede u neki drugi smjer i počneš imati sve manje kućnih ljubimaca jer ponekad nemaš vremena niti za sebe a kamoli za još jedno malo biće koje ima svoje potrebe i treba te.

Od svih životinja jedino mi je ostala moja mačka. Mačka je jedna stara i fina gospođa koja je kod mene već negdje cca 10 godina. Ona spava s nama, njoj je sve dopušteno, ona se brine da u stan ne uđu oni mali poljski miševi, ona se brine da potamani sve guštere oko kuće...Ona je kraljica, fina, otmjena i nadasve odana svom domu i ukućanima. Došla je kod mene još kao beba koja je tada bila veličine mog dlana, udario ju je auto i zavukla se u obližnji grm. Sjećam se da sam je danima pokušala izvući iz grma kako bih je spasila, ali bezuspješno, dok jedan dan nije nasjela na miris pašete, tako sam je uhvatila i tako je ostala kod mene. Iskreno, ne bih je nikad nikom dala, bez obzira što mi je izgrebala sve stolice, bez obziraq što mi je uništila kauč i bez obzira što me svako jutro budi na način da mi grize nožni palac ako ne ustanem na zvuk budilice.

Na mom portunu već godinama stoji ploča "Čuvaj se psa", iako psa već nema godinama, ali ajde, nikom ne smeta, nek stoji, a ima i nekog bar psihološkog efekta.
Međutim, prije nekog vremena zaista sam se zapitala, pa dobro, zašto ne pas? Zašto ne opet uzeti jednog malog psa?

Puno sam razmišljala o tome, uzeti li psa ili ne uzeti. Razmišljala sam, razgovarala sam s drugim ljudima o toj temi, informirala sam se a sve to samo iz jednog razloga jer ni sam nisam bila sigurna što učinti obzirom da živim život kakav živim, život u 7 brzini, svaki dan, od ponedjeljka do petka, i često nemam vremena niti za sebe a kamoli za još jedno malo stvorenje koje traži svoje.

Mišljenja okoline oko uzimanja psa bila su zaista podjeljena, neki su mi govorili: ma uzmi si psa, to ti je super, drugi su mi govorili: ma nemoj, šta će ti još i pas pored svega, pa znaš li ti koja je to obaveza i briga....

Znam, da je uzimanje psa obaveza i briga, ali realno, šta ti u životu nije obaveza, pa nekako imam osjećaj da čim se rodiš već ti se spontano kače obaveze, te moraš u vrtić, te kasnije moraš u školu, te moraš ovo, te moraš ono, sve nešto moraš i sve neke obaveze. Još su teže situacije ako to u svojoj glavi zaista prihvatiš kao "obaveze", nekako sam si svoj mozak drugačije programirala pa onda živim život kao da i nemam obaveza, a imam ih svakodnevno. Kako? Jednostavno, samo to sve što moram ne gledam kao neku tešku obavezu, već kao nešto u čemu se trudim uživati i naći nešto dobro i zanimljivo.

Tako sam i nekako odlučila uzeti jednog malog štenca.

Uzela sam štenca mješanca iz razloga što znam da su azili prepuni malih napuštenih duša koji zaslužuju neki bolji život, neki sretniji život, toplinu i ljubav - to su moji razlozi zašto mješanca.

Iskreno, prvih nekoliko mjeseci zaista je bilo svašta.
Stan popišan ujutro nakon noći jer je beba i nema još uvijek dovoljno velik mjehur koji može zadržati mokraću cijelu noć. Dođeš s posla mrtav umoran a prvo kad otvoriš vrata dočeka te miris pišaline i svježe kakice. Uglavnom, tih prvih nekoliko mjeseci potrošila sam litre i litre Domestosa i znam u šali reći da pločice nisu nikad bile čišće nego tada, močo je radio valjda 24 sata dnevno.
Zaigrana beba koja je puna energije i ne zna šta će sama sa sobom se namjerila na staru kraljicu mačku kojoj je samo do jela i spavanja i naravno, tada nastaje lom i makljaža po kući kao u nekom crtanom filmu.
Naravno, da ne moram niti spominjati sve pokradene papuče, izgrižene tenisice, kroksice koje sam tražila po vrtu, ne moram niti spominjati draži nekad pomno uređenog vrta sada prekopanog na sto strana, ali iskreno - nema veze.

Zašto nema veze?

Nema veze iz razloga što omjer štete, neprospavanih noći, ispišanog poda, izrovanog vrta i fotelje pune dlaka i onog što to štene pruže su nemjerljivi.
Ljubav i odanost koju ti može pružiti štene je skoro pa beskonačna.
Ona sreća i veselje i skakanje kad dođeš kući iza posla je nešto što je ne prekrasno, nego toliko toplo i prepuno ljubavi.
I onaj tužni pogled u očima kad sjedi pored tebe i gledajući samo čeka da je pozoveš na kauč pored sebe, samo da ti bude blizu, to je ono nešto što je nemjerljivo.

Gospođica je došla u moj dom u prosincu prošle godine i do sada nije mi žao niti jednog trenutka što je s nama. Toliko bezuvjetne ljubavi, toliko sreće i topline, toliko emocija može ti pružiti samo pas i nije uzalud ona rečenica da je pas najbolji čovijekov prijatelj.
I svu onu štetu koju je do sada napravila, i sve one dišpete koje mi skoro pa svakodnevno slaže - zaboravim jer opet ponavljam, omjer onoga što daje naspram onoga što uzima je apsolutno nemjerljiv...

Te male cape i onaj tužni pogled zaista je promijenio život moje cijele obitelji i čak oni moji najveći protivinici uzimanja psa sad su njeni najveći obožavatelji.

A mačka?

Mačka kao da je nekako prihvatila da imamo novog člana obitelji i kao da više ne reagira na štene baš previše, ali svejedno ponekad zapuše i zaprijeti capom u smjeru nečije njuškice čisto onako da se ipk zna tko je kraljica u kući...

Oznake: štene


- 09:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

30.10.2015., petak

Verbalne sladunjavosti ....

Ponekad promatram te mame iz našeg razreda skoro sve do jedne divne, krasne, ljubazne, milina ih je gledati a još više slušati.

Časte se epitetima i inim sladunjavostima tipa: draga, mila, mucek, pusa, kisi, mici, divna i ostalim pizdarijama. Tako ih slušajući u meni često izazovu onaj podsmjeh i pitanje do kada je to tako, do kada će se tako fino i uglađeno častiti?

Ne, nemam ja ništa protiv takvih epiteta i sladunjavosti, ali takve riječi ostavljam za svoje prijatelje, za ljude koji su samnom odradili dio života, za ljude s kojima sam prošla, kako se ono kaže "sito i rešeto", za ljude kojima vjerujem, upravo takvi ljudi imaju čast da ih ponekad počastim takvim epitetima.
Ljude koje sam u poznala skoro pa jučer, koje znam sasvim površno, u biti - ne znam ih, osim što im znam ime i što ponekad izmjenimo neku rečenicu o djeci i vremenu, zaista nemam potrebu tako častiti pa da smo "najbolji na svijetu", a nismo, jer da bi bili najbolji tebaju godine odrađenog životnog staža. U biti sere mi se od takvih predstava i usiljene profinjenosti, sladunjavosti i slatkorječivosti.

Od ovih novopečenih i od njihove usiljene sladunjavosti sam i najviše puta u životu najebala.

Ali tada sam još bila mlada pa nisam ni sama znala kako taj ljudski svijet funkcionira. Godine života i druženja s ljudima nose neka iskustva, a time i životnu mudrost pa sada u ovih godinama znaš se postaviti, znaš kako postupiti, znaš kad zašutiti i držati jezik za zubima, a isto tako znaš kada i kako brutalno oplesti bez dlake na jeziku...
Da, bez dlake na jeziku, to zna biti često opasno za sugovornika, ali to je segment koji se najčešće mene ne tiče jer uvijek sam mišljenja da se ne igraš s vatrom, jer tko se igra vatrom taj se i opeče, dakle - pametnom dosta!

Verbalne sladunjavosti imaju svoj rok trajanja kod tih kvazi novopečenih prijatelja. Do kad?

Jednostavno, traju dok plutaš nizvodno tj. dok ideš nekom niz dlaku, a onda kad samo kreneš jednom plivati uzvodno tj. ne podilaziti i prestaneš klimati glavom i povlađivati, e onda proradi opet ona stara - žena je ženi vuk..

To što jedna mila, draga, fina, kulturna dama koja ti je do neki dan tepala "mucek, picek, micek, draga, ljubavi, pusek" u trenutku bijesa i svoje osobne bespomoćnosti može izgovoriti drugoj ženi - to je ravno čudu. Takve riječi, psovke, uvrede, poniženja, grubosti, podlosti dovode te do razine čuđenja i nevjerice jer to nije ta žena, to je zmaj koji bljuje vatru. To je ne znam što!

Ne znam, ja se uvijek nekako spontano priklonim ovim drugim ženama, kako ih ja zovem "kauboji" jer one su jednostavne, što na umu, to na drumu i bez dlake na jeziku, takve baš nisu omiljene jer se ljudi često ne mogu ili ne znaju nositi s njihovim riječima.
One se ne boje nekom od ovih novopečenih reći da ih dave, da ih ne zovu iza 20 sati, da nemaju vremena, jednostavno, nemaju potrebu biti tako krasne i na usluzi svima, nemaju straha izraziti svoje neslaganje i svoje razmišljenje pa makar to bilo kontra od cijelog svijeta - takve su, i to mi je super, jednostavne i s njima uvijek znaš na čemu si...

Od ovih drugih nikad ne znaš kad ćeš dobiti nož u leđa i kada će ti postaviti nogu, zato i bježim od njih jer takve osobe apsolutno ne trebam niti želim u svom životu, s njima uvijek na distanci i što bih ja rekla - tepaj si mužu doma a ne meni...



- 09:48 - Komentari (16) - Isprintaj - #

30.09.2015., srijeda

Zašto više ne pišem ....

Pitaju me neki da li još blogam?

- Ne, više ne blogam, ne da mi se više...

Zašto?

Zato! Ne da mi se više..

Stvar je naravno u meni. Pisanje obožavam, tema imam, inspiracije mi nikad, ali baš nikad ne nedostaje ali mi se više jednostavno ne da piskarati po blogu, bez obzira što je riječ moja prva ljubav.

U početku sam blogala kao blesava, svaki dan sam bila na blogu, pisala jako, jako, jako često, mogu reći skoro pa svki drugi ili treći dan bih izbacila neki tekst, tada mi je to bilo ekstra zanimljivo.
Čitala bih komentare, imala neku interakciju s ostalim blogerima, odgovarala na svaki komentar, čitala druge blogove i komentirala ih.
Vremenom sam shvatila da mi čitanje drugih zanimljivih blogera, a i ma ih, oduzima previše vremena jer se vremenom broj praćenja mojih blogera povećao, tako da sam stala sa čitanjem, jer bi mi se valjda dan sastojao od toga da čitam i komentiram tuđe postove.
Pa čak ako imaš i vremena na pretek onda je to super, ali ukoliko vodiš neki drugačiji život i vrijeme ti je ograničeno, onda si malo ponekad moraš presložiti prioritete u životu, pa sam tako učinila i ja... Prestala sam čitati tuđe postove....Prestala sam komentirati tuđe postove....

Nekako sam s vremenom prestala i komentirati komentare svojih postova iz jednostavnog razloga - ne da mi se! I tako svatko tekst pročita onako kako njemu paše, izvuče ono što nosi u sebi, od nekog dobiješ pohvalu, od nekog dobiješ po glavi, ali sve je to ok, to je i tako moj tekst i moja razmišljanja i nemam se ja šta kome opravdavati i objašnjavati - svatko nek si uzme iz posta ono što mu odgovara i to je to..

Dakle, komentiranje komentara je isto vremenom lagano prestalo.

Zašto sam smanjila broj postova?

Isto tako, jednostavno, svi mi u životu nekako tražimo neke senzacije, uzbuđenja pa tako i ja. Obzirom da sam prošla sve faze bloganja jednostavno mi bloganje kao takvo više nije napeto, pisanje bloga mi ne nudi nikakvo uzbuđenje, senzaciju, ne vidim mogućnost ekspanzije i naravno da mi je dosadilo. Nekako, uvijek isto i uvijek isti.

Svi mi u životu tražimo to neko uzbuđenje u svemu, svi mi želimo ekspandirati u bilo čemu, želimo se pomaknuti s mrtve točke i želimo živjeti punim plućima a ne kao one ribe u akvariju koje cijeli život provedu plivajući s jedne strane na drugu i s druge na pravu, pa tako i ja.

Kad mi nešto dosadi, kad to nešto prerastem onda se jednostavno mičem jer čemu se mučiti oko nečeg, ako nema ništa novo, već sve ide po starom i dobro utabananom putu - meni je to dosadno, u ljudskoj prirodi je da uvijek traži nešto novo, da istražuje i da ima svoj put napredka i ekspanzije...

Najvjerojatnije nikad neću ugasiti blog jer ovaj blog je jedna moja ljubav i puno je tu riječi istreseno da bih mogla samo tako izbrisati ga - ne, nema šanse, ali isto tako nemam baš toliko veliku potrebu za bloganjem kad mi nema nekog uzbuđenja...

Eto....


- 14:16 - Komentari (16) - Isprintaj - #

16.08.2015., nedjelja

KIŠA, KIŠA JUUHUHUHUUUUUU.....

Zamračilo se nebo – rekla bih samo: KONAČNO!!!!

KONAČNO BAREM NEŠTO MALO KIŠE I OSVJŽENJA – KONAČNO!!!

Zaista dosta mi je više ove količine sunca i ove nesnosne topline. Da je to bar neka normalna toplina, ajde, progurala bih i to, ali ovo što već traje mjesecima je sve samo ne normalno, osobno – meni je za krepat. Ne živim već cca 2 mjeseca, ja vegetiram!
Koliko god se iz svake situacije trudila izvući ono nešto dobro ovo ljeto baš i nisam uspjela, uništile me ove vrućine i iskreno se divim ljudima koji uživaju u ovim luđačkim temperaturama – ja ne mogu, jednostavno ne mogu, nisam taj tip...

Idem na posao ujutro i dođem znojna kao kad se vratim s atletske staze, znojna, mokra, jedva dišem, skuliram se na poslu pod klimom, ali opet nije dobro pogotovo kad imaš u uredu više osoba čija je normalna radna temperatura na +30 a tebi je recimo optimalno +20, taman super, pa kad staviš klimu na recimo 26 stupnjeva, i ti se još patiš a ekipa oko tebe obuva čarape jer su im nožni prsti promrzli...A onda se moraš malo i prilagoditi njima i povećati temperaturu na klimi pa se opet znojiš, pa te još i računalo grije, pa se ljepiš za stolicu, pa ti se papiri lijepe za ruku, pa si živčan i na sebe i na sve oko sebe jer ti je vruće....

Ali dobro, nije tu kraj muci...Jedva dođeš doma i prvo što upališ je klima na onih svojih optimalnih +20 i nešto sitno, živiš u mraku i danima ne otvaraš grilje jer svaki komadić topline koji uđe u stan je nešto grozno u ovom trenutku. Nije to onaj normalan komadić topline već onaj kad je temperatura iznad +35 stupnjeva – prestrašno!

Veseliš se svom stanu i blagoslivljaš onog tko je izmislio klimu jer je sve baš aman taman i samo moliš svemir da slučajno ne moraš u dućan ili bilo gdje van jer je vani apokalipsa...

Spavanje noću je – nespavanje koje traje već neko vrijeme, naravno, radi topline... Opet paljenje klime pred spavanje i bilo bi super kad bi to bilo ono pravo spavanje, ali to je ono - ubijanje oka... Staviš klimu na laganih recimo +18 stupnjeva i programiraš je na par sati, ali usred noći se ugasi pa se opet budiš sav u znoju, sav živčan i opet je pališ da možeš u miru odspavati barem komadić noći, ili još bolja varijanta je kad ostaviš klimu upaljenu bez tajmera jer recimo zaspeš, pa se ujutro probudiš sav smrznut u krevetu i samo se onako u polusnu zapitaš kakve su ovo polarne hladnoće došle....Dakle, opet ne valja, nikako ne valja...Ove vrućine valjaju valjda samo elektroprivredi jer klima radi, radi, radi i radi....

Odlazak na more po malo osvježenja je kao optimalno rješenje, ali i tu ima izazova samo takvih, od sjedanja u auto, pa putovanja do plaže, a naći mjesto na gradskoj plaži po ovim vrućinama jer ravno dobivanju jack pota. A i more je sasvim malo svježije, nudi samo ono kratkoročno osvježenje, ali dobro ajde, barem nešto...Za to malo osvježenja potrpit ću i to vozikanje i gužvu na plaži i ono urlanje, ma sve ću samo za malo osvježenja...

Odlučim neki dan da odem na barku barem vikend da se malo ohladim, ali ni ta misija mi baš nije uspjela, toplo vani, toplo u moru, noć nemirna i još jedna besana noć, ali barem sam dočekala jedno prekrasno svitanje zore i buđenje novog dana u jednom malom mjestu uz more... To je bilo zaista neprocijenjivo, ali sve ono što je bilo kasnije je bilo opet ravno preživljavanju... Još jedan ekstra topao dan i dizanje temperature u nebesa...

A sve bube koje se pojave ljeti...Majko mila, ubiše me ovi komarci ove godine, ma nitko mi ne može reći da su ovo normalni komarci, ovo su leteće agresivne nemani koje više ne prezaju ni pred čime, ništa im nije sveto, napadaju sve što miriše na krv i kreće se, mrcine koje bodu i kroz odjeću i ne daju mira, prokletnici!

Ok, znam da sam sad nad..... i skroz nezahvalna babetina koja ne podnosi topline i ljeto, i neka jesam jer ovo ljeto nije bilo ljeto, nego preživljavanje pod klimom i u tuš kabini i hvatanje komadića zraka...

Prestrašno..

Ali eto, konačno dođoh na svoje kao i mnogi, konačno pada kiša i donosi barem malo niže temperature koje jamče i normalno spavanje i normalan život i ljudima i životinjama i biljkama.

Konačno je došlo vrijeme da se veselim ovom tmurnom nebu i tamnim oblacima koji donose kišu i osvježenje i barem malo lakšeg života...

Juuhuu, živjela kiša koja zasigurno nosi i malo osvježenja i niže temperature, odoh sretna i vesela prošetati malo po kiši....

- 16:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #

14.07.2015., utorak

Brak 21 stoljeća ....

Imam još svega nekoliko prijatelja koji su u braku. Dakle, većinom su svi oko mene razvedeni, u manjini su oni koji su još slobodni.

Ovi koji su još u braku, ako se to uopće može i nazvati brak, često mi je slabo kad ih čujem. Ponekad mi i samoj dođe da im predložim da se rastave jer to što čujem i vidim ne mogu reći da je zdrav brak. Dakle, brak je, ali kakav brate brak?

Časte se raznim vulgarnim epitetima, inate se, prepucavaju se, galame, urlaju jedan na drugog, prebacuju jedan drugom i to ne prebacuju ono nešto što je bilo jučer, već se izvlače stvari iz arhive kad je on njoj jednom nekad nešto ili kad je ona jednom neššto njemu prije 10 godina i bla, bla, bla....

Uglavnom, u mojoj glavi je takav odnos ravan totalnoj katastrofi, jer em što to nešto tj. takav odnos više ne živim, em što mi nije jasno kako se nekom uopće da živjeti takav odnos i u takvom odnosu u kojem je ljubav nešto što se možda nazire. To što nakon kusur godina braka više nema neke lude ljubavi i leptirića u trbuhu to mogu shvatiti, ali to što nema elementarnog obostranog poštovanja, e pa to ne mogu nikako shvatiti.

Ne znam, možda u ovom ludom vremenu je izraz poštovanja kad te muž nazove debelom kravom pred širim auditorijem ili kad ti njemu opsuješ familiju onako po redu, po obiteljskom stablu počevši od oca i majke pa do dalekih predaka. Stvarno ne znam, možda je to sve moda i moderan odnos, brak ili kako god se zvala ta zajednica.

Ali živjeći tako svaki dan u nekom grču, u tenzijama, preljubima, u vrijeđanju s minimalno kvalitetne komunikacije meni osobno je nešto što je strašno i iskreno se divim ljudima koji tako mogu živjeti, zaista im se divim.
Razlozi za ostanak u braku su zaista impresivni, sve bolji od boljih, nema se tu šta puno reći - neutemeljna špranca.

Jedan od boljih razloga ostanka u takvom braku su djeca što ja osobno ne kužim jer djeca uglavnom uče od roditelja i onda se zapitam što mogu naučiti iz odnosa gdje otac majku naziva kravom a mama oca časti gotovo svakodnevno konjem i ostalim domaćim životinjama (blaži oblik). Šta su klinci naučili - ono što vide, takav odnos u kojem odrastaju prihvaćaju kao nešto što je normalno i to prenose dalje u svoj život i u svoje odnose. Dakle, strašno i jadno.

Isto tako jedan od boljih razloga ostanka u braku jer kad netko od njih dvoje "nema izbora" - spika pušiona, izbor uvijek postoji, o akterima ovisi imaju li muda podvući crtu i reći, ok, sad je dosta. "Nemam izbora" je čisti izgovor.

Često iz priča čujem da je razlog ostanka u lošem odnosu financijska konstrukcija, ok, to mogu čak i nekako shvatiti, ali ne i razumijeti jer imam oko sebe ljude koji su nakon razvoda doslovce ostali bez ičeg, bili u podstanarstvu, bez auta i ostalih komocija ali su preživjeli, izdigli su se, našli su ne jedan, već 100 načina za preživljavanje. Nije im bilo lako, ali sada kad su se digli na noge kažu da je vrijedilo jer sreća je nešto što se ne može kupiti novcem, već nešto što se živi. Sad kada je sve to iza njih svjesni su da imaju u sebi neograničenu snagu koju su upravo tim postupkom dokazali sami sebi. Hendlaju svoje životebolje nego ikada.

Razlozi ostanka u nezdravom odnosu su zaista šareni i gotovo često po meni apsurdni, ali svatko zna svoje najbolje i petljam se, ali čisto mi ponekad žao ljudi kad vidim da se toliko pate i tko zna još koliko godina.

Neki dan preletim neki portal i zapne mi naslov za oko koji je glasio tipa: on je premlatio a ona se udala za njega (?!), nisam čitala članak jer mi je naslov bio sasvim dovoljan i sasvim nezanimljiv za čitanje, ali me upravo taj naslov potakao na razmišljanje:

Koliko, ali koliko jako moraš ne voljeti sebe da si dozvoliš da te bilo tko fizički, psihički, verbalno, mentalno ili kako god maltretira?
Koliko se jako možemo ne voljeti kad si sve to ponekad dozvoljavamo?

- 23:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.07.2015., petak

Mom sinu ....

Moj sine, danas si okrenuo još jednu stranicu u svom životu. Iz moje perspektive si okrenuo jednu malu stranicu života, iz tvoje perspektive si okrenuo još jednu veliku stranu svog života.

Želim ti reći da ćeš u životu imati još beskonačno puno stranica koje ćeš morati okretati i uvijek ih pisati ispočetka.

Život ti je jedna neispisana knjiga koja samo čeka da je napišeš onako kako ti želiš i onako kako misliš da je ispravno.

Sada, kada si završio svoj prvi razred osnovne škole - sretan si, i mama je i sretna i ponosna na tebe, jer svaki tvoj uspjeh je i moj uspjeh, a svaki tvoj pad je i moj pad, i boli me, ali ja sam tu da te naučim kako se nositi i sa uspjesima i sa padovima.

Završiti školu je važno, tamo ćeš steći mnoga znanja koja će ti zatrebati kasnije u životu, steći ćeš mnoga prijateljstva, neka ćeš vjerojatno njegovati zauvijek, neka će nestati vremenom. Zaista je škola je jedna velika škola bez obzira što ti još to ne razumiješ, ali jednom ćeš shvatiti, i zadatak škole je da tamo naučiš. Presretan si što imaš tako divnu učiteljicu pored sebe koja će te još naredne tri godine voditi kroz tvoje obrazovanje i jedan dio tvog života.

Mama, mama ti je isto učiteljica, iako ti to ne gledaš tako, ali je...

Mama ima jedno drugo gradivo koje te želi naučiti. Mama je tu da te nauči kako hodati kroz život, da, to je zadatak tvoje mame.

Mama te želi naučiti kako da uvijek budeš zahvalan na svemu, jer zahvalnost ti je najveća molitva, želim te naučiti da vjeruješ u sebe i da to nikad, ali baš nikad ne zaboraviš, jer ti si poseban, želim da se toga uvijek sjetiš, jer jednom će doći vrijeme kad će te društvo i okolina pokušati ukalupiti, ali ne daj se, sjeti se da si poseban i da si stvoren za velika djela, jer ti je to baš kao i svima dano rođenjem, ali smo mi veliki to zaboravili, e ja ne želim da to ikada zaboraviš već da kroz život ideš s mišlju da su tvoje mogućnosti beskonačne i da imaš resursa u sebi. I kad posumnjaš u sebe, ja sam tu da te podsjetim na tu mudrost i da te ohrabrim.

Mama te želi naučiti da zauvijek budeš sretan, jer sreća je danas nešto što se uči. Danas je sreća vještina i želim te naučiti kako se veseliti svemu, želim te naučiti kako biti sretan i kako izvući dobro i kad misliš da je sve oko tebe crno i nema smisla, a biti će i takvih dana u životu jer to je život, malo si gore, malo si dolje, ništa strašno, sve ti to jednom i tako prođe samo treba izdržati....

Mama te isto želi naučiti da vjeruješ u sebe i svoje snove jer jednom kad odrasteš uvijek će netko doći i pokušati ti srušiti tvoje snove - pusti ih, odmahni rukom, ne slušaj ih, to su samo neki mali ljudi koji su jednom imali svoje snove a nikad ih nisu realizirali iz vlastitih strahova pa će pokušati tebi srušiti tvoje plašeći te - ne daj i ne vjeruj im, nikad nikom ne daj da ti sruši snove, baš nikad, bori se za njih jer oni su tvoji i jednom će postati stvarni, samo ne odustaj na pola puta i ne daj se pokolebati jer često se upornost u životu isplati, vjeruj mi...

Želim te naučiti da kroz život ideš vođen svojim emocijama jer to ti je jedini ispravni put. Vidim da ti to već dobro ide i sada i samo tako nastavi. Uvijek poslušaj svoje srce što ti govori prije nego li učiniš nešto. Put srca je put koji te vodi ka dobrom putu i nećeš pogriješiti.
Nemoj se bojati jer nemaš se čega bojati, strah ti je valjda najgora emocija koja postoji, a znaš i sam da si voljen, pažen i čuvan sa svih strana i znaš da će to uvijek tako i ostati.

Znam da ćeš jednom postati veliki čovjek i želim te samo naučiti da kroz život ideš uzdignute pa i onda kad budeš na koljenima, samo digni glavu što više i vjeruj u sebe... Vjeruj da će jednom biti sve dobro, jer ono u što vjeruješ jednom tako i bude, ne daj se omesti, nikada...slijedi svoj san i svoje srce....

Želim ti se i zahvaliti što si mi došao u život, jer kako sam ja tvoj učitelj, isto tako si ti i moj mali učitelj koji me svako toliko podsjeti na neke životne mudrosti da se i sama začudim odakle ti to, jer vi djeca ste toliko jednostavna, a mi veliki smo to nekako zaboravili i ti si tu da me podsjetiš svako toliko kako sve može ponekad biti lako.

I hvala ti na tome... Hvala ti na tome što me pozorno slušaš i pratiš svaki moj životni potez i iz njega učiš, hvala ti i na tome što mi skreneš pozornost kad nisam u pravu, hvala ti i na tome što me ponekad ne poslušaš - to mi je samo znak da imaš svoj karakter i svoju glavu da njome razmišljaš, hvala ti i na tome što mi je s tobom često tako lako, a najviše ti hvala na jednoj ogromnoj, beskonačnoj i bezuvjetnoj ljubavi koju mi svakodnevno daješ....

Eto, to su ti neke mudrosti koje te neće naučiti u školi a važne su, jako su važne .... vjerojatno sam nešto zaboravila dopisati, ali znaš mene, sjetiti ću se ja već .... voli te mama :)



- 15:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.06.2015., nedjelja

U dobru i zlu....

Biti prijatelj. Što znači biti prijatelj? Onaj pravi iskreni prijatelj.

Ima li više danas iskrenih prijateljstava ili je to samo bajka 21 stoljeća i sve je to skriveno pod maskom nekih osobnih interesa.

Još uvijek vjerujem u prijateljstva ona duboka i jaka, ona koja traju skoro pa zauvijek, ali nekad se malo zamislim nad svim tim definicijama prijateljstva jer često se malkice neću reći razočaram jer se ne želim razočarati u neke ljude koji me okružuju, jednostavno ne želim jer je to moj izbor, ali ponašanja pojedinaca me navedu na razmišljanja i analize.

U biti, navodi me na razmišljanje to da li se ljudi oko nas koje smatramo prijateljima znaju lakše nositi s našim padovima ili uspjesima?

Kad sam donosila neke važne životne odluke i radila u životu iskreno bolne i duboke rezove svi su bili tu negdje oko mene hrabrili me i bodrili jer su znali što me čeka, znali su nešto što su oni mislili da će mi se možda dogoditi, mislili su da možda trebaju biti tu pored mene i da mi je potrebna njihova potpora.
Mislili su da ukoliko učinim taj neki radikalan potez da će mi skupa s tim potezom doći i bol i tuga iako to je bio samo njihov film mog života i neka njihova realnost, u mojoj glavi tada moja realnost je bila nešto sasvim drugo i nije tu bilo mnogo patnje i boli.
Ali naglašavam, u njihovoj glavi je moj život tada i moji tadašnji potezi su bili nešto s negativnim predznakom i smatrali su da ih trebam i da mi potrebna njihova "ruka".

Svi su bili tu negdje oko mene, ponekad čak i previše. Ponekad su mi čak i smetali sa svim tih hrabrenjima i riječima tipa: ti to možeš.

Znam ja sama šta ja mogu. Svi mi sami znamo šta sve možemo i koliko možemo i nema tog prijatelja niti najbliže osobe koja ti treba objasniti šta ti to sve možeš. Tko zna bolje od nas samih šta možemo? Nitko do nas samih.

Rezime: dakle, ti "padaš" svi su oko tebe, ok, hvala im na tome.

To je jedna krajnost.

Druga krajnost ide ovako.

Koračam polako prema ostvarenju svojih snova, prema onom nečem što želim i prema onom nečem što bi me činilo sretnom. Laganim kasom idem prema svom cilju već nekih 3 godine, s mnogo uspona i padova, ali idem jer to je nešto što želim i konačno dođem do točke da se moja želja materijalizira, da bude opipljiva na fizičkom planu.
Naravno, mojoj sreći nema kraja jer konačno ću ubrati plodove svog rada i rado to dijelim s ljudima oko sebe jer to sve smatram svojim osobnim uspjehom i nailazim na zid komentarima: ma ti si luda, to je nemoguće, sanjaš, ma nema šanse da ti se to dogodi, sve se to događa negdje i nekom drugom, živiš u oblacima, a tu i tamo uleti neki kiseli bravo.....

Gdje je tu sada ona podrška kao kad sam kvazi padala i bila na kvazi rubu dna svog života?
Gdje je podrška kad koračaš prema ostvarenju svojih snova?
Gdje je sada ta ruka da te povuče još malo i noga da te šutne do zvijezda, do svojih osobnih zvijezda?

Nema je......nakon svega mislim da je vrlo malo onih iskrenih koji su stvarno s nama kada smo na našim osobnim dnima i kad izgubljeni lutamo bespućima crnila samog sebe, kao što je i vrlo malo onih koji se iskreno znaju nositi s našim osobnim srećama, uspinjanjima i postignućima.

Nije li definicija prijateljstva biti s nekim i u dobru i u zlu - kažu da je, ali nekako mi se sve više čini da je ljudima nekako lakše manevrirati s nekim kad je taj netko na dnu.

Sve češće vidim da se je vro teško nositi s nečijim uspjehom jer i tada se javljaju emocije, ali one neke emocije koje ne ulaze u termin prijateljstva, nažalost.....


- 20:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

27.06.2015., subota

Izlasci i očekivanja ...

Večernji izlasci su nešto što je normalno, i sama izlazim već godinama. Izlaze ljudi svih generacija od klinaca do penzića, sami, s društvom, kako god.
Razlozi izlazaka su svakakvi, netko izlazi da se vidi i druži sa svojim prijateljima, netko izlazi da se ispleše do jutra, netko izađe jer mu se neda biti doma isred televizije a netko izađe kako bi upoznao nekog novog, nekog novog prijatelja ili prijateljicu ili pak našao srodnu dušu.

Dakle, izlazaka je bilo i oduvijek će ih i biti a razlozi izlazaka su nešto posve individualno i osobno.

Super mi je naći se s ekipom u večernjim ljetnim satima na nekoj terasi uz čašu kvalitetnog crnog vina, uz opuštenu atmosferu i laganu ćakulu, to su recimo moji osobni razlozi izlazaka. Volim takva druženja jer mi unose mir nakon cijelodnevnog kaosa i užurbanog života, potrebni su mi i volim taj "no stress" osjećaj.

Isto tako, moje pripreme za izlazak su također bez stresa, obučeš se, malo piture na sebe, popraviš kosu i gas van, ali nije to baš kod svih tako jednostavno, često ti večernji izlasci proizvedu dosta stresa, em još i uzmu dosta vremena.

Znam neke žene koje za recimo večernji subotnji izlazak s društvom potroše pola dana, ali doslovce pola dana, valjda se počnu spremati oko 2 sata popodne da bi izašle u 22 navečer, nikad, ali nikad mi nije bilo jasno što imaš toliko raditi na sebi i po sebi, šta?
To su pripreme tipa, od pranja kose, feniranja, peglanja kose, natezanja, zatezanja, make up ovakav, pa ne valja pa onda novi sloj "fasade" koji možda valja, ali onda odabreš valjda 7 mogućih odjevnih kombinacija a svaka odjevna kombinacija ima i svoj odgovarajući make up i tako valjda dok ne pogodiš ono što ti paše, ono nešto u čemu se osjećaš valjda superiorno.

U biti pola dana ti prođe na oblačenje pa onda svlačenje, pa stavi šminku pa onda skini šminku jer to nije ta kombinacija boja, pa onda tako unedogled dok valjda ne pogodiš dobitnu kombinaciju za tu večer.
Meni je i samo dok ovo pišem zamorno a kamoli da se počnem spremati u 14 sati da bih izašla u 22 sata u punoj spremi, iskreno, spremajući se toliko sati ja bih se već umorila i više mi se niti nebi dalo ići van, ali to sam ja.

Dakle, totalne pripreme za izlazak da bi se pojavila u svom punom sjaju i blještavilu i u svojoj najboljoj mogućoj kombinaciji.

Zašto? Zašto se to radi? Za koga su sve te silne pripreme?

Često pitam neke svoje frendice za koga ili što se toliko pripremaju i kako im se da uopće, samo onaj mali broj brutalno iskrenih priznaju da je to radi onog suprotnog spola, i ok mi je to, ako si solo i ako nemaš nikog i ako misliš da ćeš upoznati nekog vani jer se za večernji izlazak spremaš po 10 sati, onda ok - spremaj se, iako nekako mislim da sve ono što radimo trebali bi raditi isključivo i samo radi sebe, samo da bi se mi sami sa sobom osjećali bolje, ali...

E sad, gledam po sebi - moja iskustva upoznavanja nekog vani su mi top.

Nikad niti jednog bivšeg frajera nisam upoznala na nekom večernjem izlasku, sve do jednog sam upoznala ili preko prijatelja ili preko posla, na nekim večerama ili tako, ali da sam ciljano izlazila van kako bih upoznala svog potencijalnog princa nisam to nikad radila a neću niti sada, pogotovo ne sada, iako sam mišljenja da ne znaš gdje te čeka ljubav, baš nikad ne znaš.

Gledajući se svoje poznanice i poneku prijateljicu koje vikende potroše na izlaske, kako to zna ponekad biti deprimirajuće za njih jer imaju skoz krivi fokus na izlaske. Izaći van samo i isključivo da bih nekog upoznao i živeći s vjerom da ukoliko nekog i upoznaš da će se od tog stvoriti nešto više mi je totalni fijasko.

Zašto?

Iz jednostavnog razloga, vani su najčešće svi pod utjecajem barem male količine alkohola jer jesu i jer je to tako i sutradan kad se i otrijezne najčešće niti znaju kog su upoznali, niti znaju s kime su pričali a onda se još i čude čiji su im to novi kontakti u mobitelu, a ako se i sjećaju e onda je to takva maglurina u glavi da se sami sebi čude, i nisu to moje izmišljotine već to su priče mojih frendova a isto tako iskustva mojih frendica.
A i današnje vrijeme nosi neka čuda sa sobom, u biti nekako je normalno da kad nekog i upoznaš odmah prvu večer da završite ili kod njega ili kod tebe u stanu konzumirajući instant "ljubav" na brzinu, ukoliko nisi zainteresiran za konzumaciju takvog instant odnosa odmah si i nezanimljiv i dotični se lagano povlači od tebe jer čemu više trud kad se dogoditi neće ništa.

Nažalost ali često je upravo tako, ne kažem da je to uvijek tako i da je sve ovo pravilo ali najčešće završi upravo ovako, ili su svi polupijani pa nemaju pojma s kim ili s čim imaju posla niti tu večer a drugo jutro još i manje ili ti nude seks na brzaka na jednu večer ili ako bude dobro možda se produži za još koji put ali bez puno očeivanja i obećanja.
Ukoliko takvu ponudu odmah jasno i glasno odbiješ - jbg, postaješ ne zanimljiv i dosadan i tu se priča privodi kraju.

Opet ponavljam - nije to uvijek tako ima i super priča koje imaju sretan kraj i koje još uvijek traju, ali koliko čujem od drugih a i ponešto iz vlastitog iskustva nekako često završi baš ovako kako ne bi trebalo.....

I zamisli koja frustracija - ubiješ se cijelo poslijepopdne od spremanja i pickanja i onda upravo ovako završi izlazak - fijasko u totalu....
- 13:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.06.2015., četvrtak

Lajk važan kao život ....

Evo živimo u nekom modernom dobu, svi manje više ili barem većina nas koristi društvene mreže.

Djeca, mlađi, stariji, muški, ženske, penzići, rastavljeni, sastavljeni - masu ljudi je na nekoj društvenoj mreži i to mi je sasvim ok, isto tako, oni koji nisu na društvenim mrežama su mi isto ok, imaju neke svoje razloge i poštujem to.

I super mi je što na društvenoj mreži na kojoj sam ja registirana pored svih bedastoća koje pojedinci lijepe na svoje zidove ima zaista kvalitetnih ljudi, poučnih tekstova i linkova, izuzetnih grupa na kojima ljudi vode vrlo ozbiljne i konstruktivne razgovore, to su osobno moji razlozi radi kojih sam na društvenoj mreži, ok, priznajem - igram i neke igrice ponekad koje su mi onako, čisto moja razbibriga.

Društvenu mrežu ne smatram ničim ozbiljnim, uvijek nekako na sve to gledam kao na nešto usputno. Vrlo rijetko se nečim hvalim kao što i vrlo rijetko tamo objavljujem neke svoje slike, jednostavno, to mi nije napeto.
Pratim te grupe koje mene zanimaju, čitam, ponekad komentiram u njima i gotovo svakodnevno u par minuta preletim objavljene statuse jer hoćeš ili nećeš ne možeš da ih ne vidiš.

Stvarno iz tih statusa nevjerojatno možeš puno saznati o ljudima: gdje su, šta su jeli, koje su boje noktiju stavili, gdje idu na ljetovanje, kako su se proveli, možeš saznati i na koga su ljuti, šta im ne valja, šta ih boli i kako ih boli pa ih onda ovi drugi tješe, a najbolji su mi oni polupismeni statusi i oni statusi kad se netko nekome ide kao nešto prijetiti, takvi me redovito ostave s upitnikom iznad glave jer kao prvo ne mogu vjerovati da u 21. stoljeću relativno mladi ljudi mogu biti toliko nepismeni, a ovi prijeteći statusi me čude jer se zapitam, ok, kakva si ti osoba kad se ideš prijetiti nekom i psovati ga preko društvene mreže?

Uvijek kažem - svi naši postupci govore o nama kakvi smo ljudi, ne o onom kome se obraćamo!

A ti tzv. selfiji su mi posebna poslastica, u biti postali su mi od neki dan.
Na selfije najčešće ne obraćam pozornost jer su mi nebitni, čak i ih i najčešće ne lajkam jer su meni osobno nebitni ali koliko sam skužila selfiji su jako bitni.

Neki dan gledam moja prija objavila selfi na društvenoj mreži i sad, ja je gledam i ajde nije loša fotkica, lijepa mi je na toj slici ali i ništa posebno i ja nonšalantno samo produžim dalje.
Prođe neki sat i ja već zaboravila i na nju i na njenu sliku, ono, imam u životu prioritetnijih stvari od društvene mreže i nečijeg naslikavanja i lajkanja.

Zove ona mene i opleti po meni, te mi nisi lajkala sliku, pa zašto mi nisi lajkala sliku i bla, bla, bla....Ja u šoku i nevjerici i ne znam jel me zajebava ili misli ozbiljno jer ne kužim smisao.
I kaže mi žena onako tužno, imam samo XY lajkova.

Mislim si ja, jebote, pa ovo je za ozbiljno, nije zajebancija!

Stvarno, postoje ljudi kojima je broj lajkova na njihovu sliku važan i bitan, to se valjda gleda tko ti je lajkao, kad ti je lajkao, koliko imaš lajkova, na kojoj pozi imaš najviše lajkova - majko moja, pa to je cijeli projekt s tim selfijima i lajkovima, ja uvijek mislila da je to ono, opališ sliku pa objaviš i to je to - gotovo, a kad ono, cijela nauka!
Pa ne znam, valjda se radi statistika tih lajkova, ja stvarno ne znam.
I onda uz lajkove idu komentari tipa: najdraža, najljepša, lijepa, aaahhh, koka, draga.....i onda sa selfija odgovara: hvala, cmokić, kokić, smajlić....a jebala vas takva komunikacija.

Majko moja, čitaš i usereš se od silne sladunjavosti, bar ja, ne znam koji su povodi toga, jel se tako pumpa samopouzdanje ili šta?
Stvarno ne kužim, ok možda sam ja malo bedasta po tom pitanju ali stvarno mi je suludo pumpati samopouzdanje preko društvene mreže, ali ok, opet, ne budimo malodušni, 100 ljudi - 100 ćudi i poštujmo različitosti.

Ma nisam ja htjela po nikom pljuvati nego se čudim jer takva ponašanja tipa: tko me je lajkao, kad me je lajkao i koliko imam lajkova mi priliče nekoj dječjoj dobi a ne odraslim ljudima, ali to je valjda onaj tip ljudi koji će uvijek zadržati ono nešto dječje u sebi....

Nema veze, neka su oni nama samo sretni i lijepi i nek nam se naslikavaju a ja ću se i dalje čuditi kako netko može toliko pridodati toliko važnosti jednom običnom malom i toliko nebitnom a izgleda jako bitnom lajku.
- 20:54 - Komentari (10) - Isprintaj - #

09.06.2015., utorak

Mlađe je slađe???

Mlađe je slađe?

Je li mlađe slađe?

Često od svojih slobodnih frendica, poznanica i inih koje spadaju u kategoriju 30+ čujem kako je mlađe ustvari slađe...Naravno, odnosi se na frajere. Mlađi frajeri su slađi.

U prvo vrijeme najčešće nisam ni razmišljala o tome jer me jednostavno nije briga tko što i koga voli, uvijek nekako volim te izbore prepustiti drugima u biti, poštujem tuđe izbore i ne čačkam po tome, hoćeš li izabrati starije, mlađe, ženu ili muškarca sasvim mi je nebitno, jedino što mi osobno bitno je da je dotična osoba sretna a sad s kim, zaista manje bitna stvar.

Obzirom da često čujem kako su mlađi frajeri skoro pa savršeni počelo me to sve malo više zanimati, u biti, samo sam željela znati po čemu i u čemu su tako savršeni i koja su uopće mjerila tog savršenstva?

Koju god sam pitala zašto baš mlađi, ne sve, ali velika većina mi je odgovorila najčešće samo jednu stvar a to je da se mlađi neumorni u seksu i da im nikad nije dosta tj. jedino što im je na pameti je upravo taj seks.

Ok, ako je to tako neka bude, ali opet nije li seks u današnje vrijeme postao malo precijenjena stvar?

Nije li smisao odnosa nešto drugo ili se sve vrti i samo vrti oko seksa?

Često znam sama sebi onako reći kad se bavim nekim svojim unutarnjim monolozima, ok, seks u odnosu je zaista bitan, ali jednom dođe onaj trenutak, onaj dio života, onaj period kad od seksa nemaš ništa ili kad to postane rijetkost i šta onda imaš od partnera ako je recimo vaša veza počivala isključivo na seksualnoj bazi?

Imaš samo neko sivo sjećanje kako ste nekad divlje ševili kad god i gdje god ste stigli a sad kad toga više nema, šta sad?
Nema seksa, a partnera imaš pored sebe jer ste skupa već cca 100 god. i sad nije vrijeme da se raziđete, sada ste samo dva stranca na istom životnom putu kojeg je nekad popunjavao taj famozni seks.

Bože me sačuvaj takve starosti.

A onda isto tako se malo i zamislim koliko su duboke osobe koje tako gledaju na mlađe muškarce. Koliko moraš biti u životu površan da možeš navesti da je mlađem muškarcu jedino bitno sada u glavi kada i koliko puta će poševiti.
Ima li taj mlađi ikoju drugu karakteristiku i kvalitetu osim zajamčenog dugog i nezaboravnog seksa?

Naravno da ima, taj mlađi ima sigurno beskonačno kvaliteta i vrlina, ali očito u očima pojedinaca taj famozni mlađi će uvijek biti samo objekt savršenog seksa.

Iskreno, ne razumijem baš a čak se i ne trudim baš razumijeti, jer to nekako ne spada u moj svijet niti u moju domenu razmišljanja, ali da me malo šokira - da, to svakako, baš me iznenadi takav neki površan stav prema muškarcima, odnosima, seksu a bitno da se uvijek nekako spontano sere po muškarcima jer su oni ovakvi i onakvi, pogotovo loši prema ženama a u ovom slučaju kad žena na mlađeg muškarca isključivo gleda kao na muškarca kojem je jedina kvaliteta svakodnevni seks do zore, to je kao uredu?
Na takav način razmišljati o muškarcima je kao ok?
E pa ne znam baš....

Ali, kako uvijek volim reći, svi naši postupci uvijek govore isključivo o nama samima, tko smo i kako dišemo, e pa tako i stav o mlađim muškarcima kao samo i isključivo seks mašinama dovoljno govori o ponekim ženama...
- 22:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

17.05.2015., nedjelja

Kad imaš sve a nemaš ništa ....

Što više gledam oko sebe to sve više vidim manje sretnih ljudi.

Da, zaista, sve je nekako manje sretnih ljudi, ljudi s osmjehom na licu, sve je manje ljudi koji se onako od srca smiju i vesele životu.

Primjećujem to nezadovoljstvo od samog prolaska ulicom, pa do pričanja sa svojim prijateljima, s poznanicima, svatko je na neki svoj način tužan, nesretan, nezadovoljan sobom, životom ili nečim sasvim trećim.

Slušam samo ljude bliske meni s kojima otovreno razgovaram; ova ima stan, auto, karijeru, nema ljubavi pa je nesretna, druga ima ljubav, obitelj, posao, stan pa je opet nesretna, ova treća ima isto sve ali nema posao pa je nesretna.

Puno ljudi oko mene i svatko na svoj način i iz svojih razloga nečim nezadovoljan, svatko na svoj način nesretan.

Često se pitam što se događa s ljudima? Čemu toliko nezadovoljstva i nesereće u našim životima?

Razmišljam jesmo li si možda postavili prevelike ciljeve koje si nismo mogli ispuniti pa smo si dotakli naše osobno dno?

Tražimo li previše od života i onda kad to ne dobijemo stvara nam frustraciju svime što nas okružuje?

Ponekad ni sama ne znam koji je točan odgovor na sva ta pitanja koja si dnevno postavljam u glavi slušajući ljude oko sebe dok mi se povjeravaju.

Uvijek kažem da je sreća vještina, biti sretan je nešto što se uči i prakticira redovito iz dana u dan pogotovo kad uđeš u neke godine i onda kada te život sasvim dovoljno izlupa po glavi, leđima i gdje već god stigne.
Biti sretan se uči onda kad se pogubiš u svim životnim vrtlozima jer svatko od nas mora priznati često uleti u taj vrtlog životnog crnila i on te povuče i vuče te sve dublje u samo središte i često je vrlo teško iskoprcati se iz njega, ali kako kažu ljudi - sve je to život...

Mislim nekako da su se ljudi sve više i više okrenuli onom traganju za materijalnim i tu su izgubili sebe, izgubili svoju putanju na putu do sretnog života. Juriš za materijalnim dobrima cijeli život a zaboraviš nahraniti onaj drugi dio sebe - dušu.

Apsolutno se slažem da je materijalno potrebno, naravno da je, živimo u materijalnom svijetu i potrebno je prilagoditi se jer bez novca se ne može ali isto tako mislim da je svakako potrebno napraviti onaj balans između jurcanja za materijalnim dobrima i stvarima koji nas pune iznutra, stvarima, ljudima, situacijama koji nam pune dušu.
Napraviti taj balans u svijetu kakvom živimo često nije lako jer vremena se gotovo i nema i svi smo isproramirani obavezama od ujutro kad otvorimo oči pa sve dok ne zaspemo, ali isto tako nije ni nemoguće, jer koja minuta za sebe i spasenje svoje duše u danu uvijek se nađe ili bi se barem potruditi da je nađemo, ipak je to za naše dobro.

Isto tako, što je ljudima često vrlo teško prihvatiti je da su sami odgovorni za svoj život pa tako i za kreiranje vlastite sreće. Uvijek krivca za svoju nesreću i nezadovoljstvo traže u onom nekom ili nečem drugom, a nikako da shvate da je jedina sreća u njima samima i da jedino što trebaju je da je ponovno potraže u sebi.

Jer mi smo si sami organizatori vlastitog života i vlastite sreće i ako si sami ne pronađemo sreću u sebi nikada, ali baš nikada nećemo biti sretni ni sa svima oko sebe, jer to je tako... I apsolutno ne pušim fore da je sve oko nas crno i depresivno jer nije, jer svaki dan je nova prilika za biti sretan i svaki dan nam nudi ono nešto radi čega možemo biti sretni, ali dakako, uvijek je izbor na nama..

I ukoliko uskoro sami ne otkrijemo tu sreću u sebi i ne počnemo je živjeti punim plućima sve će više biti ljudi koji imaju sve a nemaju ništa - prazni i neispunjeni...

I ukoliko ne stanemo samo na tren i ne zamislimo se malo o svom životu i listi prioriteta u životu sve više ljudi će biti s epitafom:

"Umro s dvadeset godina, pokopan sa sedamdeset"

- 18:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.05.2015., ponedjeljak

Biti svoj ....

Moj smisao života je učiniti si ovaj život lagodnim i ugodnim na svim poljima, tako i na polju međuljudskih odnosa koji su za mene jedno od najzahtjevnijih polja jer često baš ti odnosi zahtijevaju izuzetan napor kako bi se održali.

S nekim ljudima odnos samo teče sam od sebe, teče nizvodno i ne zahtijeva baš ništa, odnos ide bez prevelike muke i napora i bez previše objašnjavanja, jednostavno to su duše koje se "kliknu" na prvu.

S nekim ljudima svaki odnos predstavlja napor. Odnos predstavlja rijeku koja teče nizvodno a ti pokušavaš plivati uzvodno i mučiš se i boriš se, i isplivaš na obalu rijeke izmučen i na koljenima. To su ljudi s kojima se najčešće ne "klikneš" ali te život stavio u isti koš s njima i ne možeš pobjeći od njih jer su ti bliski, iako ja imam uvijek imam neki stav u glavi da nema šta ne možeš, sve čovjek može samo ako to želi, ali to je stvar pojedinca i njegova izbora.

Obično dok ideš ljudima niz dlaku, dok im klimaš glavom, dok se slažeš s njima i njihovim razmšljanjima, rekla bih, dok titraš upravo onako kako njima paše, dok igraš po nekom njihovom zaišljenom scenriju u glavi sve je savršeno, međutim, ako se samo ne složiš s jednom stvari kako su oni zamislili i ukoliko se ne slažeš s njihovim razmišljanjem odmah ne valjaš, nisi dobar, lud si i ne znam šta sve nisi, obično sve nešto s negativnim predznakom.

Često čujem takve priče, čak i prečesto, savršeni prijatelji sve do jednog trenutka kad sve pukne i ode u nepovrat jer imaš neki svoj stav koji se kosi sa stavom mase, jer si svjesan toga da si jedinstven i sam za sebe, i tada obično više ne valjaš.

Ali dobro, nema veze....

Što prije čovjek u svom životu osvijesti pojedine stvari, prije će si život učiniti ljepšim, lakšim i ugodnijim.

Jedna takva izuzetno bitna stavka je da se ne možemo svidjeti svima, ne mogu nas svi voljeti, ne možemo se slagati sa svima, jer ukoliko je to baš tako da se sa svima savršeno slažemo e onda netko tu laže, netko folira, netko mulja.

Uvijek će postojati onaj netko tko će nas voljeti više i onaj netko tko nas neće moći smisliti, pogledati u oči, jer ga nerviramo samim svojim prisustvom i stavovima i samim postojanjem i rekla bih, da, to je sasvim u redu. Nema tu ništa loše.
Taj proces nesviđanja svima i biti svoj - odavno sam to u svom životu osvijestila i moram reći da mi je život postao nenormalno lakši i ugodniji jer jednostavno nemam potrebe opravdavati se nekom, obrzlagati i objašnjavati u nedogled neke situacije, gubiti energiju u ludo - neda mi se više.
I tako, onaj tko te voli - voli te i ovako, a onaj tko te ne voli - nikad te neće ni voljeti i uvijek će naći pa makar i ono nešto mikro loše u tebi jer to su takvi ljudi, u svemu će naći ono nešto loše, u svakom će naći ono nešto ne dobro.

I nije tu do vas, do njih je, oni su ti koji su negativni i kojima je sve crno u životu...

Isto tako, kad osvijestiš da bez obzira što na svaku situaciju u životu gledamo svatko na svoj način, svatko iz svog kuta, svatko je tumači na svoj način i bez obzira što smo toliko različiti u svojim stavovima to ne znači da smo loši, da smo zli, ne, apsolutno ne.

Nismo niti loši, niti zli, samo smo različiti i posebni svaki na svoj način i to treba prihvatiti i treba znati poštivati onog do nas, jer opet ponavljam a to učim i svog klinca već sada, ako drugačije mislimo, ako se ne slažemo oko istih stvari, ako imamo različite stavove, opredjeljenja ili ne znam što - ne znači da smo loši i zli i ne znači da želimo onom drugom loše, ne, samo smo svoji.

Znati se nositi i poštivati druge koji se razlikuju po bilo čemu od ostatka svijeta je pravo bogatstvo.

Nije to toliko teško, samo je potrebno to osvijestiti u sebi i onda bude sve lakše .....
- 20:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.04.2015., nedjelja

Kvazi duhovnjaci, astrolozi, terapeuti i dr....

Baš mi je dobra ona stara narodna koja kaže da ljudskoj gluposti nema nikad kraja, i zaista je tako. Ponekad se i sama ne mogu načuditi ima li tome kraja - nema, očito je da nema, valjda je tako zanimljivije.

Baš nek dan prelistavam neki oglasnik i naletim na one razne alternativne usluge tipa - gatam iz karata, proričem sudbinu, lječim na daljinu, nudim povoljno tretmane, mijenjam vašu sudbinu, skidam uroke povoljno, vraćam partnera s jamstvom itd., itd....

Ono, kad sve to pročitaš pomisliš da život možeš riješiti i dovesti do savršenstva u samo jedan dan, svi ti nešto nude, sve povoljno i s jamstvom. Smiješno zar ne?

Ali ok, kužim ljude, situacija u državi je upravo takva kakva jest, love se ima koliko - ima, i oglasi ovakvog tipa su zaista jamstvo za brzu zaradu, ali ne brzu, već ekstra brzu zaradu i relativno dobru. U biti, nekako mi se čini da se više isplati tako nešto raditi i ljudima mazati oči i izbijati brzinom svjetlosti lovu iz džepa nego raditi u nekakvoj firmi od 8 do 16 sati.

Ponekad kad mi neće san na oči upalim TV i vrtim programe, često se zaustavim na programima koji noću nude alternativne usluge i osobno se ne mogu načuditi koliko ljudi zove 060 linije i puši fore koje im netko prodaje, baš se ne mogu načuditi tome.

Osobnog sam mišljenja da ako je netko u životu ovca, onda nek bude ovca i nek juri za stadom bez glave i bez mozga, što bi u prijevodu značilo, ukoliko netko misli da će mu tamo neki s TV-a riješiti trenutni životni problem s time što će reći čiribu, čiriba i dva puta pljesnuti rukama te zapaliti na ekranu crvenu svijeću samo za njega, onda nek misli, nek se tješi s tom spoznajom da mu je upravo sada problem riješen i evo upravo mu se život munjevitom brzinom mijenja na najbolje moguće.

Moš' misliti, jedino što je upravo tada riješeno je povećan telefonski račun a život ide dalje svojim tokom onako kako treba ići.

Osobno izuzetno poštujem i cijenim alternativne znanosti, popularnu modernu psihologiju, i sama sve to nekako proučavam već dulji niz godina, rekla bih da čak ponešto i živim, našla sam se u tome svemu i više bih mogla reći da mi je u životu alternativa pomogla, nego odmogla i uvijek ću neke sisteme rada na sebi zastupati i rado preporučiti jer s nekim minimalnim radom na sebi možemo vlastiti život dovesti u red, pomoći kako sebi, tako i drugima, možemo puno toga postići samo ako radimo dovoljno dugo bez odustajanja.

Ključna riječ je - radimo SAMI NA SEBI, ne tamo neki s televizije, ne tamo neki kojeg nit znamo, nit poznamo, nit znamo tko je, nit znamo što je, ali on je na TV-u pa idemo zvati.

Rekla bih čak kako poneki ljudi jednostavno imaju potrebu s nekim popričati, imaju potrebu da saznaju svoju budućnost, imaju potrebu da probaju nešto novo i mislim da je sve to sasvim uredu, mislim da tu nema ništa loše jer nam je svima ponekad potreban netko tko će nam poslužiti kao okidač, netko tko će nam podići samopouzdanje jer nismo to sad sposobni napraviti sami i zaista ne mislim da je to išta loše, ali ako već moramo posegnuti za takvim nekim, onda se traži preporuka, onda se istražuje, raspituje se a ne nazove se prvi broj iz oglasa.

Jer danas je upravo takvo vrijeme, svi se bave svačim kako bi zaradili brzu lovu, često ljudi završe tečaj neke alternativne tehnike koji plate poprilično masno i odmah dožive kvazi prosvjetljenje i odmah krenu raditi tretmane na drugima koje naplaćuju isto masno, a raja - upravo kao ovce...

Kad tako čujem neke svoje kvazi prosvijtljene poznanike, ne znam kome bih se više čudila, da li tim ljudima koji dolaze kod njih na tretmane i masno plate ili da se čudim njima koji su postali energetičari nakon 3 pročitane knjige i završenog tečaja?

Stvarno, ne znam tko me više čudi.

U biti, nekako se divim i jednim i drugima. Zašto?

Ovima koji dolaze na tretmane se divim jer misle da će im se život, kao i oni sami promijeniti nakon 3 tretmana jer će im ovaj "produhovljeni" malo namjestiti čakre, malo ih izbalansirati, poništiti prošle živote i iskustva, pa će oni ravno 5 dana meditirati i ponavljati mantru a nakon 7 dana će im napraviti reprogramiranje životne matrice i super, evo nam novog vrlog života.... Sjajno, zaista im se divim na takvom razmišljanju!

Da je tako, svi mi već odavno bili ekstra sveti i vodili ekstra savršene i lagodne živote!

A ovima drugima, kvazi produhovljenima se isto tako divim jer su izuzetno poduzetni i izbiju popriličnu lovu za vrlo kratko vrijeme i divim im se jer su izuzetno hrabri - zaista treba imati jednu dobru dozu hrabrosti ako ne čak i ludosti da bi se usudili prčkati po tuđim energijama, čakrama, po nečijoj auri i po tuđoj psihi i glavi.

Moje mišljenje je da alternativne znanosti nisu zajebancija, to nije igra, ne možeš se igrati nečijim životom samo tako jer taj drugi možda u tebi vidi jedinu slamku spasa tada. Ljudi, i oni koju nude pomoć, kako i oni koji traže pomoć, sve to često preolako shvate i onda kad se dogodi sranje, onda bude već kasno.

Hoću reći, ako netko želi potražiti pomoć na ovakav način, naravno, neka si je potraži - nije to ništa loše, ali neka se malo i raspita prije jer kvazi duhovnjaka i terapeuta ima na sve strane i u današnje vrijeme niču kao gljive poslije kiše.

Ali kao što ima i ovih kvazi isto tako ima, iskreno - izuzetno kvalitetnih učitelja, terapeuta, astrologa, instruktora joge, produhovljenih ljudi koji iza sebe imaju godina i godina i godina kako iskustva tako i rada na sebi i pročitanih knjiga, e takvi ljudi - upravo takvi, oni su ti kojima bih se uvijek rado obratila jer takvi ljudi upravo to sve i žive, iz dana u dan...
- 15:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.04.2015., petak

Da pop....š !!!

Eto, baš danas pričam s jednom poznanicom.

Razvedena, s malim djetetom, podstanarka, primanja ima takva kakva ima, alimentaciju prima kakvu prima (nie baš i neka). Uglavnom, sve do jedne stvari ide samo i isključivo preko njenih leđa, tate kao da i nema, ustvari kao da ne postoji.

I tako mi ćakulamo, jebi ga, teško joj je, sama je s djetetom - nije to lako ponekad, nije baš da pliva u lovi i kažem joj, u stilu, pa šta ne traži sudskim putem veću alimentaciju ukoliko za to ima osnove?

A ona meni, ni dva,ni tri, nego ovako.

- A ne znam, nije ti ni njemu lako, teško mu je (???), ima dobra primanja ali, znaš kako je to.... Pa šta ja znam, ima i on svojih problema i ta nova žena itd., itd., itd..

Majko mila, valjda da mi je tada pljusku zapalila bilo bi mi lakše nego da slušam ovakve riječi.

U času mi je munja prošla kroz glavu.

Pa mislim si, draga moja ti, bolje šuti jer ovo neće dobro završiti za tebe i tvoj tlak.

Žena me fakat navela na razmišljanje o tome kako bi neke ljude trebalo zaista dobro i pošteno napljuskati, ali ne zato što ih ne voliš, nego baš suprotno, zato što ih voliš i zato jer im želiš dobro, želiš im da se probude iz svog jebenog sna u kojem štede onog nekog drugog koji zanemaruje sve što bi trebao odraditi, i po zakonu i po moralu.

Mislim si ja tako putem, ženo moja svaka čast ako možeš biti tako cool na sve to i k tome još i njega sažaljevati jer ne da ne bih mogla već bih okrenula zemlju naopačke u tvojoj situaciji.

Često se pitam u takvim situacijama, zašto treba žaliti onu drugu stranu, u ovom slučaju njegovu?

Njemu je teško! Da i?

Pa šta da je njemu teško, briga me kako mu je. Ne zanima me kako mu je.

Tko tebe jebeno pita kako ti svaki mjesec živiš i koliko ti možeš i kako ti sama sve hendalš? On sigurno ne!
Pitaju li te ovi ako ne platiš tri rate struje kako si? Pita li te gazda ako ne platiš dvije stanarine kako si? Pita li te itko išta osim kad ćeš platiti struju, kad ćeš platiti stanarinu i sve druge stvari?
Svi znamo, ne platiš li struju ide opomena pa poslije iskopčanje, ne platiš li stanarinu, gazda će zatvoriti oči možda jedan mjesec i sačekati, ali drugi neće, a treći još i manje. A šta ćeš onda?

Pita li te on uopće da li ti je ta alimentacija koju dobivaš dovoljna? Treba li ti još nešto? Treba li djetetu nešto?

Ruku na srce, svi znamo koliki su troškovi oko djece - sve, ali ne mali.

Ma moš si misliti šta pita, sve je lud od pitanja i podpitanja i onda ga se još žali. Ma na osnovu čega treba nekog toliko žaliti jer tamo nekom, konkretno njemu - teško!

Želim reći, strašno me dira kad je netko tako indiferentan prema životu, kad nema onu iskru u sebi da se ponekad treba pokrenuti, kad nema onog nečeg u sebi što se zove - borim se za svoje mjesto pod suncem, jer zaista često je potrebno ono nešto pokrenuti, izazvati neku akciju koja će uroditi reakcijom.
Možda bih čak to nazvala i ne voljeti sebe jer ako voliš sebe onda ćeš sve učiniti da tebi bude u ovom životu lijepo, da ti bude ugodno i koliko toliko lakše.

A možda se i žena previše voli pa se ne želi upuštati u sva popratna sranja koja idu skupa s time jer uvijek ih bude, čim nekom ne ideš niz dlaku uvijek nastane kaos. Ali opet, radiš na svoju štetu i to ne baš malu.
Ali opet nekako mislim da treba, treba se izboriti za sebe, treba se znati izboriti za sebe na bilo koji način, pokušati lijepo pa kako završi.

Ma nije da mislim nego sam sigurna u to jer ako se sam ne izboriš za sebe i za svoje mjesto od suncem i u obitelji i na poslu i u društvu i svugdje, pitam se ja - a tko će drugi to učiniti umjesto tebe?

Nitko, ama baš nitko to neće učiniti, znam da je često lakše ići linijom manjeg otpora ali u konačnici gdje to vodi?

Nigdje, ama baš nigdje.

Nekad je taj put teži, ali dugoročno djelotvorniji i učinkovitiji, barem u mojoj glavi i mom životu...


- 18:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #

14.04.2015., utorak

Biti u miru ili biti u pravu .....

"Važnije je biti u miru nego u pravu!"

Ova je rečenica izokrenula moj život naopačke, ali doslovno naopačke.

Iako sam tu rečenicu teoretski znala već dugo, dugo, dugo godina, znala sam je samo teoretski što bi značilo da je i nisam živjela do nedavno. Nedavno sam pogledala jedan video klip u kom sam se susrela s tom famoznom rečenicom koja me navela na ponovno poniranje u samu sebe, na samoanalize i na ono što ja zaista u životu želim i na ono što mi je važno.

Što je svakome od nas važno?

Važan nam je vlastiti mir.

Ok, netko će reći važan je novac, važno je zdravlje, važna su djeca, ok slažem se i to je sve važno, ali to su sve neki izvanjski faktori na koje ne možeš utjecati, ali na ono što nosiš u sebi, e na to možeš utjecati, na vlastiti mir definitivno možeš utjecati kao što i sama smatram da je sreća stvar izbora tj. stvar odluke pojedinca.

Unutarnji mir je ono nešto neprocijenjivo, to je ono nešto što nema cijenu.

Tako i biti u miru je stvar odluke, potrebno je samo malo premetnuti kockice u glavi i sve se upravo posloži onako kako treba a to je da budeš u miru sam sa sobom.

I sama sam prije često uljetala u besmislene rasprave i nadmudrivanja s inim ljudima u kojima bi samu sebe izderala iznutra, potrošila bih riječi i energiju kako bi nešto dokazala, kako bih objasnila da sam ja u pravu i da je moje mišljenje ispravno.
Trudila im se objasniti da griješe, da takav njihov stav nije ispravan, da onaj čovjek nije loš kako oni misle, ali nikad nisam uspjela ništa dokazati jer svaki čovjek je pojedinac za sebe, svaki čovjek je jedan mali svemir za sebe, sa svojim razmišljanjima, stavovima, životom i ja neke stavove i razmišljanja ne mogu promijeniti niti svom maloljetnom sinu a kamoli nekom tko ima 30 i kusur godina.

Tako i na svaku situaciju koja nam se dogodi svatko gleda na svoj način, netko iz onog pink kuta i sve mu je super a netko iz dark kuta i sve mu je jebeni crnjak pa makar dobio i jack pot na lotu, vjerojatno ni to ne bi valjalo tada, ali to je tako - sto ljudi, sto ćudi.

Želim reći da je poanta cijele priče zaista biti u miru sam sa samim sobom jer to je ono nešto što nema cijenu. I danas kad mi dođe da uletim s nekim u neku sasvim besmislenu raspravu samo si ponovim tj. osvijestim tu famoznu formulu, pustim je da mi prođe kroz glavu, stanem i gledam onog nasuprot sebe.

Jednostavno, pustim neka ide, neka ispriča što ima, neka izbaci taj svoj bijes, ljutnju ili šta god iz sebe, mene se to i tako ne tiče. Neki će reći da je to statičan stav prema svijetu, ok, možda i je, a možda i nije, možda je to sve samo mudar stav. Reagiram samo onda kad to meni paše i kad smatram da to ima smisla i svrhe, sve ostalo prepuštam svemiru neka on to riješi jer meni je važnije biti u miru nego u pravu.

Ljudi u tim raspravama, pa i ja sama nekad sam strašno voljela biti u pravu, sada, nakon toliko godina mi je nekako važnije biti u miru sama sa sobom jer kad imam onaj unutrašnji mir sve mi se slaže baš onako kako ja želim i kako meni paše, i taj osjećaj smirenosti, sreće i radosti koja buja u tebi je zaista neprocijenjiv.

A biti u pravu - onako izmožden, iznerviran, emotivno prazan, izmoren, na koljenima, istrošen od silnih rasprava i nadmudrivanja je zaista besmisleno. Šta imam od toga da sam u pravu i sama sa sobom na dnu, umorena i energetski ubijena? I pitanje je jesam li onoj drugoj strani nešto uopće uspjela dokazati jer sudim po sebi - kad imam svoj stav ili mišljenje prema nekom ili nečem, ma nema te sile koja će me uvjeriti u suprotno. NEMA!!!!

Prema tome, sigurna sam da je računica vrlo jasna - bolje je biti u miru nego u pravu ...


- 17:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #

23.03.2015., ponedjeljak

Odnosi - partnerski, prijateljski, ljubavni i ini....

Cijeli naš život sastoji se od odnosa - roditeljski, sestrinski, prijateljski, emotivni, partnerski i još ini odnosi.

Sve je super dok bilo koji od tih odnosa ne postane pretežak, prebolan u biti, odnos koji te sputava u svakom smislu, kad te se kao osobu ograničava da iskorisitš sve svoje moguće potencijale.

Odnosi koji sputavaju su najčešće partnerski odnosi, tako ja nekako mislim, možda griješim, ali sve mi se čini oni ipak predvode na toj listi.

Pričavši sa nekim svojim kako poznanicima tako i prijateljima, u većini slučajeva su nakon razvoda ili prekida dugogodišnje veze doživjeli vrijeme renesanse, vrijeme preobrazbe ali sve na bolje.

Računica je rekla bih vrlo jednostavna, kad godinama živiš u lošoj okolini, s partnerom koji ti više ne odgovara i više se ne nalazite na istoj životnoj stazi, kad ima više crnih i tmurnih dana nego dana s osmjehom, kad ima više grubih riječi nego onih toplih, kad se počnete sputavati u svakodnevnim stvarima, kad prigovaranje postane nešto što je normalno, kad nestane obostranog povjerenja, kad se počne ograničvati elementarna sloboda u svakom smislu - e onda to postane jedan izuzetno težak odnos.

Ne samo težak, nego bolan odnos - uz svakodnevne glavobolje sveprisutna je i ona najgora bol - ono, kad te duša boli, pa se sve nekako koprcaš sam sa sobom u svojoj glavi i boriš se sam sa sobom u svojim govnima koja su već se toliko nagomilala da su ti došla gotovo do grla.

I svaki dan se budiš sa spoznajom da si na dnu samog sebe i svjesan si da nešto moraš mijenjati a nemaš hrabrosti mijenjati jer se bojiš onog famoznog sutra, a opet i sam kužiš da ovo više nije odnos, da ovo što imaš nije život već preživljavanje u zajednici koja prije par godina i nije bila baš takva.

Da, težak odnos, jako težak ali opet ništa nije neriješivo pa tako ni takav odnos.

Da skratim, raziđete se, svako svojim putem i tako prođe tjedan, mjesec pa zatim nekoliko mjeseci, pa godina, onda jednom staneš i okreneš se pogledavši preko ramena i pogledaš svo to vrijeme od kad si sam i shvatiš u biti koliko si sretan.

Zašto?

Sretan si jer si imao muda pobjeći iz nezdravog odonosa, sretan si jer si napravio gomilu stvari koje si oduvijek htio a uvijek te netko sputavao u tome jer se upravo ta misija kosila sa svjetonazorima partnera.
Sretan si jer si obnovio odnose sa starim prijateljima koje si jednom otkačio jer su njoj ili njemu bili totalno glupi.
Sretan si jer konačno opet imaš svoje hobije koje njeguješ i radiš na njima, sretan si jer vidiš koliko stvari možeš sam, u biti opet kužiš da je samo nebo tvoja granica jer granice ne postoje...
Sretan si jer vidiš da doživljavaš ekspanziju na svim poljima svog života.

Maknuti se od loših i nezdravih ljudi i odnosa i biti sretan jedini je smisao života, ali ne onako površno reći - ja sam sretan, već taj osjećaj sreće osjetiti u prsima kako titra, to je ta sreća.

Život je zaista jebeno kratak da bi bili fokusirani na loše ljude i nezdrave odnose...


- 19:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2017  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Rujan 2017 (1)
Ožujak 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (3)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (4)
Svibanj 2015 (2)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (5)
Siječanj 2015 (4)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (10)
Prosinac 2013 (6)
Studeni 2013 (8)
Listopad 2013 (14)
Rujan 2013 (5)
Kolovoz 2013 (9)
Srpanj 2013 (11)
Lipanj 2013 (6)
Svibanj 2013 (6)
Travanj 2013 (17)
Ožujak 2013 (15)
Veljača 2013 (11)
Siječanj 2013 (10)
Prosinac 2012 (13)
Studeni 2012 (19)
Listopad 2012 (16)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se