sunce na prozoru

srijeda, 11.01.2012.

MUŠTULUK

Dragi moji, srce mi je prepuno i toliko se toga u njemu skriva. Imam tako veliku potrebu podijeliti to sa vama. Danas je jedan od onih dana kad se čini da je sve moguće. Kad se niz lice slijevaju suze sreće, kad iz prikrajka vreba ona poznata nevjerica....jer niste navikli da vam se dešavaju ovako lijepe stvari. Ovo je jedan od onih dana koje želim zabilježiti u kalendaru, jer mislila sam da ga nikada neću dočekati. Da ga neće dočekati ni drugi po redu najvažniji muškarac u mome životu. A tako je zaslužio da pravda konačno bude zadovoljena. Hvala dragome Bogu, hvala onom najdivnijem glasu koji je danas odzvanjao telefonskom slušalicom uzviknuvši pobjedonosno: "Muštuluk!!!"....
Jedna velika nepravda, jedna dugačka sapunica, jedna neopisiva sramota za našu državu i sudstvo.....saga duga12 godina....konačno je privedena kraju. Zadovoljština, koja ni izdaleka nije dovoljna da spere ljagu s onih koji su krivi za sve te ružne stvari koje se ne bi smjele nikome događati, ali....sigurna sam da Bog sve vidi....nama će biti dovoljna spoznaja da je kraj tu. Da mirne duše i čista obraza možemo svoj život usmjeriti u podizanje svoga sina, pružanje i i primanje ljubavi....Sretna sam zbog svog čovika....koji ima dušu veliku poput Velebita podno kojeg je izrastao. Jer, bilo je vrijeme da mu se vrati sva ta dobrota, sve lijepe i velikodušne stvari koje je činio ljudima oko sebe. Katkad i potpunim strancima.
Ono što je prošao i ono što je postigao, sve što je dokazao....dok su drugi oko njega padali pokošeni ljekovima, alkoholom, besparicom, depresijom, usamljeni, odbačeni......I sve je postigao sam, svojom velikom voljom, čvrstim karakterom....i nije bilo lako. Naročito uz moja njurganja i cjepidlačenja, katkad možda i bespotrebna.....a ponekad sasvim opravdana.
Dragi Bože, hvala ti što si mu dopustio da doživi ovaj dan.....Znam da je sreća koja je ispunila dušu tog predobrog čovjeka našla pravu adresu.

I dok s vama, dragi moji, dijelim svoju sreću i dok mi se suze slijevaju niz lice.....još uvijek ne mogu vjerovati.....a znam da je istina.....jer "muštuluk" je čarobna riječ, a ne šala.

- 18:10 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.01.2012.

Sutra je novi dan....

Dragi moji blogeri, ovaj post počela sam pisati još oko Božića. Imala sam velike planove i htjela sam osmisliti neku kul čestitku koju bih vam na samu Staru godinu "lansirala" u blogosferu. Vama, mojim predragim suputnicima, koji ste mi učinili lakom i nezaboravnom tu, 2011. godinu....moju prvu godinu koju sam službeno proživjela bez svojih najrođenijih i preživjela uz Vašu svesrdnu pomoć......mom vjernom učitelju Smotanom, predragoj Crnoj Kraljici, hrabroj Kamenoj, mome dobrom duhu Šmriki, Analizi britkoga uma i predobre duše, Superženi nježnoga srca, mojim najdražim pjesnikinjama Vidrinom smijehu, Romantici, Sandri.vulin i Metamorfozi, kako zlatnome momku mcmlx, tako i onom Sredovječnom, a među njima je naravno i neuništivi Fra gavun, tu su i hrabre zmajice s mora Big Blue, M.Split i Toxy, ništa manje važne i drage Hannah, Mjesečina, Tajanad, Andrea, Veljačica....uvijek rado viđene Malo ti malo ja...Luki + Goldie...S druge strane....Čistilište....Ladyflower....Mendula....Carla....Valcer....AnaM....Dordora2.....Preživjeti.....Lavica.....
Jabuka je svemu kriva......

.....znam da sam sigurno nekoga izostavila, ali neka mi ne zamjeri.....jer svima Vama, baš svima....želim od sveg srca i iz dubine svoje duše da Vam ova, sada već više ne i tako Nova godina, bude prepuna zdravlja, veselja i smijeha....neka Vas ponese na krilima ljubavi, kroz maštu i vrijeme i lako spusti na paperjaste oblake Vaših želja....kojima dopustite neka lete nebom Vaših snova, poput šarenih zmajeva na vjetru, s mirisima djetinjstva, prvih i najdražih ljubavi, maminih kolača i bakinih ormara......da se ne bojite sanjati i da se usudite smijati....da Vam se ostvari što više prilika da usrećite druge, ali i sebe.......



SRETNA VAM NOVA GODINA kiss


Sigurna sam da će se neki pitati zašto me nije bilo ovih dana. To je malo komplicirano za objasniti, a opet tako jednostavno i često se dešava. Sigurna sam u to da se i vama katkad dogodi da vam se neke čudne okolnosti poklope i ometu vas u redovnim aktivnostima, koje su postale djelom vašeg života, ali odjednom se
teško na njih natjerate. U okolnosti bih mogla ubrojiti pucanje internet veze ovih dana, koja me doslovno izluđivala, baš kao i prehlada....koja nije bila pretjerano teška, ali uporna, dosadna i dugotrajna....to svakako. Kad nam je majstor od velike nauke došao iza Nove Godine i uz puno filozofije i pametovanja konačno promijenio ruter....već se ustalila neka nova kolotečina. Ispunivši Juniorovu želju izrečenu još davno, prošle godine, koju mi je priopćio vrlo suptilno uz bojazan da nas, kao svoje roditelje ne uvrijedi, a opet da istakne kako on više nije dijete....bar ne malo, pa mu ipak za doček Nove Godine više nije dovoljno samo naše društvo, doveli smo kćeri njegove kume da provedu nekoliko dana kod nas, na selu. Ispalo je da sam u tom društvu za doček, najviše uživala ja, jer je moj sin usnuo prije ponoći. Istina, probudili smo ga, kako bi propisno odradio doček uz šampanjac i poljupce, no to je bilo sve što smo mogli od njega dobiti. Zato sam se ja s curama izludirala, nasmijala, ispjevala.....sve do pola tri....Tjedan dana njihovog društva preporodilo me. Da budem iskrena, ja jako volim svoje dečke....najviše na svijetu.....ali tek sam sad vidjela koliko mi je falilo ženskoga društva i da nismo sticajem okolnosti (nešto nam prečesto okolnosti određuju život) morali cure vratiti majci u petak, ja bi bila sretna da su ostale i još tjedan dana.
Sad sam već debelo u zaostatku s vašim postovima, no to će mi biti slatka obaveza koju ću ovih dana odraditi sa velikim zadovoljstvom i lijep ulazak u Novu godinu. Prvo bih se vratila na ono čime sam u stvari, još prošle godine i započela post, kad sam ga počela pisati....ali su me okolnosti nut natjerale da malo skrenem s puta.


Poput većine i ja, na kraju još jedne godine pokušavam procijeniti kako je prošla ova, 2011. i što bih mogla očekivati od nastupajuće nam, 2012. Onda mi se nametne pitanje, nekako logično, zašto mi...ljudi volimo svoditi račune, vagati, zbrajati, a vrlo nas je malo koji smo istinski i strastveno uživali u matematici svojevremeno, dok nam se nudila u svoj svojoj ljepoti i otkrivala nam sve svoje čari. Najčešće smo kolutali očima zujopri samom spomenu njezina imena....a prva pomisao koja bi nam padala na pamet dok su nas mučili kvadratnim jednadžbama, razlomcima, površinom kruga i drugim, mnogo kompliciranijim zadacima....bila je " KAD ĆE TO MENI, POBOGU U ŽIVOTU TREBATI?!?!"....zujo U velikom broju slučajeva, bili smo u pravu....ali ipak nas prati cijeloga života u mnogim svojim oblicima.

Tako i ja, poštujući naše narodne običaje, na kraju još jedne godine u glavi premećem što mi je sve dobroga donijela, a što bi bilo najbolje da ponese sa sobom u zaborav, u ropotarnicu moje....osobne povijesti. Nakon tužne i teške godine koja joj je prethodila, nastojala sam udovoljavati samoj sebi mnogo više nego što bih to inače činila. Mnogo više no što bi bilo koja žena, po mišljenju koje je uvriježeno u našem narodu, a osobito u glavama naših "dobronamjernih" susjeda pjeva, sebi smjela dopustiti. Moja se lista prioriteta prilično promijenila, mada joj je na vrhu i dalje moj sin. Trudila sam se stoga da što manje podbacim u ulozi majke, dok se moja uloga supruge, domaćice i žene nekako razvodnila. Ponovo sam se posvetila nekim svojim hobijima, koji su već neko vrijeme čamili u zapećku i čekali bolje dane. Konačno su ti dani nastupili, mada još uvijek mnoge ideje iz moje glave čekaju priliku za realizaciju, jer se rađaju mnogo brže no što sam ih u stanju ostvariti.

Ponovo sam "pronašla" svoju strast za čitanjem i nakon dugo vremena uspjela pročitati knjigu u čak tri dana. Osobito me se dojmila irska književnost, mada već odavno smatram kako su Irci vrlo slični nama, po mentalitetu i mnogim drugim stvarima, moram biti iskrena i priznati da još do sada nisam posegnula za njihovom literaturom.. Zapravo, sve mi se manje sviđa naš mentalitet, jer već odavno nije onakav kakav je bio u svojim najboljim danima. Zato se i volim "uvući" u knjigu, kako me sve ovo što se odigrava oko nas ne bi dotaklo previše. Došla je napokon na red i ona odavno preporučena " P.S. volim te", za njom i "Na kraju duge", iste spisateljice....koja me fascinirala svojom koncepcijom, sastavljena samo od mailova, SMS-ova i pisama, savršeno dočarava život glavne junakinje i njene obitelji u nekoliko desetljeća, zabavlja poput prave komedije zabune i drži u napetosti do samog kraja..... Ne mogu a da ne izdvojim barem još jednu, ovaj put domaću, ali ne manje vrijednu,a to je " Čudo u Poskokovoj Dragi " uz koju sam se prvi puta nakon dugog vremena glasno smijala pisanoj riječi.

Mislim da se razlog što me smisao za humor i dobro raspoloženje nisu još napustili skriva i u tome što moj sin još nije zakoračio u ono doba kojeg se užasava svaki normalni roditelj. Pubertet još nije zakucao na naša vrata i nekako se tješim mišlju kako nas, kad jednom ipak stigne, neće pomesti i poharati nam obitelj, jer je naš Junior..... Dijete sa velikim D, pravo, neiskvareno (u najvećoj mogućoj mjeri)....onakvo kakva su djeca nekad bila, dok je još Bog hodao po zemlji. Dok nije bilo fejsova, ipodova i mobitela.....tisuće stranih TV programa i ostalih bijesnih glista proizišlih iz modernog ljudskog uma. Dok su djeca jurcala za loptom, tjerala bicikle, dječaci i "gutali" stripove Alana Forda, Zagora, Bleka Stene.....a djevojčice se igrale s lutkama, kuhinjicama i pisale spomenare i dnevnike.....

Ljeto je već lagano izbljedjelo u mome sjećanju, a možda je tome kriva i ova magla koja se već danima vuče poljima, sjeda na ramena i izaziva osjećaj propadanja u zemlju.....kao da se neki teški pokrivač nadvio nad cijeli kraj i prijeti da uguši sve što diše....sve željno zraka....Kroz tu maglu se nejasno naziru obrisi stjenovitog krajobraza, koji je ljetos u naša srca ulio snagu, rasplamsao ljubav i obnovio vjeru u život.....S povratkom vratile su se i neke stare brige, a zauvijek otišli neki dragi ljudi. Balansiranje između pada standarda i stvarnih potreba postaje navika, a ono sićušno svjetlo na kraju tunela, koje se do sad jedva naziralo postaje malo vidljivije....čini se da nije samo fatamorgana....priiviđenje iz puke želje za izlaskom iz krize. Moj mali svijet možda ipak doživi procvat prije kraja recesije i oporavka za kojim vapi cijeli svijet.

Možda se na mom horizontu ukazuje sunce, no ipak se u pravilnim razmacima smjenjuju oblaci. Loše i tužne vijesti više nikoga ne bi trebale iznenaditi, ali faktor otpora prema tuđoj nesreći ipak ostaje prisutan. Očaj u glasu drage mi prijateljice dok mi javlja o teškoj bolesti svog oca prilično me uzdrmao. Kako utješiti nekoga i reći mu da bi brzi kraj bio spas za sve? Ni spoznaja da kriza koju proživljava jedna meni veoma draga osoba, u vezi koja po svemu sudeći ipak nema svijetlu budućnost.....ne ostavlja baš mnogo prostora za radovanje. Mada znam da ja tu ne mogu ništa učiniti, možda samo pružiti ruku prijateljstva, uho koje zna saslušati.....pokoju utješnu riječ.

Tko raspodjeljuje omjere sreće i nesreće koja nam je namijenjena? Kome možemo zahvaliti što teret koji padne na naša leđa nije dovoljno težak da nas satre, već nas gnječi polako....cijedi iz nas snagu, volju, želju.....mrvu posustane, pa opet pritisne.....i tako unedogled...Dok mi tako, u toj životnoj teretani stječemo snagu za svaki novi poraz...gle čuda! ......Jednoga dana....budimo se uz pijev ptica i ljubav svog žvota....jutarnje sunce nas miluje svojim zrakama i poziva u novi dan. I uistinu, sutra je novi dan....Nova godina u kojoj nas čeka ponešto dobrih, a nešto i loših, ali zasigurno mnogo sunčanih i vedrih dana. Još jedna u nizu u kojoj ćemo pokušati dati sve od sebe da prekršimo što više obećanja, ostvarimo što manje od onog što smo na početku svake godine zacrtali. Ali beskrajno ćemo se truditi da sve svoje snage usmjerimo u to da se jednoga dana opet nađemo na kraju iza kojeg nas čeka još jedan početak. Mnogi će do njega stići, ali neki će i posustati.....ali, to je početak neke sasvim druge priče. Ova naša, današnja govori o počecima, njihovoj ljepoti i uzbudljivosti koju u nama izaziva neizvjesnost svojstvenu samo njima.

Zato, na ovom....još jednom početku u nizu, želim nam svima da se ne bojimo svojih želja....da otvorenih dlanova pustimo da rašire svoja krila i suprotstave se realnosti života koja nam je nametnuta. Želim nam manje obeshrabrenja koja nam usađuju odgojem u uniformiranom svijetu.....koji nije krojen po našim mjerilima....Želim nam sunca, svima dovoljno....a ne po zaslugama u društvu, želim nam ljubavi onoliko koliko možemo ponijeti.....i sreće taman toliko koliko možemo podnijeti.

P.S. Voli Vas Vaše Sunce na prozoru! wink




- 08:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.


    ( vlč. Zlatko Sudac)


















Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se