sunce na prozoru

nedjelja, 09.10.2011.

AL SE NEKAD...

Rado bih se pohvalila da je u pitanju genetika. Da sam naslijedila talent, koji je u meni desetljećima čučao uspavan, u udobnoj životnoj svakodnevici, koja nije tražila da svoje "krhko", žensko tijelo izlažem takovim naporima. Da su te poslove uvijek umjesto mene radili oni kojima je to profesija. I jesu.....odnosno, jest....Ali, došla su druga vremena....ako želim osvježenje doma onako potpuno i istinski, nema mi druge nego uzeti boju, četku i valjak u svoje ruke....i ....mahni lijevo....mahni desno!!! nut
Kakve veze s tim ima genetika.....ma znam da se pitate. E, sad....Od malih nogu gledala sam oca kako vješto barata molerskim alatom i uvijek mi je to bio gušt. Davno je ispekao taj zanat, mnogo prije mog rođenja i stvarno ga je imao u malom prstu. Sjećam se njegovog alata, koji je još "na životu" i na kojeg je uvijek pazio....brižljivo ga čisteći. Četke i valjke posebno je, moglo bi se reči gotovo nježno,sa nekim strahopoštovanjem, prao i sušio,......špahtle oštrio, a pemzle (kistove) mazio da im dlaka ne pofali......Iako ga je život odnio u neke druge, mnogo manje unosne vode, taj mu je zanat ostao velika ljubav i zato sam imala sreću doživjeti da vidim kako pravi majstor radi svoj posao....kad bi ličio našu kuću ili kod rodbine, prijatelja....
Kad bi on pogletao zidove, nije se mogla naći ni jedna udubina, a kamoli rupa. Stropovi, glatki poput stakla....Sjećam se zvuka špahtla o špahtl, kad bi poput dobro uvježbanog žonglera mahao njima i nanosio gips na oštećene zidove....Naučio me jednu caku, kako izmiješati boju i dobiti gotovo potpuno istu nijansu onoj koja ti je usfalila. Od novinskog bi papira napravio kapu i nataknuo je na glavu....popeo se na lojtre i najčešće s njih ne bi ni silazio, dok mu nije pofalilo farbe ili gipsa....Na njima je mogao hodati, kao na štulama.....Ništa manje vješt nije bio ni sa stolarijom.....lakiranjem vrata i prozora.....no to je bila tek završnica velikog posla, kojoj je prethodilo paljenje letlampom i struganje staroga laka, kitanje i šmirglanje.....
Danas blagoslivljam sve one sate provedene u promatranju, jer mi u ovo vrijeme to vrijedi zlata. Istina, ne žongliram i ne gletam zidove. Lojtri se držim ko pijan plota, ali ne ustručavam se malo žešće mahnuti valjkom i uživam u miješanju boja. Sretna sam da moj otac ne može vidjeti kako su loš posao napravili majstori koji su kuću napravili. Ovi zidovi možda nemaju uši, ali govore.....o kako samo puno pričaju....o tihom, polaganom umiranju jednog zanata....zanata koji graniči sa umjetnošću. namcor Zato je njegova ljubav prema njemu i bila tolika, jer on i jest bio umjetnik, koji je nažalost u jednom razdoblju svog života krivo skrenuo i malo se udaljio od nje. Ali uvijek bi sa nekom sjetom u očima pričao o vremenima u kojima je obilazio cijelu Slavoniju, radeći na školama, općinama, crkvama (u jednoj je naslikao popa na magarcu, pa se ovaj uvrijedio)....Pričao je o seljacima koji su ih na konak primali i dobro ugošćavali. Pripremali im prave gozbe, dok bi im se oni oduživali tako što su im omaljali sobe, kuhinje, ganjkove.....oslikavali kuće cvijećem....Najlošije bi prolazili kod svećenika, koji bi bili uglavnom škrti na jelu i piću. A radilo se od svitanja do kasne večeri. Na biciklu je znao proći desetke i desetke kilometara, po Papuku i Krndiji....Kad se radilo, radilo se puno i ne dao bog da se netko požali na kvalitetu, a kad bi se završio ugovoreni posao, bila je to prilika da se dečki opuste i zabave. A da se bančilo, Boga mi jest.... party
Danas, u vrijeme konfekcijske izgradnje kuća i stanova, sigurna sam da se rijetko nalaze gradnje u kojima je uloženo toliko truda, čiji zidovi šapuću o nježnim rukama majstora svog zanata, koji su u njih ugradili svoje znanje, znoj i krv, ali i dušu. Znam da ih još ima, ali toliko su rijetki, da mi se čine još vrednijima no u ona, davna vremena. yes

- 21:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< listopad, 2011 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.

    ( vlč. Zlatko Sudac)