AL SE NEKAD...
Rado bih se pohvalila da je u pitanju genetika. Da sam naslijedila talent, koji je u meni desetljećima čučao uspavan, u udobnoj životnoj svakodnevici, koja nije tražila da svoje "krhko", žensko tijelo izlažem takovim naporima. Da su te poslove uvijek umjesto mene radili oni kojima je to profesija. I jesu.....odnosno, jest....Ali, došla su druga vremena....ako želim osvježenje doma onako potpuno i istinski, nema mi druge nego uzeti boju, četku i valjak u svoje ruke....i ....mahni lijevo....mahni desno!!!
Kakve veze s tim ima genetika.....ma znam da se pitate. E, sad....Od malih nogu gledala sam oca kako vješto barata molerskim alatom i uvijek mi je to bio gušt. Davno je ispekao taj zanat, mnogo prije mog rođenja i stvarno ga je imao u malom prstu. Sjećam se njegovog alata, koji je još "na životu" i na kojeg je uvijek pazio....brižljivo ga čisteći. Četke i valjke posebno je, moglo bi se reči gotovo nježno,sa nekim strahopoštovanjem, prao i sušio,......špahtle oštrio, a pemzle (kistove) mazio da im dlaka ne pofali......Iako ga je život odnio u neke druge, mnogo manje unosne vode, taj mu je zanat ostao velika ljubav i zato sam imala sreću doživjeti da vidim kako pravi majstor radi svoj posao....kad bi ličio našu kuću ili kod rodbine, prijatelja....
Kad bi on pogletao zidove, nije se mogla naći ni jedna udubina, a kamoli rupa. Stropovi, glatki poput stakla....Sjećam se zvuka špahtla o špahtl, kad bi poput dobro uvježbanog žonglera mahao njima i nanosio gips na oštećene zidove....Naučio me jednu caku, kako izmiješati boju i dobiti gotovo potpuno istu nijansu onoj koja ti je usfalila. Od novinskog bi papira napravio kapu i nataknuo je na glavu....popeo se na lojtre i najčešće s njih ne bi ni silazio, dok mu nije pofalilo farbe ili gipsa....Na njima je mogao hodati, kao na štulama.....Ništa manje vješt nije bio ni sa stolarijom.....lakiranjem vrata i prozora.....no to je bila tek završnica velikog posla, kojoj je prethodilo paljenje letlampom i struganje staroga laka, kitanje i šmirglanje.....
Danas blagoslivljam sve one sate provedene u promatranju, jer mi u ovo vrijeme to vrijedi zlata. Istina, ne žongliram i ne gletam zidove. Lojtri se držim ko pijan plota, ali ne ustručavam se malo žešće mahnuti valjkom i uživam u miješanju boja. Sretna sam da moj otac ne može vidjeti kako su loš posao napravili majstori koji su kuću napravili. Ovi zidovi možda nemaju uši, ali govore.....o kako samo puno pričaju....o tihom, polaganom umiranju jednog zanata....zanata koji graniči sa umjetnošću. Zato je njegova ljubav prema njemu i bila tolika, jer on i jest bio umjetnik, koji je nažalost u jednom razdoblju svog života krivo skrenuo i malo se udaljio od nje. Ali uvijek bi sa nekom sjetom u očima pričao o vremenima u kojima je obilazio cijelu Slavoniju, radeći na školama, općinama, crkvama (u jednoj je naslikao popa na magarcu, pa se ovaj uvrijedio)....Pričao je o seljacima koji su ih na konak primali i dobro ugošćavali. Pripremali im prave gozbe, dok bi im se oni oduživali tako što su im omaljali sobe, kuhinje, ganjkove.....oslikavali kuće cvijećem....Najlošije bi prolazili kod svećenika, koji bi bili uglavnom škrti na jelu i piću. A radilo se od svitanja do kasne večeri. Na biciklu je znao proći desetke i desetke kilometara, po Papuku i Krndiji....Kad se radilo, radilo se puno i ne dao bog da se netko požali na kvalitetu, a kad bi se završio ugovoreni posao, bila je to prilika da se dečki opuste i zabave. A da se bančilo, Boga mi jest....
Danas, u vrijeme konfekcijske izgradnje kuća i stanova, sigurna sam da se rijetko nalaze gradnje u kojima je uloženo toliko truda, čiji zidovi šapuću o nježnim rukama majstora svog zanata, koji su u njih ugradili svoje znanje, znoj i krv, ali i dušu. Znam da ih još ima, ali toliko su rijetki, da mi se čine još vrednijima no u ona, davna vremena.
|