sunce na prozoru

četvrtak, 18.08.2011.

PROĐE LJETO...SKOK NA (po)SKOK....

Osam dana....već osam dana je prošlo od našeg povratka, a mene još ne napušta onaj lepršavi, solju i borovinom zasićen dah morskoga raja. Vraćanje u svakodnevicu nije pretjerano bolno, jer život na selu za nas je jednako lijep kao i boravak na moru. Dobro, do svijesti lagano dopire da za gotovo pola mjeseca počinje škola, što znači: nabavu knjiga, školskog pribora, novi ruksak....pa obnova garderobe za đaka koji još ipak raste.....a to znači troškovi, troškovi, troškovi......Ali, to smo znali i prije nego smo otišli na more.....zato kukanje neće ništa pomoći....

Sjećam se kako sam vam još proljetos, poslije Uskrsa obećala da ću uslikati obnovljenu crkvicu sv. Kate i njenu prekrasno uređenu okolinu. Sad tu cvate lavanda i ruže okružene starim stupovima.

250

250

250

250

250

Neka druga obećanja nisam ipak ispunila. Obećala sam, naime sebi i još nekim dragim ljudima da ću se ove godine, nakon dužeg vremena popeti do Fortice, ali......Uljenila sam se, stvarno me sram bilo. Ipak, moji su dečki bili gore i donijeli mi krasne novosti. Oko tvrđave se vrše neka iskopavanja, pa su tako naišli i na stari bunar.

250

Možda je najveći razlog što ni poslijednjih dana nisam otišla pogledati to svojim očima, bio moj strah od zmija. Uvukao se u mene poslije jednog nemilog susreta, jedne večeri nakon ugodne šetnje. Ispred naše kuće, uz samu "siđu", ugledali smo nešto što nimalo nije nalikovalo na guštera ili na žabu, koja je poslijednjih večeri tuda skakutala. Tridesetak centimetara dugačko (koji cent više ili manje, zar je to uopće važno??!!!!) i sa cik-cak šarom po cijeloj svojoj dužini. I sad me jeza hvata, jer to je moj prvi susret sa poskokom u živo, na svega dva-tri metra udaljenosti. Šogorica i moj Dalmatinac odmah su poduzeli korake da ga odvrate od prilaska ulaznim vratima i puzanja po zidu.....(majko mila, tad mi je postalo jasno da je mogao i kroz prozor ući u kuću!!!). Ona ga je partvišem bacila sa zidića, ali jao....Eustahije je krenuo ravno k susjedu ispod ulaznih vrata. Ja sam taj neočekivani manevar iskoristila i junački utekla u kuću, kako bi sa sigurne udaljenosti pratila nastavak akcije sa prozora našeg Juniora....na drugom katu. Oni su za to vrijeme probudili susjeda Bracu i u nekoliko zajedničkih, naizgled očajničkih poteza, ali vjerujte mi, herojski rješili situaciju u našu korist. Ne ponosim se olakšanjem koje sam osjetila vidjevši kako se sirotan morao rastati sa svojom vlastitom glavom, ali kad pomislim što je moglo biti.....brrrrr. Do prije samo sat vremena tamo je sjedilo nekoliko ljudi. Susjedi i moja druga šogorica.....a uvijek je tu bilo djece.Stvarno je moglo biti ružno....

250

Ah te novigradske uličice.....imaju poseban čar. Čine mi se kao smiješna dvorišta (tu se djeca igraju, peku se gradele i vode ćakule), stepenaste....sve idu uzbrdo....Tu se ostavljaju bicikli u hrpama, dječija kolica, romobili.....što god ostaviš, naći ćeš na svome mistu, možda malo pomaknuto u stranu, ali nitko neće odnijeti ili odvesti.....Dobro, bilo je nekoliko krađa bicikala, uglavnom sa plaže, ali to se već zna da nije nitko iz Novog....Ali bilo je i neobičnih situacija, poput crvenih kroksica koje su više od tjedan dana stajale na zidiću uz šetnicu čekajući svog vlasnika i promatrajući more, turiste i domaće kako prolaze....pa jedna crna majica, koja je "sjedila" na klupi dva dana i dvije noći i pretpostavljam da ju je na koncu odnijela bura....

Ribarska fešta nekako je ovo ljeto antireklamirana. Uglavnom se pričalo kako neće biti ribe i morskih plodova, kao prijašnjih godina. Da nema nikakvog programa. Kako god da bude, ja sam čvrsto odlučila to veče pronaći ribu i nimalo me nije zanimao čobanac kojeg su moji ukućani pripremali cijeli dan. Dečkima sam dala na volju, a kad je do mene došao glas da se na rivi pripremaju lignje.....odmah sam znala da su moje i božje. Lijepo smo se dotjerali, moj dragi i ja....Junioru je dao džeparac još za vrijeme večere i rekao da potroši kako hoće, a mi..... odosmo u život. Mlade majke sa sitnijom dječicom čeznutljivo su nas gledale i ispratile sa teškim uzdahom: " Blago vama." Eh, drage moje, trebalo je preživjeti tu fazu u kojoj se vi sad nalazite. Ovo je zaslužena nagrada roditeljima koji su prošli i rano lijeganje i vozanje u kolicima i noćna buđenja......Ovo je nagrada i za pubertet koji nas tek čeka.
I tako smo pošli u lov na lignje. Prvu smo porciju uvatili nedaleko od kuće. Iako već ohlađene i pri samome kraju....bile su ukusne i slasne. Ali nekako su tek pojačale tek i krenuli smo po još....ma gdje ih našli. Bilo ih je samo na još jednome štandu, onome "Udruge Žena".....blažene bile i Bog ih blagolsovio. Poslije ove, druge porcije uvatili smo Juniora kako kupuje šećernu vatu. Sad smo utroje pošli malo u obilazak štandova, za vrijeme kojeg nisam mogla suspregnuti svoje majčinske porive, te mu udijeliti pokoji savjet kako đeparac ne bi bacio u vjetar. Naposljetku je kupio ljigavca u obliku WC školjke. Ljigavac je proizvodio zvukove "ispuštanja plinova" i doslovno smo se pokidali od smijeha dok smo, u mraku sjedili na klupi (ne bi da su svjetiljke radile.....bar neka korist od toga) i pratili zbunjene prolaznike kako se osvrću, jer nisu imali pojma od kuda zvuk dopire.

250

250

250

250

250

Mislim da ne bi bilo pošteno da ne spomenem još jednu feštu, koja se odigrala nekoliko dana ranije. To je utrka magaraca u susjednom mjestu. Mi smo bili prelijeni da se pokrenemo, ali je zato naš Junior dao sve od sebe da uživa u njoj i bez nas, u društvu prijatelja. Doduše, utrka je bila ponešto ometana visokom razinom testosterona kojom su bili predozirani neki sudionici, što se čak može vidjeti i na fotkama.

250

250

Bilo je tu još štošta, jer u misec dana puno stane. Al ono najlipje ni jedna fotografija dočarati ne može. Bura nas je ispratila kući i bez žaljenja smo se vratili u svakodnevicu. Kad osjetiš da je mnogim bićima drago zbog tvog povratka, kako ljudskim tako i životinjskim, nema mjesta žalovanju.

- 00:35 - Komentari (51) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.08.2011.

LJETO KAKVO SE PAMTI....

Jedan mjesec u životu čovjeka kratko je i beznačajno razdoblje, ali mjesec dana u životu blogera čini se beskonačnim, kad se pogleda unazad. Osobito kad se nekoliko prekrasnih tjedana pokuša sažeti u post pristojne duljine. Pri tomu "pristojno" znači dovoljno kratko da ne udaviš one kojima je namjenjen, a opet da u njega stanu sve lipote i dojmovi, neki događaji, pa i ljudi koji su obogatili, a poneki i iznenadili tvoju malenkost svojim neuobičajenim i potpuno nekarakterističnim ponašanjem. No, ako nastavim u ovom tonu utopit ću se u moru tako karakterističnom za ove naše prostore, u moru onih koji puno pričaju, a tako malo kažu.
Započet ću sa onim, toliko hvaljenim jutrima na moru. Imala sam najbolju namjeru nastaviti dugogodišnju tradiciju i taj običaj jutarnjih odlazaka na plažu, no trajalo je kratko. Čisto praktični razlozi natjerali su me da promjenim navike. Strašne sparine i vrućine tih prvih dana, naročito u poslijepodnevnim satima bile su podnošljivije uz more, pa su kupanje sve do zalaska sunca i večernje šetnje naprosto olakšavale da se prebrodi noć. Ali ipak se nisam odricala ranog ustajanja, odlazeći u duže šetnje sa Bebom sve do plaže i svjetionika gdje bi promatrale buđenje svijeta, različita lica Velebita i Novigradskog mora.

250


Dragi moji, ispunjena sam neprocjenjivim osjećajima. Sjećanjima na prekrasno, zapravo savršeno ljeto, srećom zbog povratka kući i napunjenih baterija toliko dobrom energijom, potpuno spremna na sva iskušenja, otporna na udarce i željna vaših doživljaja, pjesama, ispovjedi i izmišljenih i istinitih priča. Mislim da moje osjećaje najbolje može ilustrirati tekst sa razglednice koju sam napisala nekome, nije važno kome: " Dragi naši, da je Bog tražio mjesto na ovoj našoj kugli zemaljskoj gdje bi smjestio Raj, sigurni smo da bi odabrao baš ovo sa slike sretan...... Jedina mu je mana što nam nedostaju neki dobri i dragi ljudi i zato Vam se javljamo da znate da mislimo na Vas"

Da se razumijemo, nisam ja natakla ružičaste naočale, pa oko mene sve pršti od savršenstva. Već prvih su me dana izboli komarci jer nisam bila pripravna na njihovu invaziju. To me naučilo da je ovoga ljeta najvažniji, ultra moderan i nadasve cijenjeni make up: stick protiv komaraca. Naročito kad se kreće u kulturni, noćni život na Škalinama. Kad sjedite na kamenim stepenicama, ispod zvonika između crkve sv. Marije i Velikih vrata ništa vam ne može toliko olakšati muke kao dobro stredstvo protiv komaraca i vesta umjesto jastuka. A ove su me godine na Škalinama oduševili Ksenija Pajić, Zijad Gračić, Matija Prskalo i Mladen Čutura, sa kazališnom predstavom: " U čijem ćemo stanu". Uživala sam i u jazz večeri, kad su nastupili, između ostalih i Matija Dedić i Massimo Savić ( eto, dragi moj Šmrika, jesam i tu sam bila, a poskoka mi molim te ako Boga znaš, nikad više ne spominji - do kraja posta ili u drugom nastavku ćeš shvatit zašto), ali meni najdraža večer, mada zbog kiše nekoliko dana odgođena, bila je nastup Klape HRM-a Sv. Juraj. Od njihovog prvog nastupa prije nekoliko godina, zarekla sam se da ni jedan neću propustiti i stvarno se nadam da neću. Ispunjene škaline, raspjevana publika, bile su najveća nagrada za te momke predivnih glasova dostojnih slavuja. Ni danas nisam sigurna tko je više uživao, oni ili mi. Naša su srca bila ispunjena njihovim pjesmama, a njihova već samim pogledom na predivan, publikom ispunjen ambijent i njenom spremnošću da ih prati uz svaku pjesmu.


250

na žalost, nisam baš vješta s fotićem glede noćnih snimaka


Kad razmišljam o Novome, sve ga više vidim kao Hrvatsku u malom. Svi bi i ofce i nofce......tili bi puno para, a malo rada, da ima turista ali da nema buke, da turisti troše, ali nema butige.....ma ima, čak dvi, al' kad uđeš u neku od njih odmah poželiš izaći....što zbog cijena, što zbog osoblja kojem nedostaje osmjeh, volja za rad i pomalo kulture.....Završena je prekrasna šetnica, na kojoj uz mnoštvo klupa na kojima šetači mogu odmoriti možete izbrojati, ni više ni manje već jedan koš za smeće. Navečer vas može iznenaditi da one lijepe svjetiljke koje su postavljene duž šetnice ne svijetle!!!!! Priključci za jahte, brižno umotani u žute nepromočive cerade samo statiraju na pristaništu....iz nekog, meni nedokučivog razloga nisu u funkciji.... a ribari sabotiraju tradicionalnu Ribarsku feštu, zbog koje dolaze ljudi već godinama....

250

Kontrasti su sveprisutni, od praznog parkirališta na jednome kraju, do mnoštva automobila i brodica na drugome, u isto vrijeme....od nesputane prirode i predivnog krajolika, sve do apsurdnih situacija u kojima se vidi kako čovjek devastira svoju urbanu i prirodnu okolinu ili tek ništa ne čini kako ona ne bi bila takva.

250

smokva zarobljena u okove "civillizacije"


250

"repovi" (ne)obavljenih radova obojeni živim bojama


250

junak - jedan i jedini, na gotovo kilometar dugoj šetnici, prkosi buri, ljudima i zubu vremena


Sigurno se pitate otkuda onaj entuzijazam i oduševljenje na početku posta, koji je u svome nastavku doživio priličan obrat, kontrast, reklo bi se......Ma ne, to samo potvrđuje činjenicu da i u ova, burovita vremena možemo uživati, vremenu i ljudima uprkos. Najvažniji faktor na ljetovanju nije onaj sa kreme za sunčanje, već smo to mi sami sebi.....i naša vlastita očekivanja. I zato......nataknimo svoje naočale, povedimo svoje najmilije....hrabro u život.... i svaki će nam dan donijeti nešto po čemu ga možemo upamtiti.....


250

- 17:55 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2011 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.


    ( vlč. Zlatko Sudac)


















Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se