sunce na prozoru

LJETO KAKVO SE PAMTI....

Jedan mjesec u životu čovjeka kratko je i beznačajno razdoblje, ali mjesec dana u životu blogera čini se beskonačnim, kad se pogleda unazad. Osobito kad se nekoliko prekrasnih tjedana pokuša sažeti u post pristojne duljine. Pri tomu "pristojno" znači dovoljno kratko da ne udaviš one kojima je namjenjen, a opet da u njega stanu sve lipote i dojmovi, neki događaji, pa i ljudi koji su obogatili, a poneki i iznenadili tvoju malenkost svojim neuobičajenim i potpuno nekarakterističnim ponašanjem. No, ako nastavim u ovom tonu utopit ću se u moru tako karakterističnom za ove naše prostore, u moru onih koji puno pričaju, a tako malo kažu.
Započet ću sa onim, toliko hvaljenim jutrima na moru. Imala sam najbolju namjeru nastaviti dugogodišnju tradiciju i taj običaj jutarnjih odlazaka na plažu, no trajalo je kratko. Čisto praktični razlozi natjerali su me da promjenim navike. Strašne sparine i vrućine tih prvih dana, naročito u poslijepodnevnim satima bile su podnošljivije uz more, pa su kupanje sve do zalaska sunca i večernje šetnje naprosto olakšavale da se prebrodi noć. Ali ipak se nisam odricala ranog ustajanja, odlazeći u duže šetnje sa Bebom sve do plaže i svjetionika gdje bi promatrale buđenje svijeta, različita lica Velebita i Novigradskog mora.




Dragi moji, ispunjena sam neprocjenjivim osjećajima. Sjećanjima na prekrasno, zapravo savršeno ljeto, srećom zbog povratka kući i napunjenih baterija toliko dobrom energijom, potpuno spremna na sva iskušenja, otporna na udarce i željna vaših doživljaja, pjesama, ispovjedi i izmišljenih i istinitih priča. Mislim da moje osjećaje najbolje može ilustrirati tekst sa razglednice koju sam napisala nekome, nije važno kome: " Dragi naši, da je Bog tražio mjesto na ovoj našoj kugli zemaljskoj gdje bi smjestio Raj, sigurni smo da bi odabrao baš ovo sa slike ...... Jedina mu je mana što nam nedostaju neki dobri i dragi ljudi i zato Vam se javljamo da znate da mislimo na Vas"

Da se razumijemo, nisam ja natakla ružičaste naočale, pa oko mene sve pršti od savršenstva. Već prvih su me dana izboli komarci jer nisam bila pripravna na njihovu invaziju. To me naučilo da je ovoga ljeta najvažniji, ultra moderan i nadasve cijenjeni make up: stick protiv komaraca. Naročito kad se kreće u kulturni, noćni život na Škalinama. Kad sjedite na kamenim stepenicama, ispod zvonika između crkve sv. Marije i Velikih vrata ništa vam ne može toliko olakšati muke kao dobro stredstvo protiv komaraca i vesta umjesto jastuka. A ove su me godine na Škalinama oduševili Ksenija Pajić, Zijad Gračić, Matija Prskalo i Mladen Čutura, sa kazališnom predstavom: " U čijem ćemo stanu". Uživala sam i u jazz večeri, kad su nastupili, između ostalih i Matija Dedić i Massimo Savić ( eto, dragi moj Šmrika, jesam i tu sam bila, a poskoka mi molim te ako Boga znaš, nikad više ne spominji - do kraja posta ili u drugom nastavku ćeš shvatit zašto), ali meni najdraža večer, mada zbog kiše nekoliko dana odgođena, bila je nastup Klape HRM-a Sv. Juraj. Od njihovog prvog nastupa prije nekoliko godina, zarekla sam se da ni jedan neću propustiti i stvarno se nadam da neću. Ispunjene škaline, raspjevana publika, bile su najveća nagrada za te momke predivnih glasova dostojnih slavuja. Ni danas nisam sigurna tko je više uživao, oni ili mi. Naša su srca bila ispunjena njihovim pjesmama, a njihova već samim pogledom na predivan, publikom ispunjen ambijent i njenom spremnošću da ih prati uz svaku pjesmu.




na žalost, nisam baš vješta s fotićem glede noćnih snimaka


Kad razmišljam o Novome, sve ga više vidim kao Hrvatsku u malom. Svi bi i ofce i nofce......tili bi puno para, a malo rada, da ima turista ali da nema buke, da turisti troše, ali nema butige.....ma ima, čak dvi, al' kad uđeš u neku od njih odmah poželiš izaći....što zbog cijena, što zbog osoblja kojem nedostaje osmjeh, volja za rad i pomalo kulture.....Završena je prekrasna šetnica, na kojoj uz mnoštvo klupa na kojima šetači mogu odmoriti možete izbrojati, ni više ni manje već jedan koš za smeće. Navečer vas može iznenaditi da one lijepe svjetiljke koje su postavljene duž šetnice ne svijetle!!!!! Priključci za jahte, brižno umotani u žute nepromočive cerade samo statiraju na pristaništu....iz nekog, meni nedokučivog razloga nisu u funkciji.... a ribari sabotiraju tradicionalnu Ribarsku feštu, zbog koje dolaze ljudi već godinama....



Kontrasti su sveprisutni, od praznog parkirališta na jednome kraju, do mnoštva automobila i brodica na drugome, u isto vrijeme....od nesputane prirode i predivnog krajolika, sve do apsurdnih situacija u kojima se vidi kako čovjek devastira svoju urbanu i prirodnu okolinu ili tek ništa ne čini kako ona ne bi bila takva.



smokva zarobljena u okove "civillizacije"




"repovi" (ne)obavljenih radova obojeni živim bojama




junak - jedan i jedini, na gotovo kilometar dugoj šetnici, prkosi buri, ljudima i zubu vremena


Sigurno se pitate otkuda onaj entuzijazam i oduševljenje na početku posta, koji je u svome nastavku doživio priličan obrat, kontrast, reklo bi se......Ma ne, to samo potvrđuje činjenicu da i u ova, burovita vremena možemo uživati, vremenu i ljudima uprkos. Najvažniji faktor na ljetovanju nije onaj sa kreme za sunčanje, već smo to mi sami sebi.....i naša vlastita očekivanja. I zato......nataknimo svoje naočale, povedimo svoje najmilije....hrabro u život.... i svaki će nam dan donijeti nešto po čemu ga možemo upamtiti.....