sunce na prozoru

utorak, 28.06.2011.

AH, TA JUTRA........

Već nekoliko dana želim napisati post, ali uvijek se zadržim na stranicama meni dragih blogera, pa malo čitam, onda nešto iskomentiram i onda se uhvatim kako mi je nit koju sam bila uhvatila jednostavno pobjegla. Tako sam se u protekla dva dana vratila staroj ljubavi, igrici koju volim igrati. Zuma... lude šarene kuglice koje vijugaju ekranom dok ih gađam. Nemam pojma što me toliko na njoj privlači, ali baš mi je draga. bit će da se podsvjesno "skidam" sa blogosfere, znajući da možda neću biti u mogućnosti neko vrijeme navraćati u taj prostor koji mi je za iznenađujuće kratko vrijeme prirastao srcu. Ovo je ujedno i odgovor na "zabrinute" komentare blogoprijatelja koji su pomislili da sam prije vremena odmaglila na jug. Još sam na kontinentu i čvrsto stojim na zemlji, doduše ne objema nogama, jer sam prije nekog vremena jednu iskrenula i sad me malo gnjavi. Što mogu kad sam trapava, to mi je urođena mana.

Ovaj produženi vikend prolazio je u znaku blagdana, što crkvenih, što državnih. Tema o kojoj bi se moglo dosta reći, ali uz sve ono što se moglo vidjeti na televiziji, nisam smogla snage nikome čestitati Dan državnosti. To mi se činilo neprimjerenim, ne zato što nisam sretna što smo prije dvadeset godina dobili svoju državu, već stoga što me spopadne stid što nismo znali bolje brinuti o njoj. Darovali su nam je oni koji su se izborili za našu samostalnost. U takvom sam raspoloženju još prije dva dana počela pisati post:
"Ovaj post željela bih posvetiti posebnim ljudima. Hrvatskim braniteljima, onima kojih više nema i onima koji su još uvijek s nama. Svima koji su ranjavani, izgubili nekog svog i time platili visoku cijenu života u miru. Onima čije rane se ne vide, jer kako je mnogima poznato, NISU SVE RANE VIDLJIVE. Svima njima željela bih izreći jedno veliko HVALA, u ime svoje i ime svoga sina, jer oni su nam dali priliku da živimo u slobodi, da slobodno izražavamo svoju pripadnost hrvatskome narodu. Narodu koji je dobio priliku stvoriti svoju državu, učiniti veliku stvar i za koji možda još i nije kasno, jer jedino što mu nedostaje to je par dobrih, pametnih i poštenih ljudi koji će ga povesti u posljednju bitku, u bitku za očišćenje od onih koji su oskvrnuli sve žrtve koje su podnesene da bi mi mogli ići svijetom uzdignute glave.
Nisam na svojoj koži osjetila svu surovost rata i ratnih stradanja i upravo stoga osjećam potrebu da svima koji to jesu izrazim zahvalnost, poklonim se njihovoj žrtvi i sklopim ruke u molitvi za sve nas. U nadi da te žrtve nisu bile uzaludne, da još ima nade da u njihovu slavu učinimo nešto dobro za nas i našu djecu i dokažemo da nisu uzalud ostavili svoje kosti i duše diljem Lijepe Naše."
Ali jednostavno sam se tu zaustavila, riječi su ostale visjeti u zraku.....poput neželjenih, crnih oblaka ponad naših glava.....


Za tjedan dana, u ovo doba šetat ću rivom najlipšeg mista na svitu. Ovo nipošto ne doživljavam kao godišnji odmor, već povratak kući, jer ja se tamo osjećam odavno tako. Još i prije nego sam rekla sudbonosno "DA" i postala NN, kako Šmrika voli reći, a to vam znaći Noivigrajska Nevista. Dakle, ne planiram ništa glamurozno, poput krstarenja brodom do Zrmanje ili jednodnevni posjet Novalji i ludi provod na Zrću.....Planiram svoj odmor iz snova. Ustajanje u cik zore, jutarnja šetnja sa Bebom kroz misto, potom doručak i kava....ne nužno tim redom. Dolazak na plažu između pola devet i devet, uživanje u miru i tišini bar sat vremena, dok ne počnu stizati ostali. Mjesto pod svjetionikom mi je najdraže, a minijaturna šljunčana plažica koja mi je najmiliji ulaz u more (ne u vodu, nego u more), skriva prekrasne kamenčiće, "ispeglana" stakalca i školjke koje volim tražiti. Istina, još im nisam našla adekvatnu namjenu, ali zbirka je iz godine u godinu sve veća. Od svih aktivnosti plivanje mi je najdraže, tako da bez dva do tri močenja ne odlazim kući, a to obavezno mora biti tamo, odmah negdje iza jedanaest, jer uz sve moje alergije koje su se nataložile s godinama, ona na sunce zna biti i najneugodnija. Dakle, faktor nad faktorima je presudan u mom slučaju i ne ignoriranje upozorenja kojima nas već godinama futraju, moram priznati s pravom. Po punjenju plaže ljudima ne bi se baš moglo reći da se mnogo njih baš zabrinjava, jer najviše ih stiže tek kad ja odlazim kući. Više i ne razmišljam o ubrojivosti istih, kao što sam to ranijih godina činila. Uostalom, tko sam ja da im sudim. Moj utjecaj proteže se tek na mog Juniora i to, bojim se ne zadugo, jer bliži se dvanaesta....ma ne ura, već godina....još malo i postat će ono.....ono sa teen. O gdje su dani ti, ti dani nadmoći..... pjeva pjevat ću uskoro. No, iz svake se situacije treba izvući ono najbolje, pa tako, gledano iz perspektive prijašnjih godina, sad mogu slobodnije disati na plaži, pročitati koju knjigu....uživati u miru.....
Dolazak s plaže za mene znači ili brzinsko pripremanje ručka ili dovršavanje započetog prije odlaska na plažu. Dobro, ni ja neznam zašto bi ikoga zanimalo kako ja provodim dane na moru, osim mene same. Ma neću vas gnjaviti detaljima, jer ni sama ne znam još što će me tamo spopasti, ali tako kako sam upravo opisala ja uistinu volim provoditi dane kad sam tamo. Poslijepodneva uglavnom provodim u kući, daleko od sunca i ponekad se sa svojim Novigrajcem odšećem na kupanje poslije šest uri, da speremo vrućinu i znoj. Večeri su lijepe za šetnje, za predstave na skalinama, pored crkve. Eto, kako sam i obečala, ništa glamurozno, tek poneka šetnja iza Fortice, po njivama, gdje su poslijednjih godina nikli krasni maslinici. Posjet rođacima i prijateljima....

Ali jutra, ta jutra uz more, tišinu i mirise mediteranskog bilja.....nešto je najljepše što me uvijek iznova osvaja.......vjerujte, to se ničim ne može platit.





250

- 22:40 - Komentari (46) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.06.2011.

ŽIVOT MOŽE BITI TAKO LIJEP I JEDNOSTAVAN....ALI......

Polako, ali sigurno približilo se vrijeme koje jednom na godinu zaskoči svakog vlasnika ljubimca na četiri kotača. Vremenski tijek tu nema neki logičan slijed. Uvijek dođe prebrzo i uvijek bude "bolno", za kućni proračun, naravno. Ovaj put je sve teklo da ne može bolje, za divno čudo i kao osvježavajuća promjena. Provjereni mehaničar učinio je svoj dio posla. Pet minuta vožnje do njegove radionice, ostavljen auto u sigurnim rukama, kratka šetnja obližnjim uličicama i puf, sve je gotovo. Nema napornih razgovora u velikom servisnom centru, lutanja po gradu satima i išćekivanja da zazvoni mobitel....a onda, na kraju balade, cifra da boli glava.
Nakon nekoliko dana i dva telefonska razgovora, agent osiguranja dolazi na kućnu adresu. Točan ko švicarski sat. Puf, sve riješeno u čas posla, k tome na rate, naravno. Kavica i ležeran razgovor, nakon vrlo ljubaznog savjeta kako uštedjeti prilikom registracije koja slijedi za koji dan.
Taj dan biješe upravo danas. Moj Junior i ja lagano uranili, pošto smo pater familiasa ostavili na sigurnom i toplom. Našli smo se u Stanici za tehnički pregled u Jaski, dobro ne baš u cik zore, ali dovoljno rano da izbjegnemo gužvu. Dva-tri automobila ispred nas, nije uopče strašno. Moram napomenuti da sam iz više izvora čula kako ljudi izbjegavaju ovaj punkt, jer kažu da su djelatnici zeznuti i ne daju lako prolaznu ocjenu. Ruku na srce, mislim da sam već dva-tri puta bila ovdje i prošla svaki put bez problema. I ovaj put se prisjetih tih zlogukih ptica, malo se stresoh od nelagode i upuih se za šalter platiti pregled.
Ljubazan, mladi čovjek rješio je svoje i ja ga upitah da li je stvarno moguće ostale stavke platiti na način kako mi je to savjetovao agent osiguranja? Naime, naknadu za okoliš platiti kod njih, a cestarinu na policiji, te tako izbjeći tri stavke koje ukupno stoje otprilike 150 kn. Najprije se zbunio, a onda potvrdio da bi to trebalo biti moguće, međutim, toplo mi je savjetovao da to ne činim. Iskreno je sumnjao da će službenik na policiji, koji radi na tim poslovima biti voljan to učiniti, jer je poznat kao pomalo....kako da kažem..... namcor nezgodan tip. Nasmijala sam se, jer znam otprije dotičnog gospodina i ja sam ga osobno doživjela kao vrlo mrgodnog, nezadovoljnog i razdražljivog čovjeka. Složili smo se da vrijedi pokušati, jer danas uštedjeti koju kunu puno znači.
No, trebalo je još prebroditi škakljiv obred, kod kojeg nikad ne znaš što te očekuje. Dobro, do sad je moja Fabia svaki puta očarala stričeke od tehničkog pregleda, ali....Uvijek postoji prvi put, za sve.
Strpljivo smo pričekali u redu ispred stanice, poslušno se upeljali u "ordinaciju" i prepustili sve božjoj volji....moglo bi se tako reći. Pažljivo smo pratili događaje koji su uslijedili, korak po korak....Trudila sam se Junioru objasniti što u kojem momentu provjeravaju, koliko sam sama znala. Začudila sam se i sama koliko sam upućena. Bar se pred djetetom nisam osramotila. Striček je stalno nešto bilježio u onaj svoj papir, ali mi nije djelovao strog. Kad me pitao za obaveznu opremu, bilo mu je dovoljno samo da potvrdim njeno postojanje. Na kraju, kad je sastrugao staru naljepnicu sa stakla, odahnula sam i rekla Junioru: "Naša je Fabia s uspjehom prošla razred!" zujo
Striček nas je ljubazno uputio natrag na šalter, nakon što parkiram sa strane. Platili smo, kako je dogovoreno i otputili se u policiju.
Što da kažem, čim smo stigli, moje dijete je već naišlo na policajca koji ga pozna. Ne, ne po neredima, već iz škole. Dok je on lijepo pričao s njim vani, na zraku, ja sam stala u red i nadala se da neću doživjeti blamažu. Za oko sat vremena im je pauza i ponadala sam se da me neće zakačiti. Nekako mi se činilo da sve jako sporo ide, iako je ispred mene bilo tek petero ljudi. Vrijeme sam prikratila ispunjavajući jednoj gospođi tiskanicu za promjenu osobne. Žena ima problema s očima, za koji dan ide na operaciju, pa joj je teško bilo samoj ispuniti. Meni to nije bilo nimalo teško, a valjda bi se to trebalo uračunati na bodovnoj listi sreće.
Eto me, došla sam na red! Gurnula sam papire onako kako su mi složili na tehničkom i upitala trebam li još nešto priložiti. Mrki pogled preko naočala prostrijelio me kroz staklo. Učinak mu je bio strahovit. Nemam pojma što je zapravo tražio i je li razumio uopće što ja trebam. lud Gdje sam platila osiguranje? Trebali su mi dati novu knjižicu vozila. Trebali su ispisati karakteristike automobila, podatke....E, eek blenula sam u čovjeka i kroz glavu su mi prolazili svi oni dobri ljudi, koji su svoj posao radili tako da se osjećaš kao osoba, kao važna osoba, koja u njihovim očima ima ljudski lik. Kao osoba koja je korisnik njihovih usluga i uopće nije važno jesu li oni jutros ustali na lijevu ili desnu nogu. Ili možda na dvije lijeve. Stajala sam tu, manja od makovog zrna, ništavna, buba koju treba kvrcnuti prstom i otkotrljati je u najbliži jarak. U meni je uskipio bijes, mad mogla sam čuti kako mjehurići mrmore u glavi. Osjetila sam neodoljivu potrebu da provučem ruku kroz onaj otvor, prekriven nekom odvratnom gumenom stvari. Da uhvatim onaj žuti brk i izvučem ga u hodnik pred svim onim muškarcima koji su stajali iza mene u redu. Duboko sam udahnula, skupila papire i ostatke dostojanstva, vraćajući u sjećanje simpatične dečke iz stanice za tehnički, koji su mi rekli ako bude ikakvih problema, samo neka se vratim.
Uz Juniorovo negodovanje, jer se sve odužilo više nego što je trebalo, smireno i visoko dignute glave izašla sam iz policijske postaje. Znala sam da se danas sigurno tu više ne vraćam, barem ne milom. no

- 19:37 - Komentari (40) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2011.

RAZMIŠLJANJA O JEDNOJ LJUBAVI.....

Možda ste pomislili da sam zaglavila na tavanu, među svim onim potrebnim i nepotrebnim stvarima. Prevarili ste se dragi moji, spustila sam se na zemlju i to doslovno. Moje avanture prekinuli su poslovi na vrtu, jer trava raste tolikom brzinom da čim stignem do kraja moram opet iz početka. Pošto se imamo namjeru ovo ljeto malo dulje zadržati na moru, trebala bi počistiti koliko god mogu, da me ne dočeka džungla nakon mjesec dana.

250

Ovo je dio koji je zadnji prošao tretman depilacije.

250


250

Ovdje je već potrebna intervencija.

250

A ovaj dio tek dolazi na red.



Ovih se dana u predasima između kućanskih i vrtlarskih poslova, zabavljam čitanjem starih ljubavnih pisama. Mnogih sam se stvari prisjetila iz vremena prije no smo moj muž i ja uplovili u bračne vode. Ja sam tek prešla tridesetu, a on taman zakoračio u četrdesetu. Iako smo se poznavali od ranije, nikad među nama nije bilo zaljubljenosti niti ičeg doli prijateljstva. Nakon njegovog dugogodišnjeg izbivanja iz Zagreba, sreli smo se slučajno i....priča je počela. Obnovljeno prijateljstvo učvrstilo je povjerenje, a ono se preobrazilo u ljubav. Ne moraš biti mlad da ti se ona desi, da se zaljubiš poput šiparice, kako kažu. Sada dok sve to čitam, uviđam koliko sam se promijenila u samo nekoliko dana. Postala sam otvorenija, jer sam njemu mogla pričati o svemu, što nisam nikad pomislila da bih ikome mogla reći.Kako smo često bili razdvojeni, povlačila sam se u samoću čim bi uhvatila za to priliku, kako bi čitala njegova pisma i pisala svoja njemu. Živjela sam za jedan telefonski razgovor, a mrzila sam telefon svaki put kad bi se veza prekinula. Nismo imali mogućnosti voditi duge razgovore, nismo imali mobitele, a on je telefonsku karticu morao raspodijeliti na nekoliko puta.
Često su me prije pitali što se ne udam, a meni je to, naravno išlo na živce, jer nakon nekoliko površnih i jedne ozbiljne veze, nije mi padalo na pamet da pošto poto tražim muža, samo da bi zadovoljila neke nametnute norme. Ako je suđeno desit će se. Za loše je uvijek prerano, a za dobro nikad prekasno, znala bih reći i tako sam zaista mislila. Evo što sam napisala u jednom svom pismu o toj temi:

"......Pada mi na pamet kako si me jednom pitao o kakvom sam muškarcu sanjala svih ovih godina. Teško je to reći. On nikad nije imao svoj lik, boju kose, očiju, visinu. A maštala jesam. Znam samo da je "on" morao zaslužiti moju ljubav. Čime?
Pa evo, prvenstveno mora biti osjećajan i pažljiv. iskreni i pošten. Voljeti životinje, skoro kao ja. U njegovom prisustvu moram se osjećati kao da sam jedina, zaboraviti da išta oko nas postoji. Mora biti odlučan i zabavan, tvrdoglav i pomalo luckast. Iznad svega toga mora me voljeti , dovoljno da shvati sve moje strahove, opravdane ili neopravdane. Jer kad shvatiš da si pronašao, pa makar i dio onog što želiš u životu ili možda skoro sve, uvijek postoji bojazan da bi nešto moglo pomutiti tu sreću. A stvarno je prava sreća naći nekog s kim se možeš osjećati onako kako se ja osjećam kada smo zajedno......"


Od tih dana, sve do danas prošli smo puno lijepih, ali i ružnih stvari. I sve smo to prošli zajedno. Sve smo rješavali zajedno i nismo dozvoljavali da se išta ispriječi među nama. Bilo u ljudskom ili kakvom drugom liku. Obzirom na svoju dob, zamolila sam ga da dobro razmisli, jer ja mu ne mogu garantirati da ću mu ikada moći roditi djecu. Ako mu je to strašno važno u životu, bolje da prekinemo dok još nismo počeli stvarati zajednički dom. Ne mogu zaboraviti njegove riječi koje mi je tada rekao: " Ja sam s tobom zato što te volim. Ako nam Bog da da budemo roditelji, nitko sretniji od nas dvoje. A ako nam nije suđeno, voljet ću te i dalje kao i sada. Sve ćemo prebroditi zajedno." Mada sam prošla operaciju jajnika, dok smo još hodali, ipak smo imali sreću i dobili sina. Kako je nekoliko godina kasnije jedan liječnik rekao, kad sam bila na redovitoj kontroli, uhvatili smo poslijednji vlak Uvijek ćemo biti zahvalni na tome.
Još pod dojmom posjeta Svetog Oca Pape i njegove glavne poruke o očuvanju obitelji, razmišljam o tome kako neki ljudi nemaju pojma što imaju u životu i ne znaju cijeniti to što ih je Bog ipak blagoslovio djecom. Mnogima nije suđeno da postanu roditelji i strahovito su nesretni zbog toga. Ja sam se neko vrijeme, u doba svog djevojaštva pitala da li samnom možda nešto ne valja. Gledala sam neke svoje prijateljice i kolegice s posla, kako u prisutnosti djece postanu oličenje majčinske figure. Tepaju, igraju se, nosaju ih, buci-buci, joj što si sladak i tako sve kako to inače ide s klincima. Ja sam ih se gotovo bojala. Nisam znala kako bi se ponašala u njihovom prisustvu. Lakše mi je bilo sa životinjama. Mačićima, psima, čak i hrčcima. Pomišljala sam da sam prikračena za jedan, sasvim normalan, ženski osjećaj. Čim sam zatrudnila, sve se promijenilo. Sa svojim sinom sam počela razgovarati onog časa kad sam shvatila da sam trudna. I druga djeca su mi izgledala mnogo manje strašna. Kasnije, kad je moj sin malo narastao, nije mi bilo problem kad bi kumine kćeri ili prijateljičine ostale kod nas i nekoliko dana. Sve je postalo lakše. Moj me sin naučio mnogim stvarima, baš kao što i ja učim njega.
Upravo zbog vlastitog iskustva, nekako se razočaram kad vidim da ljudi koji dugo čekaju da postanu roditelji pokleknu i podbace u toj ulozi, kad ih naposlijetku dobiju. Već neko vrijeme me ljuti i rastužuje činjenica da se moja susjeda potpuno otuđila od svoje dvije djevojčice, koje je stvarno dugo čekala. Kao da se desio neki kratki spoj i među njima je zavladao kaos. One po cijele dane divljaju, vrište, tuku se, a ona je u početku stalno na njih galamila, često bi ih i odalamila, pa je došlo razdoblje njene nezainteresiranosti. Ona se zavuče u vrt, njih pušta da se na dvorištu same igraju, a mlađa ima dvije, dok starija ima tri i pol-četiri godine. Kao da joj je sve važnije od njih ili kao da jedva čeka samo da se makne od njih. Ja nisam još čula da lijepo razgovaraju, da im na smiren način objašnjava zašto nešto ne smiju ili zbog čega nešto ne valja. Najčešće riječi koje upotrebljava u komunikaciji s njima su: ostavi to, nemoj, jesi normalna, glupačo, makni se.....i sve u istom, povišenom tonalitetu.
Razmišljam o sebi i o tome koliko sam puta bila nezadovoljna sobom, kao roditeljem, ali kad pogledam unazad, trebala bi biti zadovoljna. Zbog razgovora koje smo s njime vodili, naš sin nikada nije tepao. Voli od malih nogu razgovarati sa odraslima i zna se lijepo izražavati. Kulturan je i pozdravlja sve koje poznaje, donedavno ni to nije bio uvjet. Pozdravljao je koga god bi sreo. Sreća da smo otišli iz Zagreba, tamo bi se napozdravljao.
Šalu na stranu, ali mislim da nema dana kad jedni drugima ne iskazujemo osjećaje. Moje dijete nikad, ma što da se desi, neće moći posumnjati u moju ljubav i ljubav svog oca. Da, mogu biti zadovoljna, jer stojim iza svih njegovih postupaka 24 sata dnevno. On to zna i nikad ne zloupotrebljava. Mada se ponekad, kad se dogodi nešto u školi, sa strahom vraća kući, svaki put iznova dokazujemo mu da ako i nešto nije kako treba, mi smo tu da mu pomognemo, da ga ispravimo, da ga prekorimo, ali na kraju i uvjek da ga volimo.

I da se opet malo vratim na ona pisma, negdje s početka ovog posta. Sigurno se pitate jesam li našla čovjeka svog života. Pa, da vidimo....osjećajan je i pažljiv (ovo drugo katkad malo zaboravi), maksimalno je iskren i beskrajno pošten, voli životinje (i više od mene, a i one njega, mačke i psi ga prate po selu), u njegovom prisustvu i mom odsustvu sam jedna i jedina, tako mu Bog pomogao. Odlučan je i zabavan, tvrdoglav ko magarac i luckastiji od malog djeteta. Kaže da me voli....i ja mu....vjerujem, jer dokazao je to bezbroj puta i znam da se uvijek mogu osloniti na njega, mada me tisuću i jedan puta dnevno izbaci iz takta, jer.....jer je takav, baš kakvog sam ga i opisala.
Ostavit ću vama da sami zaključite, jesam li našla....znate....ono.....ma čovjeka svog života.....

- 21:13 - Komentari (40) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< lipanj, 2011 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.


    ( vlč. Zlatko Sudac)


















Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se