sunce na prozoru

Povratak u najlipše misto na svitu

Eto mene među moje!!!!

Ma nije da sam jedva čekala pobjeći od morskoga zraka, bure, mirisa proljetnog mediteranskog bilja, predivne obale, beskrajnih šetnji i svega što mi je punilo dušu ovih tjedan dana, ali falilo mi je navraćanje dragim blogerima, koji su mi u ovih nekoliko mjeseci prirasli srcu. To sam kompenzirala vođenjem malog dnevnika kojim sam vam željela dočarati svoje dojmove, koji su naravno vrlo emotivni i subjektivni. Pa krenimo redom!

Četvrtak, 21. Travnja
Krenuli smo oko pola deset, nakon uobičajene nervoze oko trpanja stvari u Fabiu. Klasika, ako mene pitate, jer to je za našu obitelj prilično normalna stvar. Bebina je putna groznica započela već dan ranije. Opet sam se osvjedočila koliko je Cezar u pravu kad tvrdi kako psi osječaju našu energiju. Kako bilo, krenuli smo….Nisam već prilično dugo vozila duže ture, pa me lagano prala nervoza. Opčenito sam nekako rjeđe za volanom, tako da me od silnih „leptirića“ u trbuhu na kraju uhvatio grč. Nije pomoglo ni to što smo umjesto autoceste odabrali staru, Ličku magisralu (nisam njome prošla, ma ni ne sjećam se kada) , preko Karlovca, Obrovca, Plitvica…….tek nakon njih sam konačno počela opet uživati u vožnji. Ipak, nisam bila spremna na promjenu pravca, kojim smo trebali nastaviti zacrtanim putem. Umjesto da skrenem desno, produžila sam ravno, pa smo ipak završili na autocesti A1, prije Svetog Roka, zapravo na izlazu Ploče 1 … Brzopoteznim obiteljskim vijećanjem zaključili smo da je to i bolje no što smo planirali, pa ćemo Bebu poštedjeti pentranja po Velebitu. Čemu sirotog psa nepotrebno izlagati blagotvornom učinku serpentina, ako to nije neophodno.
Stigli smo u vrijeme ručka, kojeg smo trebali prvo iskrcati, naravno, zajedno sa ostalim stvarima iz automobila. Tom prilikom ustanovili smo da je kruh ostao doma. A kupila sam ga jer ne volimo ovaj bijeli ni čudni crni za kojeg mi nikada nije bilo jasno zašto ga tako zovu i sve ostale hibride koji se ovdje mogu nabaviti u dućanu ili pekari. OK, sasvim je normalno da se nešto zaboravi…..Pa što, nismo baš toliko razmaženi, uostalom, ionako sam odlučila iskoristiti boravak ovdje tako da promijenim stare navike. Više šetnje, manje papanja, a naročio kruha….E, pa ovo je očigledno božji znak da je moja odluka ispravna…..Dobro, kruh smo ipak morali kupiti, ali sa šetnjom sam počela još iste večeri…..

Petak, 22. Travnja
Noć je bila prilično hladna, tako je da moja nakana da Bebu izvedem u cik zore, završila njenim puštanjem da sama obavi one fiziološke potrebe i mojim brzinskim povratkom u krevet. Tek oko pola osam ohrabrila sam se izvući iz kreveta da skuham kavu. Srećom, moj sin je zlatno dijete, dijete koje rano ustaje, tako da sam, pomoću te njegove blažene navike i roditeljskog autoriteta, naravno, ishodovala da svježi kruh bude na stolu još prije mog ustajanja….ah, kako je nekad lijepo biti odrastao i autoritativan…. Uz lagani doručak, ipak je danas post, i veeeeliku šalicu kave, pročavrljala sam kratko sa šogoricom, a onda smo krenule svaka na svoju stranu. Ona svojim svakodnevnim obvezama, a ja prošetati u pratnji Juniora i Bebe. Njega smo ostavile u parku, a mi smo se vratile istim putem, te produžile gotovo do plaže. Prekrasna šetnica koja je konačno ugledala svjetlo dana još je ljepša ujutro, uz blagi povjetarac (kojem ne znam ime) i miris mora. Ponijevši knjigu sa sobom iskoristila sam prekrasno vrijeme da konačno pročitam nekoliko stranica, skrasivši se na jednoj od niza novih klupica što se razmetljivo šepure uz more.
Danas cijeli svijet slavi Dan planeta Zemlje, što me podsjetilo da je i za mene ovo jedan važan dan. Danas je rođendan moje pokojne majke. Rastuži me to, jer mi nikada nije prestala nedostajati, no obilježili smo ga odlaskom na groblje prije ručka, gdje počivaju roditelji mog muža, brat i odnedavno šogor, kojeg sam već spominjala…. Psa smo ostavili u kući, zbog vrućine koja je već nastupila, te se „nanoge“ uputili nas troje, mala složna obitelj. Groblje je dosta daleko, tako da smo se prilično zagrijali, uspuhali, potom osvježili na špini kod mrtvačnice, te okolnim putem oko podneva vratili kući. Dok sam ja pripremala tjesteninu sa tunjevinom, dečki su krenuli u potragu za fotićem, kojeg je trebalo napuniti, kako bi konačno mogli napraviti koju fotku…..Nova riva, procesija navečer, svašta nešto….Znate što??? I fotić je ostao kod kuće!!!!
Srećom, ovo mjesto ima čudesan učinak, tako da je dramatiziranje posve izostalo. Što je tu je, iz ove kože nikuda, tako da sam odlučila neke „sličice“ dočarati vam kako znam i umijem.
Dakle, procesija…. Većina ljudi iz manjih mjesta, sela, gradova, naročito onih uz more navikla je na običaje koje naš narod nije nikada odbacio. Ni ratovi, ni razne ideološke državne i ine institucije nisu imale tu snagu da iskorjene taj preljepi običaj, kad nakon mise, čim počne padati mrak, dok su još svezana zvona, odjeknu čvrčaljke (u raznim ih krajevima različito zovu). To su drvene „sprave“ raznih veličina, od najmanjih koje vrte djeca, do onih velikih za čije čvrčanje trebaju jake, muške ruke, katkad i po dva para i koje stvaraju neopisivu buku, koja ovim kamenim ulicama uz more odzvanja još jače. Procesija kreće iz crkve, no i ispred nje se okupi još više naroda, koji dođe iz okolnih mjesta, iz Zagreba, a nađe se tu i stranaca….Putem, kojim se procesija kreće, s obje strane upaljene su luči, od ulaza u crkvu, niz škale do rive. Sa rive skreće u ulicu koja vodi prema našoj kući, pa iznad nje uskim uličicama uzbrdo, te tako okolo opet do crkve. Na postajama se moli i pjeva, a ove nas je godine svećenik iznenadio, jer smo po prvi puta vidjeli da on nosi veliki križ.
Sigurno ste pomislili kako je to još jedna u nizu procesija koje se održavaju na Veliki petak po Lijepoj našoj, ali za mene nije. Atmosfera kojom odiše ovo prekrasno ribarsko mjesto, čiji su ribari nadaleko poznati, porat na koji gleda crkva, pun ribarskih brodića koji se ljuljuškaju na površini koja se zeleni od šumovitog brda preko puta, koje zaklanja pogled prema otvorenome moru, niz koje se spušta cesta, koja je ujedno i jedini ulaz i izlaz iz njega…..Iznad crkve i starih, kamenih kuća reflektorima obasjana Fortica, ostatak negdašnje utvrde, oko koje je nastalo mjesto i koja se nažalost nije uspjela dovoljno očuvati, kako bi bila stavljena u neku funkciju, ali meni se čini poput prekrasne kule koja priča priče stare stotine godina. Puno sam se puta popela do nje i sa njenoga vrha uživala u pogledu na čuveni most, i na onaj drugi, stariji od njega, a opet mlad, koji je srušen u ratu, pa opet obnovljen, na Velebit, na kanjon u daljini, kroz koji Zrmanja probija put do mora. Ovo mjesto za mene ima dušu, koja se, neovisno o ljudima koji su se tu rađali, živjeli, odlazili, umirali, pronalazili put do njega božjom providnošću ili ih je netko doveo…..ona se osjeća u svakom kamenu, škuri, kaiću, boru ili kamarežu, u svakoj kapji ovoga mora, koje za mene nigdje nije tako plavo, zeleno ni sivo, tako toplo, ledeno i slano…Jednom sam čula kako se kaže da onaj tko jednom dođe u ovo mjesto uvijek mu se iznova vraća.










Poslužit ću se ovim starim slikama kako bi doživljaj bio potpuniji.....

Subota, 23. Travnja
Današnji je dan bio određen za posjet obitelji, udaljenoj oko četrdeset kilometara, na selu. Moj će se muž konačno sresti sa svojim brajom, pa je to posebna prigoda, nabijena emocijama. Nešto nam je govorilo kako je subota za to bolja od nedjelje, samoga Uskrsa, što se poslije pokazalo odličnom idejom. Znači, uputili smo se na selo, našli put bez većih teškoća i našli se u zagrljaju obitelji. Susret sa Zoranom, kojeg sam već spominjala u jednom svom postu, bio je dirljiv i još ljepši no što smo očekivali. Prvi sam se put našla u tipičnom selu toga kraja u okolici Benkovca. Kamena stijena koja se nadvila nad njim čini se kao utvrda i kao da u svome krilu čuva ono malo raštrkanih kuća. Ovce, kokoši, vrtovi, ljudski i životinjski stanovi i sve što je karakteristično za taj kraj stisnulo se podno kamene klisure. Uska cesta koja do sela vodi kroz pustoš, ne ulijeva previše povjerenja, naročito kad ti ususret krene traktor ili kakvo drugo vozilo. Ipak, na kraju te pustare dočekuje te život, ljudi koji znaju da ih jedino rad i briga o zemlji i životinjama može prehraniti, dati im dovoljno da prežive, te omogućiti im da blagdane poput Uskrsa i Božića dočekaju dostojanstveno, ali skromno, ne u nekom obilju, ali onako kako dolikuje.
Ugodno poslijepodne provedeno uz drage domaćine i lagani ručak, završilo je tako što smo Zorana poveli sa sobom, kako bi nakon dugo vremena posjetio grob svojih roditelja. To je ujedno bila garancija da ćemo sutra, na sam Uskrs ipak doći na ručak, na domaću janjetinu koja je najveća poslastica u tom kraju.
U tom smo se duhu i oprostili, te vratili kući. Obilazak groblja, šetnja mjestom, večera i dugi razgovori obilježili su ostatak dana. Nakon toliko godina razdvojenosti, tema je bilo napretek.

Toliko za prvi post. Možda se nekome svidi, pa nastavak slijedi.