sunce na prozoru

utorak, 29.03.2011.

JEDNA LASTA NE ČINI......

250




Tako daleko se čini vrijeme kad su otišle laste,
sad ih već i sunce tugaljivo zove da se vrate.........

- 20:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.03.2011.

DA ČOVJEK BUDE ČOVJEKU ČOVJEK......

Nakon divnog spleta okolnosti u kojem je nastala moja poslijednja pjesma "Bunar želja" i prekrasnih komentara podrške i zahvale, te još puno predivnih riječi potpore za našu blogoprijateljicu, uhvatila sam se kako razmišljam o jednoj preljepoj stvari. Svi smo mi stranci jedni drugima. Ulazimo u svjetove koji nam se čine srodni i nailazimo na iskrenu dobrodošlicu. Otvaramo svoja srca i puštamo druge da ulaze u njih, jer osjećamo iskrenu zabrinutost, suosjećanje, razumijevanje.....
Istina, to što se znamo samo virtualno daje neku dodatnu sigurnost da se možemo izraziti spontano, a najvažnije bez ikakvih primisli. Tu smo dobrovoljno, jedni za druge, podrška, rame za plakanje i klauni za smijanje......Nitko nas ne prisiljava na susrete, nitko nam ne brani da se jednostavno ne kliknemo, ali.....kad ti je stalo da jedno biće, ma kako se zvalo, izgledalo, gdje god živjelo, kad ti je stalo da učiniš za njega bar nešto.....nemoguće je ne kliknuti i otvoriti svoje srce za njegove muke.
Citirala bih jednu blegericu čiji blog još nisam uspjela posjetiti, ali čim nađem vremena hoću. Dakle upravo me njen komentar koji glasi: "zato i služimo jedni drugima ovdje u "blogosvijetu"..........baš smo svi jedni drugima divna potpora...ja nekad poslije komentara nekako lakše dišem....i sretna sam što imam priliku biti ovdje u ovom svijetu...."
Upravo savršenim riječima opisala je moje osjećaje kada pročitam prekrasne komentare, bilo na svoj ili na nečiji tuđi post i stoga joj se zahvaljujem na tome. Nadam se da mi neće zamjeriti što sam joj ukrala komentar.
Sad dolazim na misao vodilju, koja me i potakla na pisanje današnjeg posta. Voljela bih da je tako i u "stvarnom" životu. Da čovjek bude čovjeku čovjek, a ne vuk. Da prestanemo sa besmislenim svađama, natjecanjima, podmetanjima.....
Da ne moraš uvijek gledati preko ramena, što ti iza leđa radi susjed, rođak, "prijatelj"......Da se ne moraš uvijek pitati koliko su nečije namjere iskrene......Život je samo jedan i živimo ga onda onako kako nam je dano. Ne živimo tuđe živote, jer dovoljan nam je i ovaj koji imamo. Koliko god imali vremena, "odradimo" taj posao pošteno, onako kako najbolje znamo.

- 17:23 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 22.03.2011.

BUNAR ŽELJA

Hladan je zagrljaj noći,
dok pogled se penje u nebo,
na njemu dok blistaju svjetla,
sićušna,.... hladna,.... trepere.....
kao milion novčića sjajnih
u bunaru želja što sjaje......

Koliko je pogleda željnih,
koliko želja poletjelo noćas
od jedne zvijezde do druge,
očiju slijepih od suza,
od strepnje treperave duše .....

U bunar svoju zvijezdu bacam,
sklapam ruke i tiho se molim,
jedna duša moju želju treba,
želju jednu, da se vine u visine.
Od sreće moje nek joj pola dadne,
jer koliko sretan netko može biti
dok je drugom želja samo jedna,
život bez boli, patnje i straha,
zar nije ona kao i ja vrijedna?

250

Dragoj blogerici Tajani, od srca i iz duše...............

- 22:40 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.03.2011.

Do posljednjeg daha

U svojem najnovijem postu željela sam se opet malo baviti poezijom, potaknuta šetnjom po blogovima mojih najdražih blogera, pa i nekima koji će to tek postati. Toliko lijepih, toliko tužnih, nježnih, slikovitih i obojenih postova načisto me ufuralo u ovo proljetno raspoloženje.
Slučajan pogled kroz prozor potpuno mi je skrenuo misli. Danas, dok sam pripremala nedjeljni ručak, pažnju mi je privukao lik čovjeka koji šeće uz potok (kanal rekli bi naši seljani), obrastao šipražjem i svako malo zaviri u njega, kao da nešto traži. Pogledavši malo bolje, vidjeh da je to susjed Vlado i tada mi je sinulo: pa on još uvijek traži svog Rexa. Još prekjučer, Rex se otkinuo sa lanca i pobjegao od kuće vukući ostatak lanca za sobom. Još ga nije našao, pomislila sam i odmah se sjetila kako smo već u petak i muž i ja odmah pomislili što se sve može desiti ako negdje zapne i zapetlja se. Rastužila me ta misao i pogled na čovjeka koji ne gubeći nadu već treći dan traži svoga psa. Ne želim ni pomisliti kako bih se osjećala da sam na njegovom mjestu.
Zato sam odlučila ispričati vam jednu priču. Priču o Bobiju. Ako ste pomislili da je Bobi moj pas iz djetinjstva, prevarili ste se. To je pas zbog kojeg se moja slika, koju sam dotad imala o seoskim psima, koje još od milja zovu dođ(dž) - domaća obična đ(dž)ukela, iz korjena promijenila.
Rođena sam i odrasla u gradu, gdje su ljudi životinje držali uglavnom kao kućne ljubimce, što bi značilo da su ih voljeli i brinuli o njima na više-manje primjeren način (nećemo sad o onima drugima). Došavši živjeti na selo, u oči mi je odmah upao sasvim drugačiji odnos kojeg ovdašnji ljudi imaju prema svim životinjama. Sve one služe strogo namjenski, a psi imaju namjenu čuvanja dvorišta i kuće, te čišćenja ostataka sa gazdinog stola. Mjesto im je najčešće na lancu, a noću ih uglavnom puštaju na slobodu, što je dovoljan razlog da se baš ne preporučuju noćne šetnje seoskim ulicama.
Vratimo se mi na Bobija. Mješanac, crvenkasto smeđe dlake, zdepaste građe tijela, onizak, neugledan, mrzovoljnog pogleda...... Biće koje ne želiš pobliže upoznati, naročito dok sjedi pored otvorenih dvorišnih vrata, bez lanca, dok ti prolaziš ulicom. Još kad ga bije glas kao opasnog psa koji naročitu odbojnost ima prema djeci......i stvarno, čim bi se negdje u blizini našlo koje dijete, ako nije odmah oštro zalajao, povukao bi se u svoje "odaje", u rupu na štaglju koji je služio kao njegova pseća kućica.
Još ni danas neznam kako, Bobi i ja smo se počeli zbližavati. Bila sam prva osoba kojoj je svojevoljno prišao. Istina, hrana mi je malo pomogla u tome, a znate što kažu o ljubavi, da ide kroz želudac. Nisam mogla odoljeti jer volim pse otkad znam za sebe, počela sam mu se dodvoravati hranom za mačke. Nakon nekog vremena postao je redoviti gost u našem dvorištu, a sve češće smo ga viđali u drugačijim, da kažem vedrijim raspoloženjima. Mahanje repa, drugi izrazi dobrog raspoloženja umjesto onog zabrinutog pogleda, kojeg je bilo tako lako zamijeniti mrzovoljnim. Njegovi su ga gazde sve manje držali na lancu od kojeg mu je koža oko vrata otvrdnula poput đona za cipele.
Blagi šok doživio je kad je naša Beba stigla u kuću. Zatvorili smo zbog nje sve rupe na ogradi kroz koje se mogla provući, tako ni Bobi više nije mogao dolaziti kad god mu padne na pamet. Dok je obilazio oko našeg dvorišta, činio mi se tako nesretan i tužan da sam odlučila upoznati ta dva četveronožca. Kad smo ih upoznali istoga trena je postao Bebina najomiljenija igračka. Onako, duplo veća od njega, još k tome i neotesana balavica, radila je s njim što je htjela. U našem, ljudskom žargonu reklo bi se da ga je vrtila oko malog prsta. A on je sa ogromnim strpljenjem dobrodušnog starca sve to podnosio, uz tek poneko prigušeno režanje ili blagi ugriz, ni spomena vrijedan.
Kako je vrijeme odmicalo, staračke tegobe sve su više uzimale maha. Velika kvrga na lijevoj strani trbuha kao da je bivala većom, kašalj i sve teže disanje usporavali su ga sve više, a oslabljeni vid, pred kraj i sluh pojačavali su njegov urođeni oprez, bez kojeg ne bi poživio tih svojih trinaest-četrnaest godina, koliko je imao na svojim leđima. Imao je on još uvijek svoju rutu, gotovo svakoga dana, koju je prelazio sve sporije i sporije. Instinktivno se micao automobilima, ali prepoznati izdaleka više nije mogao nikoga. To mu ipak nije smetalo da se pretvori u veselo štene kad bi po njuhu osjetio da mu se približio netko iz naše obitelji. Njegovi dolasci su se sve više prorjeđivali, znalo se dogoditi da ga i po nekoliko dana nismo vidjeli. Sve dok nije, prije nepunih godinu dana, krenuo u svoju poslijednju šetnju. Srušio se na pola puta između svoje i naše kuće, pao u blatan kanal u kojem ga je pronašao moj muž. Nisam mogla dopustiti da skonča svoj život uz cestu, kao odbačeno pseto, jer to nije zaslužio. Dovezli smo ga kući, našoj, dakako, koja mu je ionako bila drugi dom, a i činilo nam se da je baš to i želio. Kao da je pošao dočekati kraj tamo gdje su bili ljudi koji su ga stvarno voljeli, ali ga je snaga izdala.
Smjestili smo ga na tačke, u hladovini pored garaže, uz grm hortenzije i položilvši ga na stari jastuk, pokrili starom jaknom. Tako smo ga okružili poznatim mirisima, kako bi se na taj način oprostili s njime. Izdahnuo je tog sunčanog, proljetnog poslijepodneva, na mjestu gdje je proveo najljepše godine svog života i upoznao pravu ljubav čovjeka prema psu. Vratio je stostruko i zato sam ponosna što je svoj grob našao u dnu našeg vrta.
Priznajem, plakala sam za njim kao za ljudskim bićem, jer mi je u ovih nekoliko godina što sam ga poznavala jako prirastao srcu. Naučio me da ljubav može činiti čuda. Možda mi, ljudi koji volimo životinje, ponekad činimo pogreške dajući im ljudske osobine, ali morate priznati i vi da životinje poput dragog, starog Bobija imaju osobine koje mnogi ljudi nemaju. Kada vole, odani su do posljednjeg daha.


250

- 18:24 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 16.03.2011.

SEZONA POČINJE !!!!!!

250

No, već vam je po slici sigurno jasno da ova "sezona" koju spominjem nema ama baš nikakve veze s onom turističkom. Na sve strane počinju poljski i vrtni radovi, što za sobom povlači čišćenje od suhe trave, granja i koječega drugog, nepoželjnog na tim terenima. Najlakši, a da li baš i najsigurniji način je paljenje!!!??? burninmad
U samo dva dana u našem je selu sirena tulila na uzbunu tri puta, a kako čujem u široj okolici (područje oko Jaske) bilo je petnaestak intervencija. Nemojte me uzeti za riječ, jer i sami znate kako vijesti koje putuju usmenom predajom nisu uvijek pouzdane glede faktografije. Jedan više ili manje nije važno, jer i jedan požar je previše.
Prije oko mjesec dana našim je susjedima do temelja izgorjela kuća. Drvena, relativno stara i ne velika, ali kuća. Dom koji većina nas teškom mukom stječemo, nadograđujemo i nadopunjujemo većim ili manjim sitnicama koje čine život. Ne jedan život, već nekoliko generacija. Kažu nije se dobro vezati za stvari. Možda, ali stvari su i uspomene, stare slike, koje se ničim ne mogu nadoknaditi. Bakine škrinje, mamini stolnjaci, dedin pribor za brijanje, svjedodžbe, knjige, osušeni cvijet darovan s ljubavlju.....
Vatra je jedno od najvažnijih otkrića ljudskoga roda. Već od najranijeg razdoblja njenog iskorištavanja, čovjek je postao svjestan i njezinih opasnosti. Ima li koga tko nije čuo onu staru narodnu: "Vatra je dobar sluga i loš gospodar"???!!! Trebaju li proći još milijuni godina da naučimo da se oprez ne tiče tamo nekog....? S nama to nema nikakve veze....
Uzalud sva upozorenja, propisane kazne, dostupnnost medija i u nazabačenije kutke Lijepe nam naše.Pa čemu panika? Ionako nitko ne prijavljuje opasne radnje, štete zbog izgorjelih šuma (barem ne u našem kraju), jer... Svi se znaju ili svatko pozna barem nekoga tko će se založiti za to da se sve zaboravi......
Do prve prilike, kad najčešće iste osobe čine iste stvari...Nitko ne plaća za svoj nemar, nehaj...kako još nazvati neodgovornost odraslih ljudi koje se igraju vatrom???????
puknucu

- 17:14 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 15.03.2011.

Jesmo li visibabe ako nismo tužibabe?

Dokle sežu granice ljudskog strpljenja i tolerancije? Niti sam od onih majki koje otkidaju glavu svakome tko i samo poprijeko pogleda njihovo zlato. Nastojim svog sina naučiti da svoje nesporazume s vršnjacima rješava sam i ne hvatam se odmah telefona ako mu netko nanese nepravdu (njima su uglavnom uvijek sve drugi krivi kada im je jedanaest ljeta). Živimo na selu, koje je prilično veliko ali razbacano, poput Rima, na sedam brežuljaka. Doselili smo iz Zagreba, prije otprilike sedam godina. Nema nekog razloga da bi se osjećali neprihvaćeno, jednostavno živimo svoj život, katkad pomognemo bližnjem u nevolji i to je sve. Život nam je smireniji nego u gradu, čime smo zadovoljni....govorim u ime nas, odraslih.....
Čini mi se ponekad da bi moj sin bio ipak u gradu sretniji.....Njegov se život zakomplicirao kad je krenuo u školu. Dotad najbolji prijatelj i najbliži susjed, zovimo ga Domagoj, posve se drugačije počeo ponašati prema njemu. Trebalo bi mi prilično vremena da nabrojim kakve sve psine i nepodopštine je doživio od njega u ovih pet godina. Pošto su vršnjaci, u istom su razredu i moj se Junior mnogo puta vraćao nesretan kući, jer je Domagoj rekao za njega ovo, pa mu je napravio ono,.....U međuvremenu, Domagoju je umrla majka. Velika tragedija i strašan gubitak za njega i nešto stariju mu sestru. Snježana je bila prva osoba s kojom sam se zbližila u selu i jedina s kojom sam se našla na istome valu.
Ja i moja obitelj njezin smo odlazak doživjeli kao tragediju i žalovali smo za njom ne želeći se nametati ožalošćenoj obitelji.
Ovaj tragični događaj spominjem kako bih ilustrirala razloge zbog kojih smo, mi kao roditelji, bili posebno obzirni i nastojali Domagojevo ponašanje prema našem Junioru opravdati njegovim gubitkom. Prošle su gotovo tri godine, a situacija se ne popravlja. Ono što me posebno ljuti, je osjećaj da on namjerno neke stvari radi samo da Junior pokvari ocjene. Eto, na primjer, već nekoliko puta nije mu rekao sve što imaju za zadaću, kad bi on bio bolestan (ove zime u barem tri navrata),....danas sam saznala da je izbrisao Juniorovo ime sa plakata iz hrvatskog jezika, koji je bio njihov zajednički projekt......
Ma ovo sad i meni zvuči kao nekakva žalopojka, tužakanje,......što ja znam.....
OK, dogovorili smo se mi da pronađe nekog drugog iz razreda kome će se moći obratiti u vezi zadaća i sl. , ali kad se radi o projektima koje nastavnici daju da obično rade u dvoje, to je malo kompliciranije, jer znaju da njih dvojica blizu stanuju i to se onda automatski podrazumijeva.... E dobro i tu sam pronašla rješenje, projekti se mogu raditi kod nas, pod mojim budnim okom. Moj sin je dječak koji se teško snalazi sa svojim vršnjacima, izrazito je pametan i od prvog razreda je odličan učenik, a njegova najveća vrlina je maksimalna iskrenost i istinoljubivost. On ne da ne zna slagati, on u sebi ima neki čudan gen, što li....Jednostavno ne može izustiti laž. Zato sam sigurna do on ništa takvoga ne bi napravio ni Domagoju, niti ikome drugome.
U čemu je poanta ove moje ispovjesti? Poanta je u tome da se puno puta osjećam bespomoćno! U tome da u nekim situacijama poželim pokucati na vrata i reći: Oprosti, imaš li ti uopće pojma koliku slobodu tvoj sin sebi uzima? Napravio je mome to, to, to i to....Sad je dosta!!!
Možemo li neko dijete nazvati proračunatim, podmuklim, zlobnim...? Smijemo li uopće? Teške su to riječi. Svjesna ljudske nesavršenosti, pitam se, po ne znam koji puta, u kakvog čovjeka može izrasti dijete kojem nitko ne postavlja okvire u kojima bi se trebalo razvijati? Kad ni toliko truda, ljubavi, pažnje, brige i učenja, uloženo u svoje najveće blago, ne može biti garancija da jednom nešto neće poći krivo...... ne dao Bog.

- 17:25 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 12.03.2011.

Buđenje

Ovih nekoliko lijepih, mada vjetrovitih dana, daju naslutiti da nam se konačno bliži proljeće. To potkrepljuje i onaj umor koji se gotovo redovito javlja već godinama unazad, nakon dugih zima. Nisu bez razloga tu boljeticu prozvali " proljetni umor ". To bi bio stručni naziv kojim se liječnici koriste kad potražimo njihovu pomoć, zabrinuti simptomima koji mogu sličiti onima iza kojih se skrivaju prave bolesti. Mada nije baš ugodan, s godinama sam ga počela dočekivati gotovo sa dobrodošlicom, kao lastavice kad se vrate s juga, jer mi se zime čine nekako sve duže i dosadnije.

A prve " simptome " proljeća pokazuje i priroda oko mene. Narcise su već dobrano provirile iz zemlje, a mogla bih se zakleti da sam neko jutro čula kosa kako zviždi svoj ljubavni zov. Onog dana kad se vrate rode na dimnjak našeg Vatrogasnog doma, bit ću sretna, jer tad zimi više nema povratka, bar ne za neko dulje vrijeme. A što ih je lijepo vidjeti kako spokojno gacaju na svojim dugim nogama, tražeći slastan zalogaj kao uobičajena pratnja trakorima na polju, koji im prevrčući zemlju nude kao na pladnju bogat meni. No, dobro, to će još malo pričekati, ali smijem malo sanjariti.

Netko će reći da bih kao savjesna građanka ove naše zemlje, još k tome i brižna majka, čije dijete treba stabilno i plodno tlo kako bi izraslo u normalnu i uspješnu osobu... dakle kao takva, možda bih se trebala osvrnuti bolje oko sebe. Dati svoj obol u promjenama koje se nagovještavaju svud oko nas. Prosvjedi, svađe, prirodne i neprirodne katastrofe, politička previranja i stranačke prepirke. Kako nazvati sebe odgovornom, a ne pljuvati po političarima? Kako sebe smatrati moralnom, a ne stati uz bok onima koji nose transparente? Kako pokazati sebe dovoljno pametnom i obrazovanom, a ne razglabati o strategijama razvoja i političkih poteza? .......

Možda ste i u pravu, možda nemam dovoljno znanja, hrabrosti, ambicija i inih kvaliteta, ali nemam niti iluzija da će nas sve ono prije navedeno izvući iz blata u koje su nas gurnuli. Jednostavno, polazim od sebe, od svog mikrokozmosa. Osluškujem bilo svoje obitelji, svoje najdraže i najbliže mi okoline. Zadovoljna sam malim pobjedama, koje nas, male ljude velikim koracima vode naprijed. Borim se da zadržim mrvu zdravog razuma i trun dostojanstva, pa ako ustreba upustiti se u bitku sa "vanjskim neprijateljem", kao složna, mala vojska znat ćemo se oduprijeti, kao i svih ovih godina do sada. Ne razbacujem se parolama, dok nemam mudrijih odgovora na velika pitanja. Ustrajem živjeti po pravilima Božjim, unatoč nelogičnosti i apsurdnosti zakona ljudskih. Kako bi se oduprijeli nečem što nam je nametnuto, moramo znati što želimo. Tako je lakše pronaći strategiju kojom ćemo to postići. Neozbiljno je davati moć ljudima u koje nemaš vjere kličući tek bunta radi, a pogubno je svoj život povjeravati onima koji se opijaju slavom i moći.

Buđenje svijesti kod mene dolazi sa buđenjem prirode. Kolanje životnih sokova kad krene punom brzinom, zahuktava se i sustav obrane od vanjskih utjecaja. Psihološki imunosni sustav kreće u proizvodnju obrambenih stanica koje nas štite od burovitih političkih previranja. Svjesnost za mene ima sasvim drugo značenje i svrhu. Živjeti u skladu s prirodom, ići u korak sa stupnjem sazrijevanja djeteta, koje je svojim začećem postalo centar svijeta. Možda svi mi ovisimo o situaciji u našoj zemlji, možda nam netko spretniji kroji sudbinu, a možda smo ipak sami odgovorni za svoja djela, svoj put i svoj život.

- 13:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2011.

Evo me moj Svijete na raskršću tvome

Ponovo stojim na raskršću jednom.
Ponovo stojim i opet se pitam:
" Gdje zagubih kartu što reći mi može
kojim sad putem ja krenuti moram?

Ponovo stojim i opet se pitam:
" Putokaz koji tek zamka je samo,
da posrnem opet, sada još jednom
kao već što jesam nebrojeno puta? "

Ponovo stojim, a puteva mnogo.
Odluka je možda i ovaj put teška,
jer ponovo brinem, mjerim i važem.
Odluke možda i opet se bojim.

O, kako bi samo prekrasno bilo
živjeti život na ovome svijetu,
kad znali bi točno kud cesta nas vodi.
Kartu Života da netko nam dade
na samom početku našega puta,
kartu što tajnu u sebi skriva,
koja nas može odvest daleko.
Ko mlade mornare što pučinom plove,
sa zemljovidima, busolom i spravama mnogim.
Kad barem upute dobili mi bi,
onoga dana kad u život noga naša kroči.
Upute detaljne, precizne i jasne,
" To ti je dobro, a ovo je loše.
Zlo ti je tamo, pa kreni onamo.
Na drugu stranu, gdje sreću ćeš naći. "


Ponovo stojim na raskršću jednom.
Ponovo stojim i opet se pitam:
" Tko će mi reći kuda da krenem? "
A onda, još jednom, glas neki se javi.
Čuh ga već i prije, kad teško je bilo.
Glas razumni opet mi isto reče:
" Slušaj svoje srce, što dovelo te dovde.
Razlog čina svakog u njemu ti ćeš naći.
Snove svoje vjerno ti slijedi,
živiš li za druge dušu gušiš svoju.
Poštuj želje tuđe,
ali i srcu svome dopusti da poželi.

Ponovo stojim, na raskršću jednom.
Ponovo stojim i glas svog srca slušam.
Tko ne boji se osluhnut dobro,
ne treba nikog da puta mu pokaže.

Evo me, moj svijete, na raskršću tvome i mome
Dopuštam svom srcu da ponovo me vodi.




Svim dragim blogericama povodom praznika 8.MARTA
žlelim SRETAN DAN ŽENA !!!
kiss

- 16:12 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 04.03.2011.

TAKO JE LAKO.....

Tako se lako zanijeti
kad smijeh u slapovima poteče
jako je lako zaboraviti
da nismo predodređeni za visine najveće

Tako je lako poželjeti
u jutrima osvojenim udvoje
terete prošlosti prognati
kao da ni ne postoje

Tako se lako zbuniti
jer činilo se da je sve savršeno
baš glupo, zaboravljamo
koliko je u stvari zamršeno

Tako je lako pokleknuti
jer smo grubo odgurnuti
na čas smo izgubili kompas
u tren će srce prepuknuti

Tako je glupo tuzi se predati
zbog jedne suvišne riječi
sve bitke dobivene lako
nisu dragulji kojima je sjaj najveći

Tako je lako sve oprostiti
dok smijeh u slapovima teče
i nikad, ali baš nikad zaboraviti
da naše su visine na oblacima sreće

- 17:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.


    ( vlč. Zlatko Sudac)


















Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se