sunce na prozoru

nedjelja, 27.02.2011.

VESELI PROPLANAK

Mali Brežuljak , na šumskom proplanku bio je jako veseo.
Sunce je svojom toplinom već danima milovalo
njegovu svečanu haljinu posutu malim visibabama.
Jednog jutra nije se probudio radostan kao i obično.
Neka ledena ruka stegla mu je srce.
Njegovim malim visibabama bilo je hladno,
jer te je noći pao snijeg.
Tužno su plakale, drhtureći od zime,
a njihove suze kotrljale su se u podnožje brežuljka,
čineći malu lokvu koja se odmah ledila.

Mali je mrav pospano izvirio iz svog skrovišta
i još zijevajući, ugleda malo klizalište.
Radosno pojuri i odmah na ledu napravi piruetu.
Njegovo razdragano klizanje primijetile su i male visibabe.
Odmah su prestale plakati.
Gledajući njegove vragolije
nisu ni osjetile da je postalo mnogo toplije
i da ih sunce znatiželjno promatra.
Tek kad je mali vragolan pljusnuo u blatnu lokvu,
jer se led počeo topiti,
shvatile su da im više nije hladno.
Veselo su počele pljeskati blatnom klizaču,
a cijeli se brežuljak orio od njihovog smijeha.


2006. god.



- 20:24 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.02.2011.

ČOVIK I PO

Jedan post,pročitan sinoć naveo me na razmišljanje o razlozima nastanka ovog, mog, vlastitog bloga. Počela sam preispitivati ciljeve, motive i sve ostalo što nas inače tjera na stvaranje u bilo kojem obliku. Iako sam već u svojim tekstovima ( nastalim mnogo prije ) doticala teme s političkim konotacijama, nekako sam odmah odlučila da se time ne želim baviti u svojim postovima, jer život je dovoljno gorak i bez politike. Poznate ličnosti i žutilo odavno mi se smučilo, jer smo preplavljeni njim. Tko s kim spava, koja je od nemuzikalnih lutkica izdala album, koja manekenka ili glumica napisala knjigu, skandali zbog promidžbe......teme su ispod nivoa običnog građanina bilo koje zemlje na svijetu. U malim dozama ne mogu štetiti, dok se izležavamo na plaži ili čekamo na liječnički pregled, baš kao kad s najboljom prijateljicom uz kavicu "isprevrćemo" ljude i događaje.
Nekoliko blogova dalo mi je smjernice i na tome sam im neizmjerno zahvlna, a među njima ističu se dva. Jedan pratim takoreći od svog početka, a u drugi sam zavirila doslovno jučer. U njima sam pronašla sve što mi treba da se mogu razvijati. Poticaj da nastavim svojim smjernicama koje sam imala skicirane, negdje u svojoj glavi. U njima sam pronašla dovoljno sebe nastavim dalje i uvjerim se da je to baš ono što sam željela. Shvatila sam da mogu biti svoja, izraziti osjećaje i zabilježiti neke događaje, a da nikoga ne povrijedim izlažući ga javnosti.
Inspiracija nekad može predstavljati pravu muku. No, dovoljno se okrenuti oko sebe i shvatit ćeš da postoji toliko tema i ljudi koji su zaslužili svoje mjesto u tvojim razmišljanjima.

Današni post posvećujem čovjeku kojem sam se pred Bogom zavjetovala: " u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti......", čovjeku mog života. Njegova gesta pružanja ruke "odmetnutom" članu obitelji, pokazala je opet njegovu veličinu i podsjetilo me na sve one razloge koji su me nagnali da nikada ne odustanem od nas. Sve ono loše, strašno, pa i užasno što je proživio tijekom rata, a i kasnije nije bilo dovoljno da od njega učini osobu koja se prepušta mržnji, slabostima ili depresiji. Pokleknuo katkad, ali nikada i prepustio. Mada se na prekretnici života našao na opasnom raskrižju, odakle su mnogi putevi vodili u propast, on je stisnuo zube i krenuo onim na kojem sam ja strpljivo čekala.
A Zoran, zovimo ga tako, on je prije puno godina, zaveden neprijateljskom propagandom ( a čitav je život živio u njihovom okruženju ), zajedno sa bratom napustio rodni kraj i otišao u drugu državu. Ostavili su sestru i cijelu obitelj uvjereni da su odabrali pravu stranu. Prolazilo je vrijeme i nakon toliko godina mnogi su ljudi shvatili neke svoje zablude. Na koncu i mi sami smo svjesni da nismo dobili državu kakvu smo htjeli. Nedavno smo čuli da se Zoran želi vratiti, a mislim da je baš to bila karika koja je nedostajala, jer već neko vrijeme i ja sam primijećivala znakove nostalgije za svojim korijenima. Spojili su se preko neta i već dva dana vode duge razgovore, a znam da jedva čekaju obojica da se sretnu.

Drago mi je zbog toga. Volim ga vidjeti sretnog i ispunjenog. Ponosna sam na njega jer je uvijek ostao dosljedan sebi, ali se nije bojao promijeniti mišljenje ako su argumenti bili dovoljno dobri. Svatko može pogriješiti, to svi znamo, a praštati, e za to je potrebno biti čovjek. A moj čovjek je i više od toga........ on je čovik i po!

- 11:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 19.02.2011.

In memoriam....

Ljude dijelimo u puno kategorija, ovisno o tipu podjele. Najopćenitije - na dobre i loše. Potom općenito - na uspješne, one malo manje uspješne i luzere. Zdravstveno gledano - one koji vode zdrav život, one koji su genetski materijal sklon boljeticama i boleštinama i hipohondere. Pravno gledano - tu su oni unutar i oni izvan zakona. Politički - političari i svi ostali.
Moja osobna podjela je podjela običnog, malog čovjeka ( mada sam negdje pročitala da je to kategorija ljudi bez stava, mišljenja i karaktera ), dakle osobna podjela iz mog nekarakternog kuta gledanja bila bi - obitelj, prijatelji, poznanici i.......fa-mi-li-ja.
E sad, naravna stvar da mislim pojasniti svoje gledanje po tom pitanju.
Obitelj - nju stvaramo sami, na principu pokušaja i pogrešaka. Sami samo si dakle i krivi ako što pođe krivo ( ako nas suprug/a vara, ako su djeca neodgojena, ako smo nezadovoljni.... ). U ovoj simbiozi važnu ulogu igra srce, koje nas katkad prevari, a često iznenadi.
Prijatelji - i njih sami biramo po svojim afinitetima, nekim neobjašnjivim kriterijima ili sasvim jasnom modelu koji nama odgovara. I tu se srce pita za mišljenje, a i povratne informacije su od velike važnosti.
Poznanici - treba li uopće reći da su to svi oni koji nas okružuju, čije putanje se presijecaju sa našim u svim mogućim oblicima i agregatnim stanjima. Dijelimo ih na drage i one prema kojima smo indiferentni, a nađu se i neki kojima se volimo sklanjati s puta.
Familija - eto dođe na red i kategorija koju nam Bog dade, kao iskušenje čini mi se, katkad i veće no što bi poželjeli. Na njoj testiramo sve svoje socijalne vještine i često nas stavlja na muke. Krv nije voda kažu, ali je podložna bolestima, a mnogi nam članovi familije nekad "sjednu" poput sepse ili leukemije, bili oni to po krvi ili zakonu. Truju nam život, smišljaju nevjerojatne načine da nas ponize, iskoriste, odstrane kao tumor iz našeg obiteljskog stabla. Guraju nas na marginu i stavljaju u "promet" po potrebi.
I onda se desi bolest, a možda i smrt ( što je upravo mene danas ponukalo na razmišljanje o toj temi ), kada zakopamo sve svoje ratne sjekire, zaboravimo sve uvrede i nečasne namjere, skupimo svu ljudskost koju posjedujemo i pružimo je na dlanu, kao lulu mira. Ponudimo svoje rame i podmetnemo leđa, a prošlost zaključamo u ormar na tavanu, poput golemog dlakavog čudovišta. Ne želimo da ikoga uznemirava u žalosti, ne dozvoljavamo da svoje glomazne šape položi na sjećanje na ljudsko biće koje se oprostilo sa ovim svijetom. Opraštamo i mi njemu jer smo svjesni da nije nama da sudimo. Vjerujemo da bi sve bilo drugačije da su i okolnosti bile druge ( bi li? ). Tješimo se mišlju da bi nama koji smo ostali trebala biti pouka i da ne smijemo dalje gubiti vrijeme na glupe razmirice, svađe i ratove. A u stvari, opasno postajemo svjesni vlastite smrtnosti i neizvjesnosti boravka na ovome svijetu. Kroz glavu nam se šuljaju izdajničke misli..... u kakvom nam je stanju dokumentacija? ..... nije li vrijeme da detaljnije sredimo svoje stvari?.... jesmo li spremni ako slučajno, ma znate, dođe naše vrijeme?.... što smo propustili napraviti u životu ili od njega?....
Opraštajući tako pokojniku sve što jest ili nije napravio, opraštamo i sebi, za svaki slučaj, zlu ne trebalo. Istina, za nas je još rano.....ili nije?!??????
Sad nam je žao što je tako završilo. Micali smo se s puta da ne bi bilo još i gore. Okretali drugi obraz, uzvraćali istom mjerom. Kad neide, onda neide, postavili se mi naglavačke. No, to ipak nije razlog da ne odamo posljednju počast članu familije, koji možda nije skrojen po našoj mjeri, ali je možda s nekim razlogom bio upravo takav i Bog nam je kroz njega poslao poruku. Ako je nismo razumjeli tko nam je kriv.
Počivao u miru, šogore i laka ti bila ova naša, hrvatska zemja....
......možda nam nije bilo suđeno, ali ovakav kraj nismo željeli.

- 09:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.02.2011.

VALENTINOVO

Mislila je za sebe
da je najsretnija djevojka na svijetu.
Vjerovala je onako
kako to samo zaljubljene djevojčice mogu.
Opraštala mu je suze
koje noćima lila je zbog njega.
Oprostila je sve njegove
neobazrive riječi i postupke.
Tražila je u njemu
samo plemenite i dobre strane.

I kad je bez nje slavio Novu Godinu...
i odlazio na partije biljara,
a vraćao se pripit.
Ona je vidjela samo princa iz bajke.
Princa koji je iskoristio prvu priliku
da njeno srce izranjava
svojom lakomislenom
i razigranom neobuzdanošću.
U dušu joj je urezao križ
pod kojim je pokopala prvu ljubav.
U srce joj je utisnuo pečat krvlju obojen,
u svijest se uvukao miris nevjere.

Godine su prolazile...
prolazili i ljudi pored nje.
Voljela više nije,
a vjerovala još i manje.

Da li je to učinilo vrijeme
ili je za to krivo jedno poznanstvo,
neopazice izraslo u nešto mnogo veće?
U prijateljstvu koje je gradilo povjerenje
rađala se......... ljubav.
Korak po korak, kamen po kamen.
Iz mraka je izranjalo svjetlo
čiji je odsjaj zasjenio prošlost.
Ostala je na nekom drugom planetu,
pripadala nekoj drugoj djevojčici.
Ona je već odavno druga žena,
spremna na nova iskušenja.
Ruku je dala čovjeku, a ne princu iz bajke.
Srce je poklonila smrtniku
koji je njenu ljubav učinio besmrtnom.

- 10:36 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 11.02.2011.

...... DUBOKA KAO MORE

" KAMO JE NESTALO SVE



Najdraži moj,

kamo je nestao čovjek koji je jednom zarobio moje srce? Jesmo li još uvijek oni isti, ludi i zaljubljeni, ljubavnici i prijatelji? Želimo li još uvijek ostvariti sve svoje snove, ma kako ludi oni bili? Već dugo osjećam da te uzaludno tražim, iako si ovdje, pored mene. Zarobljenik si vlastitog uma, a ja uporno tragam za vratima, koja znam da moram otvoriti, ako te želim ponovo naći. Zatvoren si tamo, u svom svijetu, u kojem kao da nema mjesta za mene i našeg sina. Ti živiš svoj život i samo prividno, mi smo još uvijek jedna obitelj.
A ja se još uvijek svega sjećam. Sjećam se da smo se znali radovati malim stvarima, kao i svi zaljubljeni. To vrijeme sad izgleda tako daleko. Vjerovali smo da nam se ništa ne može desiti, a ipak smo pokleknuli. Koliko god ti bio tu, pored mene, užasno sam sama. Toliko želim otključati tamnice tvog uma, tamničare tvoje protjerati do neba, do Boga samog ako treba. Hoću li se ikada prestati bojati svakog novog svitanja? Koje od njih donosi kraj? Imam li snage izdržati sva iskušenja koja nas još očekuju? Ima li nade da ćemo jednoga dana opet zajedno ponijeti teret života? Hoćemo li ikad ponovo osjetiti onu radost koja je krasila našu ljubav na samom početku? Živim za dan kad će moja potraga biti okončana, za dan kad ćeš mi reći: "Evo me, tu sam! Opet pored tebe! Tvoj strah je prošlost, a tvoja tuga će pasti u zaborav. Više nikome neću dozvoliti da te povrijedi."
Ja znam da su i tebe povrijedili. Oduzeli su ti dostojanstvo, iskonsko pravo svakog čovjeka. Koliko god ja to mogla razumjeti, ipak... želim da mi se vratiš. Onakav kakvog sam te zavoljela. Kad god pomislim na našu ljubav, tada se sjetim............ ona je poput ruže koju mi je jednom darovala tvoja ruka. Ruže koja nije željela umrijeti. Takva je i naša ljubav. Ako ikada treba umrijeti to može samo zajedno s nama. I zato te nikada neću prestati tražiti, mada se i dalje, sa svakim novim jutrom pitam.......hoću li te danas potpuno izgubiti? "



Na ovo pismo, koje je napisano prije puno godina, podsjetila me nemila situacija kojoj sam, igrom slučaja, nedavno bila svjedokom. Jedna meni veoma draga osoba porvrijeđena je, meni na očigled, od voljene osobe. Situacija je vrlo komplicirana i delikatna, baš kao i uvijek kada su u pitanju ljubavi i ljubavnici. Ne pada mi na pamet prepričavati je, jer to bi bilo zadiranje u privatnost, a ona je vrlo intimna stvar. Miješati se u bilo čiju vezu neuputno je i krajnje nepopularno, samim tim i nepoželjno. Ipak, navelo me na razmišljanje o tome kakvu štetu može nanijeti nedostatak komunikacije ili čak strah od nje. Možeš živjeti pored nekog dugi niz godina i biti ranjavan šutnjom. Krvariti u tišini, vidati rane i tražiti način da pomiriš svoje i njegove strane života. Moja i tvoja strana kreveta, moji i tvoji prijatelji, moji i tvoji krediti, .... troškovi....ljetovanja.... Gdje smo tu MI?
Često svoju šutnju pravdamo raznim razlozima, a onaj pravi najčešće teško priznajemo i sebi. Strah od kraja možda je najveći razlog koji podgrijava postojeće, neugodno stanje koje nas baca u očaj. Bojimo li se to mi da ćemo povrijediti drugu stranu ako inzistiramo na dijalogu? Ili možda da ćemo iz svega izaći sami povrijeđeni? Povrijeđeni i sami? Nismo li to i ovako, dok čekamo da se desi neko čudo i u našu vezu udahne čaroliju koju smo jednom osjetili ali se nekako rasplinula, poput mjehurića od sapunice? Nitko osim nas ne može u taj mjehurić udahnuti život i pokrenuti čaroliju. Pa ako ona i izostane, ako uporno pušemo u prazno, nitko nam ne može predbaciti da nismo pokušali.
Za par dana je Valentinovo, kažu da je to dan zaljubljenih. Što je sa onima koji su zaljubljenost prerasli? Sa onima koji žive ljubav, iz dana u dan ispočetka? Otkrivaju nove razloge zbog kojih vrijedi ostati i voljeti? Zaljubljenost nam ružičastom koprenom prekriva oči. Nosi nas na paperjastim oblacima koji se s nama vole našaliti. U neočekivanom trenutku razmaknuti se i pustiti nas da tresnemo nosom o zemlju. Nepripremljeni za udarce ostajemo bez daha kad nam otmu tu dječiju razigranost. Od njih nas može zaštititi samo ljubav. Mirna, tiha, postojana, vjerna, duboka..... Samo nam ona može pomoći od dana kad "progledamo" i vidimo da On nije tek princ iz bajke, savršen i bezgrešan. Sačuvati nas od razočaranja nakon što začaranost ustupi mjesto realnosti, a poezija postane običan dan, često zastrt sivim oblacima, ispunjen svakodnevnim obavezama. Zaljubljenost je san, a ljubav.....to je život. Ni sv. Valentin ne može zaštititi zaljubljene od grube istine, da život nije bajka i da ponekad snovi traju prekratko.

Ljubav iz pisma s početka priče imala bi tužan kraj da ona vrata ipak nisu pronađena. Ključ koji ih je otključao dao joj je novu dimenziju. Jutra bez straha, ostvarenje snova, sigurnost... Živjeti zajedno, dijeliti dobre i loše dane, govoriti, posvađati se na pasja kola, pričati... ponekad: ti kineski - on laponski, ali pričati,... pričati,... pričati...... Ne sakrivati brige pod tepih, ne gutati suze i okretati glavu jedno od drugog. Ponos donosi tugu i osamljenost, a odnosi sreću. Korak do sreće..... a tako opasno daleko. Samo reci riječ i ponor šutnje prošlost postaje.

Hvala Sv. Valentinu što je njoj dao snage da pronađe njega, a njemu da se otme avetima i ovlada svojim vlastitim umom. Njihova jutra sad ih vode u svaki novi dan, bez straha, pa kako im Bog bude dao. Dok koračaju tako, ruku pod ruku, njihovu malu obitelj grije ljubav.....mirna, tiha, postojana,...... vjerna......i duboka kao more.

- 17:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 05.02.2011.

Zahvaljujem Ti Bože na ovom djetetu,
čije čuđenje još nije ustupilo mjesto drskosti,
čije vjerovanje još uvijek piše pisma Djedu Božičnjaku,
čiji snovi plove duginim bojama crtanih filmova...
...mjesto da laikaju facebookom ili prebiru po mobitelu.
Neopisivo teškim čini se zadatak roditelja,
pripremiti ga na surovost života,
a ne raniti tu nevinost djetinju.
Svemu uprkos, neizmjerno zadovoljstvo jest
hraniti ga iskustvima i spoznajama koje meni podario je život.
Korijene, što sežu preko mojih roditelja
s veseljem obavijam oko krhkog stabalca djetinjeg,
u nadi da veza u koju izrastaju nikada se raskinut ne može.

Od svih vrsta na ovoj, kugli zemaljskoj,
čovjek je najviše ugrozio svoju.
Nećemo mi izumrijeti od zagađenja ili nedostatka pitke vode.
Ne prijeti nam uništenje od ratova, prirodnih kataklizmi ni napada iz svemira.
Nas razara zaborav, kronično pomanjkanje sjećanja.
Grabimo sve većim koracima naprijed,
ne osvrčući se ni na tren, kako bi bacili pogled preko ramena.
Da njime bar okrznemo sve ono dobro što nam prošlost daruje.
Nesebično nam pruža odgovore na mnoga pitanja,
tuđih pogrešaka pregršt nudi nam na dlanu.
Sljepoća nam se u srce uvlači,
dok zablude umom caruju.

Ipak.... možda nije sve izgubljeno,
dok je ijednog djeteta nevinog,
gladnoga ljubavi i žednog uspomena,
dok na vrata našeg srca kuca smijeh grleni,
a ruke nam cjeliva suza kristalna,
dok poljupcima rastjerujemo strahove djetinje
i zacjeljujemo razbijena koljena...
Zahvalit Ti moram Bože još jednom
što dao si više no usudih se molit,
dječaka iz bajke, to dijete iz snova,
nevino, bistro,
nježnoga srca i britkoga uma.
Zar ima nešto više da majka poželi?
Samo život sretan da Bog mu udijeli.

- 13:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 04.02.2011.

SRETAN ROĐENDAN MOM NAJDIVNIJEM ČUDU

RIJEKA ŽIVOTA

Kad zaplivaš jednom, uzburkanom rijekom,
tom rijekom života koju Bog ti je dao,
vlastitom snagom usmjerit ćeš život
dobrome moru, budeš li znao.

Kad jednom zaplivaš tom rijekom života,
plivati učiš do njenoga ušća.
Vjeruj da nitko još prošao nije
njezinim tokom bez mnogih tonuća.

Kad zaplivaš jednom, bez pomoći moje,
strepit ću za te' i Bogu se molit,
drhtat nad tobom, strahovati silno,
u želji da smijem do kraja te vodit.

Znaj, rijekom tom tvojom plivat će mnogi,
sudbinama svojim, što srce ti dirnu,
kad vidiš da tonu, ti pruži im ruku,
dobrotom im svojom daruj rijeku mirnu.

Ta rijeka života je virova puna,
vrtloga mnogih i strašnih brzaca.
Snagom te silnom skršiti mogu,
bujicom svojom, na stijene što baca.

Vjeruj u sebe dok plivaš tom rijekom,
vjera ti mora osloncem biti,
samo ti biraš u koje će more
jednom na kraju ta rijeka se sliti.

Kad tvoja se rijeka svom kraju približi,
pa poželiš možda da ubrza malo,
sve češće ćeš tok njen u sjećanja vračat,
onako, tek tol'ko da vidiš...

...koliko je kapi od Tvoje Rijeke
u Rijekama drugih života ostalo.

- 08:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.


    ( vlč. Zlatko Sudac)


















Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se