sunce na prozoru

nedjelja, 19.12.2010.

Krumpir u reštu i petarde na kiselo

Neki se dan moje dijete vratilo iz škole sa pričom o tome kako su na satu informatike učili o pirotehničkim sredstvima, povodom nadolazećih blagdana, u kojima se ista toliko često rabe da postaju robom široke potrošnje. Održana im je prezentacija u sklopu redovne nastave uz prisustvo jednog organa reda.

Točno si mogu predočiti atmosferu u kojoj se odigravala ta manifestacija. " Pažnju " kojom su je klinci popratili, naročito komentare koji su pljuštali sa svih strana. Ne želim ni razmišljati o tome koliko su činjenica popamtili i koliko je njih uopće čulo negativne posljedice kojima su izloženi bacači ( i oni oko njih ) svih onih praskavih štapića različitih veličina i razorne moći. Da ne pričam o tome koliko mora da ih (ni)je zapamtilo onaj dio o zabranama i kažnjavanju.

Upravo taj prirepak koji je nakalemljen uz božićne blagdane uvijek mi je bio mrzak, pogotovo dok sam život provodila u rodnom mi Kapitalcu. Po tom bih se pitanju komotno mogla nazvati srodnikom miša ili zeca, a ni srna mi nije daleko, gledajući po sklonostima bijega od buke te vrste. Stoga sam, baš poput navedenih mi rodjaka, spakirala kufere i odselila na selo ( ma nije to baš bio glavni razlog ali ima nešto i u tome ), gdje se uistinu mnogo manje rabe ta bučna i opasna sredstva za izražavanje radosti i veselja. Kad rekoh mnogo manje, mišljah ne u svako doba i na svakome mjestu, kao u gradu, već isključivo oko škole, prije, poslije i za vrijeme nastave. Pred školom, iza škole, pokraj nje, sa školskih prozora....i to već više tjedana. To će reći da ovovremeni potomci i štovatelji lika i djela Boška Buhe pomno paze na svoju publiku i kulise, pa svoj talent ne razbacuju bilo gdje i pred bilo kime. Snijegom prekrivena polja i livade, potoci omeđeni srebrom okovanim vrbama i sličnim raslinjem, šume od kojih ne vidiš drvo, a kamoli čovjeka... sve je to ambijent za neke druge predstave u kojima uživaju mirovnjaci i ostali papci.

A da se uživati može u tišini ljepote i ljepoti tišine, uvjerio se svatko tko je bar jednom pobjegao iz bučnog grada, zatrpanog automobilima i smećem, ovijenog ispušnim plinovima, bukom civilizacije i užurbanošću ovog našeg, modernog doba.
Nisam ja, da ne bi bilo zabune, odbacila svoj rodni grad i okrenula mu leđa, niti je on, nadam se, odbacio mene ( ali nipošto ne bih nekim njegovim stanovnicima okrenula leđa ). Samo mi se ne sviđaju neki njegovi rekviziti koji su postali popularni, a ima nešto i u akterima koji su prigrabili vodeće uloge. Ja mu se uredno vraćam, švercajući se iza kulisa, tražeći one stare, vrijedne i drage glumce koji se uglavnom zadovoljavaju ulogama statista, znajući, poput mene, kako slava brzo dolazi al još brže prolazi i kako ona sa talentom i pravim vrijednostima nema nikakve veze. Upravo zbog ovih samozatajnih i karakternih aktera rado svraćam na mjesta koja još nije taknula ruka neumitnog napretka.

I dok obiteljsko vijeće, onako u duhu istinske demokracije, izglasava što bolje paše uz nedjeljne faširance: dosadan i anemično blagi... ženstveni bi se reklo, pire ili onako žestok i muški, krumpir u reštu, glavom mi se provlači sasvim benigna... ili možda maligna.. pomisao, zaprav pitanjce: trebam li se veseliti što moj sin dijeli majčine osjećaje u svezi explopirotehničkog uveseljavanja okoline ili bih trebala biti zabrinuta za njegova spolna i ina opredjeljenja u doglednoj budućnosti???
Bojim se da, koliko god mi stremili europski kulturnim i sličnim vrednotama, korijeni su nam debelo na brdovitom Balkanu.


P.S. Pobjedu je odnio restač, usput ako nekog zanima. Toliko o ravnopravnosti spolova. Ili je za to možda kriva brojčana prevlast? Ma kao da je to važno?!!! Pojest će ga i oni koji su glasali za i oni koji su bili protiv! ;D)))

- 13:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.12.2010.

Zimska bajka

Što je grad
kad ga zima takne
svojom bijelom rukom?
Čarobna bajka,
nestvarna i.....
....sjetna.

Kao da nebo
želi pokazati ljudima
kakav bi svijet bio
da njih nema,
čist, nevin i....
......pomalo tužan.




......* * * ......

Najdraža slika
što u srcu ti spava
ima čudesnu moć.

Vraća ti snagu
onda kad je najteže
i misliš
da ne možeš dalje.

- 07:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 11.12.2010.

Hvala mojim anđelima

Mili moji,
sad kada ste napokon zajedno, vjerujem da ste sretniji nego prije. Vaša se ljubav tijekom teškoga života pomalo zagubila, negdje.... usput..... zalutala u bespućima. Ne, znam da nije nestala, ali uz sve teškoće koje su vas pratile na vašem putu, samo se malo uplašila. Kako bi i mogla nestati, nakon hrabrih početaka u kojima je odolijevala svim onim neprijateljskim napadajima koji su vas pokušavali razdvojiti. Nasrtajima sitnih, malih duša kojima je pomrsila račune.
Što god da se dešavalo sa našom malom obitelji, sloga i odanost nikad nas nije napustila. Čak ni kad je bilo najteže. A bilo je.... bilo je svega... ali bilo je i ljubavi. Da sam u njoj začeta, s njome dočekana i u njoj odgajana, znala sam ja to, ne brinite. Kad mi je najteže sjetim se vaših priča.
One o najmanjoj svadbi na svijetu. Silvestrova i guste magle, kada te male svatove ni jedan taksista nije htio voziti od Gradske vijećnice na periferiju. Kumine slomljene potpetice i zabrinutih mladenkinih roditelja, što sa strahom iščekuju novopečeni bračni par i njihove kumove sa večerom.
Sjetim se kako su ti predbacivali da si ga " upecala ".... mora da si trudna... pa ti si starija od njega...
Sjećam se kako nisi dao da je gaze,...najrođenijoj si okrenuo zbog nje leđa...nikome nisi dopuštao da o njoj ružno govori...
Pokazali ste im svima gdje im je mjesto... jer, prošla je godina, druga,...a bome i treća, kad rodilo se dijete.
Pokazali smo njima, urotivši se skupa, protiv onih koji su druge sudili po sebi. Urotilo se dvoje, a sa njima treće... ono još nerođeno.
Sjetim se i priče o tome kako sam dobila ime.
Ti ga nisi znala, niti kuma nije, baka... nitko. On ga je napisao na komadiću papira, u kovertu zatvorio. Ime jedno,....jedino...žensko, mada nitko nije znao što u sebi nosiš.
Gotovo cijelu jednu noć pogađale su imena.... Ona i kuma, kumina kći od nekih šesnaest ljeta... Bio si neumoljiv, pogađale su dugo, al' pogodile nisu. Što se tada odigravalo u tebi samo ti si znao, ali ta mi je priča uvijek vraćala vjeru u tvoju ljubav, kad bi je nešto poljuljalo.
U mukama si porođajnim, kakvim, to samo ti si znala, iznijela na svijet djevojčicu bez imena. Kad je sve završilo i u tvoje izmučeno tijelo vratila se snaga, telefon se njegovim glasom oglasio. Sestra je tebi i svima obznanila: Gospođo ....., kćer vam se zove ......
Najmiliji moji, nedostajete mi danas. Po prvi puta u svome životu na ovaj dan sam bez vas oboje.
Najdraži moji, volite se dalje,...tamo, daleko od ovog bešćutnog svijeta. Volite se jako, počivajte u miru i čuvajte me, anđeli moji, do časa kada naći ćemo se opet.
Ljubljeni moji, tužna sam vam danas, a onda....ipak,.... malo sam i sretna. Vas mi više nema, al' imam svoje dečke i beskrajno ih volim.


... ali ipak, ...reći moram jedno...
.......danas Vas mili, posebno volim!!!

- 08:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.12.2010.

Lagano i bez politike

Naslušala sam se viceva i nagledala filmova u kojima muškarci zaboravljaju godišnjice braka. Cijela retrospektiva "kazni" koje im žene dosuđuju mi je poznata. Al da ću ja zaboravit taj datum, tek nakon jedanaest godina...... ma nikad!!! N I K A D ! Muškarac mog ognjišta si može to dopustiti ( mislim reći da ću mu i progledati kroz prste, jer su tu neke olakšavajuće okolnosti o kojima ne bih trenutno ), ali ja! Obzirna, pažljiva, sentimentalna, romantična... sve osobine koje danas rese važne i uspješne ljude. Nikad ne reci nikad. I tako ja, onako savršena, dopustim sebi da prođe godišnjica, ma što godišnjica, još cijela dva dana povrh toga. Ne boli toliko što sam zaboravila, već me boli što me On podsjetio, onako ovlaš,, tek usput, tipično muški, bez trunke predbacivanja i povrijeđenosti ( tipično ženski ).
Nakon prvog šoka, nisam si dopustila previše očajavanja, nego sam se već drugoga dana počastila, onako za utjehu, fantastičnom knjigom Kornelije Benyovsky Šoštarić - " Zeleni kvadrat ". Ćim sam se vratila iz Zagreba u svoju pitomu dolinu, koja je trenutno sve, samo ne zelena, no pa prosinac je...dakle, čim su mi to obaveze majke, supruge i domaćice dopustile, uronila sam u sočno zelenilo bogatih ilustracija popraćenih pitkim tekstualnim uradkom. U jednom sam se dahu našla na šezdeset i nekoj stranici, obogaćena jednostavnom autoričinom filozofijom bez filozofije - promatraj, upijaj i uči od prirode. Toliko me opčinilo da sam se osjetila boljom osobom, dotaknuvši neki čaroban svijet, toliko drugačiji od onog koji nas čeka kad krenemo stazama ovog prizemnog života koji su nam namijenili.
Još opijena čarolijom pohitala sam obavijestiti vjenčanu kumu poslavši joj pobjednički mail: ...Imam je!!!... Ne, ne, to nije puko hvalisanje, već vrlo važna vijest, jer odnedavno je pala odluka da zajednički pokušamo stvoriti svoj zeleni kvadrat, tu u mome vrtu. Kvadrat u kojem će biti mjesta za kukce i ptice, krtice i gliste, puževe...no, o puževima ćemo još i razmisliti. Možda ipak pronađemo načina da ih, onako prijateljski, uvjerimo da potraže svoj vlastiti kvadrat.
Kako bilo, nakon puuuuuno, puno godina poznanstva i prijateljevanja, shvatili smo kako se naša uvjerenja podudaraju i smatramo da je čovjek dovoljno štete napravio i bez našeg doprinosa, militaristički se odnosivši prema svemu oko sebe, slijedeći princip - umnoži što više i prodaj što skuplje. A ne, ne, neću politiku u svoju butigu!
Dok pišem ovaj post, pogled mi odluta povremeno kroz prozor. Prizor kojeg često vidimo na Generalićevim slikama: suhe stabljike kukuruza, kroz maglu se naziru kuće i bijeli krovovi, gole krošnje i polja pod snijegom.... prava zimska seoska idila. Gotovo da zaboravljam svoju žarku želju čas prije, da se vrate rode i laste. To mi nekako vraća osjećaj da ćemo i ovaj dan, moji dečki i ja ( bez obzira na roditeljski koji me čeka popodne ), proživjeti onako po svojoj mjeri, lagano,.... bez politike.

- 06:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.


    ( vlč. Zlatko Sudac)


















Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se