sunce na prozoru

četvrtak, 18.11.2010.

Štovani kolege blogeri,
ovom pričom iz svoje kućne radionice službeno se vinuh u blogersko nebo. Doduše, tek kao poletarac ali puna entuzijazma, elana, vjere u sebe i Vas.

Dajem svečano obećanje da ću biti marljiv i iskren drug, slušati roditelje i starije..... ups! ... krivo stoljeće!

Oprostite mi ali valjda me pere početnička trema. Ipak, mogu obećati da ću se truditi doprinijeti svojim literarnim uradcima, slijedeći utabane staze blogerica i blogera čije postove sam marljivo pratila ovih nepunih mjesec dana i ponekad popratila svojim komentarom. Volim se igrati riječima, volim dobru zafrkanciju, pljuvati po političarima kad sam raspoložena za to. Volim i maštovite priče, dirljive pjesme, rasplakati sebe i druge i dobro se nasmijati na svoj račun. O meni možda ponešto saznate ako koji put navratite na moj blog, a ja ću se truditi upoznati Vas ako vidim da se krećemo istim valnim dužinama ili me isprovocira Vaš način razmišljanja. Mnogi su me blogeri u ovo kratko vrijeme oduševili svojim baratanjem riječima ali dozvolit ćete mi da još njihova imena ne otkrivam, jer se tek upoznajem sa tim velikim jatom koje leprša blogerskim visinama. Ima tu od ptica pjevica, umilna glasa, do iskusnih letača i pravih grabežljivaca.
Drage blogerice i blogeri, budite milostivi prema meni, crnoj kukavici i dobro mi došli u moj blog. Srdačan pozdrav i topao osmjeh Vam darujem!!!:))))

- 10:30 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Avijatičar i djevojka

Izraz staričinog lica govorio je koliko su još i danas žive slike sjećanja, koje su promicale pred njenim očima. Ponovno je bila šesnaestgodišnji djevojčurak, koji sa tri godine mlađom sestrom korača prašnjavom cestom što spaja periferiju sa gradom, dok je tamo negdje, daleko na fronti, bjesnio rat........


Ova djevojka, po izgledu mnogo starija no što je bila, izmolila je dopuštenje od oca i majke da sestru povede u kino. Njen ručni sat koji se bio pokvario namjeravale su odnijeti na popravak, ali prije svega odlučile su posjetiti Gospođu iz Maksimirske ulice, kod koje je Anđelina učila krojenje i šivanje. Bilo je to doba kad je mladoj djevojci od neizmjerne važnosti bila takva vještina, jer lijepa odjeća bila je skupa, a novac se teško namicao i za mnogo važnije stvari. Njena mala sestra je voljela te posjete Gospođi. Tu se uvijek moglo sresti zanimljivih ljudi sa kojima je voljela čavrljati, a sve to pod budnim Gospođinim okom, koja nikada ne bi dopustila nedolično ponašanje prema mladim djevojkama iz dobre obitelji. Nisu bile bogataškog roda, premda im je baka potjecala iz plemićke obitelji, ali otac i majka, gostioničari, veoma su polagali na pristojno ponašanje i branili su im prisno ophođenje sa mladićima.
Toga su dana obje djevojke sjedile u Gospođinoj primaćoj sobi, pijući čaj i gosteći se kolačem. U to se vrijeme kolači nisu jeli često, već za posebne prigode, a kukuruzna zlevanka bila je je djevojkama slasna poput najfinijih slastičarskih delicija. Na vratima se oglasilo odlučno kucanje i žena ustane sa stolice kako bi pogledala tko je. Otvorivši oprezno vrata, na njima ugleda visokog mladića, odjevenog u avijatičarsku odoru. Crne, sjajne kose, ozbiljnog pogleda, stajao je uspravno, svojim širokim ramenima zatvarajući pogled na preostali dio hodnika, te pristojno pozdravio.
- Ljubim ruke, madam, oprostite što smetam. Htio sam samo pitati da li je kod Vas Ljubo ostavio neku poruku za mene?
- Nisam ga danas vidjela, mladi gospodine. Recite kako Vam mogu pomoći?
- Dogovorili smo se ovdje naći, kako bi danas zajedno izašli, međutim, on ili kasni ili ga je nešto dobrano zadržalo.
- Uđite, gospodine...
- Oprostite, nisam se ni predstavio. Zovem se Josip, Josip Ban. Zahvaljujem na ljubaznosti, ali ne bih htio smetati.
- Niti govora, samo uđite i slobodno ga ovdje pričekajte.
Mladi čovjek je ušao i ništa na njegovom licu nije odavalo zbunjenost koju je osjetio kad je spazio da Gospođa već ima dvije gošće. Ljubazno je pozdravio i njima se predstavivši, poput pravoga kavalira naklonivši se uz pozdrav. Anđelina malo posramljeno trepne i obori oči, dok njena sestra zagleda u mladićeve duboke oči bez imalo stida, onako kako samo djeca znaju. Nakon prvih šturih rečenica, kakve izmjenjuje društvo koje se tek upoznalo, mladi avijatičar ponesen ljepotom mlade djevojke poče pričati o sebi i svome životu, kao da mu o toj priči ovisi sudbina. Od svoje devete godine bio je bez oca i bez majke, ostavši siroče sa svojim mlađim bratom i sestricom. Još kao dječak upisao se u Mornarsku školu u Tivtu, koja je jedina bila dostupna dječacima bez imutka. Tek što je stasao, počeo je rat i on je mobiliziran. Riječi su tekle same, a djevojke su bez daha slušale, potpuno zaboravivši svoju nakanu da idu u kino, a sat im nije bio ni na kraj pameti. Anđelini se činilo da kadrovi dirljive filmske priče protiču pred njenim očima i njeno je srce zaplakalo od žalosti za tužnom sudbinom dječice bez roditelja i vojnika kojem nije žao da pogine, jer ionako nema nikog da za njime žali.
Vrijeme je proletjelo i odjednom se Gospođa dosjeti kako je vrijeme da djevojke pođu kući, ako ne žele naljutiti roditelje. Mladi avijatičar ponudi pratnju, no Gospođa glatko odbije, govoreći kako su djevojke dobro odgojene i nikako ne smiju u muškoj pratnji roditeljima na oči. Njih se dvije pristojno oproste od mladića i Gospođe, te požuriše kući.
- Anđelina, jesi li zapazila kako je samo lijep onaj avijatičar! - uzbuđeno je govorila sestri mlađa djevojčica, dok se starija sestra samo osmjehnula maloj vragolanki. - A jesi li vidjela samo kako me gledao?
- Ako ti tako kažeš Seko, onda sigurno jest. - odvrati Anđelina smijući se, a potom je upozori da ne spominje ništa roditeljima, jer bi se jako naljutili.
Dogovorile su se da će reći kako su bile u kinu, a ručni sat je sakrila duboko na dno torbice, kako je ne bi mati pitala zašto ga nije dala na popravak

* * *

Jednoga dana, Anđelinu je majka poslala u obližnje, Gradske kuće kod mesara. Takve je zadatke voljela obavljati biciklom, ali prazna guma pokvarila joj je plan. Ipak, uspjela je uhvatiti oca u trenutku dok je bio bez posla, pa ga je zamolila, onako kako to samo kćeri znaju, umiljato, da joj ga popravi. Dok je tako stajala uz njega na ulici, iz daljine ugleda priliku kako se približava gostionici. Nije mogla objasniti samoj sebi zašto joj je srce zatreperilo i zašto se tog časa sjetila mladog avijatičara, kad na njega uopće nije mislila od onog dana kada ga je upoznala. Možda, samo malo, ali samo zbog njegove tužne priče. Nije znala ni zbog čega joj se već iz takve daljine učinilo da bi to mogao biti on. Nije čak ni imala pojma što bi on radio ovdje, na Savici. Ali što se prilika više približavala, bila je uvjerenija da je u pravu. Na brzinu je nešto promrmljala ocu i odletjela u kuću. Majci je slagala da je nešto zaboravila, a onda se sakrila pored prozora, vireći da se uvjeri je li to uistinu on. Uplašila se. Strahovito se uplašila. Sklopila je ruke i molila Boga da ne pita za nju i Seku, da nikada ne mora objašnjavati ocu i majci kako su ga upoznale. Da su im lagale za kino. Isuse, to bi je uništilo! Nikad više ne bi smjele izići iz kuće. Tuga zbog mladićeve sudbine miješala se sa paničnim strahom od božje i roditeljske kazne.
Josip se laganim korakom uputio u dvorišni dio gostionice, pogledom tražeći lijepo djevojačko lice. Gospođa iz Maksimirske ispričala mu je sve što je znala o djevojci, napomenuvši kako mora biti jako oprezan da je ne dovede u neugodnost, jer ima stroge roditelje. On je priznao kako se zaljubio i da su njegove namjere časne, mada za kratko vrijeme mora poći na Rusku frontu. Nije znao na koji način će joj pristupiti, želio ju je makar samo još jednom vidjeti. Sjeo je za prazan stol, naručio piće i diskretno prelazio pogledom preko ljudi koji su se nalazili u vrtu gostionice. Djevojci ni traga. Nije ni pomišljao da ga dva oka prate u strahu od susreta. Anđelina je jedva dočekala očev poziv, skočila na bicikl i potjerala ga što je noge nose. Po obavljenom poslu neopaženo se ušuljala u kuću i tek mnogo kasnije, kada se uvjerila da avijatičara već odavno nema, pomogla majci oko gostioničarskih poslova.
Doduše, roditelji nisu djevojkama dopuštali da se previše muvaju po gostionici, već su ih više zapošljavali po kući. Seka je pokazivala više sklonosti plesu i pjevanju pa su sa njome bili malo popustljiviji. Anđelina je bila predodređena da postane domaćica i morala je naučiti sve što jedna dobra domaćica mora znati. Vrijeme je teklo uobičajeno za to ratno doba, a dani su prolazili neopaženo. Jednoga dana Gospođina šegrtica bane na vrata gostionice, noseći neko pismo. Premda Anđelina nije znala ni kako se to zove, ali mora da joj je ipak ženska intuicija u glavi oglasila zvono na uzbunu. Upravo kad se pitala kako će ocu i majci objasniti otkuda joj pismo i tko ga šalje, šegrtica se zaputi do njenog oca i uruči mu poštu. Djevojci se noge odrezaše. Čvrsto je zatvorila oči i čekala da se munje i gromovi saspu na nju.
- Kćeri moja, - glas njezinog oca bio je začuđujuće miran. - reci ti meni tko je to Josip Ban i gdje si ga upoznala?
Anđelinina usta širom su se otvorila. Što da kaže? Da ga ne poznaje? Znao bi odmah da laže. To bi moglo biti još gore. Slegnula je ramenima, a otac joj počne čitati dijelove pisma u kojima mladi vojnik govori tko je i odakle je, te moli za dopuštenje da viđa njihovu kćer, Anđelinu, koja mu se jako sviđa.
- Želiš li ti njega viđati ili ne? - jednostavno je upitao otac.
- Nnne znnam... - mucala je zbunjeno djevojka. U jednom je bila iskrena, uistinu nije imala pojma što želi. Svakakve su joj gluposti prolazile kroz glavu, uglavnom djetinjarije. Mlada, neiskvarena, nije ni imala pojma o tome kakav je to osjećaj biti zaljubljen.
- Hajde, hajde, - dobrodušno nastavi otac - znam ja da bi htjela, samo se sramiš.
- Pa, dobro tata, ako ti misliš onda može. - odgovorila je napokon potpuno nesvjesna toga što se sada od nje očekuje.
Otac i majka su bili sretni, po onome što je pisalo u pismu, mladi avijatičar bio je pošten mladić iz hrvatske obitelji, uskoro odlazi u rat boriti se za Hrvatsku državu, a to je njima bilo jako važno. Pozvali su ga na ručak i majka je pripremila veliku gozbu. Pozvala je i nekoliko bližih rođaka, a sve je detalje utanačila sa Gospođom iz Maksimirske, koja ga je dovela, zajedno sa svojim malim nećacima. U vrtu je postavljen dugački stol, najbolje posuđe i pribor za jelo. Majka je satima kuhala i pekla kolače i svi su bili uzbuđeni, kao da se već proslavljaju zaruke. Samo se Anđelini sve činilo pretjerano i nije imala pojma kako da se ponaša.
Za vrijeme objeda, dvoje mladih je sjedilo jedno nasuprot drugomu i djevojka nije znala kuda da pogleda od stida. Iskoristila je prvu priliku kako bi ustala od stola, pod izgovorom da ide pripaziti na Gospođine nećake, koji su se igrali na obali Savice. Gospođa požuri za njom kako bi djevojku malo ohrabrila i ukazala joj na to koliko je ovo dobra prilika za nju. Naposlijetku, Anđelina pristade da avijatičara proveze čamcem, kako bi vidio ljepote prirode uz rukavac rijeke Save. Neko su se vrijeme u tišini vozili, a onda on upita djevojku da li bi ga bila voljna čekati dok se vrati sa fronte. Njoj se zavrtjelo u glavi od nerazumljivih osjećaja koji su se u njoj uskovitlali, a kad je on počeo nešto o tome kako je oslobađa eventualnog obećanja ukoliko nestane u ratu i ne vrati se pet godina... Toliko ozbiljna tema potpuno ju je zbunila, ne znajući što on uopće želi od nje, samo je zamucala kako se moraju vratiti, jer bi ih struja mogla odnijeti u Savu. Na što je on samo podsjeti kako za to nema bojazni, jer on je, naime školovani mornar i zna baratati veslima.
Ovaj je susret za sve sudionike bio uspješan, osim za dvoje mladih, kojih se najviše i ticao. Mladić se, nesretan potužio Gospođi u povratku, kako se čini da djevojka ne haje za njega, a on se uistinu zaljubio. Iskusna dama poučila ga je kako se djevojačko srce moja osvajati polako, nježno i nadasve strpljivo. Te noći mladi je avijatičar dugo koračao spavaonicom, razmišljajući o tome kako sav trud i vrijeme koje mu je preostalo do polaska za Rusiju mora uložiti kako bi osvojio srce djevojke koja mu od njihovog prvog susreta ne izlazi iz glave.


* * *

Dvoje mladih je idućih nekoliko tjedana provodilo puno vremena zajedno. Naravno uvijek je to bilo u društvu, a nikada na samo. Anđelinina sestrična Karla često im je sa svojim prijateljem pravila društvo. Jednom su ih odveli u Ritz, ali nisu imali sreće da čuju Ivu Robića, jer je baš te večeri odgođen njegov nastup.
Vrijeme je prolazilo i bližio se dan njegovog odlaska, kojega nisu bili svjesni do zadnjeg trenutka. Anđelina se uredila obukavši lijepi kostim i na glavu stavivši prikladni šešir. U pratnji svoje majke i Karle uputila se na kolodvor, prema kojem su se slijevale rijeke ljudi u vojničkim odorama i žena svih dobi, koje su nosile cvijeće. Djevojka pomisli kako bi i ona trebala uzeti buket kojeg će dati svome vojniku, koji ide u rat. Na Glavnom su kolodvoru posvuda nudili cvijeće i ona uzme buket bijelih klinčeka, ne vodeći računa otome što oni simboliziraju, već se samo želeći oprostiti onako kako to čine i drugi. Dok su se pozdravljali uz dugačku kompoziciju vlaka, na peronu, kao da je netko skidao koprenu sa njenog uma, potpuno joj se jasno ukazalo pred očima značenje ovog rastanka.
On ide u rat. Možda ga nikada više neće vidjeti. Ako bude tako, jako će joj nedostajati. Imao je tako žalosno djetinjstvo i nije zaslužio da umre u cvijetu mladosti. Dok su se tako opraštali, u njenim se grudima uzburkaju emocije, a sa usana se ote jecaj. Iz očiju krenu suze, nekontrolirano i nezaustavljivo. Josip se uspinjao na vlak i ponovno silazio, ona je plakala, on se uspinjao pa ponovno silazio, ona je jecala...
U tom je času bila na najboljem putu da prizna samoj sebi da voli ovog mornara u avijatičarskoj uniformi, a on, gledajući je kako postaje sve manja i manja, po prvi je puta shvatio da ga ima tko čekati. Prvi puta u svome mladom životu osjetio je da želi preživjeti, jer se konačno ima kome vratiti.
Već nakon nekoliko dana Anđelina je primila prvo pismo od Josipa. Bilo je to njeno prvo ljubavno pismo u životu. On je ugrabio priliku dva dana nakon odlaska iz Zagreba, negdje u Sloveniji da joj ga pošalje. Riječi koje je čitala, kao bez daha, bile su slatke i sočne, poput prvih trešanja koje se uberu u proljeće. Punile su njeno srce toplinom i treperavim drhtanjem, za koje je kasnije spoznala da se zove ljubav. Ovo i sva njegova slijedeća pisma odisala su čistom nježnošću, vjerom u sutra i željom za skorim krajem rata. Njegova vizija njihovog budućeg, zajedničkog života, obitelji koju će zasnovati, njoj je dočaravala raj na zemlji. Ta su joj pisma olakšavala težinu čekanja i iščekivanja. Ona su joj mogla odagnati strah koji je osjećala za njega i koji bi u dugim noćima postao gotovo opipljiv. Kad god bi začula avione, pogled bi joj stremio u nebo i tražio željeznu pticu koja je u svojoj utrobi nosila zalog njene ljubavi. Kada bi se avion izdvojio iz skupine, znala je da to njen dragi kruži iznad nje i ponekad bi ugledala glavu u prozorskom oknu. Tad bi joj srce zakucalo snažnije jer je znala da će ga uskoro vidjeti. Dah bi joj postao isprekidan, nutrinu bi preplavio osjećaj nepomućene sreće, jer i ovog puta se vratio.

- 06:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 02.11.2010.

Koračamo li kroz život širom otvorenih očiju ili škiljimo držeći figu u džepu ?

U posljednje sam vrijeme postala manje kritična, popustljiva i nekako apolitična. Kad prođeš kroz razdoblje pročišćavanja koje ti omogući život uz teško bolesnu, blisku osobu, pogled na svijet se mijenja i kut gledanja sasvim je drugačiji. Poslije toga politička prepucavanja iz Sabora i prebacivanja krivnje od stranke do stranke potpuno su banalna i bizarna.


Demokracija... ??!!! Da je demokracija valjala, ne bi je se odrekli stari grci, govorio je moj pokojni otac. Narod? Što je to? Jesu li to političari i stranke? Ili su to možda tvorničari i tajkuni ili akademici i stručnjaci. Možda su to obični, mali građani koji nekom čarolijom krpaju kraj s krajem ili oni bez posla, plaće, stana i budućnosti? A možda smo narod ipak JA, TI, ON, ONA i ONI? Svi mi zajedno i svatko od nas, ponaosob.
To se lijepo može vidjeti ovih dana, dok obilazimo posljednja počivališta naših najmilijih. Kad jednom odemo, u " život vječni " kako nam kazuje Crkva ili postanemo tek sjećanje, nije važno je li nad nama običan humak, pokriven travom ili grobnica, a katkad i mauzolej, vredniji od doma prosječnog živog čovjeka. Važan je jedino trag koji smo ostavili iza sebe, trag u životima ljudi s kojima smo živjeli. Jer svatko živi onoliko koliko živi sjećanje na njega.
Što ćemo to ostaviti iza sebe ovisi samo o nama. Možemo se žaliti koliko nam volja na sve to nas okružuje. Možemo kukati nad svojom sudbinom i kriviti bilo koga zbog toga što je takva kakva jest Ipak,... nitko umjesto nas neće potražiti posao ili angažirati se oko odgoja naše djece. Nitko umjesto nas neće pomesti ispred naših vrata ili pokositi našu travu. Nitko umjesto nas neće usavršiti naše znanje kako bi napredovali, hobi pretvoriti u unosan posao. Lakše je njurgati u toplini svoga doma i sigurnosti uskog kruga ljudi u kojem se krećemo ili izražavati negodovanja i kritike na stranicama blogova i sličnih medija.
Možemo li decidirano tvrditi da MI sami, svoj život živimo po ljudskim, crkvenim i državnim pravilima i regulama? Jesmo li uistinu baš toliko " čisti " da nam ostaje samo uprijeti prstom u druge i njihove pogreške? Nismo li i mi nekad prešli preko crvenog ( bilo na semaforu ili na računu )? Progurali se preko reda ili žmirečki prošli pored obogaljenog prosjaka. Obavili ili nabavili neku sitnicu preko "veze" ili slagali da si olakšamo život. Koji to, na podužoj listi ljudskih grijeha možemo pripisati sebi, pa ga onda s figom u džepu odmah otpisati i sami sebi oprostiti? Zar baš nikad nismo bili neumjereni u jelu i piću? Jesmo li nekad trošili preko mjere, novac, energiju, vodu... Bacili koru kruha ili komad mesa? Odvajamo li otpad kako bi poštedjeli ovu našu majčicu Zemlju i sačuvali je za neke buduće generacije. Dakle, tko je bez grijeha neka prvi baci kamen.
Naš nam je narod ostavio pregršt izreka i poslovica, koje kad se citiraju u Saboru, mogu iritantno djelovati na suprotstavljene strane, a još iritantnije na puk koji očekuje djela, a ne riječi. Sami se ipak možemo ponekad osvrnuti unatrag i tu mudru baštinu primijeniti u svome životu. Tako mi neizostavno, u ovom trenutku pada na pamet ona stara: PAMETAN ČOVJEK UČI NA TUĐIM POGREŠKAMA, A BUDALA NA SVOJIM. U koju grupaciju po tome spada pučanstvo Lijepe nam naše?




Koliko žmirečki prolazimo kroz život, otkrijemo tek kad se nađemo u situaciji koja nas navede na razmišljanja o manjkavosti naše okoline. Na primjer, nije da nikad nisam čula za palijativnu skrb ili hospicije, no tek nedavno sam shvatila koji je njihov značaj i koliko bi oni mnogim ljudima olakšali, nekima život, a nekima umiranje. Tek nedavno sam saznala da u našoj zemlji oni ne postoje, ali da postoje ljudi koji se zalažu i bore za njihovo osnivanje. Saznala sam i da smo jedina država iz bivše Jugoslavije u kojoj takva skrb ne postoji. Što bi ona značila, osjetila sam na vlastitoj koži, boreći se da umirućem ocu olakšam posljednje dane života, gledajući njegovo propadanje i agoniju, slušajući bolne jauke i zazivanja majke i oca. Još je teže kada ste svjesni da sve to skupa, sa vama i vašim suprugom, prolazi i malodobno dijete.
Najstrašnije je što se osjećate nemoćno, a zajedno s njime i izopćeno, jer na sam spomen dijagnoze i stadija u kojoj je sama bolest, nijedna bolnica, pa čak i liječnici hitne pomoći ne žele preuzeti na sebe više odgovornosti i brige od pukog savjeta ili tek injekcije protiv bolova. Sve je prepušteno vama, od davanja lijekova, doziranja, procjene smijete li mu i što dati. Uvjeti u domu, znanje koje je ograničeno, i štošta drugo onemogućuje vas da se o njemu skrbite na način koji bi bio najprikladniji. Osjećate da ga država, u kojoj je cijeloga života skromno živio i pošteno radio, ostavila na cjedilu. Lišila ga prava na dostojanstvenu smrt.
Ipak, bez obzira na tako mučan kraj očevog životnog puta, tješi me činjenica da je umro okružen svojom obitelji, a ne lišen pažnje i ljubavi.

Nitko od nas ne zna kakav mu je kraj suđen i nitko sa sigurnošću ne može znati da mu jednoga dana neće trebati skrb takve vrste. Sa svoje strane, potrudit ću se da o tome saznam što je više moguće, a ako mogu i sama doprinijeti, pa makar i ovakvim tekstovima u kojima se o tome govori, sigurno ću prionuti na posao.




- 08:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Kolovoz 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (2)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (6)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (9)
Veljača 2011 (7)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (1)

Opis bloga








  • ____________ * * * ___________________
    Gavom kroz zid......perom kroz život..... maštom kroz vrijeme

Linkovi

Trajno vlasništvo

  • *********

    Misao je jedino što nas određuje



    *********

    Za čovjeka
    koji tijekom svog života
    upozna mnogo ljudi,
    može se reći da je
    živio zanimljivo.

    Za čovjeka
    koji ima sreću
    upoznati ljude
    KOJE VRIJEDI POZNAVATI
    može se reći da je
    blagoslovljen.



    ************




    NOVIGRAJSKA NEVISTA

    Blogoplovci moji dragi pitam vas sad,
    jeste li čuli za jedan mali grad.
    I mislit ćete da valjam fore,
    taj mali gradić ima i svoje more.
    I da dođete do spoznaje nove,
    taj mali gradić se Novigrad zove.
    Bog je stvorio ovu oazu malu,
    u jednom podvelebitskom morskom kanalu.
    A ja eto kažem sada vama svima,
    da taj mali gradić i svoju nevistu ima.
    Upoznali su se oni davno, davno,
    i do dan danas se vole javno.
    I da me pitate ne bih vam reći znao,
    ko je koga prvi odabrao.
    I ta njihova ljubav ima puno stila,
    jer je to ljubav na prvi pogled bila.
    I ta ih ljubav uvik na kušnju stavlja,
    al' cili život se ne zaboravlja.
    U tom malom gradiću, uvik ti pamet stane,
    u njem novigrajska nevista provodi svoje najlipše dane.
    I u njemu joj je pomogao dragi Bog,
    da upozna i drugu ljubav života svog.
    Jer Božja providnost je tako htjela,
    da je jednog simpa Novigrajca srela.
    A da se je dragi Bog s njima bavio,
    njihovu ljubav na kušnju je stavio.
    Jer propuhale su mnoge podvelebitske bure,
    dok je Novigrajac opet doša do ove simpa cure.
    Je da su čudne neke naše životne role,
    ali tad su shvatili da se doista vole.
    Tad je nevista rekla da neće to štimati,
    jer možda neće moći djece imati.
    Ali tad je čula ono što od srca želi,
    a Novigrajac ju je kupio za život cijeli.
    Je da se je na iglicama pekao,
    ali ovoj mudroj curi on je ovo rekao.
    Božja je volja hoćemo li djece imati,
    ali ako me voliš naš brak će uvik štimati.
    Da imamo djecu, dragom Bogu ću da se molim,
    ali ja te želim ženit, zato što te volim.
    Poslije toga je sve išlo kao po loju,
    i Novigrad je dobio nevistu svoju.
    I sad eto znate posjetitelji ovoga bloga,
    da je udana za Novigrad i Novigrajca svoga.
    A da njihova bude potpuna srića,
    dragi Bog se pobrinuo da dobiju jednog malog tića.
    I ispunila se njihova zajednička želja,
    jer on je ponos svojih roditelja.
    I mudro oni morem života plove,
    a taj mali tić se sada JUNIOR zove.
    On je oličenje, dobrote, poštenja i rada,
    i dokaz da jabuka daleko od stabla ne pada.
    A nevista za Novigrajca kaže da ima navike stare,
    i da je tvrdoglav kao dalmatinsko magare.
    I da je s njime bilo i cukra i soli,
    al' jedno zna da njega najviše voli.
    I ova priča je i lijepa i sjetna,
    ali oni su vam jedna obitelj SRETNA.
    A dragi Bog kao da je i moju želju znao,
    jer sam i ja Novigrajsku nevistu upoznao.
    Jer baš zhavaljujući dragom Bogu,
    upoznao sam je na drage mi škojarice blogu.
    I nastavit će se druženje naše,
    jer mi ova draga žena, onako ljudski paše.
    Sve radi od srca a ništa u fušu,
    a njene riječi na blogu, su odmor za svačiju dušu.
    Al' neka znade i ovo cila net nacija,
    da je meni Mosor uvik inspiracija.
    Dok sam tamo vadio kumpire, i oko mene letile mušice,
    sitija san se ove pisme i ove drage dušice.
    Pisma je od srca, i je malo mimo plana,
    ali ipak je ugledala svitlo dana.
    Jer blogoplovci moji dragi, čuda vam trista,
    jedna je i jedina NOVIGRAJSKA NEVISTA.

    ....../ Šmrika/.......



    ZAHVALNOST

    Nije zahvalnost ono
    što čini davanje lijepim....
    ljepota je u očima,
    koje ti kažu da si znao
    zato si i dao



    PRIJATELJSTVO

    Prijateljstvo je poput
    dragog kamena......
    ako ti njegov sjaj ugrije srce
    tada znaš
    ..........ono je pravo.




    LJUDI

    Ljudi su poput
    umjetničkih djela.....
    neka ti se svide
    već na prvi pogled,
    u neke moraš
    proniknuti dubok,
    a neka ti se
    ni uz sav tvoj trud
    nikada neće svidjeti,
    jer ih zapravo
    ........ne razumiješ.





VEČERNJI SUSRET

  • Isuse, dođoh Ti reći,
    kako me u srcu i prsima guši.
    Od neisplakanih suza,
    kako me boli u duši....
    Dođoh Ti šapnuti
    kako mi Križ izrani rame
    i kako ga teško nosim,
    jer je pretežak za me.
    Dođoh da Ti se tužim
    u suton ovoga dana,
    jer me odviše peče
    i boli moja rana.

    Nađoh Te u mraku,
    tek vječni žižak je sjao,
    da ću Ti doći, dakako
    da si unaprijed znao.
    Klekoh da Ti se jadam...
    ali zbuni me Tvoje raspelo,
    žižak Ti rasvijetlio lice...
    raspeto presveto tijelo....

    U suzama i krvi,
    izmučen, izboden, raspet i......sam!
    O Bože, što da se tužim....
    mene je pred Tobom sram!
    Gle, Ti nijemo šutiš,
    nikom se potužio nisi,
    a Tvoje presveto tijelo
    stravično na križu visi.....

    Pribite ruke i noge,
    pribito srce je Tvoje.
    Kako je patnja teška,
    a sitne su boli moje.
    Isuse dođoh se jadati
    u suton ovog dana,
    ali motreći Tebe....
    iščeznu moja rana.


    ( vlč. Zlatko Sudac)


















Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se