Ponovno i opet, i ponovno.

Hodamo putem koji vodi kroz arboretum, sunce sije najjače i osjećam toplinu na tjemenu. Ona počne pjevušiti When I come around i uskoro joj se priključim. Zatim nastane tišina i čuju se samo naši koraci.
- Zašto, iz kojeg razloga ta pjesma?
- Ne znam, došlo mi je. - smije se, i smijem se s Njom
Sada pjeva neku parodiju na pjesmu Pokemona, iza nas je škola koja je svakim našim korakom sve manja i manja, razmišljam o trenutnku prije, zatim započinjemo kratki razgovor i ubrzo nakon toga opet pjevamo. I pjevamo.*

Nemogu shvatiti neke stvari, borim se sama sa sobom i sa svim drugim ljudima i činjenicama. Dođe mi da zaplačem i nikada ne prestanem. Želim se zatvoriti u kutiju na kojoj piše velikim slovima Oprostite., u kojoj će biti dovoljno mjesta samo za moje fizičko ja, gdje ću biti izlorina potpuno od svijeta i svega što me čeka iza kartonskog zida.


Znam da sam ponekad kučka koja previše priča. Tada znam biti opako bezobrazna iako toga nisam svjesna; s vaše strane, jer moje drugo ja šuti. I šuti. Plače, ali kroz smijeh. Ili nađe neko loše opravdanje.