šumarKA

Zgode i nezgode jedne šumarice

MEDVEDNICA: Gornja Stubica - Gorščica - Vidovec

20.06.2010., nedjelja

Vrijeme izleta: 06. 06. 2010.

Tako je to, kad ne možeš dalje dobra je i Medvednica. wink Bitno da se mišići razrade i budu spremni za slijedeći izlet, toliko iščekivanu Raduhu.
Medvednicom sam puno planinarila početkom devedesetih dok još nisam bila punoljetna. Tada su našoj maloj tinejđerskoj grupici, koju su činile uglavnom djevojke, glavna odredišta bili Samoborsko gorje i Medvednica. Putovali smo vlakom, autobusom i ništa nam nije bilo teško. S vremenom sam širila područje planinarenja na udaljenija odredišta u Hrvatskoj i susjednoj nam Sloveniji tako da je Medvednica, kao planinarski cilj, pala u zaborav.
S obzirom na moju cjelokupnu situaciju Medvednica je ponovo postala aktualna zbog blizine i mnoštva staza.

Koji put odabrati?
Željeli smo izbjeći prometni vršni greben i odlučili se za sjevernu padinu, trasu nekadašnjeg Partizanskog puta Medvednicom koji je, kao i svi putovi koji su u sebi sadržavali riječ «partizanski», ukinut. rolleyes

Trasa nekadašnjeg Partizanskog puta Medvednicom: Gornja Stubica – Hižakovec – Hunjka – Oštrica – Gornja Bistra. To je bilo malo nadobudno za mene. nut Prema planinarskom vodiču za tu trasu je potrebno sedam sati hoda, khm…pa pripremam se za Raduhu. smijeh

U Gornju Stubicu smo došli vlakom.





Trebalo je doći do podnožja Medvednice što je značilo nekih sat i pol tabananja po asfaltu i izloženosti suncu koje je već solidno grijalo. tuzan Hodajući cestom prema Gupčevoj lipi promatrala sam Sljeme i mislila kako će to ipak za mene biti prevelik zalogaj, ali nisam se brinula zbog mnoštva planinarskih staza kojima smo mogli prekinuti zacrtanu dionicu i vrlo lako doći do autobusne stanice neke od prigradskih linija ZET-a.





Nakon 20-tak minuta hoda pod vedrim plavim svodom, a sunce grije li ga grije, došli smo do Gupčeve lipe koja nam je ponudila svoju hladovinu što je u kombinaciji s hladnim sokom bilo pravo osvježenje. Dobro smo počeli, ni pola sata hoda, a već smo u birtiji. zubo

Gupčeva lipa je 1957. godine proglašena zaštićenim spomenikom prirode i jedini je živi svjedok seljačke bune iz 1573., pa ti sad računaj koliko je stara. nut Visoka je 9 metara, opseg 490cm, a prsni promjer 157cm. Gospođa je zaista ogromna, a zbog svoje starosti i krhkoga zdravlja potrebna joj je pomoć u vidu dvije željezne trake koje joj ojačavaju stabilnost.
Žao mi je što ju nisam mogla snimiti iz daljine zbog mase ljudi koja se okupljala oko birtije i crkve u kojoj je očito trebala započeti misa.





Mi se nismo dugo zadržali , jer smo željeli što prije doći do šume i maknuti se s jakog sunca. Nastavili smo cestom i došli do kružnog toka…





…i zanimljive makete crkve.





Čim smo se konačno maknuli s asfalta počeli su problemi s markacijama. tuzan





Istina, na livadama se nema kamo postaviti, ali čemu služe stupovi? Bilo je očito da ovim putom dugo nitko nije prošao, možda su zadnji bili planinari koji su htjeli obići, baš kao i mi Partizanski put Medvednicom tamo negdje prije rata dok se put održavao. Po cesti je markacija bila dobra, čak je bio i označen broj staze, 34, dalje, prigodno, snađi se druže. smijeh





Bili smo sigurni da je put nekada vodio sada potpuno zaraslim kolskim putom, pa smo ga odlučili po livadi pratiti. Došli smo do malo nabujalog potoka. Od kamena ni «k», tek u prvoj trećini širine potoka komad građevnog materijala koji je mogao poslužiti za prijelaz. Nigdje kamena, nigdje nečega što bi nam pomoglo, pa je RR kao dabar počeo sakupljati grane i raditi branu u drugoj trećini. Kada je prijelaz bio gotov, stala sam na odbačeni građevinski materijal, ali se nisam usudila stati na granje. Bojala sam se da bi me odskok zanjihao i da bi s doskokom na to malo nestabilnih grančica lako završila u vodi. eek





Konačno da nešto pametno i meni padne na pamet. smijeh
RR je u svom ruksaku imao ručnik. Izula sam salomonke, skinula čarape i RR ih je prenio preko potoka, a ja sam lijepo krenula bosa. Brana koju je RR napravio sada mi je smetala i dok sam se ja tako ljuljala pokušavajući održati stabilnost, moje noge je brzo hladio nabujali potok. Nije baš bilo ugodno, ali sam bar poslije imala suhe noge. sretan





Nakon prelaska potoka hodali smo rubom livade. Ubrzo smo ugledali neko selo i odlučili se krenuti u tom smjeru.





I dobro smo nanjušili. Došli smo u selo Hižakovec, navodno rodno selo Matije Gupca, te naletjeli na markacije, ali i na oznaku PPPM – Partizanski planinarski put Medvednicom. zubo





Put dalje vodio je uglavnom šumskom vlakom. Šumskih vlaka je bilo puno, markacije loše, pa smo dva puta skretali s markiranog puta. Povremeno bi na mjestima gdje je vegetacija bila oskudnija, mogli vidjeti Sljeme i nekako nam se položaj nije poklapao s putom na kojem bi trebali biti. Zaključili smo da idemo u krivom smjeru, ravno prema Sljemenu, a ne prema njegom istočnom dijelu grebena. Zato smo promijenili smjer kretanja i nadali se ponovnom dolasku na markirani put.





Koji nos. smijeh





Naš cilj je ustvari bila Hunjka, ali odlučili smo skrenuti s puta i svratiti do Gorščice, pa tamo vidjeti da li ćemo nastaviti planiranim putom ili ćemo od njega odustati.
Gorščica (738m) je travnata zaravan pod hrptom Medvednice. Tu se nekada nalazila drvena lugarnica, izgrađena 1896. godine. Nažalost, 1992. god. je izgorjela, a na njezinom mjestu je izgrađen novi objekt. Planinara i izletnika bilo je puno. Naprosto mi je nedostajala ona tišina na putu do Gorščice.

Kako smo puno vremena izgubili na prelazak potoka i skretanja s loše markiranog puta; da ne kažem lutanja, rolleyes bilo je već relativno kasno, pa smo odlučili spustiti se…negdje. zujo
Od Gorščice do Hunjke su potrebna dva sata hoda i još otprilike dva za spust u Gornju Bistru, za što bi meni vjerojatno trebalo i više od 4 sata. Zato smo promijenili plan.





Pogledali smo satnice na putokazima i odlučili se spustiti u Vidovec, do njega je trebalo najmanje, 1h.





Spust nije bio strm





I u Vidovec smo taman došli na bus., sretan vozni red naravno nismo znali.

Putokaz u Vidovcu.





Satnica hoda:

Gornja Stubica – Gupčeva lipa ..... 20min
Gupčeva lipa – Hižakovec...... 1h i 10min
Hižakovec – Gorščica ... 2h
Gorščica – Vidovec ... 1h

Ukupno: 4h i 30min.

Na kraju, važno je da se hodalo. thumbup Misli su mi ionako već bile na Raduhi. sretan

Komentari

<< Arhiva >>

Google search — pretražite http://suma.blog.hr/

Ja sam Irena Beuk i po zanimanju sam dipl. ing. šumarstva. Radim kao taksator u Hrvatskim šumama, Uprava šuma podružnica Karlovac, na Odjelu za uređivanje šuma. Ovaj blog vodim od 2006. godine i na njemu bilježim događaje s putovanja i planinarenja te zanimljive crtice s posla.

Prikaz komentara po želji možete uključiti ili isključiti, a ako mi želite pisati, možete mi se javiti e-poštom.

Planinarenje

Na dva kotača

Podzemni svijet

Putovanja

Blogersko društvo

od 01.01.2016
hit counter


  • posjetitelja online
  • Blogerica.com
  • Free counter and web stats
  • Free Counter
  • kako-radi.blog.hr
 
Lora

Lora

Nerazdvojna suputnica, prijateljica i planinarka (20. 11. 1994 — 13. 02. 2007.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se