šumarKA

Zgode i nezgode jedne šumarice

POSAVSKO HRIBOVJE - Cicelj (819m) i Murovica 743m)

22.04.2009., srijeda


14. 02. 2009.

Cicelj (819m) i Murovica (743m) su dva šumovita vrha koja se nalaze u zapadnom dijelu Posavskog hribovja. Posjetili smo ih prvi put prije negdje 6 –7 godina kada smo obilazili Moravšku planinsku pot.





I nakon što smo tih godina prokrstarili Posavskim hribovjem uzduž i poprijeko obilazeći Zasavsku planinsku pot i Savinjsku pl. pot sada mu se opet vračamo. Nabavili smo još neke dnevnike ( Sevniška planinska pot, Transverzala ZDU, Pohodniške poti Posavskega hribovja), a i otvorene su neke nove obilaznica kao npr. Rečiška planinska pot, ili Križem kražem po Posavskom hribovju koja obuhvaća 64 kontrolne točke koje smo uglavnom prije obišli. A tu su i tri nov(ij)e velike obilaznice – Iz Geometričnega središča Slovenije na 100 slovenskih vrhov, Slovenske gore i Planinske koče Slovenije. smijeh





Planinari iz Moravča su vrlo aktivni po pitanju obilaznica. cool Imaju Moravšku planinsku pot i tri visinske vezane za godišnjicu osnivanja njihovog planinarskog društva, a tu sigurno neće stati. Te visinske imaju po pet obaveznih vrhova (ostali su po želji), pa se može desiti da ćemo još posjećivati i Cicelj i Murovicu.





Prvo smo se odlučili za Cicelj. Najbliži prilaz vrhu je od sela Vrh Sv. Miklavž ( pola sata). Ponad Sela, na brdašcu, nalazi se crkva Sv. Miklavža izgrađena u drugoj polovici 15. stoljeća. Auto smo ostavili u Selu i zaputili se na Cicelj.





Put na vrh je ugodan i nije strm.





S jednog mjesta pruža se pogled na Moravče.





Snijega u tragovima bilo je pri vrhu.





Vrh je šumovit, bez vidika, ali s klupom za odmor.





Na Murovicu smo mogli i grebenskim putem s Cicelja (nekih 1 sat), ali bi morali istim putem natrag, a to nam se nije dalo, pa smo autom otišli podno sjeverne padine Murovice, u selo Javoršicu otkuda do vrha ima isto pola sata.
Baterija je bila na izdisaju tuzan tako da sam uspjela napraviti samo jednu sliku i to na samom vrhu koji je također šumovit i bez vidika.





I, to je to. fino

Komentari

HE LEŠĆE - ožujak 2009.

15.04.2009., srijeda


Krajem ožujka išla sam pogledati što ima novo na izgradnji HE Lešće.
Ruta je za početak bila uobičajena.

Slikano s trase dalekovoda.











Onda šetnja na drugu stranu.











Pogled od Brane uzvodno.






Obično sam se do Dobre spuštala u zaseoku zvanom Pećani, ali taj dan sam odabrala lokaciju koja se nalazi još uzvodnije. Cijelo do područje zove se Duga Gora i zaista je dugačka. Slijedeće 4 fotografije snimljene su (kako ja to zovem) na kraju Duge Gore ili preciznije «kod šerifa», a službeno radi se o zaseoku Kasunići.















Nastavili smo dalje cestom za Trošmariju.
Inače, tu se da napraviti lijepa biciklistička tura s fantastičnim pogledima na Dobru i Klek.
Generalski Stol – Duga Gora (varijanta preko Pećana i Kasunića) – Trošmarija (pa drugom obalom Dobre natrag) – Grabrk – Soline – Gorinci – Erdelj – Generalski Stol.
Cesta je uglavnom asfaltna s nešto makadama i slabo prometna.

Napomena: Prema Velikom atlasu Hrvatske ispada da nema spojne ceste iz Duge Gore za Trošmariju. Nedavno je i zadnja dionica ceste Generalski Stol – Duga Gora – Trošmarija asfaltirana. Ta cesta vodi malo dalje od Dobre. Ako želite ići uz Dobru onda morate nakon napuštene škole u Dugoj Gori skrenuti desno na makadam, pa kroz Pećane i Kasuniće opet doći na ovu glavnu cestu.


Most na Dobri i Trošmarija.








Uzvodno.





Nizvodno s vijaduktom AC Zagreb – Split





potok Ribnjak – pritoka Dobre.
Nisam ni razmišljala o tome da će i njegov kanjon biti potopljen, dok sad nisam vidjela da su i njega očistili od vegetacije.








Izgradnja novog mosta.





Kada ću opet na Branu, ne znam.
A sada slijede planinarski zaostaci.

Komentari

Mojih prvih 25 godina - the end

08.04.2009., srijeda

Lijepo je bilo prekapati po planinarskoj prošlosti. Listanje planinarskog dnevnika podsjetilo me na neke izlete koji su polako padali u zaborav, a i na još neke bisere manjeg formata.

Kako zaboraviti?

Noćno hodanje od Klenovice do Novog Vinodolskog nakon što nam na Magistrali do 1 h iza ponoći nijedan autobus nije htio stati. mad Za Prvi maj 1989. godine zaputilo nas se četvero na Kapelski planinarski put. Prvu noć prespavali smo na Bjelolasici, drugu na Bijelim stijenama i treću smo mislili na Viništu. Naime, Vinište se preuređivalo i falilo je mjesta za spavanje i onima koji su na njemu radili pa smo mi produžili u Klenovicu. Kada nam nijedan autobus nije htio stati zaputili smo se pješke u Novi koji je izgledao jako blizu, ali sve one uvale i uvalice uzele su nam skoro dva sata hoda, do tri ujutro, nakon cjelodnevnog hoda.


Pogled na Brseč s uspona na Sisol





Ili,
znate koliko sam najviše napravila kilometara na biciklu?
Ni više, ni manje nego 144, cool 1992. godine, na svom prelijepom Rogovom cestovnom deseterobrzincu. Ma ljubi ga majka, ali taj dan se moja pozadina stopila s njim i nije poslije mjesecima pokazivala ponovnu želju za sjedinjenjem. zubo Ne zamjeram joj, ipak je to bilo prije o-ho-ho godina, kada nije bilo gelova ovakvih, gelova onakvih. A tura je bila prava RR-ovska: Karlovac – Paka – Črnomelj – Mirna gora (1000mnv) – Semič – Črnomelj – Metlika – Karlovac, od jutra do mraka.
Dala sam se nagovoriti iako do tada nisam napravila više od 50km u komadu, lud iako su me već kod DIP-a, na onoj maloj uzbrdici, boljele noge, ali bilo je dovoljno da RR kaže da neće biti teško i da imamo cijeli dan na raspolaganju i ja popustim. S vremenom sam naučila da ne treba baš svakome vjerovati. cerek


Kamniške Alpe – Jezersko sedlo





Ili,
što napraviti kad ti u nekom foto studiju unište slike? Bilo je to prije deset godina kada smo slikali uglavnom diapozitivima. 23. 5. 1999, raj na zemlji, nakon pet kišovitih dana Vrtača, drugi po visini vrh Karavanki, kupala se u suncu pod plavim svodom. S vrha se vidjelo apsolutno sve, potpuno čisto. Nikad poslije nešto slično nisam doživjela. Veselila se ja svakoj slici koju sam snimila, listajući ih svaki dan u mislima, jednu po jednu. Znala sam ih sve. Ironično je što smo baš zbog bojazni da se nešto slučajno ne desi film odnesli u Zagreb, u jedan poznati i renomirani foto studio. A tamo nam uništili film i u zamjenu dali drugi. Film za uništeni film, a što je s prolivenim znojem, potrošenim novcima na put i tim predivnim vidicima koje poslije nikad nisam doživjela? burninmad


Karavanke – Stegovnik





Ili,
Kada sam nakon dvije godine braka skoro ostala udovica. eek Majke mi mile, nisam namjerno, stvarno nisam, čista slučajnost. zubo Mjesto radnje: Kamniške Alpe, uspon na Krofičku (2083m), jedan manje poznati vrh. Spuštali smo se s vrha, teren strm, stijene krušljive. RR je išao naprijed, ja iza njega. Put je vijugao. U jednom trenutku stala sam na stijenu koja se pod mojom težinom odlomila, nekih 1 kubik, i počela letjeti niz padinu točno na RR-a. Ni desetak metara nije bio podamnom i na moj vrisak se automatski maknuo tako da je gromada prohujala pored njega. Da ga je zakačila na toj strmini mislim da bi ga skupljali po dolini. nut Cijeli dan su mi se noge tresle od šoka.


Uspon na Velinac (Velebit)





20 godina zajedničkog samostalnog planinarenja nije malo. U početku je RR slagao ture, vodio izlete, a ja sam se samo priključila i pratila ga. Odnos nam je bio uobičajeni. Kada je sve išlo po planu sve je bilo za pet, kada smo lutali, izgubili se onda sam prigovarala kao pravo žensko, a RR, kao pravo muško, nikad nije pitao za smjer. Mi smo sve istraživali sami. Zašto bi bilo jednostavno kada može komplicirano. cerek

Preokret se desio prije nekih desetak godina. Digla Larix svoj glas, ne znam što mi bi. smijeh Bilo je to na Žumberku. Od planinarskog doma «Vodice» krenuli smo na Pliješ, pa smo htjeli preko Kote 1002 na Sv. Geru. Tada je markacija na dijelu Pliješ – Kota 1002 bila jako stara, izblijedjela, a teren je bio loš za orijentaciju. Kud god pogledaš isto, izmjenjuju se neke čistine i brezici, nešto grmlja, a markacije nigdje. RR je forsirao čisti RR-ovski pristup, piči ravno, već ćemo negdje doći. zujo Larix je prvi put digla glas, jer je znala da je ovaj put u pravu. pjeva Fajt je započeo oko toga u kojem se pravcu nalazi Sv. Gera. Mišljenja su nam se opako razlikovala i fest dugo smo se mi prepirali tko je u pravu i koga ćemo poslušati. Na kraju je RR popustio. Bilo je po mome i došli smo na Kotu 1002 mojim putem, i to relativno brzo. Sve ostalo je povijest. fino


Šatorina (Velebit)




Dalo bi se tih dogodovština pisati u nedogled, ali vrijeme je da okončam ovaj serijal.
Nadam se da ste kao i ja uživali u prošla dva mjeseca. wave
A sada idemo u bližu prošlost.
Bila sam na Brani, ne onoj u Kamniškim Alpama već onoj na Dobri.
A iza svježih slika s Brane slijede reportaže s 5 ovogodišnjih izleta.

Do tada lijepo vas pozdravlja

LARIX



Komentari

Mojih prvih 25 godina: Biseri s izleta - Top 1 drugi dio

01.04.2009., srijeda


Zadnji put sam zaboravila napisati da smo često imali problema s markacijama, i na samom početku puta, i oko Štirovca, a pogotovo na spustu s Vaganjskog vrha. Otuda započinje i RR-ov copy/paste dnevnika.
Za razbijanje monotonije teksta stavit ću slike s Velebita koje nemaju veze s izletom.

A sad ekskluzivno, iz pera Road Runner-a

Nakon kraćeg lutanja nalazimo markaciju koja vodi u Paklenicu i krećemo njome. Dolazimo do ruba planine odakle nam se pruža divan pogled na Paklenicu i more s otocima. Odavde markaciji više nije bilo ni traga. Gledamo lijevo i desno i odlučujemo se spustiti po najvećem siparu.

Krećem prvi, probijam se preko nevjerojatno niskog i žilavog raslinja. Kao da si na federima. Ubrzo dolazim do sipara i pronalazim najsitnije kamenje i krećem njime prema Paklenici. Spust po siparu je bio relativno lak. Jedini je problem bio kada sam morao nekoliko puta prelaziti preko raslinja. Pošto sam poprilično odmakao od Keže i Larix, čekam ih na jednom povećem kamenu i ispijam svoje posljednje čokoladno mlijeko, svoju posljednju tekućinu. Čuturu smo još prije ispraznili pošto smo svi pili iz moje. Kežo i Larix dolaze nakon 20 minuta i nastavljamo dalje. Dolazimo do kraja sipara i tu se odmaramo potpuno iscrpljeni. Nismo još prešli ni polovicu puta



Južni Velebit s Crnopca




Nastavljam sam dok se ovo dvoje odmara. Lomim grane i šikaru i pronalazim kakav-takav prolaz. Odjednom se ispred mene pojavi kamena ravna ploča dužine oko 30 metara. Ne usuđujem se ići po njoj jer je prestrma. Spuštam se sa strane i silazim pomoću grane niz dva metra okomitu stijenu. Krećem dalje radeći si prolaz. Čujem iza sebe Larix i Kežu. Došli su do početka ploče. Upućujem ih na «put» i nastavljam dalje.

Ne sjećam se više koliko sam tako išao. Usta potpuno suha, sav gorim kao da imam vrućicu, noge mi podrhtavaju, jedva me nose, ne mogu više normalno hodati već se njišem lijevo i desno dok se ne zaustavim na nekom granju ili kamenu. Zaletim se u šikaru u namjeri da proletim kroz nju, ali me žilavo granje odbacuje natrag. Ruksak se svaki čas zakači za grane što me je dovodilo do ludila. Sav u očaju vučem ga i upadam u neku jamu, na gomilu granja. Nisam više imao snage ni ustati. Možda će vam ovo dalje biti smiješno, ali ćete saznati, kako je to kad ste potpuno dehidrirani i iscrpljeni, a sunce neumoljivo prži. Stvarno se ne sjećam kako sam se izvukao iz jame.



Konjevača sa Sadikovca




Lijevo i desno oko mene okomite stijene, ravno gusto šipražje kroz koje se ništa ne vidi. Počeo sam halucinirati. Bio sam švercer i prolazio sam kroz carinu i samo se molio da me puste. Možete misliti u kakvom sam stanju bio kada sam molio šikaru da me pusti da prođem. Kotrljajući se, puzeći, došao sam opet do jedne dugačke kamene ploče. Čučnuo sam i klizao se kao na ledu. Hvatao sam se za svaku travku, rupicu. Nisam vjerovao da ću preživjeti ovaj spust. Na dnu sam se zaustavio na nekom grmu. Već me uhvatilo potpuno ludilo. Nisam ni primijetio da šipražje polako nestaje, drveće postaje rjeđe i višlje.

Legao sam na kamen. Sav sam se tresao. Nisam mogao ni baksu zavezati. Užasno sam se osjećao. Čak mi je bilo svejedno da me ugrize zmija ili naletim na medvjeda. Gledam ruksak, kontrukcija pukla napola, valjda kod pada niz ploču, ni sam ne znam. Sve me peče, sav sam izgreban. Tresući se nastavljam dalje pridržavajući ruksak odozdo pošto sam ga sada jedino tako mogao nositi.



Budakovo brdo s Bačić kuka




A onda odjednom, da li mi se priviđa? Ne, to je stvarno markacija. Ne mogu vam riječima opisati taj osjećaj kada sam ugledao markaciju. Koliko sam samo hvalio onoga tko ju je tu postavio. Samo sam znao da od mene nema tog trenutka sretnijeg čovjeka. Nastavljam dalje posljednjim snagama. Hodam već dugo po kamenjaru obraslom travom i rijetkim niskim drvećem. Počinje kiša. Samo mi je još to trebalo. Jedva nekako vadim šatorsko krilo i samo ga nabacujem preko sebe. Pomislim na Kežu i Larix koji su negdje gore. Taman krenem gore kad glupa kiša prestane, nije padala ni minutu. Skidam šatorsko, stavljam ga pod ruku zajedno s vrećom za spavanje i teturam dalje dok me po nogama lupa polomljeni dio ruksaka.

Najednom ugledam krov kuće. Dom!. Približavam se. Ne izgleda kao na slici. Onda shvatim da je to seoska kuća, no nije važno. Tamo gdje ima ljudi ima i vode. Posljednjim snagama doteturam do kuće i srušim se na klupu. Pozdravljam jedan stariji bračni par i tražim vode koju ispijam kao konj. Olakšao sam ih za oko litru i pol vode. Nevjerojatno, koliko sam uspio popiti, no nikakvo čudo kad je iz mene isparila i zadnja kap. Žena me upozorava da ne bi smio tako vruć piti puno vode. Ja samo odmahujem rukom. Ako sam preživio ono gore i ovo ću. Kada sam se koliko-toliko oporavio popričah s muškarcem. Opisah mu što sam sve proživio u zadnjih nekoliko sati, a on me tješi da će Kežo i Larix brzo stići. Ima tamo putova, kaže, ali nikako da shvati da mi puta nismo ni nazirali, a ni pojma nemamo da li ih i gdje uopće ima. No, molim sve živo da nađu taj put, jer ako su išli onuda kuda sam ja, bio sam uvjeren da neće moći proći.



Šatorina s Lisca




Odmaram se oko sat vremena. Nastavljam još oko desetak minuta do Doma u Paklenici. Napokon dolazim. Ispred doma sjedi grupa ljudi i začuđeno me promatra. No, ne krivim ih. Kako biste se vi ponašali kada biste sjedili ispred Doma, a onda odjednom ugledate izgrebanog čovjeka s polomljenim ruksakom pod rukom kako se šepajući spušta do vas?

Skidam bakse, naručujem sok i raspitujem se za spavanje. Na pitanje domarke da li sam sam odgovaram da ih je još dvoje ostalo gore na siparu. Užasno sam gladan, a nemam apetita. Kako bi ga i imao kada ne znam što je s Kežom i Larix. Toliko sam sam sebe proklinjao što sam ih ostavio gore. To su mi bili jedni od najgorih trenutaka u životu. Nakon što sam jedva progutao par zalogaja prilazi mi jedan čovjek. Kasnije sam saznao da se zove kao i ja i da je član GSS-a iz Biograda n/m, i ja mu objašnjavam što se dogodilo u zadnjih nekoliko sati.

Nakon kratkog dogovora ponovno oblačim bakse, uzimam čuturu vode i zajedno s njim i još jednim planinarom iz Zadra krećem u potragu za Kežom i Larix. Nakon 15-tak minuta došli smo do kuće u kojoj su mi dali vode. I tu počinje dozivanje. Kežo!!!! Tišina, pa opet – Kežo. Da li nam se to čini ili je to jeka? Ne, ipak se čuje, premda izdaleka. Oj!!!! A malo zatim i Larixin glas : «RR, idiote!» nećete vjerovati kako je to prijatno zvučalo za moje uši. Super, živi su. Potrajalo je još nekoliko trenutaka dok ih nismo vidjeli, a onda vapaj – vode!!!

Nakon napajanja odvodim Kežu i Larix do Doma, a GSS-ovci odlaze do one seoske kuće. Kasnije će za nama u Dom.



Sveto brdo s uspona na Bojinac




Spavali smo kod domara u sobi, poseban tretman, čitavih 12 sati. Tu noć ću pamtiti po tome što sam spavala na krevetu na kat, tokom noći sam pala s kreveta i nastavila spavati na podu s RR-ovim tenisicama pod glavom i pokrivena dekom koju sam povukla s jednog od njih. Ne sjećam se tko je spavao gol. cerek
Drugi dan smo se zbog iscrpljenosti i žuljeva kao aveti 4 sata vukli do Starigrada. rolleyes

Često se sjetim tog izleta. I sada, nakon 20 godina pomislim, Bože, nismo bili normalni. Al' stvarno nismo bili normalni. ludlud Valjda kad si tako mlad misliš da si besmrtan. zujo U svom dnevniku nisam zapisala, ali se sjećam da smo Kežo i ja kod jednog kratkog odmora u šikari čuli neke čudne zvukove i osjetili miris medvjeda, i čuli lomljenje grana kao da ide slon. A što smo imali snage za pobjeći, a ni gustiš nam za to nije smetao. zubo

Dobro smo i prošli. Ja sam išla k'o kofer. Znala sam da idemo na Velebit, ali gdje, pojma nisam imala. Kada sam s Kežom ostala sama, a i on je išao k'o kofer, cijelo vrijeme smo mislili da se dolje nalazi neka makadamska cesta i da ćemo na nju doći ako nastavimo sa spuštanjem. rolleyes Koji je to promašaj bio, ali tada nas je to držalo da ne odustanemo, samo da stignemo do ceste, mislili smo. Da smo bar imali malo volje na Vaganjskom vrhu pogledati kartu vidjeli bi da nikakve ceste tamo nema. lud


Visočica




Stvarno se ne sjećam da sam RR-u rekla «idiote». zubo Još se stalno hvalim kako sam dobra i nikad ga nisam vrijeđala, ma duša od žene, smijehsmijeh i onda me on poklopi s dokazom. Inače bi se mogla izvlačiti da se ne sjećam s obzirom koliko je godina od tada prošlo. pjeva

A do svega toga je došlo zato što se nismo držali osnovnog pravila – kada nema markacije vraćaj se do zadnje. A na tom izletu mi smo tu zadnju izgubili vrlo brzo nakon što smo krenuli s Vaganjskog vrha i umjesto da ju tražimo mi smo se nastavili spuštati. Poslije nam se nije dalo penjati natrag i nastavili smo sa spuštanjem. Dakako, to nam se činilo jednostavnijim od povratka uzbrdo, ali samo dok nismo došli do šikare, a onda je već bilo kasno (naravno, što djeca znaju što je Velebit) cerek

I još sam nešto životno naučila na tom izletu, relativno mlada. Da je čovjek kada je riječ o životu ili smrti mnogo žilaviji nego što obično misli. yesyes Imala sam samo 16 godina, nisam imala pojma gdje se nalazimo, nisam imala pojma gdje trebamo ići, ni gdje je taj Borisov dom, a ja sam išla naprijed i probijala put, dok se Kežo potpuno dehidriran vukao zamnom i stalno nešto gunđao. Kada smo se spustili niže orijentirala sam se pomoću sunca kako se ne bi vrtjeli u krug. Na kraju je sve dobro ispalo, a mislim da moja mama ni dan danas ne zna detalje s tog izleta na Velebit. zujo

Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Google search — pretražite http://suma.blog.hr/

Ja sam Irena Beuk i po zanimanju sam dipl. ing. šumarstva. Radim kao taksator u Hrvatskim šumama, Uprava šuma podružnica Karlovac, na Odjelu za uređivanje šuma. Ovaj blog vodim od 2006. godine i na njemu bilježim događaje s putovanja i planinarenja te zanimljive crtice s posla.

Prikaz komentara po želji možete uključiti ili isključiti, a ako mi želite pisati, možete mi se javiti e-poštom.

Planinarenje

Na dva kotača

Podzemni svijet

Putovanja

Blogersko društvo

od 01.01.2016
hit counter


  • posjetitelja online
  • Blogerica.com
  • Free counter and web stats
  • Free Counter
  • kako-radi.blog.hr
 
Lora

Lora

Nerazdvojna suputnica, prijateljica i planinarka (20. 11. 1994 — 13. 02. 2007.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se