šumarKA

Zgode i nezgode jedne šumarice

Mojih prvih 25 godina: Biseri s izleta - Top 1 prvi dio

26.03.2009., četvrtak

Razmišljala sam kako poredati izlete u top 6, koji biser je veći, a koji od tih šest najmanji, ali za top 1 sam bila sigurna od početka. rolleyes
Radi se o trodnevnom izletu (barem je kao takav planiran) na južni Velebit neposredno pred balvan revoluciju. Jako dobro se sjećam ispisanih poruka na sjedalima i svim mjestima gdje je mogao opstati trag flomastera u kojima se iskazivala nacionalna netrpeljivost.

Krenuli smo noćnim vlakom za Split. Vlak je bio prepun tako da smo cijelu noć stajali. Negdje oko 4.30h izašli smo iz vlaka na željezničkoj stanici Medak. U 5h kada se razdanilo krenuli smo prema Velebitu. Plan je bio slijedeći: uspon preko Štirovca na Vaganjski vrh, potom Sveto brdo i spust u Paklenicu do Borisovog doma gdje smo mislili prespavati. Bili smo mladi i neiskusni. Ja sam imala 16, RR 20 godina, a Kežo je bio negdje između. zujo

Radilo se o dugoj i napornoj turi. Medak se nalazi na nekih 500mnv, Vaganjski vrh na 1757, a Borisov dom također na 500-tinjak metara. Ukratko: uspon s ličke strane i spust na primorsku.

Text iz planinarskog dnevnika započinje dolaskom na Vaganjski vrh (1757m)


11. 08 1990.

Bilo je 13 sati. Za mene je to bio pravi doživljaj jer je Vaganjski vrh sada bio najviši vrh na koji sam se popela. RR je mudro počeo promatrati kartu. Kežo i ja smo legli u travu i pokušali smanjiti puls. Promatrala sam okolinu. Pogled je prema morskoj strani bio zaklonjen, ali se s druge strane pred nama prostirala Lika. Prema planu, slijedeći cilj bilo je Sveto brdo. RR nam je, ne baš radosno, u daljini pokazao Sveto brdo i Dušice. Nema teorije da se do tamo dovučem, pomislih u sebi. Bilo je očito da ni Kežo nije bio oduševljen time pa smo zajedno počeli odgovarati RR-a od tog puta. Trud se isplatio pa smo Sveto brdo zamijenili Paklenicom. Priuštili smo si sat vremena izležavanja na vrhu, a ni poslije tako dugog odmora nije nam se dalo ustati: što zbog dobrog vremena i vidika, što zbog toga jer smo se ohladili.


Kežo i ja na vrhu





Ipak, u 14 sati krenuli smo prema Borisovom domu. Računali smo da ćemo za najviše dva sata biti tamo. Markacije su bile slabe i gotovo da ih nije ni bilo. RR je opet bio prinuđen izvaditi kartu i orijentirati se prema njoj. Poslije strmog, kratkotrajnog spuštanja došli smo na hrbat nekog brda s kojeg se pružao divan pogled na područje gdje bi se trebao nalaziti Borisov dom. Put nam se činio toliko jednostavnim da smo bili uvjereni kako ćemo se za sat vremena izležavati u Domu. Trebalo se samo spustiti do njega. Taj prijedlog je bio samo jedan od nekoliko dosadašnjih glupih ideja RR-ovog avanturističkog mozga.

Prvo smo naišli na sipar. Sat vremena smo se spuštali siparom koji, činilo nam se, nije imao kraja. Bilo je previše prašine, prestrmo i presparno. Ramenice na ruksaku su mi počele žuljati ramena. U glavi sam na hrpu stavljala stvari koje možda nisam trebala ponijeti. Bilo mi je dosta svega. Stigli smo na kraj sipara. Osjećala sam se kao kamenolomac, uostalom tako sam i izgledala. Da li je našim mukama došao kraj? NE. Čekalo nas je još dosta iznenađenja i neprilika.



Slika starog i novog dnevnika Velebitskog planinarskog puta





Poslije prašnog sipara dočekala nas je šuma puna trnja, granja, gotovo neprohodna. U kakvu smo to džunglu upali? RR je krenuo prvi. Krenuo je malo prebrzo. Kežo i ja to nismo mogli pratiti pa smo se slučajno odvojili. Shvatili smo da je RR otišao suviše lijevo, a Kežo i ja desno. Zvali smo ga ali odgovora nije bilo.

Nastavili smo sami. RR je bio u prednosti jer je imao kartu, mada mi se činilo da mu to nije mnogo pomoglo. Kežo i ja bili smo jedino sigurni da moramo nastaviti spuštanje. Pod mojim nogama stvorila se jedna glatka stijena. Uhvatila sam se za granu nekog trulog drveta i počela se spuštati niz stijenu. Grana je pukla i pala sam na hrpu mekog lišća podno stijene. Prošla sam samo s par ogrebotina. Kežo se nešto uspješnije spustio niz tu stijenu. Napredovali smo sporo, a vrijeme je brzo prolazilo. Od napetosti ogrebotine nisam osjećala. U glavi mi je plivala misao kako ću se živa izvući iz ovoga.

Poslije gustog granja i trnja stigli smo u neku rijetku šumu s debelim drvećem i visokom polegnutom travom. Prva misao bila je da smo se izvukli, ali mi je postalo jasno da smo još daleko od toga. Vremena je bilo sve manje. Stali smo da malo predahnemo. Kežo je izvadio mlijeko, jedinu tekućinu koja nam je preostala. Do zalaska sunca ostalo je još oko dva sata. Vode više nismo imali, a žeđ je postajala sve jača.

Počela sam halucinirati. Umjesto drveća priviđali su mi se ljudi. Samu sebe sam pokušavala uvjeriti da još uvijek dobro vidim. Odjednom mi se u kosti uvukao strah, strah od smrti. Obećala sam si da ako se ikada živa izvučem odavde, neću više kročiti ni u najpitomiju šumu
( i na kraju nasta šumarKA ). roflroflrofl Osjećala sam veliki umor, a po Kežinom izgledu zaključila sam da ni on nije u boljem stanju.


Žigovi su ostali isti, samo je trasa zbog minskih polja malo izmijenjena.





Sunce se sve više približavalo zapadu. Ostalo je još kojih sat vremena do zalaska sunca. Počeli smo razmišljati o spavanju u šumi. Na tu pomisao samo me je prošao slabi drhtaj, jezivo. Izašli smo na jedva vidljivi i zarasli put. Spas? Krenula sam prva. Kežo se jedva vukao iza mene. Bila mu je potrebna voda, a nismo je imali. Krenula sam brže u nadi da ću što prije vidjeti markaciju. No svakih 5 minuta morala sam čekati da me Kežo sustigne što me je činilo malo nervoznom. Požurivala sam ga jer sam vjerovala da ćemo se prije mraka izvući.

Tada mi se učinilo da čujem zviždaljku i to sam napomenula Keži, ali je on sve pripisao halucinacijama. Nakon 200 metara naišla sam na oznaku koja je možda prije 10 godina sličila markaciji, ili su to možda ipak bili lišajevi. Kežo me je sustigao. Pokazala sam mu svoje otkriće, a on je mirno odgovorio: «Haluciniraš !» Dečko ima pravo, pomislih u sebi. Nastavili smo dalje. Nakon 200 metara ugledali smo svježu, novu markaciju. Da ne povjeruješ očima. Kežo je bio sretan koliko i ja. Našla sam snage da zavičem. Nakon mog uzvika čuli smo zviždaljku, netko nas je zvao po imenima. Pratili smo glasove koji su bili sve bliže i bliže, ali nikako da stignemo do njih. Nakon 20 minuta stigli smo do neke kuće gdje su nas čekali RR i dva čovjeka iz GSS-a.

Nikad u životu se nisam toliko zaželjela vode. Zgrabila sam čuturicu koju mi je pružio jedan od dvojice iz GSS-a i pohlepno počela piti vodu. Polako smo se koturali prema Borisovom domu. Jedan od ta dva čovjeka komentirao je našu nesmotrenost u planini, ali ga ja više nisam imala snage slušati. Crpila sam zadnje snage iz organizma da stignem do Borisovog doma. Već se bio spustio mrak kada smo ga ugledali.

Pobudili smo pažnju par planinara koji su se zabavljali na klupama ispred Doma. Sjeli smo na klupu i počeli slušati RR-a o njegovom lutanju.



A što je RR zapisao u svoj planinarski dnevnik pročitajte u slijedećem broju. wink


Karta nije nešto, ali se na njoj dobro vidi o kojoj se razdaljini radi i zašto Kežo i ja nismo htjeli na Sveto brdo. Karta je u mjerilu 1:100 000.





Taj dan mi još uvijek drži rekord u jednodnevnoj satnici hoda. Iz Medaka smo krenuli u 5h, na Štirovcu smo se vrlo malo odmorili, jedini pravi odmor bio je na Vaganjskom vrhu (punih sat vremena), a u Borisov dom smo došli nešto prije 21h.


Borise i Dejane javite se na mail ili u komentarima ostavite svoj.

Komentari

<< Arhiva >>

Google search — pretražite http://suma.blog.hr/

Ja sam Irena Beuk i po zanimanju sam dipl. ing. šumarstva. Radim kao taksator u Hrvatskim šumama, Uprava šuma podružnica Karlovac, na Odjelu za uređivanje šuma. Ovaj blog vodim od 2006. godine i na njemu bilježim događaje s putovanja i planinarenja te zanimljive crtice s posla.

Prikaz komentara po želji možete uključiti ili isključiti, a ako mi želite pisati, možete mi se javiti e-poštom.

Planinarenje

Na dva kotača

Podzemni svijet

Putovanja

Blogersko društvo

od 01.01.2016
hit counter


  • posjetitelja online
  • Blogerica.com
  • Free counter and web stats
  • Free Counter
  • kako-radi.blog.hr
 
Lora

Lora

Nerazdvojna suputnica, prijateljica i planinarka (20. 11. 1994 — 13. 02. 2007.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se