šumarKA

Zgode i nezgode jedne šumarice

Mojih prvih 25 godina: Biseri s izleta - Top 2

21.03.2009., subota

Ovo je copy/paste cijelog izleta. Neću ništa dodati jer je sve navedeno u tekstu.
S obzirom da je tekst dugačak, a fotografija s tog izleta nemam stavit ću par drugih fotografija nevezanih za područje o kojem je riječ.


U ovoj epizodi Larix Vam predstavlja:


KAKO NE ORGANIZIRATI IZLET
(SPODNJE BOHINJSKE GORE)
05. 07. 1997.



Ovo je trebao biti trodnevni izlet. Plan nam je bio da se iz Bohinjske Bistrice popnemo do doma na Črnoj prsti gdje bi prespavali. Slijedeći dan bi imali oko 8 sati hoda po grebenu uz uspone na tri vrha: Črnu prst, Rodicu i Vogel. Spavali bi u kući na planini Razor. Treći dan bi se spustili u Tolmin. Postojala je varijanta da idemo i obrnutim smjerom.

Dan prije polaska spremili smo ruksake s nestrpljenjem čekajući polazak. Vremenska prognoza nas nije oduševljavala, ali nije bila ni tako loša. Na slovenskom teletekstu je pisalo da će biti pretežno oblačno s mogućnošću lokalnih «nevihti», a slijedeći dan da će doći do razvedravanja. To nam je odgovaralo, jer nam je bio bitan taj slijedeći dan (nedjelja) zbog hodanja po grebenu. Malo su me plašili ruksaci. Odlučili smo nositi dva velika ruksaka, jer smo morali nositi vreće za spavanje. Kuća na planini Razor otvorena je samo vikendom, pa smo noć s nedjelje na ponedjeljak mislili spavati u zimskoj sobi za što su nam potrebne vreće za spavanje. U ruksak smo složili i dosta robe, jer se temperatura na Kredarici tih dana kretala oko 5C. Ruksaci su i bez hrane bili dosta teški, pa sam se pitala kako ćemo mi uopće izdržati takav put.



Triglav (2864m) – lijevo i Sleme (2076m) – prvi plan slikani s Kepe (2143m)
Triglav i Sleme pripadaju Julijskim Alpama, a Kepa Karavankama.





Ujutro smo autobusom u 4.30h krenuli za Metliku. Poslije sat vremena vožnje našli smo se na pustom autobusnom kolodvoru u Metlici. Vozni red nalazio se u čekaonici koja je bila zaključana, ali se ipak nalazio dovoljno blizu staklu, pa smo dobro napregnuvši oči mogli vidjeti da prvi autobus za Ljubljanu polazi u 7.30h. Pošto nismo imali volje čekati tri sata zaputili smo se na željezničku stanicu. Vlak za Ljubljanu kretao je u 6.23h pa smo odmah kupili karte. U vlaku je bilo malo putnika. RR je uglavnom pokušao spavati, dok sam ja gledala kroz prozor. Poslije Novog Mesta počela je padati kiša, koja nas je više-manje pratila sve do Ljubljane gdje smo stigli u 9.10h.

Prvo smo proučili vozni red vlakova. U 10 sati kretala je Mimara za Njemačku. S presjedanjem u Jesenicama brzo bi stigli u Bohinjsku Bistricu, ali karta za taj vlak bila nam je preskupa. Otišli smo do autobusne stanice i počeli proučavati dnevni red. Pošto je bila subota autobusne linije za Tolmin bile su dosta rijetke. Prvi autobus kretao je tek poslije podneva tako da je ta varijanta otpala. Autobus za Bohinjsku Bistricu imali smo svakih sat vremena (na puni sat), tako da smo odlučili ići onim u 10h. Na brzinu smo još stigli doručkovati u Mc Donaldsu.



Prestrljenik (2499m) – Julijske Alpe




Autobus je bio gotovo pun. U njemu je bilo nešto izletnika i planinara, a ostalo su bili lokalni mještani. Kiša je i dalje neumorno padala. Približavajući se Bohinjskoj Bistrici mogli smo uživati jedino u prozirnoj, čistoj i zelenoj Savi Bohinjki. Alpe su bile u oblacima i mogli smo ih jedino zamišljati. Postojala je mogućnost da ako u Bohinjsku Bistricu stignemo prije 12.05h, uhvatimo vlak za Novu Goricu. U Bohinjsku Bistricu stigli smo u 12h. Kiša je još uvijek padala. Požurili smo prema željezničkoj stanici što smo brže mogli. Došavši na stanicu vidjeli smo kako vlak odlazi. Ustvari, sve je još dobro ispalo jer se ispostavilo (pošto smo pogledali u kartu, a to nam uopće prije nije palo na pamet) da kroz Tolmin ne prolazi pruga. Da smo uspjeli uhvatiti vlak morali bi iz njega izaći u jednom mjestu udaljenom otprilike 5 km od Tolmina, te se dalje snaći za prijevoz.

Odlučili smo na željezničkoj stanici obući bakse, složiti ruksake i pripremiti se za uspon. Kiša je u međuvremenu prestala, pa smo se zaputili natrag u grad u potrazi za trgovinom u kojoj bi kupili hranu. U dvije trgovine nismo našli kruh, pa smo se zaputili u treću pored crkve. Već ovo šetanje po Bohinjskoj Bistrici me zamaralo. Boljela su me ramena od ruksaka i pitala sam se kako ću se popeti tih 1300 metara visinske razlike do doma na Črnoj prsti. Oblaci su se polako razilazili i počelo se stidljivo pojavljivati sunce. Dok smo mi u trgovini kupovali hranu iz oblaka su već počele izranjati Alpe obasjane suncem. Divila sam se tom pogledu, jer im ovako blizu nisam bila već dvije godine. Zaželjela sam se penjanja po stijenama, curenja znoja niz lice i lijepih vidika. Smjestili smo se s ruksacima na klupu ispred trgovine i počeli trpati hranu u ruksak. To nije bilo nimalo jednostavno jer je mjesta u ruksaku bilo malo, a hrane mnogo. Na kraju smo ipak uspjeli sve zgurati. RR-ov ruksak bio je tako težak da ga nisam mogla ni dignutu. Moj je bio nešto lakši, ali za mene još uvijek pretežak.



Spodnje Bohinjske gore s uspona na Ratitovec (1667m)




U 13.45h krenuli smo prema Mencigerjevoj kući (804m). Sunce je pripeklo, ali sam ipak odlučila ostati u trenirci. Oblaci su mi bili sumnjivi. Kroz ulice s lijepim kućama polako smo napuštali Bohinjsku Bistricu. Put je vodio livadom ograđenom zbog krava koje su na njoj pasle. Kolski put bio je izrovan od kopita i poprilično blatnjav. Lokve smo zaobilazili, ali blato nismo mogli izbjeći tako da smo na makadamsku cestu došli s kojom kilom blata na baksama. Da smo znali kakav nas put očekuje vjerojatno bi odlučili do Kuće doći makadamskom cestom (iz Bohinjske Bistrice 4km). Pošto nismo znali krenuli smo za tablom i markacijama. Put je u početku bio dobar, ali kasnije se ispostavilo da hodamo vododerinom. Jutrošnja kiša toliko je natopila ilovaču da smo se jedva održavali na nogama. Morali smo točno hodati vododerinom, jer drugog puta nije bilo. RR se jednom malo poskliznuo, ali se dočekao na ruke tako da je samo njih zamazao. Sunce su opet počeli zaklanjati oblaci. Mirisalo je na kišu. Tokom uspona smo s nekih mjesta mogli uživati u panorami Bohinjske Bistrice, ali nas su više zabrinjavali oblaci koji su opet zaklonili Alpe. Nakon sat vremena uspona stigli smo do Mencigerjeve kuće.


Triglav od Krekove koče (Ratitovec)




Kuća nije bila velika. Iza nje se nalazilo mnoštvo drvenih klupa i stolova. Dva stola s klupama bila su pod nadstrešnicom. Tu smo se smjestili. Kuća je bila otvorena, ali planinara nije bilo. Odlučili smo se malo odmoriti pa krenuti dalje. Iz pravca Triglava čula se grmljavina. Nebo je poprimilo sivoplavu boju. Uskoro je počela kiša koja se zatim pretvorila u pljusak. Zahladilo je. Čekajući tako da kiša prestane razmišljali smo što učiniti ako do toga ne dođe, ali nas nijedno rješenje nije zadovoljavalo. Nakon pola sata kiša je jenjavala i potpuno prestala. Brzo smo složili stvari koje su bile raširene po klupi i krenuli.

Oblaci se nisu nimalo razišli i pretpostavljali smo da će kiša opet početi. Nismo odmakli ni 200-tinjak metara od Kuće kada se opet spustio pljusak. Strčali smo se natrag pod nadstrešnicu jer je smreka, pod koju smo se sklonili, počela prokišnjavati. Već smo bili dosta razočarani situacijom. Bilo je prošlo 16h, svuda okolo nebo je bilo sivo i nije bilo naznaka da će doći do kidanja naoblake. Kada je kiša malo popustila odlučili smo ipak krenuti prema Črnoj prsti.



Ledinski vrh (2108m) – Kamniške Alpe




Put je u početku vodio strmo uzbrdo livadom, po uskoj stazi. Trava je bila visoka i mokra, a niz put se slijevala voda. Zašavši u šumu kiša je opet počela padati. Ipak, nastavili smo dalje. Kroz šumu smo hodali širokim kolskim putem dosta strmo. Išla sam polako stavljajući nogu pred nogu. Boljele su me i noge i ramena, ali sam se trudila ne stati. Kiša je padala sve jače, a i grmljavina je postala učestalija. Nakon pola sata uspona od Mencigerjeve kuće stali smo pod smreku i razmišljali da li da idemo gore ili da se vratimo. Mene je najviše bilo strah gromova. Jedan dio puta do Doma na Črnoj prsti hodali bi po grebenu, a pri samoj pomisli na to prolazila me jeza. Bojala sam se da li ću uopće moći izdržati taj uspon, ali i toga da nas ne uhvati mrak. Noge su mi bile potpuno mokre, što od trave, što od vode koja se slijevala niz kišnu kabanicu. Stajali smo tako pod smrekom pet minuta i pokušavali se dogovoriti što bi bilo najpametnije napraviti.


Vrtača (2181m) – drugi po visini vrh u Karavankama




Odluka je pala da se vratimo do Mencigerjeve kuće i tamo prespavamo, pa bi sutra vidjeli kako dalje. Spuštali smo se vrlo oprezno. Put je bio blatnjav i klizak. Na jednom dijelu puta izgubila sam ravnotežu i tresnula leđima u blato. Pošto je preko ruksaka bila prebačena kišna kabanica ja sam ostala čista. Blatnjava mi je bila samo ruka kojom sam se dočekala na tlu. Vratili smo se do Kuće i smjestili pod nadstrešnicu. Presvukli smo se u suhu odjeću i tenisice da ovako blatnjavi ne upadnemo unutra.

Ušavši u Kuću odmah nam je bilo neobično to što je čovjek, koji se nalazio za šankom, bio elegantno obučen. Njegovu bijelu košulju krasila je tamna kravata i to nam je bilo sumnjivo. U vodiču, još u Karlovcu, pročitali smo da Mencigerjeva kuća ima nekoliko soba i skupno ležište. Od štampanja vodiča do danas stvari su se promijenile. U ovoj kući, koja na svom ulazu još uvijek ima natpis Planinske zveze Slovenije i planinarskog doma, sada se može noćiti jedino u apartmanima. Cijena, prava sitnica za nas obične planinare, 5000 SIT (oko 200kn). Kada smo čuli cijenu ostali smo bez daha. Nije nam bilo ni na kraj pameti davati tolike novce za spavanje. Uostalom, onda ne bi imali dovoljno novaca za povratak kući.



Stol (2236m) – najviši vrha Karavanki slikan s Begunjščice (2060m)




Stajali smo tako pred ulazom u Kuću osluškujući kišu. Bili smo razočarani. RR je izvadio kartu pokušavajući pronaći neku planinarsku kuću u kojoj bi mogli noćiti. Odmah smo odbacili mogućnost da opet krenemo prema Črnoj prsti. Palo mi je na pamet da spavamo pod nadstrešnicom u vrećama za spavanje, ali bilo je hladno pa smo se bojali smrzavanja. Nismo imali mnogo izbora. Bližilo se 18 sati i gdje god da bi odlučili otići ne bi stigli prije mraka. Preostalo nam je jedino da se spustimo u Bohinjsku Bistricu i krenemo kući. Pri samoj pomisli na to osjećala sam gorčinu, ali nije bilo izbora. Počeli smo ponovo oblačiti mokru odjeću. Pred sam polazak iz pravca Črne prsti stigla je jedna planinarka srednjih godina. Saznali smo od nje da su još tri planinara zaostala, te da su jutros krenuli od Kuće na planini Razor. Cijelo ih je vrijeme po grebenu prala kiša i više-manje pratila grmljavina, a vjetar je bio toliko jak da ih je skoro otpuhao. Planinarka je ušla u Kuću, a mi smo brzim tempom krenuli prema Bohinjskoj Bistrici.

Sada smo bili pametniji, pa smo krenuli cestom. Nije nam uopće bilo na pameti da bi išli putem kojim smo došli. Makadamsku cestu brzo je zamijenila asfaltna. Noge su me ionako boljele, a asfalt je samo pogoršavao situaciju. Cesta je dosta zaobilazila i činilo mi se kao da do Bohinjske Bistrice ima više od 4km. Kiša je i dalje neumorno padala. Odahnula sam kada smo stigli do prvih kuća. Zaputili smo se prvo na željezničku stanicu.



Kriška gora sa Storžiča (2132m) – Kamniške Alpe




Na vlak za Ljubljanu zakasnili smo desetak minuta, a slijedeći je kretao tek oko 21h. Prije nego što smo krenuli prema autobusnoj stanici presvukli smo se i potrpali sve stvari u ruksak. Kiša je u međuvremenu prestala, a na nebu smo mogli vidjeti plave komadiće neba. Uskoro je sinulo sunce. Mogli smo lijepo vidjeti Črnu prst koja je bila obasjana suncem. Kroz glavu mi je prošlo da smo možda ipak trebali nastaviti s usponom, ali sam pokušala odagnati takve misli. Čemu razbijati glavu o nečemu što se ne može popraviti.

Autobus nismo dugo čekali. Napuštajući ovu prekrasnu kotlinu promatrala sam zelenu boju Save Bohinjke. Nekoliko puta sam se okrenula. Alpe su ostajale sve dalje, a ja opet nisam osjetila njihovu stijenu, svjež zrak i grobnu tišinu. I bilo mi je žao, ali sam se ipak nadala da ću uskoro opet doći. U 22h kretao je vlak za Zagreb. Bili smo jedni od rijetkih putnika u njemu. Uglavnom smo spavali jer smo bili umorni. U Zagrebu smo nešto manje od sat vremena čekali vlak za Karlovac. Kući smo stigli oko 3h iza ponoći.



Triglav (2864m) i u prvom planu Mali Draški vrh (2132) slikano s Viševnika (2050m)




Prespavavši, gorčinu je ublažio natpis na teletekstu da je u Alpama oblačno s povremenim pljuskovima. Razmišljajući o ovom neuspjelom izletu vidjeli smo da smo napravili dosta pogrešaka. Nismo nosili dovoljno novaca. Uzeli smo malo više od onoga što smo smatrali da će nam biti dovoljno. Istina, više nismo ni imali. Nismo se bolje raspitali za veze, bilo vlakom, bilo autobusom, pa smo tako i u Ljubljani (to nije bilo strašno jer su autobusna i željeznička stanica jedna pored druge) i u Bohinjskoj Bistrici (tu je razlika 10-15 minuta hoda) stalno trčali sa željezničke stanice na autobusnu i obratno. Svakako je najveći promašaj taj što nismo znali da kroz Tolmin ne prolazi željeznica. Poseban slučaj bio je vezan za hranu. Kupili smo previše: 2l mlijeka, pakovanje čokolina, 2kg kruha, 0.5kg suhog voća, 1kg jabuka, paštete, mesni narezak, juhu (nosili smo plinsko kuhalo), ribice u konzervi, 1.5l radenske i dosta slatkoga. Nije ni čudo što su nam ruksaci bili teški, a iz iskustva znamo da na ovakvim turama relativno malo jedemo. Mislim da smo nosili i previše robe. O lošoj kondiciji bolje da i ne pišem. Valjda ćemo drugi put biti puno pametniji. Da smo i uspjeli prvi dan doći do Črne prsti pitanje je da li bi drugi dan imali snage za dalje. Možda je to sve na kraju dobro i ispalo, za naše dobro.


Storžič (2132m) s Kokrske Kočne (2475m) – Kamniške Alpe




Moram samo dodati da su putni troškovi ovog izleta bili visoki. rolleyes Otprilike, koliko se sjećam, da smo išli autom prošli bi duplo jeftinije. Za javni prijevoz smo se odlučili jer smo htjeli napraviti grebensku turu i spustiti se u dolinu na sasvim drugoj strani gorja.
Danas bi u takvoj situaciji reagirala drugačije. Platila bi skupo spavanje, a onda bi u dolini na bankomatu digla noFce i vratila se doma. zubo

Komentari

<< Arhiva >>

Google search — pretražite http://suma.blog.hr/

Ja sam Irena Beuk i po zanimanju sam dipl. ing. šumarstva. Radim kao taksator u Hrvatskim šumama, Uprava šuma podružnica Karlovac, na Odjelu za uređivanje šuma. Ovaj blog vodim od 2006. godine i na njemu bilježim događaje s putovanja i planinarenja te zanimljive crtice s posla.

Prikaz komentara po želji možete uključiti ili isključiti, a ako mi želite pisati, možete mi se javiti e-poštom.

Planinarenje

Na dva kotača

Podzemni svijet

Putovanja

Blogersko društvo

od 01.01.2016
hit counter


  • posjetitelja online
  • Blogerica.com
  • Free counter and web stats
  • Free Counter
  • kako-radi.blog.hr
 
Lora

Lora

Nerazdvojna suputnica, prijateljica i planinarka (20. 11. 1994 — 13. 02. 2007.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se