šumarKA

Zgode i nezgode jedne šumarice

Mojih prvih 25 godina: Biseri s izleta - Top 3

16.03.2009., ponedjeljak


Ovo je jedan od rijetkih izleta koji jako dobro pamtim, a na kojem nismo išli prečicama ili lutali. rolleyes Nažalost, s tog izleta imam samo dvije fotografije.
Radi se o izletu na Samarske stijene, točnije na dio Mrkopaljskog planinarskog puta koji smo cijeli obišli dvije i pol godine ranije.









11. 07. 1998.

Auto smo parkirali na malom parkiralištu na kraju ceste. Počela je sipiti kiša, pa smo odlučili u autu doručkovati. Kišica je brzo prestala, pa smo se spremili i krenuli prema vrhu Samarskih stijena. Mrkopaljski planinarski put smo obišli prije dvije i pol godine i bez obzira na to što to nije bilo tako davno slabo sam se sjećala puta.

Pričajući tako o doživljajima hodali smo prema okretaljki lošom šumskom cestom. Razmišljala sam o vremenskim prilikama i o tome kako zbog njih vjerojatno nećemo ispucati cijeli film na ovaj prekrasan, netaknuti dio prirode. Razmišljajući tako izašli smo iza zavoja, a kad ono, iz grmlja na cestu ispadne medvjed. Bio je od nas udaljen kojih 20-tak metara, dovoljno da mi se noge ukoče i srce skoči u pete. Ostala sam na mjestu ukopana, a RR me je uhvatio za rame i počeo polako povlačiti natrag. I Lora je u tom trenutku zastala. Medvjed nije bio toliko velik tako da mi je na pamet prvo pala pomisao da je to neko mladunče, pa sam sva prestrašena očekivala da na cestu skoči i majka. Medvjed nas očito nije ni čuo, ni osjetio pošto smo izašli iza zavoja, pa se i on prestrašio. U onom trenutku kada je iskočio na cestu pogledao nas je i dao se u bijeg na suprotnu stranu od mjesta gdje smo stajali. Lora nije imala pametnijeg posla pa se dala u potjeru za njim. Tko zna što se u njenoj psećoj glavi odvijalo. Možda je mislila da je medvjed jedna velika mica-maca, jer ona obožava naganjati mačke po kvartu ali mi to nikada nećemo znati, ali znam da sam je u tom trenutku počela preplašeno zvati. Na svu sreću, poslušan je pas pa se brzo vratila do nas. Medvjed je s ceste skrenuo u šumu i na padini nam se izgubio iz vida.

Neko smo vrijeme ostali stajati na cesti. Naime, medvjed je otišao u smjeru u kojem smo i mi trebali krenuti. Meni su se još uvijek noge pomalo tresle. U mojih 12 godina planinarskog staža ovo je bio prvi susret s medvjedom i nadam se posljednji. Nakon smirivanja ipak smo krenuli prema vrhu Samarskih stijena. Ubrzo smo s kolskog puta zašli u šumu te se počeli strmo penjati do prvih stijena. Trudila sam se glasno pričati ne bi li to otjeralo svu živinu u blizini, a kada sam ja šutjela tjerala sam RR-a da priča. Nisam baš puno gledala oko sebe jer me to plašilo. Bojala sam se da ne ugledam još koji primjerak dotične vrste, iako je vjerojatnost da u jednom danu vidimo dva medvjeda jednaka nuli, ali nikad se ne zna. Još uvijek pod velikim dojmom, nakon pola sata hoda stigli smo na vrh (1302m).

Pogled s vrha nije daleko dopirao. Uglavnom smo promatrali obližnje vrhove okružene tamnim oblacima. To nas nije veselilo. RR se počeo zabavljati udaranjem žiga u pet visinskih dnevnika koje smo ponijeli sa sobom. Ja sam za to vrijeme proučavala upisnu knjigu. Na kraju sam u nju vrlo slikovito opisala naš susret s medvjedom. Tamni oblaci koji su nas okruživali brzo su se preobrazili u sive. Počela je kiša, pa smo žurno napustili vrh i sklonili se pod najgušću smreku koju smo našli.

Kiša je brzo prestala. Postavilo se pitanje da li da idemo dalje ili da se vratimo do auta. Ni meni, ni RR-u se nije išlo kući, pa smo se zaputili prema Stepenici. Nebo nas je povremeno obdarivalo sitnim kapima kiše, ali većeg pljuska nije bilo. Divljina kojom smo prolazili me očaravala: vrtače, škrape, kameni blokovi i slabo vidljiva staza kojom smo hodali. Jedini znak civilizacije bile su planinarske markacije bez kojih bi se, na ovom terenu, u tren oka izgubili. Divljina me prvo asocira na divlje životinje, pa sam i sada počela razmišljati o dotičnom medvjedu kojeg smo jutros sreli. Misli su mi se kasnije ipak primirile. Počela sam se prisjećati našeg posjeta ovom kraju prije dvije i pol godine kada nam je društvo pravila Ines. Sjetila sam se njezinog nespretnog hodanja po stijenama i stalnog straha. Uspon do Stepenice, na ovom prvom dijelu MPP-a, je najzahtjevniji dio puta, pa smo RR i ja s nestrpljenjem očekivali da vidimo kako će se u svemu tome snaći Lora. Došavši do zadnjeg uspona, tj. same stijene Lora je zastala. Dalje nije mogla jer je bilo prestrmo, pa nas je počela prestrašeno gledati. Na kraju smo je taj dio puta nosili.

Kutija sa žigom se ne nalazi na vrhu već podno njega. Vrh je ustvari Kapa na koju je pristup vrlo težak, pa je zato kutija i postavljena na sigurnije mjesto. Stijenje oko kutije je vrlo razvedeno, pa je Lora vrlo teško našla pogodno mjesto za odmor. Vrijeme se nije mijenjalo. I dalje je prevladavalo sivilo, pa smo se nakon kratkotrajnog odmora zaputili prema Piramidi (1270m).






Loru smo na najkritičnijem dijelu opet nosili i bila je vidno sretna kada se dočepala tvrdog tla. Ustvari, cijeli put više-manje vodi po stijenama i Lora se u takvoj situaciji vrlo dobro snalazi. Problem jedino predstavljaju veći kameni blokovi na koje ona, jer je mala, ne može skočiti, a i kiša koja ih je smočila, pa je sve bilo klisko. Na pola puta od Stepenice do Piramide je opet počela kiša pa smo se sklonili pod smreku. Nadala sam se da će se kiša ispadati, nebo raščistiti, te da ćemo moći uživati u pogledu s trećeg i zadnjeg vrha na koji se danas mislimo popeti. Kada je kiša prestala krenuli smo dalje.

Pred sami završni uspon po stijenama do vrha, RR je uznemirio mnoštvo osa u košnici pa mu se jedna osvetila ubodom. Spominjući ose u ružnom svjetlu počeli smo se penjati prema vrhu. Iako ovdje stijena nije bila tako strma kao kod uspona na Stepenicu Lora se nije mogla samostalno penjati, pa smo je opet naizmjenično nosili.






Par metara od vrha opet je počela kiša koja se brzo pretvorila u pravi pljusak. Lijevo od nas nalazio se mali plato nad kojim se nadvila stijena. Od donje stijene do «krova» bilo je oko metar prostora. Donja stijena se kojih metar i pol blago spuštala, a zatim je bila strmo odrezana prema šumi. RR je predložio da se tu sklonimo od pljuska pošto se ne bi stigli spustiti do šume. Od našeg skloništa dijelila su nas oko 4 metra nagnute, vrlo kliske stijene. Prvo sam krenula ja i smjestila se pod «krov». RR je zatim lagano dogurao Loru, a zatim se i on ugurao kod nas.

Pošto je bilo vrlo tijesno morali smo sjesti, skinuti ruksake i držati ih u krilu. Kada smo se smjestili počeo je pravi pljusak koji je postajao sve jači. Ubrzo smo vidjeli jedan veliki, a vrlo važan, nedostatak našeg skloništa – prokišnjavalo je. Ustvari, stijena pod koju smo se smjestili bila je sve, samo ne krov. Od silnih oborina voda je u stijeni napravila žljebove tako da smo bili izloženi udaru malih potoka koji su od siline kiše bivali sve veći. Osjećala sam se kao da sam stala pod par potpuno odvrnutih pipa. Lora se preplašeno privila uz nas. Bila je potpuno mokra, a ni mi nismo bili u boljem stanju. Pošto je mjesta bilo malo nismo mogli čučati, pa smo praktički sjedili u vodi. Pljusak nije jenjavao, ali smo se svejedno odlučili maknuti odavde. Pošto je sve bilo klisko bojala sam se da se ne odskližemo niz stijenu, pa smo lagano krenuli natrag do glavnog puta.

Otvorili smo kišobrane, ali ih nismo mogli koristiti, jer smo se pri spustu morali koristiti rukama. To nam ionako nije bilo važno jer smo bili mokri, doslovce, do gole kože. RR je nosio Loru, koja se grčevito držala šapama za njegovu mokru košulju. Stigavši do šume pljusak je oslabio. Sklonili smo se pod jednu smreku. Skinula sam košulju koju sam imala na sebi, iscijedila je i spremila u potpuno mokri ruksak. Hlače su mi bile također potpuno mokre, a noge da i ne spominjem. Nismo se htjeli hladiti, pa smo krenuli prema Velikom Kanjonu.

Kiša je na kraju prestala. Hodali smo dosta brzo. Više mi nije bilo ni do čega. Čekala sam trenutak kada ću se presvući u suhu odjeću i obuću. Počela sam osjećati bol u koljenima koju je valjda izazivalo stalno hlađenje mokrim hlačama. Više nismo bili dobro raspoloženi i uglavnom smo šutjeli. Kada bi stigli do malo strmije stijene koju Lora nije mogla savladati zastali bi. Vidjevši da ju hoćemo primiti počela bi se vraćati, bježeći pred nama. Rekla sam da Loru definitivno nećemo voditi na mjesta gdje ima stijena, jer je za nju to mučenje i nepotrebno proživljavanje straha. RR se s time složio.

Prošli smo pored odvojka za Veliki kanjon. RR se cijeli dan radovao Velikom kanjonu, naročito prolasku kroz njegov nepristupačniji dio koji prošli put nismo obišli. Sada nismo imali nimalo volje otići odvojkom, 5 minuta, do tog fenomenalnog čuda prirode. Brzim tempom smo se nastavili spuštati prema autu. Ni u Ratkovo sklonište nismo svraćali, jer se nije imali smisla hladiti pošto smo bili mokri do gole kože. Osjetila sam jedno veliko olakšanje kada smo stigli do auta.

Kompletno smo se presvukli u suhu odjeću, a mokru smo razbacali po autu da se suši. Loru smo u preostaloj vodi oprali koliko smo mogli, jer je bila dosta prljava, ali smo zato cijelo zadnje sjedalo prekrili šatorskim krilom.
Kući smo krenuli preko Matić poljane i Mrkoplja. Lora se tokom cijele vožnje odmarala na zadnjem sjedalu, tek katkada lijeno podignuvši glavu. Bila je umorna i to se na njoj vidjelo. Tko zna što se poslije ovog izleta motalo po njenoj psećoj glavi, ali ne vjerujem da bi ikada radije ostala kod kuće nego lutala s nama po planinama. Ipak je to naš pas, naš duh. A ja, što da još kažem o ovom izletu? Ništa. Sve je već rečeno
.






Mnogi me pitaju kako se ne bojim planinariti zbog medvjeda, pa što ću ako naletim na njega. zujo Dakle, ipak je veličina bitna zubo jer od svih stvorenja u šumi većina se boji baš medvjeda. Ni meni baš nije ugodna pomisao na susret s medvjedom, ali se ipak više bojim zmija i onih najsitnijih gadova – krpelja, zbog bolesti koje prenose. nut U 25 godina planinarenja i sedam-osam godina radnog staža to je bio jedini susret s medvjedom, nadam se da će tako i ostati. cool

Možda me se čak na ovom izletu više od medvjeda dojmilo naše sklonište od kiše i ono iznenađenje kada smo shvatili da je naše «sklonište» sve samo ne mjesto koje će nas očuvati suhima. A kad smo ga ugledali baš smo si izglezali pametnima. smijeh

Top 2 je također izlet na kojem nismo lutali, ma to je izlet na kojem skoro nismo ni bili…

Komentari

<< Arhiva >>

Google search — pretražite http://suma.blog.hr/

Ja sam Irena Beuk i po zanimanju sam dipl. ing. šumarstva. Radim kao taksator u Hrvatskim šumama, Uprava šuma podružnica Karlovac, na Odjelu za uređivanje šuma. Ovaj blog vodim od 2006. godine i na njemu bilježim događaje s putovanja i planinarenja te zanimljive crtice s posla.

Prikaz komentara po želji možete uključiti ili isključiti, a ako mi želite pisati, možete mi se javiti e-poštom.

Planinarenje

Na dva kotača

Podzemni svijet

Putovanja

Blogersko društvo

od 01.01.2016
hit counter


  • posjetitelja online
  • Blogerica.com
  • Free counter and web stats
  • Free Counter
  • kako-radi.blog.hr
 
Lora

Lora

Nerazdvojna suputnica, prijateljica i planinarka (20. 11. 1994 — 13. 02. 2007.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se