šumarKA

Zgode i nezgode jedne šumarice

Mojih prvih 25 godina: Biseri s izleta - Top 4

09.03.2009., ponedjeljak


Ovaj izlet je bio davno, prije skoro dvadeset godina, ali ipak ga se i bez čitanja dobro sjećam. Imala sam samo 15 godina i išla sam kao kofer. Na izletu, koji je osmislio i organizirao RR, pridružio nam se Bambus kojeg smo poznavali iz izviđačke organizacije iako nije ni rođen, niti živi u Karlovcu. (nisam ga vidjela godinama, možda i cijelo desetljeće, tko zna, možda je naišao na moj blog, pozdrav Šibeniku! wave )

Izlet je bio dvodnevni. U subotu, 30. 09. 1989. godine, sišli smo iz vlaka na željezničkoj stanici Vrata, te se zaputili na Bitoraj (1385m). Popeli smo se na vrh, prespavali u Skloništu, te se u nedjelju prvo zaputili na Viševicu (1428m) i potom na Zagradski vrh (1187m)


Ovo je jedina slika koju imam.
Ispred Skloništa Bitorajka.
Ako netko nije skužio, to smo RR i ja. zubo
Da, imao je dugu kosu. wink






01. 10. 1989.


S vrha smo krenuli prema Grižanima, selu udaljenom 7 km od Crikvenice. Put je vodio kroz šumu i bilo je mnogo ugodnije hodati. Staza je išla u serpentinama pa je RR predložio da put skratimo tako da idemo jednostavno ravno. Ugledao je neku jadnu, usku stazicu i predložio da idemo njome. Kasnije smo uvidjeli da to nije bila staza već samo mali žlijeb ispran vodom, ali bilo je kasno. No, tko žuri putuje polako. Ta nas je prečica dosta stajala jer smo nakon nekog vremena ustanovili da smo se izgubili. Okoliš je bio tako sličan i jednoličan da nismo imali pojma odakle smo došli i kako bi se mogli vratiti na pravi put. Našli smo se među niskim drvećem i raslinjem. Bodljikavo trnje zaklanjalo nam je pogled prema moru. Da situacija bude još gora ostali smo i bez vode.

Nakon kratkotrajnog zasjedanja Bambus je uzeo kompas i krenuli smo azimutom prema moru. U desnoj ruci našla mu se mačeta i počeo je krčiti put. Sručio je na RR-a pravu bujicu riječi, a kasnije je korio sebe što ga je poslušao.



Moram prekinuti ovaj copy/paste jednim svojim komentarom.
Točno se sjećam koliko je Bambus tada bio bijesan što je poslušao RR-a, pogotovo zato što je RR u to doba bio 19-godišnjak, a on ipak u zrelijim, negdje srednje tridesetim godinama. Ali, napravio je ono što sam ja godinama radila, bila nezainteresirana za vođenje izleta, išla sam k'o kofer, prepuštajući sve drugima, tj. RR-u, prihvaćala nevoljko i te njegove prečice i redovito prigovarala kad bi nešto pošlo krivo (pravo žensko). smijeh


Sve bi to bilo dobro da se nakon sat vremena probijanja kroz šikaru nismo našli nad provalijom dubokom 300 metara. Neko vrijeme smo promatrali kućice u dubini (Grižane) i razmišljali o tome što dalje napraviti. Odlučili smo se kretati uz liticu. Ni to nije bilo jednostavno jer smo se morali provlačiti kroz gustu vegetaciju. Bila sam žedna. Bambus je potpuno dehidrirao i počeo buncati. Jedva se držao na nogama, a i ruksak više nije mogao nositi, zato smo napravili malu izmjenu. RR je stavio Bambusov ruksak na leđa, moj na prsa, a ja sam nosila RR-ov ruksak. Taj je ruksak bio tako «lagan» da me par puta skoro pretegao. Težinu Bambusovog ruksaka bolje da ne i spominjem. Nosio je veliku teglu sira, pištolj s dva pakovanja metaka i još mnogo teških stvari.

Uhvatila me panika. Što ako se do noći ne izvučemo, a i bez vode smo. Tko zna kako bi se sve to završilo da RR slučajno nije ugledao neku prastaru, jedva vidljivu markaciju. Bambus je polako krenuo prvi, a RR i ja išli smo sporije i dosta se odmarali. Staza se blago u serpentinama spuštala u Grižane. Meni se ona jako odužila jer sam se konstantno spoticala o kamenje i pala bih par puta da me RR nije pridržao.

Već je bio pao mrak kada smo RR i ja stigli u Grižane. Bambusa nismo trebali dugo tražiti. Već smo otprilike znali gdje bi ga mogli naći, u gostionici. Smjestio se na terasi i pio. Na stolu su bile naručene dvije Radenske i 4 coca-cole. S užitkom smo to popili. Taj dan smo naučili da u svakom slučaju treba izbjegavati nemarkirane prečice jer kraći put nije uvijek i brži.



Ustvari, u planu je bilo da odemo pješke do Crikvenice (1h), ali nakon probijanja kroz šikaru, dehidracije i iscrpljenosti odlučili smo pričekati autobus, i to čitava tri sata. Taj dan smo hodali skoro 11 sati.

Interesantno je što je RR napisao na kraju ovog izleta u svom planinarskom dnevniku:

Jedan zanimljiv i nadasve poučan izlet. Nikada više prečicama, bar do slijedeće prilike.

I nakon 20 godina zadnja rečenica još uvijek vrijedi. zubo

Komentari

<< Arhiva >>

Google search — pretražite http://suma.blog.hr/

Ja sam Irena Beuk i po zanimanju sam dipl. ing. šumarstva. Radim kao taksator u Hrvatskim šumama, Uprava šuma podružnica Karlovac, na Odjelu za uređivanje šuma. Ovaj blog vodim od 2006. godine i na njemu bilježim događaje s putovanja i planinarenja te zanimljive crtice s posla.

Prikaz komentara po želji možete uključiti ili isključiti, a ako mi želite pisati, možete mi se javiti e-poštom.

Planinarenje

Na dva kotača

Podzemni svijet

Putovanja

Blogersko društvo

od 01.01.2016
hit counter


  • posjetitelja online
  • Blogerica.com
  • Free counter and web stats
  • Free Counter
  • kako-radi.blog.hr
 
Lora

Lora

Nerazdvojna suputnica, prijateljica i planinarka (20. 11. 1994 — 13. 02. 2007.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se