šumarKA

Zgode i nezgode jedne šumarice

Mojih prvih 25 godina: Biseri s izleta - Top 5

05.03.2009., četvrtak


Auto smo ostavili poviše Planinskog doma na Sviščakih (1242m), možda nekih stotinjak metara visinskih, jer je cesta dalje bila loša.
Plan je bio popeti se na Snežnik (1796m), spustiti na Sežanje i vratiti do auta.
Tada nam je falilo još samo Sezanje kako bi okončali Put prijateljstva Snježnik - Snežnik






21. 10. 1995.

Bilo je 12.30 sati kada smo krenuli prema vrhu. Vrh se nalazio u magli tako da ga nismo vidjeli. U dolini se vidio Planinarski dom i vijugava cesta. Krenuli smo polako cestom uzbrdo. Ta makadamska cesta je bila dosta loša tako da je rijetko tko išao autom do kraja. Dvadesetak minuta hodali smo cestom, a zatim smo zašli na vijugavu stazu koja je prolazila kroz klekovinu. Nalazili smo se u oblaku. Vidljivost je bila oko 20 metara. Vjetar je bio sve jači i neugodniji. Putem smo sretali mnogo planinara, neke smo prestizali, a s onima koji su silazili, mimoilazili. Bilo je tu i djece mlađe od 10 godina. Ja sam išla prva i diktirala tempo. Nisam išla ni brzo, ni sporo, ali je ipak Ines malo zaostajala. Zbog magle nismo mogli vidjeti koliko ima do vrha, a onda smo samo najednom ispred sebe vidjeli planinarsko sklonište koje se nalazi pod samim vrhom. Bilo je 14 sati.

Pošto u Skloništu nije bilo mjesta, privremeno smo se smjestili na klupi ispred Skloništa. Čim smo se ohladili postalo je hladno. Neki su planinari odlazili, pa smo našli slobodan stol u Skloništu. Sklonište je izvana bilo ružno, izgledalo je kao kontejner, ali je unutra bilo lijepo uređeno. U Skloništu smo se zadržali 15 minuta i usput nešto pojeli. Bilo je ugodno i toplo i nije mi se ponovo dalo izaći na vjetar. Pošto smo otisnuli žigove u Skloništu popeli smo se na vrh. I dalje se nije vidio prst pred nosom. Vrh je bio izložen takvim udarima vjetra da se RR skoro zaledio udarajući svima u dnevnike visinski žig. Na sebi sam imala majicu kratkih i dugih rukava, šuškavac, traper jaknu i topericu bez rukava i bilo mi je hladno. Nabila sam i kapuljaču na glavu da me bar malo zaštiti od vjetra.



Snežnik sa Županj vrha (1138m) – Ćićarija





S vrha smo se odlučili spustiti u Sežanje, koje su kontrolna točka Puta prijateljstva Snežnik – Snježnik. Počeli smo se spuštati na drugu stranu, u maglu cvokoćući od zime. Žurili smo se koliko smo mogli, jer smo se htjeli što prije spustiti u niže predjele gdje vjetar nije toliko jak. Staza je bila dosta teška: strma, izlizana i puna kamenja. Kada smo prošli taj kameniti dio zašli smo u klekovinu. Markacija je bila stara. Vidjelo se da ovim putem ne prolazi mnogo planinara jer je klekovina toliko okupirala put da smo je morali preskakati. Prije nego što smo se spustili u bukovu šumu morali smo savladati dosta strmi dio. Tu smo se mimoišli s tri mlađa planinara koji su brzo «grebali» prema vrhu. RR je na tom dijelu pomogao Ines, jer se ona još uvijek slabo snalazila na stijenama i strminama. Kada smo zašli u bukovu šumu bilo je lakše, jer put više nije bio tako strm. Brzo smo se spustili do Medvjeđe doline.

Dolina je bila lijepa, ali je u ovoj magli djelovala jezivo. Stalno sam se okretala, jer sam imala osjećaj da je medvjed negdje u blizini. Došli smo do križanja gdje je jedan put vodio lakšom varijantom na Snežnik, a drugi na naš cilj – Sežanje. Nastavili smo kolskim putem prema Sežanju, te nakon deset minuta ugledali šumsku kolibu. Na drvetu pored nje nalazila se kutija s upisnom knjigom, ali žiga nije bilo. Pomalo razočarani krenuli smo nazad. Bilo je 16 sati.



Snežnik s Jelenca (1442m) – Gorski kotar





Trebali smo se vratiti do auta. Na karti je bio ucrtan put koji iz Sežanja vodi do ceste kojom smo se mi danas penjali na Snežnik. To je ustvari bila ta lakša varijanta uspona. Vratili smo se do križanja. Hodali smo jako brzo jer nam je preostalo oko sat i pol do mraka. Na križanju smo krenuli lakšom varijantom, uzbrdo kolskim putem. Nakon početne markacije na kamenu slijedećih 200 metara nismo našli nijednu, pa smo se opet vratili do križanja. RR je izvadio kartu i počeo razmišljati. Zatim je naišao jedan bračni par Talijana s kojima se nikako nismo mogli sporazumjeti. Oni nisu znali engleski, mi nismo znali talijanski i jedina riječ koju smo svi razumjeli bila je Snežnik. Imali su jednu prastaru topografsku kartu još iz doba Musolinija. Niti su oni pomogli nama, niti mi njima.

Nakon što je RR ponovo pogledao kartu krenuli smo tim kolskim putem na kojem nije bilo markacija. Nije mi baš bilo svejedno što ovako, pred mrak nemamo pojma kamo će nas odvesti kolski put, pogotovo zato što je područje Snežnika najveće šumsko područje u Sloveniji s oko 400km makadamskih cesta. S druge strane tješilo me to što RR u velikoj većini slučajeva ipak zna pogoditi pravi put, jer ima dobar osjećaj za orijentaciju
.


Snežnik s Crnog vrha (1031m) - Ćićarija





Talijani su krenuli za nama, ali puno lakšim tempom. Put je bio dosta strm i već sam lagano osjećala umor. Nakon desetak minuta došli smo na makadamsku cestu gdje su Talijani ostavili auto. RR je rekao da skrenemo lijevo i tako smo napravili. I dalje smo išli brzo jer nismo znali koliko ćemo hodati, ali smo sami sebe tješili da svaka cesta negdje vodi, pa tako će i nas ova negdje dovesti.

Okruživala nas je šuma i planine. Magla je i dalje smanjivala vidljivost. Bojala sam se noći, jer po magli ne bi daleko dospjeli. Prvi put mi palo na pamet da bi bilo dobro na jednodnevne izlete nositi bateriju. Hodali smo cestom i šalili se na račun lutanja. RR i ja prisjetili smo se lutanja na Velebitu i na silazu u Grižane i pomalo s tim plašili Ines. Pričajući tako i šaleći se na račun nevolje bilo mi je ipak malo lakše. S druge strane bivalo je sve hladnije. Na svakom zavoju ili prijevoju nadali smo se da ćemo vidjeti željeno križanje i poznatu cestu, ali cesta je vijugala prvo se dosta spustivši da bi zatim uslijedio uspon. RR se nadao da nam je brdo s desne strane Lom jer bi onda bili na pravom putu, ali po karti se ništa nije dalo naslutiti.



Snežnik s Obruča (1377m) – Grobničke Alpe





Petnaestak minuta prije mraka, kada se cesta počela strmo rušiti u dolinu, ugledali smo markaciju. Pravi put je presijecao cestu i išao užim kolskim putem uzbrdo. Uz markaciju je bila oznaka TV ( Transverzala kurirjev in vezistov NOV Slovenije ) i putokaz Snežnik 1h, pa smo znali da smo sada na pravom putu. Pitanje je samo bilo koliko moramo tim putem hodati do križanja, jer se mrak već polako počeo spuštati. Hodala sam dosta brzo. Ines je bila na izmaku snaga. Stalno sam ju požurivala. Put je vodio strmo uzbrdo. I ja sam već bila umorna, ali strah me tjerao dalje. Magla se uvukla u šumu. Koncentracija vlage bila je velika, pa su se lišća cijedile krupne kapi. Bilo je jezivo. Markacije jedva da su se vidjele.

Došavši na pravu cestu nitko nije bio sretniji od mene. Ne usudim se ni pomisliti što bi bilo da nas je u šumi uhvatila noć. Cestom smo se za deset minuta spustili do auta. Bilo je 18 sati.



Bilo je dosta izleta na kojima smo skretali s markiranog puta, gubili se zbog loše označenih planinarskih putova, ali ovaj izlet mi je ostao u sjećanju zbog toga što smo bježali od mraka. I dan danas mogu zažmiriti i u mislima se vratiti u to doba i gotovo potpuno osjetiti isti strah, paniku, nemoć i bojazan da ćemo hladnu noć provesti na otvorenom, loše obučeni, bez hrane i tekućine. Zbog tih jakih osjećaja urezanih u moje pamćenje ovaj izlet se našao na ovom popisu. cool

Komentari

<< Arhiva >>

Google search — pretražite http://suma.blog.hr/

Ja sam Irena Beuk i po zanimanju sam dipl. ing. šumarstva. Radim kao taksator u Hrvatskim šumama, Uprava šuma podružnica Karlovac, na Odjelu za uređivanje šuma. Ovaj blog vodim od 2006. godine i na njemu bilježim događaje s putovanja i planinarenja te zanimljive crtice s posla.

Prikaz komentara po želji možete uključiti ili isključiti, a ako mi želite pisati, možete mi se javiti e-poštom.

Planinarenje

Na dva kotača

Podzemni svijet

Putovanja

Blogersko društvo

od 01.01.2016
hit counter


  • posjetitelja online
  • Blogerica.com
  • Free counter and web stats
  • Free Counter
  • kako-radi.blog.hr
 
Lora

Lora

Nerazdvojna suputnica, prijateljica i planinarka (20. 11. 1994 — 13. 02. 2007.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se