šumarKA

Zgode i nezgode jedne šumarice

Mojih prvih 25 godina: Biseri s izleta - Top 6

01.03.2009., nedjelja

Potreban je mali uvod prije nego što počnem iznositi moje, možda bolje rečeno naše, planinarske bisere. 305 izleta nije malo, mnogih se i ne sjećam, pa sam prije listanja svog dnevnika napravila popis tih top šest bisera koje ću ovdje prezentirati. Onda sam se uhvatila čitanja, prvo odabranih izleta, pa su me neki naslovi podsjetili na još neke izlete i dogodovštine tako da mi je poslije bilo jako žao što sam prestala voditi planinarski dnevnik. Sadašnji način vođenja evidencije daje samo šture podatke o izletu i sad se grizem k'o pas što sam bila lijena nastaviti s pisanjem. headbang

Najbolje se u moje sjećanje nisu urezali izleti koji su «tekli» glatko, niti oni s fantastičnim vidicima, već oni na kojima je nešto pošlo krivo. rolleyes A takvih je bilo mnogo. Jedan od razloga bio je što smo išli uglavnom sami, ako bi nam se tko i pridružio glavnu riječ je imao RR jer je slagao ture i satnice, i sve smo učili na vlastitim greškama. Kada se tome doda RR-ova velika sklonost bespućima, nemarkiranim putovima i prečicama, avantura je (bila) zagarantirana. smijeh

Svi tekstovi pisani su neposredno nakon izleta, pa iako se nekih stvari ne sjećam smatram ih vjerodostojnim. U tekstove su samo umjesto vlastitih imena ubačeni nick-ovi po kojima smo poznati – RR (Road Runner) i Larix.

U proljeće, prije deset godina, obilazili smo dosta dugačku obilaznicu pod imenom Savinjska planinska pot koja obuhvaća velik dio Posavskog hribovja. Toga dana planirali smo se uspeti na tri vrha ( Kamnik 857m, Goljavu 834m i Kotečnik 772m) i posjetiti dva planinarska doma Dragov dom na Homu 605m i planinarski dom na Bukovici 568m ). U to doba imali smo samo jednu planinarsku kartu Posavskog hribovja i to u mjerilu 1 : 100 000, koja nam i nije bila od neke pomoći u snalaženju po mnogobrojnim makadamskim cestama.








Biser s toga izleta je uspon i silazak s Goljave.
Što sam o tome zapisala prije deset godina.


17. 04. 1999.

Auto smo parkirali na prijevoju pored jedne napuštene kuće. S druge strane ceste, nasuprot kući, nalazila se velika livada. Na ulazu u šumu vidjeli smo strelicu i markaciju. Zaputili smo se za markacijom strmo uzbrdo. Zbog strmine smo brzo dobivali na visini. Nakon 20-tak minuta uspona primijetili smo da se nalazimo na približno istoj visini kao i Kamnik (857m).
Postala sam sumnjičava. Padini kojom smo se penjali nije se nadzirao kraj, a kroz krošnje drveća mogli smo vidjeti Kamnik (857m), koji je bio približno iste visine kao i naš cilj – Goljava. Pitala sam se na koji se uopće vrh penjemo? Jedina karta Posavskog hribovja, u mjerilu 1 : 100 000, nije nam bila od pomoći jer na njoj uopće nismo mogli dešifrirati gdje smo ostavili auto.








Goljava je iznad Mrzlice, na pregibu karte.

Nedaleko nas začula se motorna pila. Rekla sam RR-u da bi bilo najbolje pitati Slovence za put, jer je bilo očito da smo pogriješili. Prije nego što smo stigli do njih palo mi je na pamet da ćemo ispasti totalni idioti ako ih pitamo na koji se vrh penjemo, pa smo malo preformulirali pitanje. Kroz još neprolistale krošnje drveća vidjeli smo jedan vršak, pa smo ih pitali kako se on zove, a odgovor je glasio: «Goljava!» Pravili smo se da je sve u redu, zahvalili Slovencima, okrenuli se za 180 stupnjeva i vratili do auta. Vrh na koji smo se penjali bila je Mrzlica (1122m), najviša planina ovog dijela Posavskog hribovja.

Krenuli smo na drugu stranu širokim kolskim putem, te iza kuće naletjeli na markaciju, a ubrzo i na «puščicu» na kojoj je pisalo – Lovački dom pod Goljavo. Krenuli smo u tom smjeru. Gotovo 20-tak minuta hodali smo po slojnici ili u blagom spustu što je RR-a malo živciralo. Izašavši iz šume na livadu pred nama se otvorio pogled na Hom i Kamnik. Vidjeli smo da smo nešto izgubili na visini, kao i to da put dosta zaobilazi vrh. Kao što smo i pretpostavljali put nas je doveo do drugog puta koji s Homa vodi na Goljavu. Uspon od tog križanja nije bio strm. Od auta do vrha trebalo nam je 45 minuta hoda.

Kutija s upisnom knjigom i žigom postavljena je na stijeni, odnosno vidikovcu koji se nalazi 2 minute hoda od samog vrha. Razlog tome je što je vrh obrastao šumom, pa ne pruža nikakve vidike, a s vidikovca se pružao prekrasan pogled na Celje, Žalec, Prebold, Polzelu, Paški Kozjak, Raduhu, Kamniške Alpe i mnoge druge neznane planine. Cijeli ugođaj kvario je jak vjetar koji je i dalje neumorno puhao. Sjela sam na stijenu i uživala u pogledu. Stijena se prema sjeveru strmo rušila do šume gdje je teren bio nešto blaži, a još uvijek strm i vjerojatno neprohodan. Prema jugu, padina je bila nešto blaža, a šuma je dosezala do same stijene. Pogled me je tim više zadivio što od ovog vrha nisam očekivala ništa posebno, jer se i na karti vidjelo da je vrh šumovit. Tu bih mogla ostati cijelo poslijepodne i uživati u panorami Savinjske doline 500-tinjak metara visinske razlike podamnom. Na brz odlazak s vrha, osim vjetra, utjecala je i satnica.

Ja sam željela da se do auta vratimo istim putem za što bi nam trebalo oko pola sata. Na suprotnu stranu, od pravca iz kojeg smo došli, vodila je druga markacija. RR je pretpostavljao da i tim putem možemo doći do auta, pa je navaljivao da krenemo njime. Sjetila sam se da je padina Goljave iznad auta bila strma, pretpostavljam i neprohodna, kada smo kod uspona morali zaobilaziti vrh sa zapadne strane. Put koji je RR zagovarao vodio je prema istočnoj padini. Nastalo je kratkotrajno nagovaranje, iznošenje pretpostavki, pa sam na kraju popustila.

Popeli smo se još te dvije minute na sam vrh, pa se počeli spuštati. Na «puščici» okrenutoj u tom smjeru pisalo je samo Zvonetova pot. Tko je Zvone i kud njegov put vodi nisam znala, ali sam krenula za RR-om i Lorom koji su već odmaglili naprijed. Put je bio strm. Prisjetila sam se uspona koji je bio prava sitnica. Brzo smo gubili na visini. S lijeve strane puta nalazila nam se strma i stjenovita padina. S obzirom da je teren u tom smjeru bio neprohodan put je više išao u smjeru sjeverozapada (napomena - naš se auto nalazio negdje pod južnom padinom Goljave). Nisam bila oduševljena razvojem situacije, pa sam još uvijek šuteći pratila RR-a i Loru. Nakon pola sata spusta stigli smo na položeniji dio gdje je i šuma bila rjeđa. Put je sada skrenuo u smjeru sjevera i bilo je očito da njime nećemo stići do auta. Zaključili smo da on vodi u Prebold (zaključak je bio dobar).

Stali smo da predahnemo. Kroz krošnje drveća mogli smo vidjeti padinu Mrzlice i ona nam je služila za orijentaciju. Bilo je očito da se nalazimo na manjoj nadmorskoj visini od mjesta gdje smo ostavili auto što je značilo da ćemo se još morati penjati. Krenuli smo po slojnici prema padini Mrzlice. Relativno strma padina, neravan teren, ponegdje i dubok sloj lišća činili su me malo nervoznom. Osim šuškanja lišća i šuma vjetra drugih zvukova nije bilo. RR i Lora su išli kojih 20-tak metara ispred mene tako da uopće nismo pričali. Nakon 15 minuta hoda stigli smo na strmu livadu na čijem se donjem kraju nalazila kuća, a ispod kuće makadamska cesta. RR je htio da mi ovim presijecanjem puta dođemo na put koji s Mrzlice, zapadnom padinom Goljave, vodi u Prebold. To nam očito nije uspjelo pa smo se spustili na cestu, te se njome nastavili uspinjati. Dok nismo zašli u šumu s ceste smo mogli promatrati okolne vrhove i samo pretpostavljati gdje se nalazimo. Ušavši u šumu cesta se pretvorila u slabi kolski put. Na jednom mjestu, s desne strane, odvojio se nekakav put pa sam predložila da krenemo njime. On nas je doveo do prijevoja gdje smo ostavili auto.

Odahnula sam. Nikad nisam voljela putove bez markacije, prečice i sl. U takvim situacijama RR bi uvijek govorio da zna PO PRILICI gdje se nalazimo i kako i gdje PO PRILICI trebamo doći. Na kraju nam je od vrha Goljave do auta trebalo sat vremena. Nakon ovog doživljaja dobro mi je pasao ručak poslije kojeg smo sjeli u auto i krenuli dalje.



To je jedini izlet na kojem smo se penjali na krivi vrh i zbog toga ga smatram posebnim biserom. roflrofl S obzirom na mnoštvo dobrih planinarskih karata, GPS (koji još uvijek za planinarenje ne upotrebljavam), iskustvo, bolji osjećaj za orijentaciju i sve pristupačnije planine ne vjerujem da će se to ponoviti. Ali, kao što kažu – nikad ne reci nikad. zubo

Komentari

<< Arhiva >>

Google search — pretražite http://suma.blog.hr/

Ja sam Irena Beuk i po zanimanju sam dipl. ing. šumarstva. Radim kao taksator u Hrvatskim šumama, Uprava šuma podružnica Karlovac, na Odjelu za uređivanje šuma. Ovaj blog vodim od 2006. godine i na njemu bilježim događaje s putovanja i planinarenja te zanimljive crtice s posla.

Prikaz komentara po želji možete uključiti ili isključiti, a ako mi želite pisati, možete mi se javiti e-poštom.

Planinarenje

Na dva kotača

Podzemni svijet

Putovanja

Blogersko društvo

od 01.01.2016
hit counter


  • posjetitelja online
  • Blogerica.com
  • Free counter and web stats
  • Free Counter
  • kako-radi.blog.hr
 
Lora

Lora

Nerazdvojna suputnica, prijateljica i planinarka (20. 11. 1994 — 13. 02. 2007.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se