šumarKA

Zgode i nezgode jedne šumarice

Julijske Alpe - pokušaj uspona na Malu Mojstrovku (2332m)

14.09.2007., petak

22. 06. 2007.

Bio je to dugo očekivani produženi vikend. thumbupPočetkom vikenda vrijeme se trebalo početi popravljati i dugo smo slagali gdje bi, kako bi i koliko dugo. Na kraju smo u nedjelju krenuli prema Kranjskoj Gori. Tokom dana se u Sloveniji trebalo početi razvedravati, pa da nam ne propadne taj prvi dan odlučili smo se za popodnevni uspon na Malu Mojstrovku.

Zaustavili smo se u Kranjskoj Gori kako bi kupili potrebnu zalihu hrane. Lijevalo je kao iz kabla. puknucu Kratili smo vrijeme obilazeći trgovine, a isto su činili i mnogi drugi Hrvati koji su ovaj vikend htjeli provesti u Julijskim Alpama. Parkiralište ispred trgovina bilo je puno hrvatskih registracija. zubo hrvatska

Bez obzira na kišu odlučili smo otići na Vršič. Parkirali smo auto na Prijevoju i čekali…i čekali…i čekali. mad



Kiša je oko 2 sata poslije podne prestala, ali se oblaci nisu kidali. Na Maloj Mojstrovci bili smo prije desetak godina. I tada je vrijeme bilo loše, praktički na rubu kiše, ali smo se svejedno odlučili za uspon. S Vršiča na vrh vode dva puta: «normalan» kojim do vrha treba 2 sata i Hanzova pot kroz sjevernu stijenu koja je pola sata duža, ali zbog klinova i sajli atraktivna. Tada, prije desetak godina, Hanzovom poti smo išli na vrh, a «normalnom» sišli s vrha. Svi kažu da je Hanzova pot lijepa. Zbog magle sam tokom uspona jedva vidjela prst pred nosom, a kada smo došli na vrh s njega smo morali doslovce bježati, kao i svi drugi planinari, zbog kiše i grmljavine koja je bila sve bliža i bliža. bang

Zato sam ponovno htjela na Mojstrovku, htjela sam doživjeti Hanzovu pot, pa me vremenska situacija nije oduševljavala. Dogovorili smo se da na vrh idemo jedino ako se oblaci počnu kidati i tako smo čekali.

Oko 15 sati odlučili smo krenuti. Nisam baš bila oduševljena, ali bilo mi je već dosta čekanja. rolleyes
RR se s Prijevoja zaletio strmo uzbrdo, ravno prema stijeni. headbang



- Kuda ćeš? – pitala sam ga.
- Pa tuda ide put – nije se uopće dao omesti. I dalje je velikim koracima grabio uzbrdo ostavljajući me sve više iza sebe.
- A gdje ti je markacija? – vikala sam za njim – Koliko se ja sjećam put ide više desno i zaobilazi ovu skupinu stijena. nut
- Popet ćemo se do stijene i onda uz nju doći do pravog puta – odgovorio mi je.



Ma da, mumljala sam si u bradu. blablablabla Neće to ići tako lako, jer put prilično zaobilazi stijenu, ali kada RR zamisli ići prečicom ne odustaje lako zubo (možda vam jednog snježnog dana ispričam neke od doživljaja s njegovih prečica smokin).
Već smo se prilično popeli i približili stijeni. Ni meni, a kamoli njemu nije bilo ni na kraj pameti da se spustimo na Prijevoj i krenemo pravim putem zato smo se uspeli do stijene. Oblaci su se kidali, ali još uvijek nisam bila zadovoljna razvojem vremenske situacije.

Pogled na Vršič. U sredini slike se vidi Tičarjev dom, a u desnom donjem kutu Erjavčeva koča.



Kada smo došli do stijene čekalo nas je novo iznenađenje. Kao na visećem mostu gegala sam se po klekovini hvatajući ravnotežu. nut



Kada smo savladali klekovinu našli smo se na jednom malom prijevoju. S druge strane sve je bilo u oblaku pa je jedino što smo mogli ispred sebe vidjeti bilo sivilo. Čak nismo mogli procijeniti ni kolika je «dubina». O povratku više nije bilo govora. Stajali smo neko vrijeme na mjestu promatrajući sivilo, a onda se odjednom oblak razišao. Spust mi je djelovao malo prestrm, ali svejedno smo krenuli.



U početku smo se mislili spustiti vrlo malo, tek da zaobiđemo jednu stijenu, a sve s ciljem da ne izgubimo puno na visini. Vrlo brzo smo vidjeli da to baš i neće ići po planu. Vidljivost je bila sve slabija. tuzan



Odlučili smo se spustiti ravno po siparu na put. I izgubili smo dosta na visini. Kada smo došli na stazu razmišljali smo da li ipak ići na vrh ili odustati od njega.



Nekarakteristično za nas, ali odlučili smo se za odustajanje. tuzan Već je bilo skoro pet sati po podne, ali najveći razlog odustajanju bilo je vrijeme. Jednom sam se penjala na vrh po magli, više nisam htjela.
Spustili smo se putem na Vršič. Preostalo nam je još dosta vremena da posjetimo Tičarjev dom i Poštarski dom, te da odemo do Erjavčeve koče u kojoj smo namjeravali spavati. Sva tri planinarska doma nalaze se u blizini Prijevoja. Najbliži mu je Tičarjev dom.



Do Poštarskog doma dođe se za 15 minuta hoda širokim putem.

Bunker na putu za Poštarski dom.



Poštarski dom



Oblaci se i dalje nisu razišli.



U Erjavčevoj koči smo spavali.
(slikano ujutro)



Od Erjavčeve koče je lijep pogled na Ajdovsku deklicu.
Deklica = djevojčica



Legenda kaže da je bila dobra i milosrdna. Vodila je ljude kroz snježne zamete u dolinu Trente. Bavila se proricanjem budućnosti i tako je jednom djetetu prorekla da će ustrijeliti kozoroga i tako postati bogat. Ajdovske su se žene, koje su svakom djetetu proricale budućnost, toliko naljutile da su je pretvorile u stijenu.

Komentari

<< Arhiva >>

Google search — pretražite http://suma.blog.hr/

Ja sam Irena Beuk i po zanimanju sam dipl. ing. šumarstva. Radim kao taksator u Hrvatskim šumama, Uprava šuma podružnica Karlovac, na Odjelu za uređivanje šuma. Ovaj blog vodim od 2006. godine i na njemu bilježim događaje s putovanja i planinarenja te zanimljive crtice s posla.

Prikaz komentara po želji možete uključiti ili isključiti, a ako mi želite pisati, možete mi se javiti e-poštom.

Planinarenje

Na dva kotača

Podzemni svijet

Putovanja

Blogersko društvo

od 01.01.2016
hit counter


  • posjetitelja online
  • Blogerica.com
  • Free counter and web stats
  • Free Counter
  • kako-radi.blog.hr
 
Lora

Lora

Nerazdvojna suputnica, prijateljica i planinarka (20. 11. 1994 — 13. 02. 2007.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se