šumarKA

Zgode i nezgode jedne šumarice

VELEBIT: KONJEVAČA (1381mnv) I SADIKOVAC (1286mnv)

17.08.2006., četvrtak

Ni ovaj produženi vikend nije donio lijepo vrijeme za Kočnu, pa smo se prema naputku meteorologa odlučili za južnije krajeve i malo odmora od Slovenije. Na ovom izletu sam ja odabrala turu. cool Izabrala sam dva vrha smještena lijevo od ceste koja iz Gospića vodi na Baške Oštarije: Konjevaču (1381m) i Sadikovac (1286m). Zanimala me je kružna tura iz Brušana na Konjevaču, pa na Sadikovac, spustiti se u Oštarije i starom se Terzijanom vratiti u Brušane. Piše da je za tu turu potrebno 8 do 9 h hoda. Skoro sat se može uštedjeti, ako se autom dođe do lovačke kuće «Lagosta» ( od skretanja s glavne ceste 1.6km ), koja se nalazi na nekih 600 metara nadmorske visine.

Vozeći se prema Gospiću primijetili smo da su neki vrhovi u oblacima, a kada smo došli bliže vidjeli smo da je jedan od njih i Konjevača. To nas nije obeshrabrilo, jer se nakon noćašnje kiše razvedravalo. Auto smo ostavili kod lovačke kuće, te kolskim putem krenuli prema šumi. Uslijedio je uspon, ne odveć strm zbog serpentina, prema sedlu između Konjevače i Sadikovca. Put kojim smo išli je preko sedla vodio do Raminog korita i stare trase Velebitskog planinarskog puta, te je bio dobro markiran.

Na sedlu između Konjevače i Sadikovca


Sa sedla se pruža pogled na šumovitu Konjevaču, i to kameni manji vrh koji se vidi i s glavne ceste i sami travnati vrh koji zbog kuta gledanja i šume koja dopire do pod sam vrh nije uočljiv. S druge strane, vrh Sadikovca se uopće nije vidio.

Za uspon od sedla do vrha se stvarno može reći da je jako strm. nut Nakon početnog, kratkog i blagog uspona kroz javorovu šumu u fazi sušenja, gdje je najveća briga kako se ne spotaknuti o stijene i kamenje na putu, dolazi se u bukovu šumu. Markacije su relativno gusto postavljene jer ugaženog puta nema po čemu se vidi da je Konjevača planinarima «novi» vrh. Prateći markacije dobiva se dojam da «staza» pokušava ublažiti strminu serpentinama, ali nama takav uspon nije bio zabavan, pa smo opleli ravno prema vrhu. rolleyes

Strmi uspon


Ima onih kojima je strmije – puž alpinist


Tek povremeno, zastajkivala sam po desetak sekundi da bi došla do daha, ono što me je ugodno iznenadilo bile su noge koje su odlično podnosile strminu. Osjećala sam se kao zvijer. cerekcerek Tik pred sedlom između kamenitog vrška i glavnog vrha staza je nakratko postala položenija. Vrlo brzo izašli smo iz pojasa šume , te se travnatim grebenom popeli na vrh.

Pogled s grebena na cestu Gospić – Baške Oštarije


Negdje u pojasu Konjevače i Sadikovca lomili su se oblaci. Jedino je čist bio pogled na dio Ličkog polja prema Gospiću. Na sve ostale strane situacija se mijenjala iz sekunde u sekundu što je rezultiralo s 15-tak snimljenih fotografija nazvanih Igra oblaka. Cijelo vrijeme provedeno na vrhu čekala sam pripremljena trenutak kada će iz oblaka izroniti Sadikovac, no to se nije dogodilo. Tek nakratko smo u daljini mogli vidjeti more. Baš zbog pogleda i na more i na Ličko polje Konjevaču smatraju jednom od atraktivnijih velebitskih vrhova. Skoro pola sata odmarali smo se u zavjetrini, malo ispod vrha, gdje su udari vjetra bili znatno slabiji.

Igra oblaka




S vrha smo se praktički strčali na sedlo između Konjevače i Sadikovca. Nakon prethodnih, alpskih tura, gdje spuštanje stazom punom kamenja, ili po stijeni, iziskuje dodatni napor i koncentraciju, spust mekom zemljom prekrivenom listincem bukve bio je pravi užitak. thumbup Za razliku od uspona spuštala sam se nekim svojim zamišljenim i kratkim serpentinama, pusteći se da me noge nose.

Pogled na Konjevaču sa sedla


Na sedlu smo sreli grupu od 4 planinara 50-tih godina. Zamolili su RR-a da ih zajedno poslika i započeli razgovor:
- Vrh je ova kamena glavica?
- Ne, onaj šumoviti, desni. Vrh je gol samo se to odavde ne vidi – odvratio je RR
- A koliko je vama trebalo do vrha? – ubacila se jedna gospođa
Volim kada nas to u planinama pitaju, pogotovo žene. RR obično kaže našu satnicu, na što ja dobacim da još dodaju pola sata ili sat i pratim promjene crta lica koje se iz nadajućih, da do vrha (ili odredišta) ima još malo, pretvore u razočaravajuće. smijehsmijeh RR i Štef su me pogledali, jer sam ja dežurni sat i pratim satnice između pojedinih odredišta, te radim analizu prema visinskoj razlici.
- Sat i 45 - odgovorih
- Sat i 45? Od kuda? – iznenađeno je pitala druga gospođa
- Od lovačke kuće – odvratih coolthumbup
Malo su nas čudno gledali, pa vrtili glavama, pa zaključili da smo mi ipak mladi i da su oni daleko od takvog tempa. I mene je iznenadilo kako smo na vrh stigli tako brzo, kada u vodiču piše da do vrha iz Brušana ima 3 do 4 sata hoda. nut

Krenuli smo putem prema Raminom koritu. Očekivala sam da će se s njega odvojiti markirani put prema Sadikovcu. Tek što smo krenuli RR i Štef su zastali.
- Gdje je taj put za Sadikovac ? – pitala sam onako, više za sebe
- Pa nema puta, taj dio moramo po bespuću. Trebali bi se popeti na sedlo između dva manja vrha. Vidiš onu livadu? Sadikovac je travnat, dalje bi orijentacija trebala biti laka. Kako si to planirala izlet? – završio je s pitanjem
-Nisam ja ništa planirala, samo sam rekla kamo idemo! – odvratila sam sa smiješkom smijehsmijeh

Oblaci su se razišli i nebo iznad nas bilo je plavo. Krenuli smo blago uzbrdo, po nekakvoj zamišljenoj liniji do sedla, izbjegavajući trnovitu i oštru vegetaciju, te prelazeći preko oštrih skupina stijena.

Po bespuću


Na suncu je postalo vruće. Sjetila sam se teme o poskocima na Planinarskom forumu i njihovom penjanju na drveće. Najednom sam se uhvatila kako naizmjenično gledam kamenje i travu pod nogama, te grane zakržljalih grmova u razini očiju. Ni Štef baš ne voli zmije i mučile su ga iste misli, dok je RR odjurio naprijed pokušavajući pronaći najlakši put. Zaboravila sam na poskoke kada smo zašli u staru bukovu šumu.

I dalje po bespuću


Kretali smo se padinom manjeg vrha koji se vidio sa sedla između Konjevače i Sadikovca. Trava je bila visoka15-tak cm i sakrivala je tlo. Kretanje po takvom terenu donosilo je stalno neko popikavanje i proklizavanje. puknucu Na jednom mjestu primijetila sam svježe povaljanu travu. U isti tren Štef mi je dobacio:
- Osjećaš li miris što ga je donio ovaj nalet vjetra?
- Medo? - pokazah mu travu
Vrlo vjerojatno smo ga natjerali da se makne. Osjetio nas je pravovremeno i otišao. yesyes

Izlaz iz šume – pogled na Sadikovac


Ubrzo smo izašli na sedlo i pred nama se uzdizao Sadikovac. Na vrhu smo primijetili dvoje ljudi. Padina, pod kojom smo stajali, bila je prilično strma. Držali smo se našeg stila i krenuli ravno prema vrhu.

Uspon na vrh


Pogled na Konjevaču


Primijetila sam da su se dva planinara počela spuštati prema nama. Kako na Sadikovac jedini markirani put vodi iz Oštarija zaključili smo da će i oni bespućem na sedlo, pa Konjevaču. Negdje na pola puta smo se sreli. Uputili smo ih prema najlakšem putu za sedlo.

Pogled prema Ličkom polju


Pošto su se oblaci razišli s vrha se otvarao vidik na sve strane. Na Konjevači smo vidjeli planinare koje smo sreli na sedlu. Prekrasan je bio vidik na veći dio ceste za Oštarije, zatim Brušane, te vrhove srednjeg Velebita: Ljubičko brdo, Metlu, Kizu, Bačić kuk, Budakovo brdo, a u daljini vidio se i Veliki kozjak. Pokušavali smo odgonetnuti koji je Crni vrh. Predložila sam da skočimo i do njega, ali me momci nisu ozbiljno shvatili. smijeh

Sadikovac


Pogled na more


Pogled s vrha na Konjevaču


S vrha smo se počeli spuštati prema Oštarijama. Tim putem sam se popela na vrh prije 5 godina, ali sam ga se sjećala u magli. Tokom spusta se povremeno otvarao vidik na Brušane, Ljubičko brdo i Metlu. Primijetili smo novu šumsku cestu koja se vrhu približava na oko pola sata hoda, ali nismo znali kako na nju doći. Spustili smo se u Oštarije za 45 minuta.

Spust sa Sadikovca, pogled na Ljubičko brdo – lijevo i Metlu – desno


S druge strane ceste odvajao se markirani put za Crni vrh. Bila sam ozbiljna kada sam pitala hoćemo li na njega. Hodali smo puno manje od planirane satnice, a natrag na cesti bi bili za dva sata, ali muški dio ekipe me je samo čudno pogledao. Nisu ni muškarci što su nekad bili. cerekcerek

Planirali smo se do auta spustiti starom Terzijanom. Krenuli smo glavnom cestom prema Gospiću. Poslije smo tek shvatili da smo baš s malog parkirališta nasuprot puta za Crni vrh trebali skrenuti u šumu. Mi smo to predvidjeli, jer nikakve table nije bilo, a s ceste se nije vidio ulaz. Mislili smo da će se Terzijana kasnije odvojiti od glavne ceste. Hodali smo brzo. Nakon planinarske ture najmanje želim hodati asfaltnom cestom, ali ovdje izbora nije bilo. mad Sunce je pripeklo i bilo je vruće. Mali osjećaj zadovoljstva pružao je pogled na Konjevaču i Sadikovac. Nakon 20-tak minuta hoda, kod poučne table za geološki fenomen, konačno smo shvatili da treba pogledati kartu i vidjeti gdje smo pogriješili. headbangheadbang Sada kada su stvari bile jasne zaključili smo za ćemo morati presjeći popreko do auta kako se ne bi spuštali skroz u Brušane i potom ponovo vraćali do auta. Teren je izgledao malo strmo, ali nije bilo druge.

Sišli smo s ceste i zašli u bukovu šumu. Primijetila sam da je u njoj napravljena doznaka stabala za sječu. Nisam mogla proći, a da ne pogledam kvalitetu doznake, profesionalna deformacija koja me godinama prati. wink Nakon prvog strmijeg dijela došli smo u blaži svijet. Naišli smo na neko suho korito potoka i njime došli do Terzijane. Do auta smo još imali desetak minuta. Ma maheri. cerek

Terzijana


Izlet je bio ok. thumbup Šteta jedino što smo promašili Terzijanu pa smo se morali patiti po asfaltu, i što dečki nisu htjeli na Crni vrh, ali meni u cijeloj ovoj priči nije jasna satnica hoda. eek

Lovačka kuća – Konjevača 1.45h
Konjevača – Sadikovac 1.45h
Sadikovac – Oštarije 0,45h
Oštarije – Lovačka kuća 0,45h
UKUPNO: 4.30h

Ne znam tko je tu lud. Možda nitko nije lud, možda smo mi samo u jako dobroj kondiciji. cerekcerek

2 days later!
Štef dugo nije planinario, pa leži doma polupokretan. rolleyes
Ja sam fizički malo iscrpljena, ali psihički mrak. winkwink
RR je isto iscrpljen.
Cijeli dan se danas pitam čemu u utorak takav tempo!? ludlud
Kako sada stvari stoje u subotu će Kočna biti pokorena, pa onda mogu umrijeti. smijehsmijeh

Komentari

<< Arhiva >>

Google search — pretražite http://suma.blog.hr/

Ja sam Irena Beuk i po zanimanju sam dipl. ing. šumarstva. Radim kao taksator u Hrvatskim šumama, Uprava šuma podružnica Karlovac, na Odjelu za uređivanje šuma. Ovaj blog vodim od 2006. godine i na njemu bilježim događaje s putovanja i planinarenja te zanimljive crtice s posla.

Prikaz komentara po želji možete uključiti ili isključiti, a ako mi želite pisati, možete mi se javiti e-poštom.

Planinarenje

Na dva kotača

Podzemni svijet

Putovanja

Blogersko društvo

od 01.01.2016
hit counter


  • posjetitelja online
  • Blogerica.com
  • Free counter and web stats
  • Free Counter
  • kako-radi.blog.hr
 
Lora

Lora

Nerazdvojna suputnica, prijateljica i planinarka (20. 11. 1994 — 13. 02. 2007.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se