šumarKA

Zgode i nezgode jedne šumarice

BITI ŠUMAR

16.03.2006., četvrtak

I odem ja tako poslije posla zubaru. Najrađe ne bih, ali mora se. Ako je još i bilo prilike za odustajanje čekaonica je bila zadnja šansa. Nisam stigla ni razmisliti o toj opciji jer su se vrata brzo otvorila. E sad ništa, mislim u sebi, ulazim i sjedam na stolicu. Otvorim usta koliko mogu, brusilica zazuji (što mrzim taj zvuk ), eto mi i par tufera, pa skupljač sline. Najrađe bi zbrisala, al ne mogu.

Nakon nekoliko nevezanih komentara, standardnih pitanja na koja sam samo kimnula glavom jer drugo nisam bila u stanju slijedilo je nešto što često slušam.

-Kako je vama šumarima lijepo, stalno ste na svježem zraku. nut

Htjedoh je upitati da li je do tog zaključka došla gledajući Lugarnicu, ali pošto su mi usta bila puna izustila sam nešto što bi najbliže odgovaralo skupu slova «a-ha» i iskrivila lice u lagani osmijeh.

Njena vizija mog radnog dana i moj stvarni radni dan imaju zajedničko jedino to što sam na svježem zraku, jasno ako nisam u nekoj birtiji. roflrofl
Kad malo bolje razmislim, taj petak i nije bio toliko loš. Petak je ipak petak, dolazi vikend, pa se sve lakše pregrmi. Ujutro nas je (mene i dva radnika koja su išla samnom u obilježavanje stabala za sječu), kao i prethodnih dana čekao brisani prostor dužine 1km, kroz stelju, do šume. I sad se netko može pitati što je tu loše? Apsolutno ništa ako nema rose, ili ako postoji drugi put. Drugog puta nije bilo, a rosa je to jutro bila jaka tako da smo u šumu došli mokri skoro do pasa. No dobro nismo od šećera, ionako je toplo i osušit ćemo se za sat-dva. Pred kraj radnog vremena već lagano osjećam umor od hodanja, a i vratni mišići nešto zatežu od stalnog gledanja u krošnje stabala. Oko jedan sat spustio se pljusak. Što sad? Do kombija dobrih 20 minuta hoda i «minsko polje» stelje. Nema druge, u šumi je počelo prokišnjavati, bježmo van! Kiša nas smočila odozgora, stelja odozdola. Neopisiv osjećaj. Tko želi probati nek obuće odjeću izvađenu direktno iz vešmašine, naravno bez centrifuge, a za potpun osjećaj bi trebao još i glavu zaronit u pun škaf vode. nut

Dok ona i dalje čačka po mojem zubu prisjećam se klupaže (ili zdravoseljački izmjere prsnih promjera svim stablima) po snijegu skoro do koljena, dana, tjedana i mjeseci provedenih na lageru, u blatu, dakako po zimi u gumenim čizmama, gašenja požara kad sam došla kući u 3 ujutro. Nađe se materijala.

Želim putem bloga uvjeriti ljude da mi nije lijepo kao Rombachu. wave

Komentari

<< Arhiva >>

Google search — pretražite http://suma.blog.hr/

Ja sam Irena Beuk i po zanimanju sam dipl. ing. šumarstva. Radim kao taksator u Hrvatskim šumama, Uprava šuma podružnica Karlovac, na Odjelu za uređivanje šuma. Ovaj blog vodim od 2006. godine i na njemu bilježim događaje s putovanja i planinarenja te zanimljive crtice s posla.

Prikaz komentara po želji možete uključiti ili isključiti, a ako mi želite pisati, možete mi se javiti e-poštom.

Planinarenje

Na dva kotača

Podzemni svijet

Putovanja

Blogersko društvo

od 01.01.2016
hit counter


  • posjetitelja online
  • Blogerica.com
  • Free counter and web stats
  • Free Counter
  • kako-radi.blog.hr
 
Lora

Lora

Nerazdvojna suputnica, prijateljica i planinarka (20. 11. 1994 — 13. 02. 2007.)

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se