Kažu vrijeme liječi sve rane, ja koja nikad, apsolutno nikad, nisam imala strpljenja ni za šta, nisam najbolji kandidat za ispitivanje te teorije. Ali jedno je sigurno, s vremenom sve naučiš, i da se smiješ kad te najviše boli, i da budeš sretan kad bi se najradije ubio...i da se lažno osmjehuješ...o kako sam ja dobra u tome. Gotovo grčeviti osmijeh, onaj koji boli, od kojeg ti se vilica koči a srce steže, osmijeh od kojeg se prsti koče i duša cvili...najbolja sam u tome. Kad puno puta budeš povrijeđen, naučiš skrivati emocije, toliko postaneš dobar u tome da ih više ni ne osjećaš, sve dok ne ostaneš sam, maska ostane pred ulaznim vratima, a tebi ostane samo tuga u četiri zida.
Prije dvije večeri smo se sreli...
Čudan osjećaj, on na jednoj strani ulice ja na drugoj, on se pravio da mene ne vidi, ni ja njega nisam vidjela, svako na svojoj strani svijeta, kako i doliči, jer ipak, ja sam Istok, on je Zapad. Nije bio sam, ali mene se to ne tiče, jer ja ga nisam vidjela i meni nije stalo.
Nakon nekoliko sati me nazvao, nisam se javila... Šta bih mu rekla? Bolje je ovako, samo još nisam uvjerila sebe za koga je bolje, za mene ili njega, ali stignem ja i to...
Jutros u 2h je došao na moja vrata. Nisam ga pozvala da uđe...ušao je sam i zatvorio vrata. Ja sam samo stajala ukipljeno. I tako smo šutali, svako za sebe. Onda se okrenuo i otišao. Željela sam potrčati za njim, ali kad žena trči za muškarcem...
Željela sam ga nazvati...bilo šta...samo da ne dopustim da ode...nisam...ostala sam stajati... Bilo je to prvi put u životu da nisam išla za svojom sudbinom, samo sam čekala da mi se desi...

Cijelu noć nisam oka sklopila. U 6h me nazvao. Ovaj put sam se javila. Rekao mi je samo: " Otvori vrata dok komšije nisu ustale, zvat' će policiju ako me vide ovdje na tvojim vratima."