Ponosna ali i tužna!

30.09.2017.

Da, ponosna sam mama jer mi je mlađa kćer, u petak, diplomirala i postala doktorica veterine. Bilo je jako lijepo na svim nivoima, pogotovo slušati kćer kako je profesionalno objašnjavala svoj diplomski rad.

Zakuska na fakultetu odvijala se u veoma ugodnom društvu i raspoloženju. Svi su donijeli ukusne kolače, nareske i piće a onda smo se svi lijepo družili skupa s profesorima. Bilo je smijeha ali najviše je lebdjelo zrakom neko olakšanje što je sve napokon svršeno. Kasnije navečer svi smo se okupili u jednom divnom restoranu na svečanoj večeri, bez profesora.

Sve je to lijepo i krasno ali tek sad će nastati pravi problemi tj. pronaći posao u struci. Što svakako neće biti lako u Hrvatskoj, ne samo što je to općeniti problem kod nas već i zbog toga što se dovoljno ne cijeni ta profesija. U drugim zemljama (Amerika, Češka, Engleska, Francuska...) biti veterinar znači prosperitet i cijenjena profesija na koju su mnogi ponosni.

I naravno, kao i ostali mnogi mladi stručnjaci u Hrvatskoj, tako i moja kćer razmišlja o odlasku u neku drugu državu gdje bi mogla raditi u svojoj struci i biti za to adekvatno plaćena. Iako mi je i sama pomisao na to teška i bolna, ne mogu joj zamjeriti što o tome razmišlja jer zaista ovdje u Hrvatskoj nema skoro pa nikakve šanse da ostvari svoj san. Žalosno ali istinito.

Njena prijateljica koja je diplomirala prošle godine otišla je u Englesku i tamo je bez problema pronašla posao u struci i jako je zadovoljna. Usput rečeno, baš ta njena prijateljica došla je mojoj kćerki na promociju i već sutra se vraća u Englesku. I što na sve reći? Koliko god je bilo lijepo i krasno, brzo se sve pretvorilo u nešto ružno.

"Bravo" Hrvatska što se tako "brineš" za mlade ljude i "prosperitet" sviju nas.

Ako netko nije shvatio, ova zadnja rečenica je cinizam.

Infrazvuk ili duhovi?

28.09.2017.

Neki dan sam na TV-i gledala zanimljivu emisiju o infrazvuku. Prvo jedna kratka definicija preuzeta preko neta: "Infrazvuk je zvuk duboke frekvencije koji ljudsko uho ne može osjetiti, manje je od 16 Hz."

Ono što me zapravo najviše zaintrigiralo je to što neki izvor infrazvuka objašnjava zbog čega se u nekim zgradama, kućama i prostorijama javljaju određene negativne emocije (strah, jeza, potištenost...) koje se pripisuju nadnaravnim pojavama tj. duhovima.

Izvori infrazvuka
mogu biti automobili, avioni neka postrojenja kao i razne oluje, jaki vjetrovi , potresi pa čak i vodopadi. Za razliku od ljudi neke životinje imaju sposobnost čuti infrazvuk pa čak i proizvoditi ga i to uglavnom u svrhu upozorenja na opasnost ali i za komunikaciju.

U toj emisiji napravljeno je testiranje na osobi da bi se saznalo kako ljudi reagiraju na infrazvuk. Po rezultatima, moglo se zaključiti da i ljudi slično reagiraju, poput životinja, na infrazvuk samo što toga nismo svjesni. Valjda smo evolucijom izgubili tu sposobnost.

Sigurno ste vidjeli kako neki ljudi osjete neke žmarce dok šeću nekom starom prostorijom...uspaniče se, oblije ih hladan znoj, nekoga i zaboli glava a sve to, uglavnom, pripisuju duhovima a zapravo se samo radi o infrazvuku koji se koristi i u medicini a može biti koristan ali i jako opasan za ljudsko zdravlje.

Dakle, kad osjetite sve te simptome, nemojte se plašiti duhova oni ne dolaze da bi nas plašili i osim toga, ako već postoje dolaze u sasvim drugim oblicima za nas sasvim neopasnim osim za psihu hehehe.



Pliva patka preko...

26.09.2017.

Ostala sam bez riječi...

Svjetski car cipela

25.09.2017.

Znate li kako je nastao naziv Borovo Naselje (gradska četvrt u sastavu Vukovara)? Pa nisam ni ja znala ali saznala sam da je za taj naziv zaslužan jedan poznati Čeh tj. Tomáš Baťa (svjetski car cipela).

Pošto se teško izgovaralo njegovo prezime, a on je ipak bio poznat po cijelom svijetu, preimenovali su ga u Bata, sad sigurno znate o kome se radi, zar ne? Poznat vam je i tvornica Bata Borovo, jel' tako? Inače to se sporno "t" s kvačicom (ť) izgovara slično kao što Istrijani izgovaraju - ć.

Uz to što je bio vrhunski biznismen on je poznat i po tome što se dobro brinuo o svojim radnicima (smještaj i obrazovanje) i bio je među prvima koji je u proizvodnju uveo tvorničku traku. Tako je Bata postao najveći izvoznik i opskrbljivač obuće u cijelom svijetu. Upravo zahvaljujući njemu Čehoslovačka je bila veoma poznata po tome tj. Batinim cipelama (uz ostalo) koje su bile poznate po kvaliteti i nimalo nisu sličile cipelama koje se sada prodaju jeftino, uvezene iz Kine.

Sjećam se poznatih njegovih cipela koje je Bata također prvi počeo proizvoditi i zvale su se baťovky tj. lagane cipele od raznih materijala. Slične cipele i dan danas mnogi proizvode ali zasigurno nisu tako kvalitetne kao i od Bate.

Eto, još jedna lijepa i kvalitetna poveznica između Češke i Hrvatske. Živio Baťa, odnosno, Bata!


Onako polako o svemu

24.09.2017.

Neda mi se pisati o nekoj određenoj temi pa ću pomalo svemu. Kako provodim ove jesenske dane? Iako volim jesen žao mi je što nije sunčanija jer zaista mi je već dosta ove kišurine. Ali možda još i bude.

Dakle, uglavnom idem skoro svaki drugi dan na plivanje i to predvečer jer mi tako odgovara i osim toga tada su bazeni nešto slobodniji. Tamo ostajem cca 2 sata i bez prestanka plivam. Nakon toga se osjećam izvrsno. Zadnji put sam saznala da moramo imati zaštitne kape za vodu pa sam si jednu nabavila ali moram skrušeno priznati da u njoj izgledam grozno, hehehe. Kupila sam si i naočale za vodu jer dok plivam na leđima drugi me plivači zapljuskuju vodom.

Što još radim? Šećem po mom kvartu i to cca 5 km. To ne radim svaki dan ali recimo jedno dva do tri puta tjedno. Dobro je ali ipak više volim plivanje. Ovo što sam opisala su moje aktivnosti izvan stana. Doma, kao i svaka druga žena, spremam, kuham, čuvam djecu itd.

Često pomislim na Japan i to zbog toga što se pribojavam da zbog krize na tom području nećemo moći, ja i Morski, otputovati druge godine u tu predivnu zemlju izlazećeg sunca. S obzirom na to da se avionske karte moraju kupiti cca pola godine prije samog odlaska jer tada su po povoljnijim cijenama, pogotovo kad su akcije, ne znam da li se isplati riskirati. Ok, postoji osiguranje koje bi riješilo tu dilemu. Duboko se nadam da će se naša želja ipak ostvariti te da ćemo moći opet uživati u Japanu.

Zaboravila sam napomenuti da, između raznih obaveza doma, igram kao luda igricu na mobitelu pod imenom "Lara Croft: Relic Run". Taj tko voli igrati igrice nek je obavezno skine jer to je jednostavno savršena igrica. Vjerujte mi na riječ!



Moja "pjevačka karijera"

22.09.2017.

Kad sam bila mala klinka u Češkoj prijavila sam se na audiciju za male pjevače, zajedno sa sestrom i sestričnom. Svaka od nas je odabrala jednu pjesmu i krenule smo.
Dok su sva ostala djeca došla su u pratnji roditelja...curice dotjerane s mašnama u kosi kao i dječaci i dječjim odjelima, mi smo došle same i sasvim obično odjevene s puno nadanja i volje.

Doma smo vježbale uz radio i magnetofon i na dan, kad se održavala audicija, popili smo svaka jedno svježe jaje uz grozne grimase, hehehe. Ali uspjele smo i bili smo sigurne da će nam to pomoći. Sad kad se toga prisjećam moram priznati da smo bile jako hrabre i samouvjerene. Na žalost, nijedna od nas nije prošla audiciju ali ipak smo bile ponosne i uvijek se rado toga prisjećamo kada smo sve zajedno.

Evo pjesme koju sam pjevala na audiciji i dan danas je znam napamet:


Osveta i mržnja

21.09.2017.

O ljubavi je već puno toga napisano, otpjevano i izrečeno dok njena suprotnost - mržnja - nekako u tome zaostaje iako je ima u svijetu itekako. Svi smo mi nekad osjećali taj negativan naboj u nama ali teško ga je opisati, za razliku od pojma ljubavi.

Vjerojatno to ovisi o pojedincu, svatko drugačije doživljava tu negativu u sebi. Što uopće znači taj pojam? Kažu da je granica između ljubavi i mržnje veoma tanka. Da vam pravo kažem nekako mi je to neshvatljivo. Iako, kad bolje razmislim, logično je to jer najviše vas može povrijediti osoba koju najviše volite.

A što je s osvetom? Osveta, kao i mržnja, samo donosi negativu zato je najbolje nastojati uvijek biti pozitivan, iako to nije uvijek lako i bezbolno, jer u konačnici shvatimo i dobijemo ono najbolje tj. vjeru u sebe, druge ljude i u sam u život.

U jednom periodu svog života našla sam se s velikim izazovom koji je uzrokovao u meni baš te negativne osjećaje koje sam spomenula. Trajalo je to cca godinu dana. U tom periodu nisam bila ništa drugo od same ljušture od čovjeka koji, oko sebe i u sebi, nije vidio ni osjećao ništa lijepog. Sve je bilo prekriveno crnim plaštem iz kojeg je sijala samo negativa. Nisam samo ja patila već i meni jako drage osobe koje se uzalud trudile da mi pomognu.

Na sreću, prebrodila sam taj period i više nikada ne bih dozvolila da me preuzmu ti negativni osjećaji. Zato često znam reći da čovjeka koji mrzi sve oko sebe pa čak i samog sebe, ne treba kamenovati već žaliti.

Čudni i neobjašnjivi događaji

19.09.2017.

Vani samo kiša pada, tmurno je pa sam odlučila pisati o prikladnoj temi tj. o čudnim pojavama. Ne bih mogla reći da vjerujem u duhove ali svakako vjerujem u čudne, neobjašnjive događaje i pojave koje je teško na logički i realan način objasniti.

Iako sam maštovita osoba koja voli sanjati u budnom stanju ipak nisam povodljiva i u datoj situaciji sam veoma realna. Nisam ni vjernica da bih neke čudne pojave ili događaje pripisala Bogu, anđelima itd. Pa ipak, moram priznati da mi se u životu događale neke neobjašnjive stvari za koje nemam logičnog objašnjenja.

Jedan od tih događaja je na pr. kad mi je umrla veoma draga osoba. Osim što sam često osjećala njen dodir koji me je znao probuditi iz dubokog sna jednom sam doživjela nešto što si nikad neću znati objasniti. Ležala sam u krevetu rano ujutro i osjetila sam tu osobu na svojim grudima, zatvorenih očiju sam je čvrsto primila od sreće i želje da ne ode i telepatski smo komunicirali.

Nije to dugo trajalo ali sa sigurnošću tvrdim da sam tu, meni dragu, osobu osjetila i čula. Nikad neću zaboraviti taj naš telepatski razgovor s jednom značajnom porukom koju ću ipak zadržati za sebe.

Ne vjerujem da smrt predstavlja kraj našeg postojanja iako ne znam što se zapravo događa nakon smrti. Nitko to ne zna ni doktori, znanstvenici, svećenici a s druge strane svi ćemo to jednom saznati. Postoje razna nagađanja, pa čak i znanost mijenja svoje stavove u vezi toga ali i dalje ostaje sve tajnovito.

Ponešto o ljubavi


Zamisliti jedan zaljubljeni par. Žena ima neodoljivu želju saznati koliko je voli njen partner. Pa ga je upitala što što bi učinio da ona umre i da on sretne ženu koja sliči njoj. On je, bez imalo razmišljanja, rekao da bi mogla biti i skroz ista kao njena blizanka ali to ipak ne bi bila ona.
Htjela je više znati o tome pa je uporno tražila da joj to potanko objasni, na što je on pristao i rekao: "Sličila bi tebi, po izgledu ali u duši to ne bi bila ti. Znam svaki tvoj pokret, tik, pa čak i reakcije u određenim situacijama...jednostavno to ne bi bila ti."

Eeee, sad, gdje je tu poanta? Ona se nalazi u tome što zaista izgled ne određuje osobu, on je dopunjuje ali srž osobe se nalazi daleko ispod površine kože. Često nismo toga niti svjesni. Na neki se način zavaravamo ali pravu istinu shvatimo tek tada kad je već prekasno, kad nema više one voljene osobe.

Ne, nije istina kako neki kažu da pristalice vjerovanja u ljepotu duše, a ne vanjskog izgleda, su u biti neprivlačni ljudi. U što se mi zapravo zaljubljujemo? U tikove, pokrete, govor, razmišljanje itd. Zato se i kaže, tek tada kad upoznaš neku osobu postoji mogućnost za ljubav. Sve ostalo su samo loše varijacije na temu.

Koliko puta se samo znalo dogoditi da se netko zaljubi u neku totalno različitu osobu od zamišljene u svojoj mašti? Ne, sad ne mislim na samo zaljubljivanje već na pravu ljubav. Zato ja ne vjerujem u ljubav na prvi pogled. Naravno, postoje i iznimke ali zna se što one znače.

Što vama znači nick?

18.09.2017.

Na blogu.hr možete zaista vidjeti svakakve nickove. Uvijek me zanimalo čime se bloger povodi da bi odabrao određeni nick. Nekima je to vjerojatno nevažno, više onako radi reda a bome ima i takvih kojima je nick ogledalo samog njega.

Što se mene tiče, meni je nick jako bitan i ne volim ga mijenjati zato mi je bilo i dosta teško odreći se nicka Teuta. Određujem svoj nick prema zvučnosti, ako mi lijepo zvuči i ako, na neki način, odražava mene onda znam da sam dobro odabrala. U svakom slučaju moj nick uvijek mora biti neko ime, nikad neke složenice, pridjevi itd.

Na češkom blogu sam imala nick Euridika jer mi se to ime prvenstveno jako dopada a što se tiče značenja tog imena isto mi je jako drag jer zrači ljubavlju prema Orfeu iz grčke mitologije. Dopada mi se i nick Tiara jer mi predivno zvuči a što se tiče značenja, hm, nema baš neko značenje koje bi mi bilo prihvatljivo i određivalo mene.

Dakle, prema svemu navedenom za mene bi bio najbolji nick Euridika ali ipak sam si dala drugi nick i to samo zbog ljubavi prema Japanu i nazivu pjesme koja mi se jako dopada iako tada nisam imala pojma da Sukiyaki znači zapravo naziv jednog japanskog jela, hehehe. No, nikad se ne zna, možda ću sadašnji nick jednog dana promijeniti.

Kako ste vi odabrali svoj nick?

Susret s Luki

17.09.2017.

Da, da, i to se dogodilo. Na žalost, imali smo jako ružan dan jer je stalno kišilo. Pa ipak, to nam nije moglo pokvariti naše lijepo druženje.

Luki je jedna predivna sitna i živahna ženica velikog srca iz koje zrači pozitiva i toliko je ljudski jednostavna tako da mi se činilo kao da je poznam već odavno. Sve i svašta smo razglabale i bilo je tako lijepo jer je bilo spontano. Goldie je cijelo vrijeme bila jako poslušna samo se malo bunila kad je izvana čula hitnu pomoć. Bila je tako cakana odjevena u crveno toplo odijelce.

Dakle, sve u svemu, bilo je jako interesantno ali ponajviše ugodno i zabavno u Lukinom i Goldinom društvu. Baš mi je drago što sem upoznala Luki i u stvarnosti i nadam se da ćemo se i dalje viđati. Takvi susreti su samo dokaz da prijateljstva preko bloga ne moraju biti samo imaginarni pojam.

Hvala Luki i Goldie, uljepšali ste mi dan ali i dušu jer prijateljstvo i lijepo druženje, najljepša je hrana za nas ljude.


Brzo čitanje

14.09.2017.

Da ne koristim tehniku brzog čitanja vjerojatno bih manje postova mogla pročitati. Nisam tu tehniku učila niti proučavala već sam sama do nje došla. Na koji način? Da vam pravo kažem, nemam pojma. Samo znam da jednostavno čitam ključne riječi koji mi daju, na kraju posta, cjelovitu sliku.

Što je u biti i logično. Svi mi, dok pišemo, koristimo se s daleko više riječi nego što je zapravo potrebno da bi nešto pojasnili. To radimo radi što boljeg opisa nekog događaja, pojma itd., jer nam se čini da ako nešto ne opišemo do detalja, neće drugi razumjeti što se želi reći.

To samo činim kad je post zaista dugačak i kad nisu navedeni (boldani) pojedinačno neki bitni podaci. U tom slučaju djelomice koristim tehniku brzog čitanja. Uglavnom, već sam sve toliko savladala da nemam problema s dugim postovima na blogu. Naravno, što se tiče stihova, tu je stvar potpuno drugačija, ovdje se ne može koristiti tehnika brzog čitanja.

Netko ima averziju prema brzom čitanju jer smatra da se tako ne može skužiti poanta posta. Ali u biti je obrnuto, Jer čitanjem toliko brojnih riječi mozak ne stigne sve izmemorirati ili se jednostavno zbuni tolikim podacima da se na kraju izgubi i sve mu postane pobrkano. Dakle, ja sam svakako za brzo čitanje ali na pravi način, naravno.

Priznanje iliti zašto sam vam "lagala"

12.09.2017.

O čemu se zapravo radi. Sad ćete doznati. Uvijek naglašavam - "moje drago Brno", "moja draga i lijepa Češka" itd. Tu svakako nisam lagala već se radi o tome da sam zapravo rođena u Slovačkoj u gradiću Nitri (Njitra). Dakle, moglo bi se zaključiti da sam zapravo Slovakinja, zar ne? A ja uporno pišem da sam Čehinja.

Međutim, ovome treba jedno detaljno objašnjenje. Nekad prije, dok nisu došli "spasitelji" Rusi, Češi i Slovaci su bili, takorekuć, jedan narod jedne države - Čehoslovačke. Česi i Slovaci su bili razmješteni po cijeloj toj državi, tako i moja obitelj. Moja baka s mamine strane rođena je u Slovačkoj kao i moja majka. Onda se moji roditelji doselili u Češku, točnije rečeno u Brno.

Prilikom jednog posjeta Slovačkoj majka je dobila trudove i tada sam se ja rodila i to u Nitri. To je bilo prvi i zadnji puta (zasada) kad sam boravila u tom gradu i to samo nekoliko dana. Sve ostale dane sam živjela u Brnu.

Kad su Rusi otišli a Čehoslovačka se podijelila (mirnim putem) na dvije države tada sam jednostavno postala češka državljanka kao i cijela moja obitelj koja je živjela u Češkoj. Ali činjenica je i ostaje da sam rođena (doslovce samo rođena) u Slovačkoj poput nekoga tko se na pr. rodio u avionu iznad Francuske a inače živi u Španjolskoj.

Voljela bih, bar još jednom, posjetiti Nitru jer ipak je to grad gdje sam rođena. Možda se to i uskoro i dogodi. Osim toga, postoji još jedan razlog tom posjetu. Kad sam se rodila bila sam toliko bolesna da su liječnici digli ruke od mene i poslali me doma. Tom prilikom jedna je medicinska sestra pristala biti moja krsna kuma (još u bolnici) jer su roditelji željeli da prije moje smrti budem krštena. Bila bih jako sretna da upoznam tu gospođu, naravno, ako je još živa.

Žemlovka

11.09.2017.

Voljela bih vas upoznati s još jednim češkim receptom a to je Žemlovka. Taj tko voli svježi sir i jabuke doći će bome na svoje. To je slatko jelo, dakle može se svrstati u kolače ali Česi Žemlovku pripremaju i kao glavno drugo jelo. No, da ne dužim, evo recepta.
Osim toga to je jelo vrlo jednostavno za napravit i što je jako bitno, nećete morati bacati stari kruh ili kifle već od tih ostataka napraviti ukusno jelo.

Sastojci:

- bijelo pecivo (kifle ili slično)
- 250g svježeg sira
- 4 jabuke
- 1/2 litre mlijeka
- šećera prema vašem ukusu
- 2 vrećice vanilin šećer
- 2 jaja
- grožđice
- malo ruma
- cimet
- maslaca za mazanje lima

Priprema:

Dublji lim namažemo maslacem i pospemo s krušnim mrvicama ili brašnom. Peciva (ili bijeli kruh) narežemo na sitnije komade i potopimo u mlako zaslađeno mlijeko. Zatim poslažemo peciva u lim i premažemo smjesom napravljenom od svježeg (malo zaslađenog) sira, 2 jaja i vanilin šećer. Na sloj svježeg sira stavimo naribane jabuke i pospemo sa vanilin šećerom, cimetom, grožđicama koje smo prethodno natopili u malo ruma.
Na kraju slijedi još jedan sloj bijelog natopljenog peciva. Sve zalijemo zaslađenim mlijekom u kojem smo namakali peciva. Stavimo u pećnicu i pečemo na srednjoj temperaturi. Nakon pola sata premazati razmućenim jajetom i pečemo dok žemlovka ne dobije zlatnu boju.

Bolesni i zdravi egoizam

06.09.2017.

Često se naglašava da moraš sam sebe voljeti i cijeniti da bi to mogli i drugi prema tebi. Slažem se i smatram da je to istina. Na neki način mogli bi to svrstati u zdravi egoizam. Da, da, ima i toga. Nasuprot tome postoji pojam - bolesni egoizam koji je daleko više prisutan u društvu nego onaj zdravi.

Osobe kojima uspijeva sve što zamisle, sigurne su u sebe i rade samo ono sto je u njihovoj moći, pa izgleda da sve postižu bez velikog napora i briga. Uspjeh ih svuda prati, ali i nerazumijevanje sredine. Zašto? To je zbog toga što samouvjerene osobe izazivaju istovremeno strah i ljubomoru sredine. Naravno, to se odnosi na zdravi egoizam.

Kod bolesnog egoizma osoba je okrenuta samom sebi, a ostale bezobzirno iskorištava i "gazi sve pred sobom". Takvi ljudi često počinju rečenicu s "Ja..." i rade isključivo u svoju korist, iako ona bila i emotivna. Često egoizam poistovjećuju s narcisoidnošću što je sasvim logično, zar ne? Osim toga, egoisti su ne rijetko i sebični, što je također logično. Upravo zbog tih osobina bolesni egoisti se teško zaljubljuju jer vole biti u centru pažnje i često manipuliraju s drugima a to malo tko voli.

Hm, sad se ja pitam da li smo svi mi ljudi ponekad bolesno egoistični? Skrušeno priznajem da prema svemu navedenom, ja isto ponekad spadam u bolesne egoiste. Vjerojatno će mnogi odgovoriti da to nisu ali treba se dobro zamisliti sam nad sobom i tek onda odgovoriti. Jedino mi je utjeha što slobodno mogu koristiti riječ "ponekad", bilo bi daleko gore da te riječi nema. Jeste se pronašli u nekim osobinama karakterističnih za bolesnog egoistu?

Zubarsko umijeće

05.09.2017.

Danas sam bila kod svog dentista i kao i uvijek bila sam jako zadovoljna i sretno izašla iz ordinacije. No, da je to bilo prije par godina sigurno to ne bi bilo tako jer nisu svi zubari tako dobri kao što je on.

Prije sam se doslovce užasavala zubara i čim sam čula brusilicu oblio me hladni znoj. Zaista sam se panično bojala ali sve se promijenilo kad sam upoznala svog sadašnjeg zubara. Sada kad idem popraviti zube kao da idem na kavu uz ugodno ćaskanje.

Dakle, dogodila se velika promjena u mom doživljaju zubara. Naravno, sve je to njegova zasluga i zato sam jak sretna i nikad ga neću mijenjati. Smatram da je to veliko umijeće i pozitivna sposobnost jednog dentista da zna smiriti pacijenta i uz to mu popraviti kvalitetno zube.

Uvijek kad idem kod njega obavezno mu donesem nešto slatko jer to jako voli i naravno, obavezno kavu. Bio je presretan kad sam mu prošli put donijela slatkiše iz Japana. Osim toga, njegova sestra je isto jako prijazna što je isto jako važno jer rade kao tim i to vrlo dobar tim koji pozitivno djeluje na pacijente.

Znate što mi je smiješno kod zubara? Kad imam otvorena usta, zubar naveliko priča a ja mogu jedva klimati glavom a kamoli odgovariti.
Evo kao na pr. u ovom kratkom češkom videu, gdje zubar sve i svašta pita pacijenticu i začudo sve je razumije što ona odgovara iako ima širom otvorena usta. Ali čim ona može normalno govoriti on ne razumije što je rekla hehehe. Valjda je to svim zubarima u genima.

Crni humor ili?

04.09.2017.

Kao što već neki znaju dok sam imala objavljen prošli post, otišao je na onaj drugi svijet naš obiteljski i dragi prijatelj. Ne volim sprovode i kad god mogu izbjegavam ih ali ovaj put to nije bilo moguće.

No, htjela sam zapravo pisati o tome što sam dala napisati na predivni aranžman u ime naše obitelji. Nisam htjela da to bude klasika već nešto po čemu će biti poseban. Onda sam se dosjetila i rekla sam cvjećarki nek napiše jednostavno "Sretan put" od obitelji ------".

Kad je kćerka došla po mene i kad sam joj rekla što sam dala napisati, nije se prestala smijati. Naravno, tako je bilo i s drugom mlađom kćerkom ali i sa sinom. Onda su započele šale na moj račun u smislu: "Tebi ćemo dati napisati: Sretan put u Japan! i strpat ćemo te u avion...". Moja djeca već odavno znaju da bih željela, na svom sprovodu, da mi sviraju jednu lijepu pjesmu na češkom čiji je izvorni naziv : "Za rok se vratim" (u prijevodu: Vratit ću se za godinu dana). Svi smo se tome smijali iako nas je čekao jedan iznimno tužan sprovod.

Nemojte me pogrešno shvatiti, nije mi nikako namjera ismijavati sprovode, jednostavno želim naglasiti da neki ljudi, poput nas, znaju se našaliti i kad je najteže što smatram jednom velikom vrlinom.

Evo moje, možebitne, posmrtne pjesme:

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se