jesmoinismo

rekla sam sebi sebi: neću više o tome.
ne mislim, ne pišem.
time kao da je prestao razlog za biti ovdje.
jer ovdje sam došla kad riječi koje su izljetale na papir
više nisu mogle biti dovoljne da preživim;
da prevladam tog diva - emocije koje su svom težinom pritisle moje biće.
podijelila sam ih s spravom, ali i s nevidljivim dušama koje su se iz te sprave pojavljivale.
njihovo čitanje zamjenjivalo je toliko potrebnog slušača kojeg nije bilo
jer nije smjelo biti.
bože, hvala im, jer zaista je bilo mnogo lakše s njima kroz sve ovo proći.

ovako je to počelo:


13.05.2008., utorak

u jednom životu postoji toliko emocija, susreta, veza, oduševljenja i zanosa ali i toliko razočaranja, otuđenja, ljutnje pa i mržnje. ima prolaznih, ali ima i trajnih osjećaja usmjerenih ka bićima koji susrećemo na svom putu.
neki ostaju cijelu život s nama, neke izgubimo po putu, neke otjeramo od sebe.
nekih se nikad više ne sjetimo, neki ostave zauvijek trag.
taj splet likova, osjećaja, događaja, sjećanja i snova - to je onaj nematerijalni dio života. tu smo svi jednaki, ljubimo, zaboravljamo, preziremo, obožavamo te naše žene, muškarce, ljubavnike i ljubavnice, roditelje, kolege, djecu, ljubimce. i oni nas.

kad pogledam unazad svu reviju likova u svom životu, nekad su pojedini bili toliko bitni, činilo se zauvijek, sad su dobra ili loša sjećanja.
sad sam žena u godinama, s obitelji, ali i još uvijek ona ista koja je imala i 20 i 30 i 40. život je tako "životan" i dalje.
i pomislim kad vidim starce, pa i oni su imali svoje dvadesete,.. tridesete..pa nadalje. i oni su isti sa svojim životima kao i ovi klinci koji sada "vladaju".
i u pedesetoj se može jednako voljeti, žudjeti i uzdisati, patiti kao nekad, nema velike razlike. možda se lakše može sagledati s odmakom; znaš već da sve uglavnom ima svoj početak i kraj.

jesmoinismo, ex svismoisti


@ svima, HVALA







toluen:

Hm... Prešla si na novu razinu i sada trebaš nove izazove. Bez brige već će se oni pojaviti. :-)

Što se brojki tiče one se stalno vrte ukazujući na prolaznost svega, a mi uglavnom ostajemo ono što jesmo mijenjajući se samo u nekim detaljima. Fascinantno zar ne ?

Prijelaz na slijedeću razinu može biti emotivno osjetljiv i delikatan jer odjednom nestaje svega onoga što nas je ispunjavalo emocijama toliko dugo - nije bitno što su to bile mješane i uglavnom negativne emocije - tranzicija može i ne mora biti praćena osjećajem praznine koja tada nastaje i to može napraviti potencijalno i veći problem nego ono što je prije postojalo. Međutim biti svjestan toga i svjesno odabrati neku formu aktivnosti da se to ne dogodi - jedna je od mogućnost koju imamo, a mnogi je nisu svjesni.

Prjedlog - pretoči ove zadnje godine u priču, knjigu. Izvrsno pišeš, a zasigurno će te to zaokupiti i pomoći ti da središ mnogo toga što je još ostalo u tebi od svega što si proživjela i tako još bolje razumiješ i samu sebe i sve oko tebe. Istovremeno to je zaista odličan način da nastavimo našu beskrajnu evoluciju i ne ostavljamo u njoj bolne praznine. Na kraju krajeva ta knjiga može sigurno mnogima pomoći i u njihovim dramama da se lakše nose s njima.

U stvarnosti nikada ništa zapravo ne prestaje i ne prolazi, samo mijenja oblik, formu i način kako se manifestira. No kako god to bilo u tome procesu zapravo evoluiramo. I u tome je zapravo sadržana sva ljepota i bol našeg postojanja.

Zar ne?