nedjelja, 29.08.2010.
|
odjednom mi ponestaje riječi kojima sam ti izražavala svoje misli, kojima sam ti opisivala svoje osjećaje, čežnju za tobom, bliskost s tobom. i čudiš se tome. i kažeš da nisam baš rječita. jer kao da je u jednom trenu sve prekrio sloj gušćeg zraka kroz koji se teže probijaju sve čestice koje su nas činile tako blizu jedno drugom ma kako udaljeni bili. kao da sam imala kutiju u koju sam slagala sve što sam dobivala od tebe, i više ne mogu ništa staviti u nju, prepunila se, poklopila sam je i ostavila na stranu. i ne znam što ću više pamtiti kad ću baciti pogled na nju: bol koja me je znala progutati, stisnuti, skvrčiti i oduzeti mi sve snove kako si se otkrivao i razotkrivao. ili ću pamtiti zanos tobom koji se osjećao u svakoj stvari koju sam dotakla i svakoj riječi koju sam izgovorila nakon susreta s tobom. bila sam potpuno obuzeta, u vlasti tvoga pogleda, glasa i dodira.. povrijeđena tobom, očarana tobom lutala sam svojim dobro utvrđenim životom kao gostujući umjetnik u stranoj zemlji. odrađivala sam svoje uloge, ali bile su mi strane, nevažne. postojala je samo jedna misao, samo jedna točka iz koje su ishodile sve radnje, sve reakcije, svi odnosi. ponekad još zaplačem kad pomislim na sve one suze od zbunjenosti, ganuća nad svim tim valovima emocija, njihovom snagom i moći. ponekad još zadrhtim kad se sjetim uzbuđenja, ustreptalosti dok sam ti trčala, da ne propustim minutu susreta, svaki je trenutak bio izgubljen jer je vrijeme tako brzo prolazilo. prekoračivala sam prepreke, opasnosti, izmišljala nemoguće priče. kako je moguće da toga odjednom nestane. ne nije odjednom, već kao da postoji jezičac na nekoj našoj unutarnjoj vazi koja je odgovorna da u našem životu donese neku važnu odluku umjesto nas, povuće crtu, odredi smjer, udalji nas od nekog ili zauvijek približi. ostale su riječi koje su izlazile same, vođene nekom nevidljivom rukom, ima ih ovdje, cijela kolona, ostati će, nadam se još dugo, kao svjedok, prisjećanje, opomena. sve se mijenja, preoblikuje, pretvara iz jednog u drugo, ponavlja, slaže, nije ili je onako kako nam se čini ili kako bi željeli. i kako oblonski kaže zaljubljenom levinu: "sva različitost, sva draž, sva ljepota života slaže se od svjetlosti i sjene"  |
subota, 21.08.2010.
razgovoranja
|
govorenje, ta silna rasipanja riječi u prostor
mnogo izgovorenog, malo rečenog. osjetim ponekad želju da zašutim na dugo, da prestanem uzvraćati, sama započinjati tu gomilu praznih, nevažnih izgovorenih misli. pitaju me: jesi umorna, jer ne sudjelujem s istom strašću u tom međusobnom izmjenjivanju nadmetanju, nabacivanju i slaganju na stol silnih riječi poput karata za kartaškim stolom. ponekad zaželim da svi ušutimo, da stanemo i da samo poslušamo ono što će se tada čuti da promotrimo ono što gledamo i da stvarno to pogledamo da čujemo ono što se događa u nama, što stvarno želimo što stvarno volimo i što nam stvarno treba.  |
petak, 13.08.2010.
|
shvatila sam da je put do njega neprohodan da mu nikada neću moći prići bliže ostajem na rubu njegova svemira. oni koji su prepušteni čekanju u nadi da će se jednom nešto promijeniti što drugo mogu do postati zajedljivi, žučljivi, nespretni jer su svedeni na potrebu, kao da se taži žeđ ili glad. kažem: mogao bi upamtiti taj dan, toliko se dugo poznajemo kaže: nisam toliki kapacitet. i znam: to je dan koji pamte oni s kojima dijelimo prostore bliskosti, povezanosti, pripadanja. oni koji su nas pripustili kao što smo i mi njih u taj krug, oni pamte datume, tako i ovaj kad je dovoljno samo reći ili napisati tek dvije riječi.  |
srijeda, 04.08.2010.
raj i pakao
|
ne mogu otići od nekoga
u ravnodušnost u hladnoću u zaborav. prevarim se ponekad i pomislim: kraj je, ne mislim više ne boli me više, ne bacaka više; oslobođena sam. a onda u mrtvo doba noći vrati se sve. istom snagom i moći. opirala se ili predavala joj se, svejedno, sjedila u njenoj tamnici ili joj bježala, svejedno. okovala me u nevidljive lance ugradila u svaku stvar koju dodirujem ukopala me u tlo po kojem hodam usadila u zemlju kao klicu. ja sam joj podanik i sluga obožavaoc i mrzitelj zatočenik i stradalnik njen, te moje ljubavi.  |
