jesmoinismo

subota, 30.01.2010.

ostat ću mirna i hladna
bit ću gluha na tvoj glas
i bit ću slijepa na tvoj pogled
srce će biti tiho i neće tutnjati kao nekad.

kako malo znamo o sebi, gotovo manje nego što znamo o drugima.
jer mislimo da već sve znamo, razumijemo i prepoznajemo.
uvjereni smo da je ono što vidimo i čujemo,
a još više ono što osjećamo, dovoljno da se uzdignemo visoko.

kako pad tada bude dug.

govore nama naši unutarnji glasovi nešto, ponekad i viču,
ali mi slušamo samo ono što nam govori lupajuće srce, uzburkano tijelo,
koža željna dodira
oči pogleda
uši glasa.

i sad, kad više nisi gospodar mojih čula
sad kad sam pala duboko i ostala cijela
ja vladam.
ja sada vidim znam prepoznajem
i odlazim od tebe zauvijek.
- 07:36 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.01.2010.

bol

ova me bol lomi nevidljivim klještima
ona mi rastače tkivo kao najjača kiselina
ona se stvori negdje u centru tijela i onda izlije posvuda,
kao bujica preplavi svu mene, onu mene koju nitko ne vidi.

i ovaj put kažem: ovo je stvarno kraj.
ne znam više što mi govore tvoje oči.

a mislila sam da me više neće boljeti
mislila sam da sve mogu podnjeti.
i slušam tvoje riječi koje te brane, opravdavaju
ne vjerujem im više.

odlazim, a bol se prelijeva iz mene
i prekriva ulicu i lica u tramvaju.
i dočekuje me pred vratima stana.
i ogleda se u onima koji ništa ne slute.
dok ih pozdravljam
na mome je licu nacrtan smješak.


Photobucket
- 21:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 19.01.2010.

tek bljesak

je li to sve što možemo očekivati, pitam se.
isti putevi, iste kretnje, ista lica. svakodnevno.
je li to sve što smo možemo učiniti, postići, razumjeti.
uloge koje smo željeli igrati uglavnom i igramo.
sva naša: "moramo, želimo, trebamo",
sve te stvari kojima se okružujemo, uvjeravaju nas da je to to.

je li to dovoljno da kažemo: to je to. to je naš život?

zašto mislim da mora još nešto biti? da mora još neka svrha biti mom postojanju?
da ju je teško otkriti, ali da je tu, da je vrijedi tražiti, to osjećam. nisam je još našla.

poželim biti svjesna svakog trenutka svojih aktivnosti, svojih misli, postupaka, stanja.
jer vidim kako mi izmiču mnogi, prođu a da ne znam išta o sebi pri tom.
poput automatskog pilota izvršavam komande koje nisam ja sastavila, već su nastale same po sebi.

da li je možda život tako, sam po sebi, svaki za sebe, svakog od nas dovoljno važan
da možemo reći: mi smo živi, sve što se sad zbiva to je stvarno, sve drugo, ono prije i ono poslije mene,
to je iluzija, umišljaj.

čini mi se da je kod većine nas tako.
kao da smo tek bljesak koji nastane, zasvijetli i nestane, u trenu.



Photobucket
- 21:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 13.01.2010.

sjena



poslije, na povratku, smišljajući priču
gledala sam svoju sjenu na pločniku
čas je bila ispred, onda je jurila samnom,
da bi onda ostala iza mene.
smjenjivale su se ulične lampe,
moja je sjena prevrtljivo oko mene plesala.
stezalo me u grlu, mučila me krivnja, obuzimala strepnja.

činimo stvari koje ne bi trebalo, koje ne bismo smjeli.
kao da to čini neka druga osoba, ne mi.
mi smo sami sebi uvijek dobri, pravedni i ispravni.
a i kad nismo,
oprostiti ćemo sebi sve na kraju.

kad sam ulazila u kuću,
moja nemirna sjena stopila se samnom.



- 22:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 08.01.2010.

kako

vrhovi i doline
usponi i strmoglavljanje

puštam te da me vodiš, da upravljaš, da vučeš konce.

ne bunim se kao nekad, ne očajavam.
nemam iluzija o nama, o tebi, o budućnosti.
kažem si: život je kratak, i sutra ga možda neće biti.

da me nisi izvukao iz gomile
ne bih nikad saznala o sebi ono što sad znam,
ne bih nikad vidjela ono što sad gledam
niti bih ni slutila o letu, o visinama.

večeras razmišljam kako da ti kažem sve to.
razmišljam kako da ti kažem sretan rođendan a da
ne budem patetična, da ne budem blesava, da ne budem tipična

da osjetiš kako je snažno i kako je važno ovo među nama.


Photobucket


- 21:58 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 01.01.2010.

povratak



Photobucket



na odmoru od drugih
na odmoru od sebe
zaista se odmorih

nebo koje me natkrivalo kao da je govorilo kako sam sitna
kako beznačajna naspram njegove veličine.

zemlja kao da se rasprostirala predamnom da bi mi pokazala da
sam dio njene prošlosti, sadašnjosti i neizvjesne budućnosti.

na povratku, u dugačkoj kompoziciji koja poput zmije juri krajolikom
postupno se sve vraćalo, i ja i oni i on i mi i vi i svi.


Photobucket



Photobucket

- 23:46 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se