jesmoinismo

petak, 27.11.2009.

mrzim samu sebe večeras


čitam opet ouspenskog i razmišljam. koliko istine u ovome:

"Čovjek nema postojano i nepromjenjivo JA. svaka misao, svako raspoloženje, svaka želja, svaki osjećaj
kaže "Ja". .. svake minute, svakog trenutka, čovjek misli i kaže "Ja". I svakog trenutka njegovo Ja je različito.
U ovom trenu bila je to misao, zatim želja, pa osjećaj, pa opet misao i tako redom bez kraja.
Čovjek je mnoštvo. Čovjekovo ime je legija.
Zamjenu tih mnogobrojnih ja, njihovu očiglednu borbu za prevlast kontroliraju slučajni vanjski utjecaji.
Toplina, sunčev sjaj, lijepo vrijeme, odmah pozivaju cijelu jednu grupu Ja. Hladno vrijeme, magla, kiša,
prozivaju drugu grupu Ja, druge asocijacije, osjećanja izazivaju druge radnje. U čovjeku ne postoji ništa
što bi moglo konrolirati ove Ja, uglavnom zbog toga što ih čovjek ne primjećuje ili ih ne zna; on uvijek
živi s posljednjim ja.
I svako to izdvojeno Ja je sposobno da sebe naziva imenom Cjeline, da djeluje u ime Cjeline, da se složi
ili ne složi, da daje obećanja, da donosi odluke sa kojima će se drugo Ja ili Cjelina morati suočiti. To je
objašnjenje zbog čega ljudi tako često donose odluke a tako ih rijetko sprovode."


nakon par sati
update, tako se to kaže?


moje Ja je ovih dana bilo rastočeno, raslojeno i rasjepkano na komadiće i mijenjalo je stanja, prolazilo
kroz vjetar i kišu emocija i bilo bacano, podizano, nošeno kao lišće ujesen.
i evo sad je tu, sjedi u tišini i ni papiru, a ni ekranu ne može povjeriti te obrate koji su se zbivali.
patetika me obuzima, sjedi ovdje samnom i tiho u sebi plače od ganuća nadamnom.
.


- 20:13 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 25.11.2009.

preživljavanje

čudim se, ne mogu se načuditi sebi.
pratim se i promatram.
mirna sam, usredotočena,
kao da sam oduvijek imala neki plan koji sad ostvarujem,
kao da sam imala neku viziju koju sada bez emocija slijedim.

nakon posljednjeg udara na sebe od strane njegovih negativnih strana,
demona prošlosti i grešaka sadašnjosti,
činilo se potonuću u potpun mrak.

kao da sam bila na rubu neke duboke provalije,
ja sam sada našla put kojim se odmičem od nje.
ovo je izlaz iz tame, ovo je preživljavanje.

pomalo odsutna i prazna, ali neumoljiva
izlazim iz opsesije kojom sam bila potpuno obuzeta.


Photobucket



- 19:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.11.2009.

razgovor


tragovi koje je ostavljao za sobom svaki put bili su sve dublji.
željela sam da ih neprekidno ostavlja
čežnja za njim neprekidno je plazila po meni.

koliko se puta činilo da smo na istoj strani,
da nas ništa ne dijeli ni udaljava.
da nas neka nevidljiva sila neprekidno vuče jedno drugom.

a koliko sam puta ostajala u mjestu
začuđena tišinom s njegove strane!

ta stalna podjela na dvije struje misli.
nikad neću znati pravu istinu.

i sada, idući u susret tim očima koje ne vjeruju mojim riječima;
mirnog tijela, da ga uvjerim da je kraj.
.
ti me uopće ne shvaćaš ozbiljno, kažem.
i kad ga uvjerim, vidim mu na licu trzaj, vidim pokret i znam.
kaže, neka to bude samo povlačenje, razmišljanje, kratak uzmak.
ne kraj.

pristajem spremno.
zašto, pitam se.
ako nisam sigurna, to će me vratiti?
a ako jesam, bit će zauvijek?

nikad nećeš znati što si mi značila, rekao je.

a nekako sam ipak znala

- 00:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 13.11.2009.

jesam li sigurna?


što želim napisati?
gomile rečenica sakupljene su i brižljivo spremljene, nešto manje ih je ovdje, unutar ovog ekrana.
žive one svojim tihim životom, podsjećaju, vraćam im se.
kronika jedne opsesije ili možda samo tlapnje?
opominju me kako sve prolazi nepovratno.

pita me: je si li sigurna da to želiš? govori još nešto, ne slušam već pratim efekte tog glasa.
utišana sam, manje tutnji u prsima.
što sad hoću sjedeći ovdje poput lutke izvlačeći misli i ne znajući što s njima?
tupost. tako nekako moje biće sad funkcionira. potisnuto u pozadinu ono što je toliko dugo
bilo dominantno u svakom trenutku gledanja, svakom toku misli, svakom titraju emocija.

sad vidim koliko su oni drugi bili izostavljeni. zanemareni čak.
obuzima me opet krivnja.
ima li smisla predbacivati sebi samoj nešto za što nismo imali izbora?
jesam li mogla reći ne?
jesam li trebala zanemariti i potisnuti sebe i buru koja me je s hukom i svom snagom podigla s tla?
nisam. jer to onda ne bih bila više ja.

jer bih pobjegla od sebe i propustila upoznati drugu sebe za koju nisam ni znala.



Photobucket


- 19:36 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.11.2009.

mamci koje šalješ, pozive koje upućuješ
uspijevam odoliti im.

slatke riječi koje volim čuti i iluzije u kojima se utapam
ne dopuštam im da me zavaraju.

kontroliraš ovaj put svoju divlju i opaku stranu.
cijenim to.

naše vrijeme mora proći




Photobucket


- 01:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.11.2009.

željela bih da mogu ograničiti sebe na samo ono što je potrebno. da točno znam granicu do kud je nešto zaista potrebno.
govorenje, hranjenje, zadovoljstvo, davanje, primanje.
sve iznad je suvišno, zaustavlja, odvlači pažnju od onog bitnog.
čitam, i to pomaže da ostanem na putu ustrajanja, oslobođenja.

iz knjige koju čitam: .."konačni rad centra mišljenja povezan je sa konačnim radom emocionalnog i centra kretanja - a
to znači, da je određena misao NEMINOVNO povezana s određenom emocijom (ili mentalnim stanjem) i sa određenom
vrstom pokreta (ili položaja); jedno izaziva drugo, to jest, određena vrsta emocije (ili mentalnog stanja) izaziva određene
pokrete ili položaje i određene misli, a određena vrsta pokreta ili položaj izaziva određene emocije ili mentalna stanja i tako
dalje. Sve je povezano i jedna stvar ne može opstati bez druge."

sad mi je jasnije zašto se tako teško osloboditi nekih misli i osjećaja, sad mi je lakše upustit se
u borbu s tim i izbjeći ono što do sad nisam mogla.




- 23:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>