čitam opet ouspenskog i razmišljam. koliko istine u ovome: "Čovjek nema postojano i nepromjenjivo JA. svaka misao, svako raspoloženje, svaka želja, svaki osjećaj kaže "Ja". .. svake minute, svakog trenutka, čovjek misli i kaže "Ja". I svakog trenutka njegovo Ja je različito. U ovom trenu bila je to misao, zatim želja, pa osjećaj, pa opet misao i tako redom bez kraja. Čovjek je mnoštvo. Čovjekovo ime je legija. Zamjenu tih mnogobrojnih ja, njihovu očiglednu borbu za prevlast kontroliraju slučajni vanjski utjecaji. Toplina, sunčev sjaj, lijepo vrijeme, odmah pozivaju cijelu jednu grupu Ja. Hladno vrijeme, magla, kiša, prozivaju drugu grupu Ja, druge asocijacije, osjećanja izazivaju druge radnje. U čovjeku ne postoji ništa što bi moglo konrolirati ove Ja, uglavnom zbog toga što ih čovjek ne primjećuje ili ih ne zna; on uvijek živi s posljednjim ja. I svako to izdvojeno Ja je sposobno da sebe naziva imenom Cjeline, da djeluje u ime Cjeline, da se složi ili ne složi, da daje obećanja, da donosi odluke sa kojima će se drugo Ja ili Cjelina morati suočiti. To je objašnjenje zbog čega ljudi tako često donose odluke a tako ih rijetko sprovode." nakon par sati update, tako se to kaže? moje Ja je ovih dana bilo rastočeno, raslojeno i rasjepkano na komadiće i mijenjalo je stanja, prolazilo kroz vjetar i kišu emocija i bilo bacano, podizano, nošeno kao lišće ujesen. i evo sad je tu, sjedi u tišini i ni papiru, a ni ekranu ne može povjeriti te obrate koji su se zbivali. patetika me obuzima, sjedi ovdje samnom i tiho u sebi plače od ganuća nadamnom. . |
tragovi koje je ostavljao za sobom svaki put bili su sve dublji. željela sam da ih neprekidno ostavlja čežnja za njim neprekidno je plazila po meni. koliko se puta činilo da smo na istoj strani, da nas ništa ne dijeli ni udaljava. da nas neka nevidljiva sila neprekidno vuče jedno drugom. a koliko sam puta ostajala u mjestu začuđena tišinom s njegove strane! ta stalna podjela na dvije struje misli. nikad neću znati pravu istinu. i sada, idući u susret tim očima koje ne vjeruju mojim riječima; mirnog tijela, da ga uvjerim da je kraj. . ti me uopće ne shvaćaš ozbiljno, kažem. i kad ga uvjerim, vidim mu na licu trzaj, vidim pokret i znam. kaže, neka to bude samo povlačenje, razmišljanje, kratak uzmak. ne kraj. pristajem spremno. zašto, pitam se. ako nisam sigurna, to će me vratiti? a ako jesam, bit će zauvijek? nikad nećeš znati što si mi značila, rekao je. a nekako sam ipak znala |
željela bih da mogu ograničiti sebe na samo ono što je potrebno. da točno znam granicu do kud je nešto zaista potrebno.
govorenje, hranjenje, zadovoljstvo, davanje, primanje. sve iznad je suvišno, zaustavlja, odvlači pažnju od onog bitnog. čitam, i to pomaže da ostanem na putu ustrajanja, oslobođenja. iz knjige koju čitam: .."konačni rad centra mišljenja povezan je sa konačnim radom emocionalnog i centra kretanja - a to znači, da je određena misao NEMINOVNO povezana s određenom emocijom (ili mentalnim stanjem) i sa određenom vrstom pokreta (ili položaja); jedno izaziva drugo, to jest, određena vrsta emocije (ili mentalnog stanja) izaziva određene pokrete ili položaje i određene misli, a određena vrsta pokreta ili položaj izaziva određene emocije ili mentalna stanja i tako dalje. Sve je povezano i jedna stvar ne može opstati bez druge." sad mi je jasnije zašto se tako teško osloboditi nekih misli i osjećaja, sad mi je lakše upustit se u borbu s tim i izbjeći ono što do sad nisam mogla. |
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (5)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Travanj 2010 (6)
Ožujak 2010 (7)
Veljača 2010 (7)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (5)
Studeni 2009 (6)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (7)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv